Marketing
Tko sam ja da imam pravo da drugima pričam? Naravno nitko i ništa. Nemam pravo se žaliti. [ Zaboli ]
Taj život.
To ubija. Nemam problema, živim nasprem drugima, bezbrižno, imam briga koje zapravo i nisu prave brige i pravi problemi. Pomislit će drugi, zaboli nju, šta se ona ima javljat drugima onda, šta im ima govorit svoje navodne probleme. Ima se pravo samo smijati i šutiti. Pomislim si da je možda stvarno ponekad tako. Zar ja stvarno ne bi trebala se požaliti? Zar bi stvarno trebala šutiti, i trpiti? Zar je to problem?
Ja ne kažem da ja nemam nikakve sitnice što me muče, no gledam druge, gledam njih kako se pate, kako propadaju od briga, kako ima nije lako prolaziti to što prolaze. Da polako već lude, da više ne znaju što sa sobom. A sad tu dolazi moj problem, što ja to ne mogu gledati. Što ja moram pomoći, što se moram uvući u to toliko da ispada da sam već dio toga. I onda se zamaram i ubijam. Nije lako, no ne znam zašto uvijek tako bude, uvijek se nađem na krivom mjestu, uvijek sa krivom osobom.
Ja želim pomoći. Želim zagrliti. Poljubiti. Volim kad mi se netko nasmijaši i kaže: "Dobro sam. Mogu ja to." Jer svatko može preproditi svoje patnje i probleme. Treba se uvjeriti da može, a ne čovječe, odustati. Reći da ne može, ili još gore da neće! A ne. To je bježanje. A kamo možeš stići ako bježiš od problema? Nikamo. Samo možeš otići korak nazad. A to nije pravi izlaz, tj. to nije nikakav izlaz.
Ala, cijelo jutro mi se vrte drugi po glavi, smišljam kako da im priđem, kako da ima kažem da će biti dobro. Bojim se da će me pogledati i reći da se maknem. Da mi neće povjerovati. Bojim se da će ih to još više baciti na dno. Bojim se da će pomisliti da izmišljam, da to govorim samo tako bezveze, a ne radi njih. A ne radi toga što mi je stalo do njih, što ih ne želim gledati takve. Što ne želim da mi govore da je dobro, a znam da nije. Zašto se ne otvoriš, ne kažeš, probaš s drugima proći kroz to. Izboriti se, brate. Ak ne zbog drugih, onda zbog sebe. Znam da postoje stvari koje se ne mogu prijeći, koje te prate stalno. No olakšaj si na bilo koji način, ne daj se da te sve spušta, ubija. Da postaneš ogorčen na sve oko sebe, naprotiv, otvori put do svoga srca. Bar nekome koga voliš. Ne mogu gledat druge dok padaju. Moram pružiti ruku. Makar me povukla dolje. Makar mi to bilo zadnje...
Ne znam. Sve je to pre... bolno. Pre... teško.
Ali ne žalim, idem dalje. Kako god bilo, što god drugi misliti, govorili.
I dalje se smijem. VOLIM. LJUBIM.
Ja ne znam stvarno što mi je došlo da napišem post, nisam namjeravala pisati još dugo. No, moram se ispucat, moram reći što mi je na pameti. Ovaj blog nije nešto bezveze na čemu pišem tako malo bez razloga. Nije mi u interesu srati ovdje i glumiti da sam netko i nešto drugo, kad nije tako. Sve ove riječi su dio mene, ovaj cijeli blog sam ja. I ne želim od njega raditi neki shit koji će biti najbolji, najčitaniji, s najviše komentara, nego samo jedan kutak koji mi pomaže da se iskalim, da ne šutim. I zato ne mogu doći reći da je sve odlično, da su svi super, da je svijet krasan, bajan, kad nije tako. Lagala bi onda i vama i samoj sebi. A to onda nisam ja. To neću. Pisat ću što mi dođe, a ne nešto samo da bi se drugima svidjelo. Neki to ne shvaćaju. Jao neki su još uvijek naivni, još uvijek djeca koja ne shvaćaju ozbiljnost ovog svijeta. Ali doći će i njihovo vrijeme.
Treba uživati.
[ Uf više nisam ni ja pametna, više stvarno ne znam što reći, toliko toga sam izgovorila, istrošila sam se. Ne mogu više. ]
Post je objavljen 16.03.2007. u 11:13 sati.