Evanđelje u molitvama
petak, 25.09.2009.
Tebi koji ne vjeruješ - pismo 4.
Na početku, napomenuo bi da nisam i ne želim biti
nekakav predstavnik Neba, niti govoriti u ime Neba,
nego želim biti onaj koji kazuje svoje i tuđe spoznaje
onako kako to Nebo utječe na moj život, moje stavove
i moju vjeru, jednom rječju želim prenositi Evanđele
na svoj način. Na to smo, kao i na svetost, svi pozvani.
Na konkretno pitanje vjera ili nevjera, odnosno tko je pravi
vjernik ili nevernik dalo bi se nagađati. Nema neprave ili
prave vjere, vjera jeste ili nije, ona se ne mjeri po veličini
nego po odluci i stvarnoj "dijagnozi" da li jesi ili nisi vjernik.
Pogladajmo jezičak na vagi, tako promatrajmo vjeru i
nevjeru. Kolebljivci/mlaki, su na obje stolice te tako gube
dragocjeno vrijeme. Vjernici stječu mir po molitvama i
evanđelju te napreduju u vjeri. Vjernik se tako mjeri po
stupnju napredovanja u vjeri a ne po svojoj veličini.
Napredak u svetosti sigurna je mjera napretka u vjeri.
Toliko o meni i mojim razmišljanjima u uvodu, a sada
nastojim naslutiti način razmišljanje tebe koji ne vjeruješ,
tvoj način gledanja na Nebo koje te vjerom doziva i želi
zagrliti, ljubiti i imati u vječnosti. No, ti si tvrdoglav, nasjedaš
silama otpora u tebi koje ti obuzima cijelu osobnost toliko
jako da ti ne pada na pamet nestanak i ništavilo koje te čeka
nakon smrti. Čak i znanost pred činjenicom smrti ostaje
bespomoćna priznajući tako tajnu Neba. Ne tiču te se sve
neobiče pojave i priče o doživljenoj kliničkoj smrti. Misliš da
su to tlapnje kojima unaprijed ne vjeruješ. Istina, to su samo
naznake onostranog, ali mi u biti nemožemo nikoga vratiti
nazad nakon smrti. Još ne postoji injekcija kojom bi se
umrlog oživjelo i vratilo da ponovo živi. Smrt trijunfita kroz
ljudsku povijest i današnjost. Smrt nam svima utjeruje strah,
užas, smije se našim jadima i suzama te ruši sve što smo
gradili. Protiv smrti ne možemo doista baš ništa poduzeti.
Ali, tebe kao da to ne brine. Ponekad te kopka ali ti za tugu
nemaš vremena. Tvoje je sad i uzimaš sad sve što možeš,
ta neka se vjernici brinu za budući život. Dok oni mole i poste,
mole za obraćenje nevjernika, odriču se za svoje bližnje, vuku
i prinose plodove kao mravi, tvoj cvrčak uporno i bezbrižno i
dalje pjeva. Ali, ima i ono ali, te svemu dođe kraj. Ako ne
shvatiš bit problema doista ti dolazi kraj, pravi i vječni kraj,
ali ne po nečijoj odluci ili volji, nego po tvojoj vlastitoj. Ljubav
Neba je vječna i veličanstvena i ne dozvoljava nitko da umre
ako njoj vjeruje. Ovaj život je kratak, i kao takav on je šansa
sima da povjeruju. Bez vjere budući prijatelju, sve činimo
uzaludno srljajući u mračnu viziju budućnosti. Ako se ne
prepustimo nadi i vjeri, ako se ne obratimo i ne molimo
Stvoritelju naba i zemlje, oko svoje nestajanje ne pretvaramo
u ljubav, onda svjesno dajemo smrti da odnosi sve, da se
poigrava sa nama čineći nas smrtnicima, malim ljudima.
(nastavlja se)
srijeda, 16.09.2009.
Tebi koji ne vjeruješ - pismo 3.
