eviltwin

baš kad mislim odustati, igra se nastavlja. zamisli babilonski čovječe ne ljuti se, isti kao obični, samo, umjesto kućica za spas tamo je rupa koja vodi u ništavilo. dovedeš jednu figuricu do kraja, ali nije gotovo, jer se odnekud stalno pojavljuju nove i nove. ne možeš se predati, jer ne igraš sam. odabireš crvene figurice i odmah se stvara nepremostivost. nitko drugi nema crvene i protiv njih se vodi bespoštedan rat. preskaču ih, da bi se vratile na početak, a to samo usporava neizbježan put u posljednju rupu. crvene i žute iz nekog razloga se nikako ne podnose. vatra u srcu protiv mira kojeg netko traži na rubu ploče, umoran. ne uspijevaju razgovarati ili im pravila to ne dopuštaju. nema dodira, dodir znači povratak na početak. igrači uživaju ili pate, a onaj s plavim figuricama razoružava sve svojim pogledom, stalno dobiva šestice, zbog nečeg misli da je sretan i to mu je dovoljno. dok igraš, možeš popiti kavu, možeš unedogled preispitivati pravednost pravila. pobjednik uzima sve, a to sve je ništa.preporuka za sutra :)