GLAVA TRINAESTA
MESIJANISTI
Postoje ekstremno ozbiljni problemi kad je riječ o pokušaju da se rekonstruira najranija povijest kršćanstva, one prve godine nakon raspeća. Veliki dio naših raspoloživih informacija dolazi iznutra. Djela Apostolska nisu objektivna povijest. Bila je to ‘zvanična’ povijest za Crkvu, s tvrdnjama o čudima i nadnaravnim pojavama koje su trebale demonstrirati kako je sve to bila namjera Božja. Djela zadaju sebi puno truda da ‘očiste’ cijelu priču, kako bi se prikrila ili uklonila istina – kao što ćemo vidjeti – o kaosu i ogorčenim unutarnjim konfliktima koji su karakterizirali te godine.
Sama Djela su napisana poslije odvajanja kršćanstva od judaizma. Teško je pokušati razumjeti prirodu odnosa između Isusovih skupina i Židova koji su pripadali više ‘glavnoj struji’. Djela su puna židovskog progona kršćana, ali je zasigurno tu bilo pretjerivanja i ogorčenosti i utjecaja ‘gledanja unazad’. Na kraju krajeva, saduceji i farizeji bili su u stanju raspravljati o ozbiljnim doktrinarnim razlikama bez stvarnog otvorenog rata između njih. Mogli su prihvatiti postojanje esena bez želje da ih iskorijene. Pored toga, apostol Pavao mogao je dva puta putovati u Jeruzalem sa razmakom od četrnaest godina (Gal. 2.1); bili su to očito posjeti etabliranom središtu, koje je, kako treba pretpostaviti, postojalo slobodno, bez ozbiljnih ometanja. Pitanja rasprave, opozicije i potiskivanja bila su kompleksna.
Mi smo u stanju da uočimo mnoge značajne detalje glede ovih prvih sljedbenika Isusova pokreta preuzimajući informacije koje ipak imamo i postavljajući sebi stanovita bazična pitanja. Kakva je bila njihova situacija? S kojim su se problemima suočavali? I kakvu vrstu rješenja su oni tražili?
Glavni voditelji bili su naravno u Jeruzlemu. Morali su uključivati ljude koji su bili uvjereni da je Isus mogao, ili trebao, povesti ih protiv Rimljana kao obećani Mesija. Sigurno je moralo biti nekih i u Galileji, koji su nastavili ići sa svojim društvenim izliječenjima od sela do sela, sa svojim učenjem o kraljevstvu Božjem i njihovim načelom otvorenog druženja za stolom za svakoga. Pošto su oni vjerovali u ovaj stil života i pošto su voljeli svog Učitelja, nije razumno pretpostaviti da su oni sve ovo napustili kad su čuli vijest da je on pogubljen.
Ponešto je iznenađujuće precizno razmatranje koje su karakteristike ovim skupinama bile zajedničke, što je bilo to što ih činilo ‘Isusovim narodom’. Očito je da su svi oni smatrali Isusa svojim osnivačem. Okupljali su se da zajedno jedu,da lome kruh. Čini se da su svi oni imali neke ideje o značenju koncepta kraljevstva Božjeg. I živjeli su životnim stilom istinskog dijeljenja i nematerijalizma:
"Vjernici su svi živjeli zajedno i sve posjedovali zajednički; prodavali su svoja dobra i posjede i dijelili utržak između sebe prema tome što je kome bilo potrebno.” (Djela 2.44-45)
Dosta je zanimljivo da je to sve. Nije bilo, kao što smo vidjeli, nikakve dosljednosti u ritualizaciji njihovih zajedničkih objeda. Nije bilo konzistentnosti u naglascima na posebnom tipu saznanja o kraljevstvu, koje je moglo biti shvaćeno kao sadašnje kraljevstvo, duhovno kraljevstvo, buduće kraljevstvo, univerzalno kraljevstvo ili post-rimsko dominantno židovsko kraljevstvo.
Začudno je za mnoge suvremene kršćane, koji misle da se cijeli fenomen kršćanstva okreće oko povijesnog uskrsnuća i oko toga da je Isus bio Krist, da nijedan od ovih uvjeta nije bio potrebna ili konzistentna karakteristika ovih ranih Isusovh skupina. Skupine koje su zaslužne za skupljanje izreka koje su kasnije postale Evanđelje Q i Tomino evanđelje nikad ne spominju riječ Mesija niti tvrde da je Isus ustao iz mrtvih.
Doista, jednostavno je uvredljivo za najranije sljedbenike Isusa zamišljati da su oni naprosto odustali u očaju kad je on bio razapet i onda ponovno postali motivirani njegovim pojavljivanjima tri dana kasnije. On je njima previše značio da bi oni pretrpjeli tako potpun poraz da bi ga prevladati moglo samo nešto nadnaravno. Ono što se stvarno dešavalo nije bilo lansiranje kulta uskrsnuća, već nastavljanje Isusova pokreta koji je on započeo za vrijeme svog života. Njegovim sljedbnicima sad je bilo potrebno da iznova promisle o svom položaju i da nastave živjeti sa svojim emocijama i iskustvima.
U rješavanju svojih problema njihova polazna točka morala bi biti činjenica da su osobe i događaji od nekog značaja uvijek izražavani u terminima da je bio izabran, dovršen, inspiriran ili vođen Bogom. To je bio njihov prirodni način, njihov jedini način izražavanja značenja. Oni su neizbježno razmišljali na taj način. A na koje su se koncepte oni mogli pozivati? Oni su zasigurno gurani u različitim pravcma svojom vlastitom prošlošću, preferencijama i karakterima, ali oni su većinom bili Židovi. Jedine ideje i objašnjenja koja su njima bila moguća dolazila bi iz judaizma. Judaizam je bio zidna tapeta njihove svijesti.
U čemu su bili njihovi problemi? Morali su naći načine da izraze svoje osjećaje o značenju Isusa. Ako su željeli braniti i pravdati svoju poziciju, oni su neizbježno – kao što ljudi s vjerovanjima i idealom uvijek čine – morali obraćati druge, navesti ih da shvate i prihvate njihova gledišta. Prema tome, oni su morali dokazati da za njihove tvrdnje postoji božanski autoritet.
Naravno, različiti pojedinci imali bi različita mišljenja o tome što je važno. Razlika u naglašavanju stvorila bi široku raznolikost percipiranih problema i solucija. Na primjer, naglasak na Isusovu životu mogao je voditi skupljanju i čuvanju njegovih mudrih izreka. Preferiranje takvog pristupa je rezultat različitog mentaliteta u odnosu na one koji bi više voljeli demonstrirati božanski autoritet pričama o čudima. To je također bila najznačajnija opcija ako su htjeli uvjeriti sunarodnjake Židove da je Isus bio Mesija.
Isus nije bio voljan igrati ulogu Mesije, ali njega sad više nije bilo tu da raspravlja o tome. Neki među njima odlučiše da su njihove sumnje bile ispravne od samog početka i da on jest ipak bio Mesija. Kako je Mesiju po definiciji birao Bog, narodno očekivanje bi bilo da će on biti u stanju pokazati nadnaravne moći. Josip nam kaže da su se čuda pripisivala i drugima koji su pretendirali na titulu Mesije. U tom kazivanju, naravno, događaji bi bili preuveličani i interpretirani. Kao i mudre izreke, priče o čudima bi se skupljale zajedno radi lakšeg pamćenja i za molitvene svrhe.