Evo me sa malim zakašnjenjem. Vrjeme je pisanja programa
Udruge za slijedeću godinu. Život mora po planovima, svojom
puninom nastaviti dalje, a mi smo tu da biramo prioritete na
putu, čineći ga svojom sudbinom. Često se sjetim i tebe
koji ne vjeruješ, jer Onaj koji mi vjeru želi oduzeti, pokuca
svakodnevno na vrata, barem po nekoliko puta, ali, uz Božju
pomoć vrata ostaju zatvorena. Na svakom koraku vidim ljude
poznate i nepoznate manje ili više moralne, kako se natječu u
utrci sa vremenom. Pitam se dali sam dovoljno tolerantan,
toliko da mogu reći da ih volim. Teško je voljeti sve, teško je
voljeti tebe kojem ovo pišem, ako znam da želiš uzeti sve od
ovog zemaljskog života, ovdje i sad, ne vodeći računa o
drugima i ne vodeći brigu o svom nastavku života poslije ovog
zemaljskog. Teško je voljeti osobito one koji mi nisu naklonjeni,
ali, treba i njima tolerirati njihove slabe strane i sklonosti, makar
onoliko koliko im ovozemaljski zakoni dopuštaju.
Drugi sukob, nije sa vremenom nego sa zlom, zlim koji i meni
i tebi oduzima vrijeme na bezvezne stvari, vara nas izmišljenim
potrebama, oduzima nam energiju raznim porocima i požudama
te nam nameće lažne potrebe i čini nas izgubljenim u moralnoj
vertikali, ako mu to dopuštamo. Bez vjere teško je biti moralan
i toliko razborit da ne prihvatiš opijate zloga. Teško, jer nemaš
zaštitu, a prava zaštita je molitva, vjernici to znaju. Molitva po
Kristovom evanđelju sredstvo je u borbi protiv zla. Sam Krist
dao nam je najljepšu molitvu,"Oče naš". Iskrena molitva je
sredstvo koje osigurava naš trajni život, egzistenciju ovdje i
navijeke. Osobito danas, biti bez molitve, bez potpore Neba,
teško je biti i ostati u granicama normalnog ponašanja, a još
teže ostati na potu dobra ili svetosti na koju smo svi pozvani.
Treći sukob je onaj trajni koji se odvija svakog časa - borba
života i smrti. Smrt je naš trajni saputnik na zemlji i nikada nas
ne napušta. Ona čeka svoju priliku, svoj trenutak. Samo tren je
dovoljan da izgubimo život, da nestanemo sa ove životne scene.
Taj sukob života i smrti, tebe, koji si bez prave vjere, najteže pog-
ađa. Svjestan si da starost neminovno dolazi, a tvoja znanost tu
ne pomaže, nema lijeka. Strah od smrti pokušavaš zatamiti bije-
gom u iluziju, skrivaš se od pogleda neba, sklanjaš se u zaborav,
porok. Savjest te kopka, ne da mira, svjestan si da to nije rješenje.
Sve šminke i stotine kirurških zahvata ne mogu spriječiti naše
tjelesno nestajanje, tiho starenje koje traje neprekidno. Vjerniku
je to prilika i šansa da žrtvom svoga tjelesnog bića, izgara za
bližnje, u ljubavi, po uzoru na Kristau, na putu dobra i u suradnji
sa nebeskim Ocem, dajući tako pravi smisao svom životu.
Vjernik svoje tjelesno nestajanje na taj način pretvara u ljubav.
To je siguran put koji nas dovodi na pobjedničko postolje,
oltar života na koji odlažemo svoj križ!
(nastavlja se)
.
petak, 04.09.2009.
Tebi koji ne vjeruješ - pismo 2.
