ja sam ovdje gdje sam stala.
i dok mole. trpaju u zahode.
i kad me psuju. strapaju vode krstene.
ovdje padam jer bolje nije moje.
hvalim se. skuplje ne zasluzujem.

i dok sam bijesna. uzbuđena sam.
ovdje palim se. u gorjelom hladna bivam.
zdravlju kad klicem. otrovom sam kupana.
i od boli jecaj. umiruje me.
ovdje gdje sam mrtva. moja se rodila ja.

kad nas je stvorio.
mislim na tebe.
mene i nas.
moljce.
trnje i tresnje.
ti i ja jeli smo tresnje.
hodali po trnju.
dok su se moljci hvatali
po dlanovima.

objasni mi covjece ti.
kako tamo gdje nema kifle,
zivjeti.
kako plivati po vodenom krevetu.
kako se kad u cipeli kamen zapne,
smijati.
kako prestati biti budala.

ne letimo dok spavamo.
sanjamo budni.
svijet postade ovca,
u koju smo se pretvorili.

igra. sve je samo igra.
lopovu u podne pobjeda.
od zmije gotova juha.
crno na bijelo.
bez starta. porazen je najjaci.
u ocekivanju.
razglasi i bijeg.
ispred kamere sklonio se debeli.
sad ce pokusaj drugi.
ups. netko je svirao kraj.

teska li cavla
usred trke za junastvom,
u betonskom zaboden djetinjstvu.
novinskim papirom pregrijana masta,
zelja za sutra ne moze me ubiti.
kao sto je slutnja ugusila čulo,
tako ce vatru ispariti voda.
u zilama snovi skamenjeni,
svijest o sada ce poludjeti.

malo mu je.
vise praznog mjesta
nema.
na zidove se
naslonili predsjednici.
po tepihu izredala
kultura.
pljeskom ljubit
ce ga.
zaljuljali se glasovi
postovanja.
malo mu je.
tisina prekinula
ushicenje.
u dvorani
se cekala
sonata.
ni treptaj,
ni glas.
zaklapalo je njegovo
velicanstvo.
pod prstima
nota
osvijetlila.
ustali se.
ustali se
svi.
od uzbuđenja
oci pucale.
hoce jos.
u dahu
pola kapi
znoja,
jedna se tipka
zastopala.
ta jedna...
ocrnila je
njegovih ruku
djelo.
tog cijenjenog majstora
klavira.

konzumirajuci slasti
po kontenjerima masovnoga
kiča,
noktima se
bole pozlacene
djeve.
zakleto im iz ruku
trgali vijence,
sa cela
umrljane otimali
krune.
gadljiva li je pripitost
osakacenog rituala,
kad se nazuljaju pete
po falsnom
trotoaru.
gladnom kada se
u grlu
komad zagrca,
u uskrsu morala
i za cara spasa
nema.
i posljedni nasukan
idealom smrtnika,
jednostavno
umire.

cemu.
cemu sad ta grimasa.
nije li poslusnost treninga termin.
ne moras kosti mi bacati.
pas se podigao sam sa otiraca.
jedna na drugu.
rupa na rupu.
perle ce se nizati parno.
šal.
njime cu ti ruke vezati.
nasmijati ako se mislis,
nesmijes.
tvoje je samo da pustis.
nek svira.
nacrtat cu se savrsenom.

nisi ti cudna.
tebe kad pitaju koliko je sati,
pogledas i kazes 10:28.
u banci si prepustila red matiji,
pricala si kako te pogledao.
ne zuris.
ti bi i trgovcu zbrojila racun,
kilogram marmelade, omeksivac,
rio mare...
na vrijeme si se ispovjedila,
ti nisi zaboravila kisobran.
pronasla si zeleno dugme,
a ona vaza sto se prevrnula,
tebi se nije razbila.
kad se pogresno izrazis,
ispricas se i ponovis sve ispocetka.
ti nisi neozbiljna.
kazes hvala na posudjenu olovku,
djedu mrazu odavno ne saljes pisma.
nisi ti cudna nimalo.
cak nisi ni copy aparat.
ti si marmeladom zamazala kauc,
matija je taj sat dobio od pokojnoga oca.
tri puta si ponedjeljkom u banci,
gluhima ne treba isprika.
racun si rekla platiti krajem mjeseca,
a kisobran nisi zaboravila.
e pa i to dugme ti odvratno stoji,
furas se na krscanstvo,
a vaza ti vjecito prazna...

mora li razlicito podrazumijevati "manje bitno",
a ono sto je nebitno "opce"....
koliko me puta moraju imenovati,
da bi se nahranila priznanja...
mogu li ja biti taj majmun,
a nikad se ne pocesati po glavi...
eksplozija kompleksnog manjka
zadovoljstva u glavicama vec odavno mrtvih,
podvrsta je diskriminacije koju,
po tko zna koji put, kazu, gledamo daleko odavde...
daleko ono bijase i rijeka Jordan?