Naglasak bi pak mogao biti stavljan na značenje njegove smrti, više nego na događaje u njegovu životu, konfrontirajući probleme svetih spisa, proročanstava i zakona. Bio je to ozbiljan izazov uvjeriti Židove da egzekucija može potvrditi prije nego demantirati da je njihov učitelj bio Mesija.
Neki od njih bi se više bavili uskrnućem, ali i unutar ovog koncepta moramo imati na umu da je bilo različitih pristupa. Jednostavno nije potrebno biti ni praznovjeran niti naivan. Uzmite u obzir značenje ovoga što slijedi. U Djelima, Petar govori kongregaciji o izboru zamjene za Judu. Kad je jednom odlučeno da mora biti znakovita skupina od dvanaest apostola, priča o Judi nameće da se nužno nađe zamjena, inače kasnije povijesne reference ne bi mogle govoriti o Dvanaestorici nego o Jedanaestorici.
"Mi zbog toga moramo izabrati nekoga tko je bio s nama cijelo vrijeme dok je Gospodin Isus putovao s nama naokolo, nekoga tko je bio s nama od momenta kad je Ivan krstio sve do dana kad nam je on oduzet – i on može s nama djelovati kao svjedok njegova uskrsnuća.” (Djela 1.21-22)
Ovaj je pasus sigurno od ogromnog značaja u podvlačenju značenja ‘uskrsnuća’ kao kontinuelne duhovne nazočnosti Isusa među njegovim sljedbenicima. Ako se uskrsnuće shvati kao fizički događaj koji se može dokazati, čudesan ali povijesni, koji biste mogli snimiti na video traku, kako onda zaboga može skupina kršćana glasovati o izboru ‘svjedoka’ nakon događaja?
Biti ‘podignut’ iz mrtvih može lako značiti biti nagrađen ili opravdan od Boga, dobiti uzvišeni status i biti podignut u nebo. Ovo je način izražavanja značaja i sudbine, a ne oživljavanjem mrtvih tijela.
Priča o uskrsnuću može biti priča o snovima i vizijama, ili razgovor o Isusovoj transformaciji u duhovno stanje. Zar Isus nije još uvijek s njima u njihovim srcima i duhu dok lome svoj kruh? Zar ne bi mogli uzeti ustajanje iz mrtvih kao način da drugima pokušaju izraziti ovaj osjećaj njegova neprekinutog utjecaja na njihove živote, a jednako tako i opravdanja i objašnjenja što je njegov život značio? Stalna nazočnost Isusa može se iskusiti u životu čak i kad nekome nije bila ukazana povlastica vizije.
Drugi bi bili zaokupljani njegovim odsustvom prije nego njegovom prisutnošću. Bilo bi savršeno moguće ignorirati bilo kakvu ideju zemaljskog uskrsuća i zamišljati da je Isus otišao u prisustvo s Bogom, pa onda ovo kombinirati s očekivanjem njegova trijumfalnog povratka prilikom budućeg dolaska kraljevstva. Uviijek će biti onih koji su preferirali popularnu ideju o dolasku Sina Čovječjeg na Sudnji Dan, kad će oni konačno pokazati Rimljanima tko je gazda, umjesto suptilnije aprecijacije prisutnog kraljevstva koje se nalazilo svuda oko njih samo ako bi oni naučili vidjeti ga.
Kako izgleda, Isus se ‘pojavljivao’ ili ‘otkrivao’ raznim ljudima na razne načine: mudrost, životni stil, vizija, sveti spisi. Ljudi koji su marili više za Isusa nego za judaizam preferirali bi izreke, vizije, priče o čudima. Drugi su razumijevali ozbiljne prepreke na putu pravdanja tvrdnje o sudbini Izraela putem tvrdnje o statusu Mesije za svog nestalog osnivača. Druge skupine su prisvajale pravo da naslijede tradicije Izraela i tumače ih kao vlastite, eseni na primjer; ali izgleda da bi to bila krajnje kuražna i pretenciozna ideja za skupinu galilejskih židovskih seljaka.
Njima je bilo potrebno uvjeriti druge Židove da je Isus bio Mesija i da će se on, premda je bio pogubljen, vratiti na Zemlju da dovrši svoju mesijansku ulogu i izbaci Rimljane kako se očekivalo. Znali su da bi najbolje opravdanje koje bi uopće mogli dobiti bilo ispunjenje proročanstava, ‘dokaz’ daje ono što se dogodilo Isusu bilo pretkazano u svetim spisima; da su njegove patnje i smrt bile u skladu sa rječju Božjom.
Meni se čini da je vjerojatno da je zbog ovih problema vodeći položaj u Jeruzalemu prenesen sa Petra na Jakova. Petar je imao autoritet zbog dugog druženja s Isusom, ali on je bio nepismeni ribar. On nije bio ni u kakvom položaju da pretražuje svete spise u potrazi za opravdanjima. Pored toga, Jakov je bio Isusov brat i mogao je zbog toga lako zahtjevati pravo nasljeđa na mjesto voditelja skupine.
Jakov je bio pobožan, družio se sa pismoznancima i farizejima. Moža je on bio odgovoran za uvođenje u Isusove skupine onih ranih i pismenih sljedbenika, koji su mogli imati daleko više interesa za intelektualne vježbe u tumačenju svetih spisa i opravdavanju nego za propovijedanje koje se koristilo pričama o čudima.
Bio je to veliki izazov. Kako je Isus mogao biti od Boga izabran za posebnu ulogu a ipak pretrpjeti svo ono što mu se dogodilo? Više nego dovoljno teško bilo je već to što se morao sukobiti s činjenicom da je bio pogubljen prokletim metodom vješanja na drvo. Pravorijek u Deuteronomiju mora da je imao ogroman impakt na duhove ljudi u ranoj crkvi, pošto se njegovi odjeci čuju kroz cijeli Novi zavjet (Ivan 19.31, Djela 5.30, 10.39, Gal. 3.13).
Morali su pretražiti svete spise i naći mjesto koje bi pokazivalo da su patnja i smrt bili smišljeni Božji plan, a ne znak poraza. Trebalo je pokazati da je Isusova smrt bila ispunjenje proročanstva, ali i odložena pobjeda, početak umjesto kraja. I tako su proročanstvo i povijest postali ogledalo i slika, otac i sin jedno drugome. Ljudi koji nisu znali što se dogodilo s Isusom poslije njegova uhićenja prikupili su prikladne biblijske reference iz proročkih tekstova i psalma, iz kojih je izrasla suvisla “Priča o Pasiji”. Onda se moglo tvrditi da tekstovi stari stoljećima bijahu napisani imajući Isusa na umu.
Njihov uspjeh u ovom pokušaju imao je i drugi učinak. U kulturnom ozračju Jeruzalema, daleko od relaksiranije i multikulturne Galileje, galilejski seljaci izgubili su mnogo od svoje prvobitne tolerancije i otvorenosti koju su naslijedili od samog Isusa. U njihovu učenju i njihovom budućem usmjerenju ubrzo je postala dominantna mješavina biblijskih opravdanja i ideja iz popularnog judaizma. Okruženi društvenim kodovima i stavovima i ritualnim zakonima judaizma, možda drugačije usmjerenje nije za njih ni bilo moguće.