Ti ne znaš što znači križ. A, to je pojam, simbol, po
kojem raspoznajemo bit života. Križ je, jednom rječju,
uloženi trud ili muka da bi došli do spoznaje. A, spoznaja
je upoznavanje svega postojećeg i hod prema gore, prema
Gospodinu, Stvoritelju svijeta. To je naš cilj. Sama se ljubav
ljubavi vraća. A nema ljubavi bez spoznaje, a ni spoznaje
bez križa. To je zakon križa. Povjeruj u to. Oca treba tražiti,
upoznavati, to prethodi tvojoj vjeri, to je vjera. Tko ne ptihvaća
taj cilj, on je zaveden, ima sam svoje zakone. On može živjeti
u materijalnom blagostanju, može raditi sve po svome sve do
trenutka kada mu se ukaže šansa za povratak, te ga sudbina
izlože zakonu križa, mukama spoznaje, nadi ozdravljenja, da
bi razumio i povjerovao. Bog zna što je nama najbolje, On nas
štiti i ne da nositi više nego to sami možemo. Uzdajmo se u
njegovo providnost, Ljubav, zaštitu i ruku spasa stalno za sve
pruženu. Cijelo vrijeme On je sa nama, prati nas, uzdiže i hrabri.
No, ti ga odbacuješ. Odričeš se njegova prisustva da bi radio
po svome. Ali, zakon križa ostaje trajno djelovati u tvom životu,
pa si zato u iskušanje da snosiš njegove posljedice koje će
doći vremenom. Svima, ovisno stupnju i dužini tvrdoglavosti.
No, pođimom od početka, da vidimo što je to stvarnost
našeg zemaljskog križa. Zemlja je mjesto naše egzistencije.
Tu dišemo, jedemo, pijemo, gledamo, ljubimo, radijemo se,
tugujemo, mjesto naše životne drame. Tu moramo susretati
ljude, pokazivati svoje rane, nemoći, razočarenja i slabosti.
Svatko je od nas na sudu, kažnjavan i pomilovan, prihvaćan
ili odbacivan, voljen ili omražen. Svakom se mogu naći i nalaze
zamjerke, ali i prža ruka ohrabrenja ili spasa. I pored svega
toga mi nalazimo razloge za nadu, za bolju budućnost , da
ne hodamo u tami i da je život jači od smrti. Naš je životni
križ počeo začećem a završit će smrću. Između začeća i
smrti nema mogućnosti bjega, nema silaska sa križa niti se
možemo odmaknuti ispod njega, ne možemo ga skinuti sa leđa.
Bližnji nam mogu samo pomoći, osobito nam pomaže vapaj
Gospodinu da nas hrabri i jača, ali, sići sa pozornice ovog života,
prije smrti, ne može nitko. Jer, Uskrs vjerniku, po zoru na Krista,
dolazi tek poslije smrti, a gdje je tu tvoj život, tvoja vjera u život,
život koji na zemlji kaniš intezivno živjeti, kao da nije prolazan.
Tek smrću odlažemo sve što nam je biilo mučno i teško. Smrt
je završetak naše životne drame a ujedno i naše životne šanse.
To je kraj naše utrke, to je trenutak kada se otvara knjiga našeg
života i mjere podaci kako smo živjeli, kako smo se borili, i koje
smo rezultate postigli. To je početak osmišljavanja onog što si ti
smatrao besmislenim, početak života u koji nisi vjerovao. Trenu-
tak tvoje zatečenosti u istini, pravoj istini koja se stalno događa,
koja nikad ne prestaje čiju bit nisi na vrijeme prepoznao. Sa
smrću se sklanjamo sa staze kojom smo hodili i prilazili vječnom
Sucu. Po djelima se tada prepoznaje naš život i naša buduća
egzistencija, tako da i tu, ipak, postoji šansa da zavržiš na desnoj
strani pobjednika a ne na lijevoj gubitnika, ovisno tome dali se tvoje
drvo života naginjalo na desnu ili lijevu stranu te u kojem položaju
je ostalo kada se osušilo. Dakle, život je utrka i borba i nitko joj ne
može izbjeći. Tko odustaje od te borbe, ipak ostaje u utrci, ali bolja
mjesta prepušta drugima. Svjestan si da nijedna utrka ili bitka ne
prolazi bez napora, muke, znoja, ozljeda, boli, radosti pobjede ili razočarenja. To je životna bitka prijatelju, bitka koju dožvljavamo
svatko na svoj način, i pored napora i muke, puna je spoznaje i
radosti, okrunjena nadom i radošću uskrsa na koncu ovog života.
(nastavlja se)
