eviltwin

mokri ručnik. to je to, mokri ručnik. voda u vlaknima. hlapi na radijatoru, a mirisi tijela ispunjavaju vazduh. ili bi, da ih ne ubija cigaretni dim. sijem zareze, žanjem upitnike. dušo, zašto me ostavljaš u praznini? dođi, upitniče, reci... zapravo, otpjevaj nešto. pišem san. pa zastajem jer je nemoguće napisati. sjećam se. netko je napisao kako je nemoguće napisati ono što je upravo napisao, a ne, ne vrti mi se u glavi, uopće, sve mi je to jasno, ali. sijem točke iza veznika, žanjem upitnike bez pitanja. upitnici za sebe i po sebi. naravno, iza svega toga stoji pitanje smisla i brčka se u kadi. to je to. zamislite smisao kako se brčka u kadi i odmah ćete se time manje opterećivati. ne zamišljaj smisao uvijek s dugom bradom i visokim čelom, mudrim borama i na samrti, kako ti govori posljednje riječi, ali pretiho i ne, ne možeš ga čuti, pa ti izmiče zauvijek. gle ga, smisao se brčka u kadi, smisao je bezbrižan i blesav. tako.