Jakov ih je, kako ja mislim, doveo na crtu. On nije vidio da bi prihvaćanje Isusova mesijanstva bilo nekonzistentno s judaizmom, i zašto bi? Na protiv, svaki pojedini koncept koji su koristili bio je židovski. Mesija, sudbina Izraela, kraljevstvo Božje: ovo poganima nije značilo ništa. Oni nisu očekivali budući Sudnji Dan, zbacivanje poganske imperije i zasluženo kažnjavanje nežidova? Razmišljati u terminima ‘povratka kraljevstva Izraela’ znači ne brinuti za sudbinu nežidova. Kako bi i mogli privući druge Židove u svoje redove ukoliko im ne bi uspjelo pokazati im da je sam judaizam oduvjek išao k Isusu i raspeću? Bilo kakav univerzalizam i nediskriminacija koja se podrazumijevala u poruci i životnom stilu Isusa sad je potopljena. Oni su bili Židovi. Žao mi je Marije Magdalene.
Naravno, oni su bili posebna skupina Židova, zato što su vjerovali u Mesiju najneočekivanije vrste. Bilo bi nerazumno ‘okrivljavati’ ovu šačicu očajnih Isusovih sljedbenika što su ostali Židovi umjesto da stave na noge nezavisnu crkvu. Morali su se za nešto uhvatiti, a njihovo židovstvo bilo je prirodan izbor. Dokumenti koje imamo, premda kršćanski, stalno naglašavaju židovsku pravovjernost ove prvobitne skupine. Autor Luke i Djela govori nam o tome da su redovno i često molili u židovskom hramu (Luka 24.53, Djela 2.46, 3.1, 5.42).
Nije bilo ni govora o tome da bi oni poučavali kako je Isus bio ‘božanski’. Mesiju je imenovao Bog; on nije bio i sam božanske naravi. Sjetite se da je bilo raznih pretendenata na mesijanstvo, ali oni zasigurno nisu tvrdili da bi oni bili Bog. Monoteizam judaizma rezultirao bi time da bi takva pretenzija bla nerazumljiva prije nego uvredljiva, jer je to tako smiješno.
Oni nisu imali nikakav osjećaj ‘nove religije’. Uporaba riječi ‘kršćanin’ i ‘kršćanstvo’ problem je sam po sebi, jer ima psihološki učinak na čitatelja. Razni pisci govore o ‘jeruzalemskim kršćanima’ ili ‘židovskim kršćanima’, pa nevini čitatelj vidi ove termine kroz dvije tisuće godina odvojene i drugačije religije. Ovo nije bila skupina ljudi koja je na Uskrsni Ponedjeljak napustila sinagoge, glasala za papu i počela graditi katedrale.
Značajno je da su tek nekoliko godina kasnije u Antiohiji, u nežidovskom svijetu, sljedbenici ovih učenja prvi put počeli sebe nazivati ‘kršćanima’ (Djela 11. 26). Ovaj naziv nije došao iz židovskog svijeta, iako riječ ‘Krist’ jest. Ako upotrijebimo riječ kao što je ‘eseni’, lako je razumjeti da je ovo bio pokret koji je za sebe smatrao da je i dalje u okvirima judaizma; to nije bila religija ‘odvojena’ od religije farizeja i saduceja. Ja zbog toga više volim riječ ‘mesijanisti’, koja predstavlja skupinu Židova s posebnim vjerovanjima glede ‘Mesije’, ali koja i dalje za sebe smatra da je u okvirima judizma. Ovo mi se čini manje pogrešnim nego da o njima govorimo kao o ‘židovskim kršćanima’.
Prvi Isusovi ljudi našli su naziv za svoju vjeru i svoju praksu kao ‘Put’. Ova se riječ stalno ponavlja u Djelima: 9.2, 18.26, 19.9, 19.23, 22.4, 24.14, 24.22.
Da razmotrimo sad kako su ovi mesijanisti koristili svete spise i proročanstva kao potporu za svoj stav. Biblijska podrška za uskrsnuće trećeg dana, što je bilo možda kad je Marija Magdalena imala svoju prvu viziju ili san, nije osobito zanimljiva. Jedini relevantni zapis jest:
“Poslije dva dana on će nas opet oživjeti; trećeg dana on će nas obnoviti da bismo mogli živjeti u njegovoj nazočnosti.” (Hosea 6.2)
Ovo se zapravo ne odnosi na osobu koja je ustala iz mrtvih, nego na Izrael kojega će Bog obnoviti nakon što je zalutao i bio kažnjen. Zanimljivije je vidjeti kako su mesijanisti gledali na ideje smrti, patnje i grijeha.
Ja mislim da je prva važna ideja bila vidjeti Isusovu smrt u smislu mučeništva. Mučenik ima plemenitu smrt umjesto bijedne ili čak slučajne. On prolijeva svoju krv u ime nekog ideala; davanje vlastitog života umjesto ‘prosto’ tragedije.
Druga važna ideja došla je od žrtvenog jarca. Židovski Dan okajanja bio je godišnji ritual u kojemu bi jedan jarac bio žrtvovan Bogu u Hramu. Drugi ‘žrtveni jarac’ (ili jarac uklanjanja) simbolički bi primio na sebe sve grijehe Izraelićana i bio otjeran u pustinju da umre. Ovo je izneseno u Knjizi levita u 16.7-10 I 20.22.
No i dalje je ostao problem Mesije koji pati a ne pobjeđuje. “Zar nije bilo određeno da će Krist trpjeti i tako ući u svoju slavu?” (Luka 24.26). Pa ne baš. Doktrina o Mesiji patniku nije bila poznata prije Isusova vremena. Mesija je jasno bio vojni pobjednik koji će biti aklamacijom postavljen za Kralja Izraela, a ne netko tko će umjesto toga trpjeti i biti odbačen.
Ono što su oni pronašli bila je posve druga figura u Knjizi Isaije: ideja o Sluzi Patniku. Ovo je tema koja dominira u velikom dijelu poglavlja 40 do 53 kod Izaije i koja odjekuje kroz Novi zavjet, i u izravnim citatima iz Izaije (na primjer u Djelima 8. 32-33 gdje se navodi Izaija 53. 7-8, Mat. 12. 17-21 koji navodi Iza. 42. 1-4) i u namjernim uporabama njegovih koncepata, kao što su služenje, žrtva i otkup (e.g. Marko 10. 43-45, Luka 22.27).
Pasusi o Sluzi uglavnom su u pjesničkoj formi. Možda ih čak i nije napisao Deutero-Izaija, već neki treći pisac, a uklopljeni su u dijelovima sadašnjih poglavlja 42, 49, 50, 52 I 53 Knjige Izaijine od strane urednika koji su sklopili zajedno Izaiju i ‘Drugog Izaiju’. Kao i mnogi proročanski zapisi mogu biti teški za razumijevanje, a koncept Sluge čini se da znači različite stvari na različitim mjestima. Međutim, općenito, Sluga je sam Izrael umjesto neki pojedinac (e.g. Isa. 41. 8-9, 44.21, 49.3). Tamo ima različitih spominjanja o donošenju svjetlosti nežidovima (e.g. Isa. 42.6, 49.6, 49.22), ali se ovo ne bi smjelo naivno interpretirati kao neka indikacija o dolasku kršćanstva ili neki koncept univerzalizma koji bi nadilazio judaizam: riječ je o dovođenju svih pogana do saznanja o Jahvi i podređenosti njegovoj volji i njegovom štovanju, o svim nacijama koje prihvaćaju supremaciju Izraela i judaizma. Povezano je to s uzvišenim vjerskim konceptom, nerazorivim sve dok uvijek postoji sutra – kraljevstvom koje nikad neće doći.