Johan Bävman , albino djeca u Tanzaniji

nije zelja mi
od tebe dozivjeti
da po aktu,
pred koji si
doveo me,
prospes
sebicno.
tegleci zavjesu,
zamotas.
od kvacica usi
okrasis.
guzvas,
zabodes se
u moju,
motajuci je,
svilu.
da me imas.
silujuci
moje misli,
objesis ih,
razvuces
niz luster.
da rijec mi
ogrebes
od svoga
duha sliku.
moja je potreba
to dragi.
razgolisena da sam
i budna.
od cega
napravljena,
pred tobom
gutam.

zgazila muhu
pod stolicom
jeftinog
restorana.
rekla gospodinu
da uvuce kosulju
u ofucani
samet.
tamo kod
prozora
primjetih,
to blijedilo
mi smeta u
slusanju
sranja.
ti covjece
kad zabodes
mačom
strahove
mojih jablana,
u zmaja
ja
pretvoriti cu te.

pregazena vilo moja!
sanjala sam,
prestali te tuci.
kose crne ti raspustili
od kamenje
okove stukli.
dole rijekom se ponosila
crvena, zuta haljina,
ruke ti oprala.
a ti se smijala...
odmorila od groma bijelog,
na pod spustila strahove.
vilo okicena!
zakljucao je vrata sudija,
stolice ostale neofarbane.
sva si drhtala.
stoka se nazderala,
pred tvojim
se koljenima
postidjela sloboda.

umjesto osmijeha,
daj mi nju.
razvucenu na mojim obrazima,
iritantne boje ruzne.

po mom vratu da se
gnjeci,
gubi miris dotrajali,
a ja se izivljavam.

skini taj cvor oko pasa,
nju mi prepisi.
posesivno da me drobi,
u svom soku.

samo sjecanja.
zbog kojih postao sam...
postao prasina
po izglancanom kamenu
trga ljudskog morala.



gledali me vezanog
u zeljama hrabrih
imena nesretnih,
u ruznom snu placa novorođenceta.



i mogu li se ja spustiti niz oluke,
da me jos jace boli,
tocno ovdje gdje su me
vukli za remen nasljeđenih osobina.



da se okusim slatkosti
podarene prirode njima,
odozdo naređenim
grijehom ukradenih harmonija.



s balkona nisam pao,
skupljenih krpica sanjao sam,
sve mogu...
oni ce se klanjati meni.



kao covjek covjeku,
kao braca u istoj odjeci...
da me ne dokrajce sjecanja...
o cemu drugom bi vam pricao...

da sam pijesak,
vjetar bi me nosio.
bez samara na uzbuđeni glas,
popucalih ruku pod gnijezdom
mekanih posteljina.
samo bi ne nosio...
praveci od mene budalu
u toj dolini ocekivanja,
gdje je smrtna kazna sinonim
za bludnost,
a smijeh prozvan
lutkina kuca.
da sam pijesak,
sve bi se maske
polozile u more,
a kapetan
pokvarenog kompasa
zaspao u mojim
dvorima.

nekad mi je svejedno,
sto ovaj grad nema izlozbe,
gdje bi zaronila u necija jedra,
diveci se tonu
papirne predstave.

i sto u slici okvira,
ne cujem stezanje parketa
sto je ona proizvodila
dok se naginjala
da spusti trece dijete.

nekad nije...
kad mi lice upija dim,
u tri sata
a tesko mi se ustati svjetlo upaliti.

gledam kako se koprca,
hvatajuci sjenu odbijenu
od stepenicu podruma,
uzivajuci u vlastitoj vodi.

kao izgubljen slucaj,
na miris mene se trgnu,
pa bulji kao da joj zavidim,
sto je samo macka.

jedan, dva puta udarom
moga palca od srednji prst,
ne reagirajuci na zvuk,
sva se umisljeno samo kupala.

osjetih kako mi tijelom
krenule uzdizati se dlake,
ne stigoh ni reci-nestani,
vec mi se naglas smijala.

pomislih sve bi dala,
da ju mogu pretvoriti u zabu,
lakse nego da od stubista
stvaram ambijent ugodni.

smijesno je kako nekada namjerno
grijesimo u koracanju,
kako nebi dosli tamo,
gdje smo minut prije rekli da moramo biti...
pa umjesto ocekivanih poteza,
mrljamo sami sebi oci,
praveci se da je sudbina ta koja se zadnja izjasnila...
mudro razlicitih boja...