aljavo, aljavo
je posljednjega dana
sa usta pala
gluha nesreca.
jos uvijek osjecam,
odjekuje kao pustinja
nad oba kreveta.
ako bi pustila
najezdu da me
dokrajči od zaborava,
evo cu i biti
gdje jesam.
podno vjerovanja,
zasticena od
skokova i krletki.
cemu onda
ovo silno odusevljenje,
kad ne poznajem
do vec planirano
oljustene nadprirode.

kazi mi kako ti je ime
kada se zoves
prilogom nacina
i pozdravi me
bratski.
spravljeno po crti
kaloricnog trona,
a ne onog stidnog
odbjeglog mangana,
pokazi mi to svojstvo
dobro kuhane
koristi i priznaj mi
da imas ime.
jesu te varali vukovi
da se krstis s obje ruke
pa kestenje drobis
i pitas se,
pod kojim slovom
ce se moja iscrpljenost
grijati u preporuci.
na svojoj sam strani vuče.
evo mi matere,
evo mi cace,
doci ce i vrijeme roba,
sedamdeset i osam
godina fizicke
podmuklosti.
i nije to kraj.
koliko god se micao
rasi
odlazeceg cirkusa,
krivo je pod navode
zbijati tvari,
onoga pred cim klijas
do onoga,
gdje ces proklijati.
stalna i nepromjenjiva je
gora izvorne jednakosti;
nekoliko pjesaka
u smijesnim odorama
pokorise kraljevinu
srpanjskog pohoda.
zato bolje sebi,
nego meni.

dok po zeđi bujas
ti zadnja duša planula,
u njoj odsjaj,
poput vode gorjela.
zmaja mi dade roditi na kraju,
a sto cu,
ako se vec prolila.

o, sjeno nedostizna ti,
dozivotna strano lutanja,
kakva li znaka za me
kad je ranu u biser zabola.
ti kruno neprocjenjiva,
dok smiraj dođe,
zadnja dusa planula.
kakva li za me izvora,
zedna,
samo kad bi bozic imala.

da pojasnim nesto gledateljima.
finta frajanja franca je
flaše i facolete.
(ne gledaj ako ne cujes)
fritulom fugirati, furbarija je friga.
(da napisem)
istina j