eviltwin

- napiši mi nešto lijepo
- ne mogu tako, po narudžbi

a htio bih. minute prolaze, stojim pred listom papira i taj položaj mi je čudan za pisanje, navikao sam ovako, tipkati. znali smo se igrati, pisati rečenice naizmjenično.

stidljivo je provirilo mršavo cvijeće na jednom stablu tu dole. kažu da će se razvedriti.

dobro jutro! kako si danas? sunce, trudne mačke i propupalo drveće. dva velika psa tamo dole u dvorištu. cigareta, kava, kotrljaju se španjolske riječi na nekoj sapunici u pozadini. netko se uspavljuje ugodnom knjigom, netko misli na voljene koje dugo nije vidio. znači, mislimo na velike stvari, spremamo se za posao, mislimo na male stvari, mimoilazimo se, pijemo kad postane prebolno gledati u oči ili kad pogled nije uzvraćen.volim duga, duga jutra. trebao sam obaviti ovo i ono, umjesto toga provodim dugo, dugo jutro na balkonu i u sobi, uz sitne ugodnosti. obavit ću sutra :)

ti si...

moja bljedolika skvo
moj mali zeko
moja dobra pička
sisata moja princeza
moje dijete, ponekad
moja žena, ponekad
uopće nisi moja, ponekad
uopće nisi moja, više
uopće više nisi moja
jebote
idem si jebat mater
u kurac

evo, pri kraju smo. palo mi je na pamet da odlazi cirkus iz našeg malog grada, ali, cirkus ostaje, odlazimo mi. sjedimo na klupi na rivi i govorim kako ćemo ovako u penziji. sjedit ćemo na rivi i srati o politici. onda s noge na nogu do ribarnice, pa doma. prijatelj je rekao da još tu negdje između rive i ribarnice moramo navratiti u fife. dotakao sam more danas. ujutro još mala šetnja, ručak, autobus i evo me, koncert, san, posao i toliko toga za obaviti. bit će dobro :)

naježio sam se, ne znam točno zašto
pomogao je i vjetar, uvukao mi se pod odjeću

za djedovim stolom, priče o izgubljenoj braći
i sporovima o tri metra zemlje, gomila hrane, vino,
kafa.

loše priče, dobri slabi ljudi, loši jaki ljudi, a opet
slabi.

i za stolom i u automobilu, slabi ljudi, izgubljeni praznici.

zanimljiv dan, ali i težak, jedan od onih kad si sam
pored gomile ljudi,
iako bi ti neki od njih čak, kao, trebali biti bliski

osjećaš li blagi strah od koraka na drugoj strani ulice
zamišljaš li trenutak kad naglo prelazim cestu za tobom

or is it just me?

prva proljetna kiša ispire umor i tugu
more je danas sivo
i plavo u isto vrijeme, kao nečije oči
različite
ovisno o osvjetljenju
sutra se pomiče sat
zaustavimo svjetlo!
čarobna kazaljka produžuje dan
samo jedan klik do sreće
just click away
kao u mački na vrućem limenom krovu:
samo jedan klik do zaborava
ali to nije lijek, jedva je analgetik

reci istinu o sebi, ako ti je dano bar pet minuta oči u oči
nečiji pogled, ne mora biti sivoplav, ali
dubok kao more

i ne znaš koliko si sretan samo što imaš tu priliku
i zato se ne plaši.

kako su svi lijepi na suncu!
prolazim kroz podrume
mirisi carskog urina starog tisuću sedamsto godina
odjednom - more
mirisi mojih gluposti starih deset godina
a drage su mi danas, te gluposti
skamenjene u kamenu
sjećanje na njih nekako je dirljivo.
idem kafenisat

radi se o sljedećem: shvaćam stvari jednostavno, a ti se toga bojiš. osjećaš se udobno komplicirajući. voliš biti zbunjena, uživaš ne znajući što želiš. velike priče, zapetljane, zamršene, pažljivo odabrane riječi pletu mrežu koja uvijek počinje u kolijevci. govoriš istinu, doista, ali ja uvijek pitam: pa što? zašto govoriš istinu s takvim patosom? voliš jesti jabuku sa stabla spoznaje dobra i zla. ponosna si što si uhvatila boga za bradu. jedem istu jabuku, hvatam istu bradu, ali ne vidim u tome ništa veliko. stanujemo u istom prostorvremenu, to prostorvrijeme nema nikakvo značenje, to je samo pustopoljina na kojoj se igramo. ako prestaneš razumijevati pustopoljinu i umjesto toga na njoj posadiš samo jedan cvijet, učinila si više, razumiješ!