Ono što se mesijanistima stvarno sviđalo bila je četvrta od “Pjesama o Sluzi”, koja se nalazi u Isa. 52.13-53.12. Ona govori o Sluzi kao pravednom i nevinom čovjeku koji podnosi život bijede i trpljenja, ali koji ovo prihvaća kao svoju misiju, kao Gospodinovu volju. Kroz svoje patnje on preuzima grijehe onih koji su pošli stramputicom i na neki način otkupljuje svoj narod, polažući na kraju svoj život za ljubav drugih. Život služenja i mučenička smrt: baš ono što im je bilo potrebno.
"On će biti podignut i uzdignut i uzvišen visoko…on je bio prezren i odbačen od ljudi…bio je proboden za naše prijestupe, bio je uništen zbog naše zloće; kazna koja nam je donijela mir bila je na njemu i njegovim ranama mi smo izliječeni …Gospodin je stavio na njega zloću svih nas…on je bio odveden kao jagnje za klanje…on je izlijevao svoj život do smrti i bio je ubrojen među zločince. Jer on je nosio grijehe mnogih i posredovao za prijestupnike.” (Isa. 52.13, 53.3, 53.5-7, 53.12)
Izgleda tako prikladno. Kršćani koji su ovim impresionirani doista bi trebali uzeti u obzir da je, kao i obično sa biblijskim opravdanjima, sve ovo iščupano iz konteksta, dok se pasusi između ovih, koji su potpuno neprikladni kao proročanstva o Isusu, naprosto ignoriraju:
"Bilo je mnogih koji su bili užasnuti njime – njegova pojava je bila tako izobličena kao kod ni jednog drugog čovjeka…iako Gospodin pretvara njegov život u žrtvu za krivnju, on će vidjeti svoje potomstvo i produžiti svoje dane… on će dijeliti plijen sa jakima.” (Isa. 52.14, 53.10, 53.12)
Međutim, mesijanisti su našli opravdanje koje im je bilo potrebno. Oni su bili dobro upoznati s idejom hramskih žrtvovanja, kao ponuda Bogu za iskupljenje grijeha. Bila im je poznata ideja projiciranja grijeha na grešnog jarca koji je također umirao u njihovo ime. Bilo im je poznato spajanja patnje i grijeha, prve kao kazne za drugo. Kad tražite odgovarajuće mjesto u Bibliji o nezasluženoj patnji i smrti, nije veliki korak asocirati sudbinu Sluge sa smrću Isusovom i protumačiti tu smrt kao konačni nesebični akt: posljednja žrtva, otkupljenje za njihove grijehe, umiranje za njih.
Sluga kod Izaije je samo preuzimao grijehe Izraelićana, ne cijelog svijeta; Gospodin je ‘stavio na njega zloću svih nas’, jer “mi smo svi, kao ovce, otišli stramputicom”. Za malu skupinu Židova u Jeruzalemu, prije nego što je iskovana riječ ‘kršćanin’, ova opservacija bi bila nevažna. Oni su objasnili sebi značenje ove ranije besmislene smrti: on je umro za njihove grijehe, to je događaj spasenja za njih. Uskrsnuće je moglo biti promatrano kao posve odvojena stvar: tu je bila riječ o transformaciji i sudbini samog Isusa, ne o značenju njegove smrti za zajednicu koju je ostavio za sobom.
Sve što je sad trebalo učiniti bilo je da malo varaju. Meni se čini da je potez genija uzeti tri različita i odvojena koncepta i stopiti ga u jedno: tvrditi da su Mesija, Sluga Patnik i Danijelov Sin Čovječji sve slike ili aspekti Isusovi. Onda su mogli tvrditi da su patnje Mesije bile pretkazane u Bibliji. Također su mogli objasniti zbunjujuću činjenicu da kraljevstvo još nije stvarno uspostavljeno kako treba, jer će se Isus uskoro vratiti kao Sin Čovječji.
Može biti krajnje znakovito da u grčkom Starom zavjetu “Sluga Božji” i “Sin Božji”koriste jednu te istu riječ – pais – da bi se prevelo sluga i sin. Lako može biti da je upotreba koncepta sluge, prenesena u nežidovski svijet poganskih bogova sa polubožanskim sinovima i pričama o uskrsuću, dovela prvi put do konverzije ove fraze u “Sin Božji”. Ne bi to bio prvi niti jedini put da prevodilačka omaška postane odgovorna za stoljeća besmislenih grešaka i beskrajnih nadogradnji pogrešne doktrine.
U kasnijem razdoblju ideju Mesije Sluge Patnika odbacili su i Židovi i kršćani. Židovi je nisu prihvatili, a crkva kad je jednom postala kršćanska izgleda da je donijela odluku da im se to ne dopada. Koncept Sluge ubrzo nestaje iz ranog teološkog razvoja i učenja o Isusu kad su napisana Evanđelja.
Međutim, u ovoj najranijoj fazi, imamo malu židovsku skupinu ili skupinu sa jakom židovskom dominacijom, koja prihvaća Isusovo mesijanstvo. Njihova politika evangelizacije bila je prirodno usmjerena prema drugim Židovima, ne poganima. Čak i idealizirana kršćanska povijest u Djelima mora to priznati:
"Oni su obično proklamirali svoju poruku samo Židovima." (Djela 9)
Neki od njih, uključujući Filipa, otišli su na sjever u Samariju u potrazi za obraćenicima; znamo da je sam Isus bio tolerantan prema Samarijancima. Napuštanje Jeruzalema moglo je biti reakcija slobodoumnijih učenika protiv tvrde linije ‘judaizacije’ koju je provodilo novo vodstvo mesijanista.
Početak evangelizacije nežidova pripisuje se sljedbenicima Stjepana, koji su ‘otišli u Antiohiju, gdje su počeli propovijedati Grcima, proklamirajući Dobru vijest Gospodina Isusa i njima također” (Djela 11.20). Za pretpostaviti je da je ovo bio rezultat njihove situacije, prije nego nužni dio smišljenog plana da evangeliziraju nežidove. Reakcija u Jeruzalemu kad su saznali za postojanje ove skupine u Antiohiji bilo je inzistiranje da i njih treba obrezati - pretvoriti u Židove (Djela 15.1). Za Jakova i njegove sljedbenike, vjera je bila judaizam. Svaki novi obraćenik na ‘Put’ morao je pristati na židovska vjerovanja, židovska prehrambena pravila, i tako dalje.
Antiohija nije bila Jeruzalem. Bilo je sasvim u redu sjediti u Jeruzalemu i prepirati se s onima koji su željeli obratiti nežidove i inzistirati da ova nova interpretacija vjere mora biti limitirana na Židove. Bilo koja Isusova skupina izvan Judeje bila je u drugačijoj situaciji nego ovi vođe. Čak i odnosi sa lokalnom sinagogom nisu bili isti kao odnosi s hramom. Još ozbiljnije problematično bi bilo svako miješanje Židova i nežidova.
Nastali su problemi i dugogodišnje trvenje oko načela prihvaćanja nežidova u skupine sa židovskom dominacijom. Ovo ne bi bio samo rezultat problema relevantnosti židovskih zakona o hrani i obrezivanja. Ako ozbiljno držite do židovskih pravila, kako možete izbjeći onečišćenje ako imate redovite kontakte sa nežidovima? Alternativno, ako su redoviti kontakti sa nežidovima prihvatljivi, kako možete i dalje vjerovati u pravila o onečišćenju, prehrambenim restrikcijama, i tako dalje.
