ka pozlacenom,
do sutra samo jos,
sivom spustu sokolova glasa,
dijeli i razbija
na pomracinu stanja, slobodu,
prljava ta crkvena džamija.
glasa li to na mirise ili
u ovoj vukojebini promasaja
jedino mene nezrelu
tjera na zvonjavu da me strah krizeva i jaukanja.
jao, gdje li sam pritvorena,
kome li to ispuštam laz do sitne lazi,
takvi ono rekose i kradu,
ne. nemoj se smijati jer sam nafiksana,
pod prasinom obrezanog kruha,
vedro je moje pocrnjeno izlijecenje.
u rotaciji bolesnog ciscenja
11 listopad 2010komentiraj (18) * ispiši * #