more me zove. sjećam se kad sam s ostalim ribama napipao put na suho. more smo zatvorili unutra. krv, znoj i suze su slani. oni zovu natrag. slušam neku pjesmu na nizozemskom, ne razumijem ništa, a opet razumijem sve. kinezi su se odlučili uzverati na krov svijeta, žele ga ponovo izmjeriti. neki luđaci otkrivaju nove i nove galaksije, a ne razumiju ni susjeda. spojimo svoja računala i čekajmo glas iz svemira. more me zove i idem, idem, već u srijedu idem :)

najprije sam isprobao balkon prvi put ove godine. uz kafu, cigarete, novine, noge na ogradi i mačke po krovovima daščara. onda sam s prijateljem isprobao terasu u preradovićevoj uz pivo, vjetar, slučajne susrete nakon dugo vremena i još piva. pa sam spavao i sanjao posao. bili smo na zadatku u inozemstvu i sve je ispadalo krivo. sad bih opet na balkon, ali moram na taj posao. s obzirom da ne moram na zadatak u inozemstvo, nadam se da će stvarnost biti puna refleksija sna i da će sve ispadati dobro. sunce, susjedi izviruju na prozore kao gušteri. za to vrijeme na granici carinici pregledavaju što ima u nekom kamionu, a trajekt u porozini čeka na ukrcaj automobila i putnika.

oni su podizali kuću, ja sam nosio drvlje i kamenje.
bilo je to prije devet godina.
oni su uzimali gajbe piva i sendviče s mortadelom u dućanu.
ja sam nosio senvič s kajganom i sok od kuće.
oni su pričali lovačke priče "kad smo ono radili u jordanu"
ja sam šutio.
oni su psovali, ja sam bio pristojan.
oni su gledali ženske, ja sam mislio na jednu.
bilo je to prije devet godina. a danas,
uzimam gajbe piva i sendviče s mortadelom u dućanu
pričam lovačke priče "kad sam ono dao analizu četiri"
psujem, gledam ženske
nemam jednu na koju bih mislio.

nisam tako dobro. izgovaram to, dosta tiho, nije lijepo. nije lijepo testirati. a ja baš testiram slušaš li me. ti gledaš sa strane, miješaš kavu, petljaš po kutiji cigareta. a kako si ti, pitam te malo glasnije. ja? ja sam dobro. govoriš neuvjerljivo. kao da nismo tu na kavi, kao da sam ja tu na kavi i ti tu na kavi, ali mi ne. počinješ pričati o najnovijoj predstavi, a ja što sam pročitao u novinama. tako provodimo neko vrijeme.

evo ova grana se činila baš zelena. a slomila se. pao sam. prilično sam se ugruvao, jako je boljelo. ustao sam jako polako i šepajući krenuo dalje, da bih, nakon nekog vremena, kao keyser soze, odjednom prohodao svježe, bez šepanja, bez boli. odmah sam se krenuo ponovo penjati na stablo. mogu biti na tlu, ali ljepše mi je gore, puno ljepše. zakoračio sam na jednu jako zelenu granu, bar se tako činilo. ali, izgleda da je bila malo daleko, previše sam se raširio i opterećenje je bilo preveliko ili grana ipak nije bila tako zelena kao što se činilo. opet sam pao. boljelo je, ali manje. ustao sam brzo i krenuo odmah, odmah ponovo gore. i gle onu tamo granu, čini se tako zelena, ali ne uspijevam je dohvatiti. pokušat ću još.prijatelji, ne računajte više na mene, pljujem na nebo još jednom, moja lijepa Mathilde, otkad si ovdje, otkad si ovdje

uzimam blokič. ovdje namjerno stavljam č umjesto ć, da se razumijemo. blokič mi zvuči slađe i djetinjastije. jutros sam dijete i uzimam blokič i crtam. najprije kuću, najprije crtam kuću, pa čiča glišu većeg od kuće, pa stablo manje od kuće, pa leptira većeg od stabla, pa sunce žuto sa zrakama preko cijele slike i zelenu travu ispred kuće i avion kako leti gore s jugoslavenskom zastavom i petokrakom zvijezdom jeboje. sve to stane u moj blokič. najčudnije je kako sve stane!

baš kad mislim odustati, igra se nastavlja. zamisli babilonski čovječe ne ljuti se, isti kao obični, samo, umjesto kućica za spas tamo je rupa koja vodi u ništavilo. dovedeš jednu figuricu do kraja, ali nije gotovo, jer se odnekud stalno pojavljuju nove i nove. ne možeš se predati, jer ne igraš sam. odabireš crvene figurice i odmah se stvara nepremostivost. nitko drugi nema crvene i protiv njih se vodi bespoštedan rat. preskaču ih, da bi se vratile na početak, a to samo usporava neizbježan put u posljednju rupu. crvene i žute iz nekog razloga se nikako ne podnose. vatra u srcu protiv mira kojeg netko traži na rubu ploče, umoran. ne uspijevaju razgovarati ili im pravila to ne dopuštaju. nema dodira, dodir znači povratak na početak. igrači uživaju ili pate, a onaj s plavim figuricama razoružava sve svojim pogledom, stalno dobiva šestice, zbog nečeg misli da je sretan i to mu je dovoljno. dok igraš, možeš popiti kavu, možeš unedogled preispitivati pravednost pravila. pobjednik uzima sve, a to sve je ništa.preporuka za sutra :)