Ovo će također izazvati napetost kod bilo kakvog pokušaja opisivanja Židova i nežidova kao pravednika i grešnika. Ako se biti pravednikom ne može definirati kao poštovanje židovskog zakona, što to onda znači? Članstvo u zajednici bi se moralo bazirati na razlogu svog postojanja, samom Isusu, a ne na židovstvu.
Ovo ne bi značilo ‘odbacivanje’ židovstva. Cijelo njihovo učenje izgrađeno je na temelju židovskih svetih spisa i tradicijama Izraela. Isus i zajednica Puta smatrali su se proširenjem i ispunjenjem te pozadine. Ako bi ih kritizirali farizeji, morali bi uzeti ozbiljno njihove argumente, a njihovim odbacivanjem osjećali bi se pogođenim ili bijesnim.
Sljedbenici Stjepana koji su prvi propovijedali nežidovima u Antiohiji pobjegli su od proganjanja u Jeruzalemu. Očito je da je Stjepan ozbiljno antagonizirao tamošnju ortodoksnu židovsku hijerarhiju. Svoja gledišta možda je izražavao manje diplomatski nego Jakov. Čini se da se Stjepan nije slagao s hramskim bogosluženjem i da je na Isusa gledao kao na posljednjeg u dugom spisku proroka koje su židovski vođe odbacili i ubli (Djela, poglavlje 7). Njegov je pokret ugušen a sam Stjepan je kamenovan zbog blasfemije.
Prema Djelima, ovo se dogodilo na poticaj Saula, koji će kasnije postati apostol Pavao, ali koji je u to vrijeme još proganjao i uhićivao Isusove sljedbenike. U stvari, Saul nije mogao biti u Jeruzalemu u to vrijeme. Ovo je samo još malo dramatiziranja od prilično nepouzdanog autora Djela, da bi jače naglasio transformaciju Pavla od neprijatelja u apostola.
Sam Pavao, u prvoj glavi svog pisma Galaćanima, doista potvrđuje da je proganjao crkvu, ali potvrđuje također da je išao u Jeruzalem prvi put tek tri godine poslije svog obraćenja, te da je crkvama u Judeji bio nepoznat. Nikakvo proganjanje mesijanista od strane Pavla nije se dogodilo u Jeruzalemu. Treba pretpostaviti da je bio usmjeren na Isusovu skupinu u Siriji – skupinu koja je već bila dobro uhodana u nežidovskom svijetu.
Pavao i mesijanisti neće olakšavati život jedni drugima. Pavao je došao ne da donese mir, nego mač.
GLAVA DVANAESTA
ŽIVOT IZ SMRTI
Uđite u bilo koju kršćansku crkvu i vjerojatno ćete odmah naići na sliku križa. Teško je razumjeti da je kršćanstvo postojalo otprilike tri stotine godina prije nego što je počelo rabiti simbol križa. Mi na sreću ne živimo u svijetu u kome bi netko mogao biti stvarno razapet na križ u smislu službene kazne od bilo koje vlasti bilo koje države. U svijetu prvih kršćana raspinjanje na križ bilo je strašna, užasavajuća i sramna stvar. Ovo samo može ojačati povijesnu istinu o Isusovoj sudbini. Nitko u tome svijetu ne bi mogao smišljeno stvarati tako nešto kao početnu točku jednog vjerskog pokreta.
Raspinjanje na križ koristilo se kao metod smrtne kazne i prije dana rimske imperije, od Skita (sjeverno od Crnog mora), Asiraca i Kartažana. Rimljani su to koristili kao sredstvo zaplašivanja protiv bilo koje vrste akcije protiv autoriteta države i bilo kojeg oblika otpora nižih klasa. Bila je to kazna rezervirana za robove i za buntovnike: robove koji bi izdali ili napali svoje gospodare, čak i one koji su imali zlu sreću da budu dio domaćinstva čovjeka koga je ubio neki od njegovih robova; te za one koji su bili krivi za pobunu, bijeg ili špijuniranje. Isus nije bio rob i ovo je razlog što je njegova smrt morala biti povezana s društvenim neredima i potencijalnim ili stvarnim ustankom, koji su Rimljani (bilo točno ili ne) percipirali kao političku prijetnju.
Rimljani su raspeli na križ tisuće i tisuće ljudi. Samo u jednoj godini, 71. prije Krista, zbog revolta protiv Rima koji je predvodio gladijator Spartak, rimski konzul Kras objesio je na križ šest tisuća pobunjenika duž italijanske ceste Via Appia. Pa ipak, o samom raspeću imamo malo informacija, bez sumnje zbog kombinacije straha, prezira i gađenja što ga je ono izazvalo. Čitatelj bi mogao očekivati od nas da imamo arheološke dokaze, barem od nekih od tolikih tisuća leševa. Nemamo. Imamo samo jedan jedini primjer kosti stopala koje je bila probušeno čavlom. Ovo nepostojanje dokaza je rezultat onoga što se obično događalo s tijelima.
Dirnuti smo više individualnom tragedijom nego statistikama o mnogobrojnim patnjama. Stanovito emocionalno uzbuđenje smrću Isusovom mora biti neizbježno čak i za one koji pokušavaju biti objektivnim povijesnim istraživačem. Od svih strašnih stvari što su ih ljudska bića činili jedni drugima, raspeće sigurno mora biti jedna od najgorih.
Autori Evanđelja po Luki i Ivanu čini se da smatraju bičevanje Isusa kao odvojenu kaznu od raspeća (Luka 23.16, 23.22, Ivan 19.1). Međutim, kao kod Mateja 27.26 i kao što nam Josip veli u svojoj knjizi “Židovski rat”, ‘šibanje’ (grčka riječ za to je phragellosas) bilo je u stvari normalni preludij pred raspeće. I ono samo bilo je strašno i divljačko kažnjavanje. Zarobljenik bi obično bio skinut do gola i vezan za stup prije početka udaranja kožnatim bičevima koji su bili otežani metalom ili kostima, što je paralo kožu do otvorenog mesa.
Poslije toga bi ga polegli na zemlju dok bi mu ispružene ruke vezivali ili možda pribijali čavlima za unakrsnu gredu. Unakrsna greda bi zatim bla podizana i učvšćivana za vertikalni dio, bilo unakrsno (da bi se dobio križ) ili na vrh (da bi izgledalo kao slovo T). Obično je stavljan i drveni blok negdje oko polovice vertikalne grede, da bi se poduprla težina tijela – što je produžavalo muke i odlagalo smrt. Stopala bi bila učvršćena remenima, češće nego čavlima.
Viseće tijelo, već tada u velikim bolovima i s uzaludnim pokušajima da promijeni položaj kako bi se smanjila neugoda i pritisak na ramena i pluća, trpjelo bi zatim od gladi, žeđi, navale insekata i vreline sunca. Dodajte tome stid zbog golotinje, nemogućnost da učini bilo što glede konroliranja normalnih funkcija tijela i izloženost brutalnoj bezosjećajnosti gledatelja. Muke su mogle trajati satima a smrt je nastupala zbog iscrpljenosti. Težu kombinaciju mučenja i degradacije bilo bi teško i zamisliti.
