"kupila sam igracku.
kad Homo zaspi,
poslat cu vezu na kuhanje.
kljucno je da ne zaboravim zdjelicu,
princeza ce dobiti vecu,
a ja biti cu muskarac.
i biti cu jako, jako perverzan
moj Homo,
dok ti sneno snivas,
ja kostura cu maziti."

štedljiva je rijec
u postupanju kratke nogavice
sa obogacenim kanalom
prema istinama slabosti.
a jezik dug kad se izmiriva placa
od zadnjeg do prvog jacanja
umisljenog vikenda.

ka pozlacenom,
do sutra samo jos,
sivom spustu sokolova glasa,
dijeli i razbija
na pomracinu stanja, slobodu,
prljava ta crkvena džamija.
glasa li to na mirise ili
u ovoj vukojebini promasaja
jedino mene nezrelu
tjera na zvonjavu da me strah krizeva i jaukanja.
jao, gdje li sam pritvorena,
kome li to ispuštam laz do sitne lazi,
takvi ono rekose i kradu,
ne. nemoj se smijati jer sam nafiksana,
pod prasinom obrezanog kruha,
vedro je moje pocrnjeno izlijecenje.

cuj tu jedinku
dvonozne guje,
sto iz usiju ti otpocinje
sa citanjem:

elektro pače,
na ritam i povoljno prskanje,
uvazilo odlomljeno,
(vise nego pogođeno),
ravno dupe mladosti,
iz zargona stare zene i muskarca.
reklo, da!
udat ce se za golo
upečeno pleme,
jedinstvenog okrsaja
u stroju koji, pakleno
opet, okrece uzivanje
za promjene parlamentarne skupstine.

potom,
popij sok.
cisto da slamkom
ne ugrabis patogene mrve
pod zdravom dlakom.

kada biste znali, koliko sam znam,
ne bi bilo da sam vas redu masnice dao,
tlacio noktima osamljenog krvnika.
lako bi, vriskom znoja sa pogođenih zidova
napipali, da znate, kako je u kovcegu mrak.
i nema tih il’ onih sprovoda kojima bi se,
rano, sidrom klaonice, pogazio najmlađi svat.
sve je ovo dio farbe, vi pretjeravate,
pameti od daleko, agonija je ime klišea
a trulez cisti hlad.
među svih milijun celija, mir,
a natovarena krv, zvono sa tornja podzemlja.
ne obazirite se dijete,
nećete se roditi!
da bi bila bijela, krv mora biti krv,
a vi to ne znate, dijete, jer niste bog.
bog sam ja i koljem sto moje nije.

(http://www.bipinchandra.co.uk/signs/signs1.html, Swastika. Varanasi, India.)