nedjelja, 07.01.2007.

Jelena, dolazi, ispekla sam ti palaćinke!!

Eh da.
Šta reći?... Dobro sam. Mamurluk? Ne. Glavobolja? Ne.
Onda je super. Sinoć sam namjeravala biti doma, ali na kraju je opet drukčije ispalo. Već sam skoro piđamu obukla, ali Ana me digla i odvukla van. Istina, nije mi teško palo, ali nisam baš jučer planirala ikuda ići. I tako smo mi otišli i bilo je super. Malo sam bila vesela, baš mi je bilo dobro. Ali ne da mi se o tome, samo hvalim dragog Boga što nisam imala love na računu. :) Inače...
Eh da, stigla mi je Jelena sa skijanja! Jedva dočekala! Baš onako u petak razmišljam kad bi trebala doći i toliko sam razmišljala da sam ju sanjala tu noć. E sad je napokon tu, i večer idemo, i ne vraćamo se dok je ne uputim u sve što se događalo u zadnja dva tjedna. Jao.

Nemam posebne inspiracije za pisanje, nemam snage, nemam volje, a imam o čemu! Ma super, a kad nemam, onda se raspišem ko mutava. :)
Sinoć sam razmišljala i zaključila kako sam sretna što imam sve ljude oko sebe. I Ane moje, i Jelenu, i Marinu, i Petru, i obitelj cijelu, i sve ostale da ne nabrajam...Samo fali jedna stvar, ali o tom-potom.
Eh sjetih se škole sad! Čovječe, knjige nisam vidjela već sto godina, ali nema veze, ima vremena... Sve se bojim...

Ponekad se pitam, zašto ima tako pokvarenih ljudi na ovom svijetu. Sjedim u bircu i gledam van kroz prozor, vidim neku staru bakicu kako stoji na pješačkom. I ljudi prolaze, auti prolaze, nitko joj ne pomaže. Još gore, nitko se ni ne obazire na nju! Šta je toliki problem doći k njoj, i pitati ju dal treba pomoć da prijeđe preko ceste? Ne shvaćam.
Uzela sam totalno glup primjer, ali i najmanje važan, jer to ne može prikazati ni djelić ljudske pokvarenosti, oholosti...Sebičnosti. Svi gledaju samo na sebe, boli njih za druge. Samo dok je njima dobro, dok oni uživaju, a ostali mogu umirati i patiti njima kraj nogu. Ali sve će se to njima vratiti. Sve. Pa ćemo onda vidjet tko se zadnji smije.
Ali,rekla sam si da se u novoj godini neću zamarati previše sa ljudima koji mi ne znače, koji prođu kraj mene kao duh. Ali ne mogu ponekad. Bojim se da ću svaki put povrijediti čovjeka i kojeg ne znam, a to mi nije namjera. Nikako.
Ali opet, živim svoj život sa svojim bližnjima, sa svojim problemima, sa svojim veseljem.
I to je to.
Trebali bi i vi.
Točka.

/P.S. Danas nisam pametna nikako, ali potrudila sam se, a trud se treba cijeniti. (smijeh)/
Uživajte. Idem. Mogla bi nešto pametno uskoro reći. Ma. Pozdrav svima, i jedan poseban pozdrav, ali o tome neću sad.
Eh da.
- 11:36 - Tvoje riječi ( 60 komentara) - Tvoj papir - #

<< Arhiva >>