Samo postojanje ideje za ovakvo kažnjavanje jest spomenik depresivnom užasu ljudske prirode. Učiniti nešto ovakvo čovjeku kao što je bio Isus, jedan od najljepših primjera moralne visine do koje čovječanstvo može težiti, meni izgleda kao ironija zaprepašćujućih proporcija.
Da se vratimo tome što se dešavalo s tijelima. Obično bi vojnici stražarili pred umirućim žrtvama, ili u najmanju ruku u blizini, kako bi bili sigurni da nitko od njihovih prijatelja ili suboraca ne bi prišao da prereže remenje i spusti ih na zemlju. Kad bi umrli, normalni rimski običaj bio je da ih ostave na križu. Ovo je bio doista najstrašniji način utjerivanja straha, kao opomena svima kojima bi padali napamet buntovnički postupci. Lješinari bi odmah doletjeli, vrane i druge vrste strvinara, zajedno s divljim psima. Vremenom bi tijela bila rastrgana kao hrana ovim životinjama, pa bi preostali samo trunući ostatci koje bi trebalo ukloniti.
Ovakva praksa je izazivala jake osjećaje kod Židova, o čemu nam svjedoči sljedeći pasus u Zakonu:
“Ako čovjek kriv za kapitalno nedjelo bude osuđen na smrt i njegovo tijelo obješeno na drvo, ne smijete ostaviti njegovo tijelo na drvetu preko noći. Pobrinite se svakako da ga sahranite istog dana, jer svatko tko je obješen na drvo proklet je od Boga.”(Deut. 21. 22-23)
Ovo je napisano dugo prije rimske imperije i prvobitno se odnosilo na vješanje mrtvog tijela osobe nad kojom je smrtna kazna već izvršena. Ovo je trebalo biti javno upozorenje potencijalnim prijestupnicima i konačno sramoćenje umrloga. Znamo da je ovaj pasus kasnije bio tumačen da se odnosi na raspeće. Imamo spomen o ovome u Svitcima sa Mrtvog mora, a i ovo što slijedi kod Josipa:
“Židovi toliko brižljivo paze na pogrebne rituale da čak i kriminalce koji su bili osuđeni na raspeće skidaju s križa i pokapaju prije zalaska sunca.”(Josip, Židovski rat IV,5,2)
Na Pilata je zasigurno vršen veliki pritisak da u ovom pitanju, gdje god je to moguće, napravi neku koncesiju židovskoj osjetljivosti. Postoji i dokaz da je raspeto tijelo ponekad bilo predato radi sahrane. Prijatelji umrlog bi mogli potplatiti vojnike ili je obitelj mogla imati dovoljno utjecaja i hrabrosti, kao i dobre veze, da zamoli za dopuštenje da tijelo pokopa. Sam Josip je ovo učinio za vrijeme rata:
“Kad sam … vidio mnoge zarobljenike koji su bili raspeti i prepoznao tri svoja poznanika među njima, srce me zaboljelo pa sam otišao i rekao Titusu sa suzama u očima što sam vidio. On je odmah naredio da se skinu s križa i da im se pruži najbolja njega. Dva su ipak umrla…”
Prije nego se požurimo sa zaključcima što se dogodilo Isusu, uzmimo u obzir jedan stari kršćanski izvještaj i pogledajmo zatim praktične probleme u svim ovim informacijama. Ovo je iz Petrova evanđelja:
“Bilo je podne i mrak je pokrivao cijelu Judeju. Bili su zbunjeni i zabrinuti zbog straha da je sunce zašlo dok je još bio živ. (Jer) pisano je da sunce ne smije zaći nad nekim tko je bio pogubljen. I jedan od njih reče,’Dajte mu octa s nečim gorkim da popije’. I oni pomiješaše to i dadoše mu da popije.
“I oni ispuniše sve stvari i dovršiše grijehe na svojim glavama. Tad mnogi hodahu s lampama i misleći da je noć legoše. A Gospodin uzviknu, govoreći, ‘Moći moja, moći moja, ostavila si me.’ Kad je ovo rekao bio je podignut. I u tom času zastor u jeruzalemskom hramu pocijepa se na dvoje.
“I oni izvukoše čavle iz Gospodinovih ruku i položiše ga na zemlju. I cijela se zemlja zatresla i zavlada veliki strah. Onda sunce izađe i vidješe da je sat deveti. Sad se Judejci obradovaše i dadoše njegovo tijelo Josipu da bi ga mogao pokopati, jer je on znao od prije koliko je dobra on učinio. On uze Gospodina, opere ga i uvije u laneno platno, te ga prenese do svog vlastitog groba, koji se zove ‘Josipov vrt’…
“Ali ja sam počeo plakati s mojim prijateljima. I tresući se od straha u našim srcima, mi se sakrismo. Napokon, nas su tražili kao kriminalce i kao one koji žele zapaliti hram. Zbog svih ovih stvari mi smo postili i sjedili oplakujući i tugujući dan i noć sve do subote..” (Evanđelje po Petru 5. 1-6-4, 7. 2-3)
“Deveti sat”, da kažemo uzgred, bio bi tri sata poslije podne.
Sad razmotrimo sve ovo na racionalan način. Sljedbenici Isusovi kriju se u strahu, traženi kao kriminalci. Nisu bili svjedoci događaja. Dok su razmišljali o značenju ispunjeni jadom i užasom, bilo bi sigurno neizbježno da su, dok su se oni krili i dok se dešavalo nešto od tako velikog značenja za njih, ‘sve stvari’ bile ‘ispunjene’. Akcije koje involviraju nadnaravne snage Boga i demona, akcije koje se odnose na kozmičku sudbinu morale su sigurno biti propraćene takvim manifestacijama kao što je mrak u podne, rastrgani zastor u hramu, zemljotresi.
Uzmimo u obzir primjenu naredbe iz Deuteronomija. Kad se primijeni prvobitno na već mrtvo tjelo, uklanjanje za vrijeme kad pada mrak uvijek se može organizirati. U slučaju raspeća, ovo nije mogao biti slučaj, jer žrtva možda nije mrtva kad padne noć. Svaka koncesija židovskoj pobožnosti mora biti podložna ovome. Ako žrtva nije mrtva, ona bi naprosto morala biti ostavljena na križu.
Ako jest bila mrtva, onda bi normalan posao vojnika bio izbjegavati da moraju podnositi gnjavažu neprestanih židovskih prigovora tako što će učiniti minimum koji je nužan da bi se zadovoljile njihove želje. Napokon, to je samo još jedno tijelo, još jedan dosadan posao. Oni bi ga skinuli s križa i stavili u plitak grob, pokrivajući ga preko volje zemljom i kamenjem – koje bi psi strvinari ubrzo uklonili.
Užasnuti učenici nikad se ne bi usudili istupiti i zatražiti tijelo. Nisu imali novca da potkupe nikakve vojnike i bilo bi do samoubojstva opasno da se oni sami razotkriju tko su. Čak i članovi njegove obitelji bili bi ludi da su pokušali tražiti tijelo, zbog opasnosti, za njih i njihove rođake, da tako otkriju odmah poslije ustanka porodične veze s čovjekom koji je pogubljen kao politički opasan.
Josip, sjetite se, bio je čovjek znatnog ugleda i utjecaja, s otvorenim vratima do samog imperatora. Isusovo tijelo je moglo biti dobiveno samo preko neke utjecajne osobe. Ribari i seljaci iz Galileje nisu imali nikakva utjecaja. Kad samo ne bi sve to bilo tako strašno i sramotno i sa takvim bijednim završetkom. Kad bi samo njihov voljeni učitelj imao utjecajnog prijatelja. Kad bi samo bilo moguće da mu on osigura pristojan pogreb.