pokušao sam pokloniti nešto nekom ali činilo se kao da u paketu nudim i sebe. poklon je odbijen a ja sam ostao na uglu, s kartom u ruci za pogrešnu zonu. ušao sam u autobus, tramvaj ili vlak i ne znam kako će to završiti. slučajno je dan žena. vozač je gledao kroz mene, a ja sam gledao kroz kontrolora. putujemo kroz ovo pomalo nezainteresirano, ali bol me počela sustizati noću i ne znam kako će to završiti. i dobro je što ne znam. jedino, htio bih malo istovremenosti, a to je izgleda najteže. kao u sportskoj kladionici. milijuni ne padaju s neba ili se to događa drugima a ja sjedim i ne znam kome se smijem javiti. pružam osobnu kontroloru, ne prepoznajem sebe na fotografiji ali on je, izgleda, zadovoljan. pisma odlaze još uvijek na pogrešne adrese. slovačka ili slovenija, ne sjećam se više. upućujem banalne čestitke, možda da odnesem bombonjeru kolegicama. vrijeme je pregazilo ovaj datum a čak se i ime mjeseca promijenilo. nitko se više ne bori. pogledaj na televiziji! nitko se više ne bori! cezar pozdravlja legionare, plamenovi lete u zrak na martovske ide, nitko se više ne bori. sva zadovoljstva postala su isuviše neodređena, a ovdje me u pisanju prekinuo majčin telefonski poziv i čestitao sam joj dan žena, sjetio se kako smo ga u školi zvali i majčinim danom, a to je sad nešto drugo, a ona je pričala o nekim porezima a meni su misli tako daleko od poreza a tijelo mi traži da se malo pobrinem za njega a ja obećavam hoću hoću hoću

ovako sam sinoć pisao:a onda dugo nisam mogao zaspati. zgužvane plahte, nered u glavi, nagle spoznaje, velike želje, a uvijek govorim kako se može preživjeti i s malima.ipak, dobro radim, svjež sam, a tu je i nekakvo sunce.

telefonski poziv iz oklahome spasio mi je dan jučer. sjetio sam se dana kad sam znao ležati na telefonu satima, ponekad ne govoreći ništa. prijateljica ide s nekim rusima na izlet u kaliforniju. pričali smo dugo, zaključili smo da nije problem u snijegu.

o bogovi, jesam li vam nešto dužan?
možemo li nekako dogovoriti reprogram duga?

mokri ručnik. to je to, mokri ručnik. voda u vlaknima. hlapi na radijatoru, a mirisi tijela ispunjavaju vazduh. ili bi, da ih ne ubija cigaretni dim. sijem zareze, žanjem upitnike. dušo, zašto me ostavljaš u praznini? dođi, upitniče, reci... zapravo, otpjevaj nešto. pišem san. pa zastajem jer je nemoguće napisati. sjećam se. netko je napisao kako je nemoguće napisati ono što je upravo napisao, a ne, ne vrti mi se u glavi, uopće, sve mi je to jasno, ali. sijem točke iza veznika, žanjem upitnike bez pitanja. upitnici za sebe i po sebi. naravno, iza svega toga stoji pitanje smisla i brčka se u kadi. to je to. zamislite smisao kako se brčka u kadi i odmah ćete se time manje opterećivati. ne zamišljaj smisao uvijek s dugom bradom i visokim čelom, mudrim borama i na samrti, kako ti govori posljednje riječi, ali pretiho i ne, ne možeš ga čuti, pa ti izmiče zauvijek. gle ga, smisao se brčka u kadi, smisao je bezbrižan i blesav. tako.

malo sam pretjerao s iskazivanjem nezadovoljstva na poslu. odvratan dan. čak sam čuo od šefice čarobnu rečenicu:
- pazi što pričaš, bolje ti je.

tek nakon toga sam pretjerao :) hihi
pa je nakon kulminacije uslijedilo očekivano zatišje. uzeo sam pivu. rekao oprosti, i rekao:
- kad sam došao, vidio sam kakav će biti dan i rekao sam da trebam pivo. da sam ga uzeo tada, sve bi bilo puno bolje.

malo smijeha, malo umora, zrnce jedne važne misli ispod cijelog tog dnevnog sranja. šefica je otišla prva, počastio sam je prije toga jabukama i rekao dok je odlazila:
- ubuduće ću paziti što pričam.

dovršavam dan uz još malo piva i iznenađuje me cvrčak :)
laku noć. sutra ćemo raditi.

prvi put na capitolu

ne, nisam još nikad bio na capitolu, tek
zamišljam kako će biti prvi put

vidim zastavu na vrhu
i dah prošlih vremena

možda se varam,
možda i nema nikakve zastave.

tek što sam stigao, odlazim jer
moram dalje.

capitol je za luzere.

kad više ne preostane ništa osim
sanjarenja o prošlosti