I tako imamo ovaj lik “Josipa”, kasnije “iz Arimateje”, koji uspijeva da zadovolji toliko puno stvari, time što je, apsurdno, poštovan i utjecajan Židov, bogat čovjek, a ipak sljedbenik antimaterijalističkog seljačkog svetog čovjeka Isusa, pa još i član vijeća koje ga je osudilo na smrt, čovjek koji je pripravan moliti Pilata za tijelo očitog buntovnika bez da i sam bude pogubljen zbog priznavanja takve povezanosti. Prikladan lik, kao poručen, koji kasnije nestaje iz ‘povijesti’, pošto je ispunio svoje funkcije u drami.
Čini se posve mogućim da sljedeće nedjelje ujutro jedini ljudi kojima je bilo stalo do njega nisu čak ni znali gdje se tijelo nalazi. Vojnici koji su znali što se dogodilo nisu za to ni najmanje marili. Što se njih tiče, sve je bilo gotovo i nije više imalo ni najmanje važnosti. U kakvoj strašnoj zabludi čovjek može biti.
--------------------------------------------------------------------------------
Uskrsnuće se može razmatrati sa dva osnovna polazišta – značenje i činjenice. Diskutirati o ‘značenju’ znači diskutirati o analogiji i metafori, simbolizmu, objašnjenjima o stvaranju mitova. Diskutirati činjenice znači razmatrati ili eluzivnije i suptilnije ‘činjenice’ o vjerskom ili duhovnom iskustvu, o emocionalnom i psihološkom uvjerenju, ili o snovima i halucinaciji; ili brutalnim fizičkim činjenicama koje involviraju reanimaciju mrtvih tijela.
Nažalost, unatoč sofisticiranosti nekih teologa, više od 99 posto kršćana svijeta će ili samo baciti površan pogled ili se razbijesniti na bilo kakav pokušaj da se negira, ili kvalificira bazični pristup reanimacije. Ova ogromna većina će obično inzistirati da ukoliko nije bilo realnog fizičkog ustajanja iz mrtvih, cijela zgrada kršćanstva će kolabirati. Oni će često vjerovati, bez da su to ispitali, da postoji obilje ‘dokaza’ za stvarnu konkretnu realnost ovog uskrsnuća.
Pa ipak, simbolizam i ‘značenje’ (prije nego suhe činjenice) velikog dijela Novog zavjeta apsolutno će vrištati na vas ako ga čitate otvorenog duha. Već smo razmotrili značenje donošenja ‘vida’ (ili svjetlosti) nekome tko je prije bio ‘slijep’. Dovesti siromašne ili očajne u zajednicu jednakih pred očima Božjim, iskazati im dobrodošlicu u kraljevstvo, dati im novu sudbinu sudjelovanja i slobode, prihvaćanja i ljubavi – ovo je sigurno značilo biti donosiocem ‘života’ iz ‘smrti’. Ova vrsta značenja se uči, prenosi i propovijeda tako što će se pretvoriti u priču kao što je podizanje Lazara iz mrtvih u Ivanovom poglavlju 11. Poslije priče slijedi značenje i svrha priče:
“Ako netko vjeruje u mene, čak i ako umre on će živjeti i tko god živi i vjeruje u mene neće nikad umrijeti.” (Ivan 11. 25-26)
Meni se čini da bi trebalo biti očito da je poenta ove priče poučiti da je vjera u Isusa nešto što preobražava život. Ona nije bila ispričana da bi potakla spekulaciju o čudesnoj pobjedi nad biološkim procesima i povlačenju bakterijske truleži.
Neki kršćani koji su razmišljali o Pavlovom učenju mogu i dalje inzistirati da ja suviše pojednostavljujem stvari i da mi izmiču bitne poente. Pavao, mogli bi prigovoriti oni, inzistira na fizičkoj realnosti uskrsnuća premda istovremeno priznaje da je to transformacija u novo stanje bića, nešto slavno a ne ‘samo’ reanimacija leša (I Kor. 15. 35-50). Trebali bismo također sjetiti se da nijedan Židov ne bi htio ni čuti za opće uskrsnuće u kome bi fizička tijela, prvobitna tijela bila ignorirana, a ne doista reanimirana od Boga, pa makar bila obnovljena i transformirana.
Pavao nam daje naše najranije dokaze o uskrsnuću, nabrajajući ‘pojavljivanja’ Isusova – prvo, kako su Pavlu rekli najraniji kršćani – Petru, Dvanaestorici, “više od pet stotina braće”, Jakovu i svim apostolima; a onda samom Pavlu (I Kor. 15.5-8). Pavao ne pravi razliku između ‘pojavljivanja’ njemu – što je bilo vjersko iskustvo, to jest subjektivno i osobno – i ‘pojavljivanja’ drugima. Ovo implicira da nema nikakve kvalitativne razlike između iskustava, da su njihove ‘vizije’ i njegova ‘vizija’ iste naravi. Htio bih također istaknuti da nigdje u Pavlovim pismima ne postoji nikakva indikacija da je on znao za bilo kakvu predaju o praznom grobu.
A što se tiče ‘dokaza’ o uskrsnuću u Evanđeljima, dobro je da nikad nisu morali pojaviti se na sudu. Svaki advokatski pripravnik mogao bi ih do kraja srušiti.
Tko je vidio uskrslog Isusa i gdje? Nije bilo nikakvih pojavljivanja u prvobitnom završetku Markova evanđelja, pa su prvi kršćanski prepisivači požurili da ovo ‘poprave’ dodajući nekoliko stihova više. Kod Mateja, Isus se pojavio pred ženama u Jeruzalemu i učenicima u Galileji. Kod Luke, on se tobože pojavljuje pred dvojicom učenika na putu u Emaus – ali ovo je još jedno ime koje nismo u stanju stvarno identificirati na geografskoj karti; zatim se on pojavljuje učenicima u Jeruzalemu. Kod Ivana, on se pojavljuje učenicima u Jeruzalemu i onda – opet u završetku koji je pridodat prvobitnom evanđelju, koje je završavalo u 20. poglavlju – učenicima u Galileji.
Vjernik će pokazati nestrpljenje kod ovog prigovora. Nije problem u dokazivanju ako je bilo nekoliko iskustava na različitim mjestima, s izvješćima koje su dali različiti ljudi. Kratko ćemo prodiskutirati o motivaciji za priče o različitim ‘svjedocima’ na manje naivan način. Za trenutak, dajte da se vratimo osnovama evanđeoskih dokaza i da gurnemo priče nazad za jednu fazu. Tko ide ka grobu? I koga ili što oni vide?
Kod Marka, tri žene idu ka grobu: Marija Magdalena, Marija, majka Jakovljeva i Saloma. Matej spominje dvije Marije, ali ne i Salomu. Kod Luke, žene su Marija Magdalena, Marija, maka Jakovljeva i Ivana. Kod Ivana, Marija Magdalena ide sama.
Kod Marka, one vide mladog čovjeka u bijeloj haljini, koji im kaže da je Isus ustao i govori im da idu i kažu učenicima. Kod Mateja javlja se zemljotres i onda anđeo silazi s nebesa, a onda žene vide i uskrslog Isusa. Kod Luke, one vide dva čovjeka u sjajnoj odjeći koji im govore da je Isus ustao; one odlaze i kažu učenicima, “ali ova njihova priča izgleda kao čista besmislica i oni im ne vjeruju” (Luka 24.11). Pa ipak, Petar odlazi i vidi i sam prazan grob. Isus se pojavljuje nakon toga na putu u Emaus i onda učenicima u Jeruzalemu. Kod Ivana, Marija Magdalena vidi “dva anđela u bijelome” i zatim i samog Isusa, za koga krivo misli da je vrtlar.
Uočite da Pavlovo izvješće ne spominje Mariju Magdalenu. Uočite da njegov zapis o pojavljivanjima jest ono što je primio od muških predvoditelja jeruzalemske crkve. Vratit ću se malo kasnije na implikacije ove točke.
Usred cijele konfuzije gore navedenih evanđeoskih zapisa, jedina konzistentna točka je faktično Marija Magdalena. Ona ovdje nije samo naša glavna svjedokinja, već naš jedini prvobitni svjedok, žena koja je bila toliko psihološki stabilna da ju je Isus liječio od demonske opsjednutosti, istjerujući iz nje ‘sedam demona’.
U svemu ovome ima nešto istine, ali to nije čudesna i naivna istina o bukvalnom fizičkom ustajanju iz mrtvih. Jedan od problema da se sve to uzme strašno doslovno jest da kad jednom već imate uskrslo tijelo, što ćete učiniti s njim? Vi dakle morate vjerovati također da je bilo i ‘uzašašće’ na nebo, a ne samo uskrsnuće – čak i ako nikad ne zastanete trenutak da promislite o prirodi ili lokaciji ‘neba’, ili što se desilo s tijelom kad se jednom tamo našlo. Razmislite o implikacijama ako ovo uzmete bukvalno:
“Grobovi se otvoriše i tijela mnogih svetih ljudi ustadoše iz mrtvih i ova poslije njegova uskrsnuća izađoše iz grobova, uđoše u Sveti Grad i pojaviše se pred mnogim ljudima “ (Mat. 27. 52-53)
Kako moramo pretpostaviti, vi ovo prihvaćate kao povijesnu stvar, ili ne prihvaćate. Ako ne prihvaćate, jer shvaćate da je ovo nešto poput zemljotresa, etc. još jedan simbolički prikaz značenja Isusove smrti, onda kako je moguće opravdati inzistiranje na povijesnoj fizičkoj nesimboličkoj realnosti jednog središnjeg izvješća o uskrsnuću samog Isusa? Zar to nije sličan ‘dokaz’ iz istog Evanđelja? Zašto povlačiti takvu crtu?
S druge strane, ako prihvaćate da je ovo povijesna stvar i da involivira stvarne leševe a ne vizije ili halucinacije, što mislite da se dogodilo poslije toga? Mislite li da su sva ova tijela pošla natrag u svoje grobove i dobrovoljno se ponovno predala smrti? Mislite li da su oni (a treba pretpostaviti i Lazar) svi pošli kućama (“Hej, tata, žao mi je što je ovo malo šokantno, ali eto Isus mi je učinio uslugu”) i počeli opet raditi na farmi sve dok ne dočekaju drugu prirodnu smrt? Ili možda mislite da se i njima svima dogodilo uzašašće, samo što nitko nije zabilježio ovakav zapanjujući događaj? Kad se moramo suočiti sa konzekvencama i implikacijama, postaje naprosto zasljepljujuće očigledno koliko je simbolizma involvirano u stvaranju mitova, u vjerskim ‘tumačenjima’.
Moramo misliti o tome što bi stvarni ljudi činili u stvarnim situacijama. Moramo doći do saznanja da u pričama o uskrsnuću postoje tri osnovne svrhe i tri razine razvitka.
Treća razina razvitka bile bi priče o susretima sa stvarnim fizičkim Isusom. Ovo bi bilo povezano sa dvije svrhe ovih priča: obratiti ljude i ‘dokazati’ potencijalnim obraćenicima i također kritičarima da ste vi snažno ‘govorili istinu’ – da, on je živ, ja sam ga dodirnuo, on je bio stvaran, kažem ti, jeo je ribu s nama. Ova priča o tome kako je uskrsli Isus jeo pečenu ribu završila je na kraju u Lukinom evanđelju u 24. 41-43.
Pavao, koji je pojavljivanja poslije uskrsnuća promatrao kao vizije poslate s neba, vjerojatno bi smatrao da je sugestija o konzumiranju hrane sa duhovno uzdignutim Isusom besmislena ili čak blasfemična. Da on sam sebe nije uzimao tako ozbiljno, možda bi mu to izgledalo i komično. Ovo je isto kao kad bismo mi, želeći dokazati iskustvo s duhom koji tobože progoni jednu određenu kuću, stali tvrditi da smo duha odveli do najbližeg McDonaldsovog restorana, gdje je on pred vašim vlastitim očima jeo pomfrit i zalivao ga velikom koka-kolom.
Druga razina razvitka iskrsla bi iz ideje da nikakvog tijela nije bilo, da je u nekom suptilnijem smislu Isus ustao, što znači da je otišao Bogu, natrag odakle je i došao, ne da njegovo ranije mrtvo tijelo opet hoda naokolo. Ideja o ‘nikakvom tijelu’ postala je priča o ‘praznom grobu’. Pogledajte sve ove pasuse koji slijede novim očima: same po sebi nemaju nikakve potrebe za uskrslim Isusom u fizičkom smislu.
“Naša nada je bila da će on biti taj koji će osloboditi Izrael. I to nije sve: dva cijela dana su prošla otkako se sve to dogodilo, a neke žene iz naše skupine su nas zaprepastile: otišle su na grob rano ujutro i kad nisu našle tijelo vratile su se da nam kažu da su vidjele viziju anđela koji im je rekao da je on živ. Neki od naših prijatelja otišli su do groba i našli sve točno kako su žene ispričale, ali njega nisu vidjeli.” (Luka 24. 21-23)
“On nije ovdje, jer je ustao, kao što je rekao da će ustati.” (Mat. 28.6)
“Tako Marija Magdalena ode i reče učenicima da je vidjela Gospodina i da joj je on rekao ove stvari.” (Ivan 20,18)
Petrovo evanđelje također izričito spominje ‘Mariju Magdalenu, učenicu Gospodinovu’ koja je željela otići na grob da obavi uobičajene rituale žaljenja. Povela je svoje (neimenovane ) prijatelje sa sobom i našla otvoren grob i lijepog mladića koji je rekao:
“Zašto ste došle? Koga ražite? Valjda ne onoga što je bio raspet? On je ustao i otišao…(Evanđelje po Petru 13.2)
Prva razina razvitka bio je prvobitni poriv za ove tvrdnje: iskustvo Marije Magdalene. Mnogo toga je rečeno o ženama koje su bile prvi ’svjedoci’. Tvrdilo se da ovo mora biti povijesno autentično, jer crkva koja je prvobitno proizašla iz judaizma ne bi izmišljala priče koje se oslanjaju na svjedočenju žena; kao što smo već primijetili, žene nisu imale pravo svjedočiti u židovskim sudovima, jer se smatralo da njihovo svjedočanstvo ništa ne vrijedi.
Ja mislim da je ovo točno, prvi muški predvoditelji crkve više bi voljeli da je bilo drugačije. Ali priča je tu upravo zato što nisu imali izbora. Bila je dobro poznata i prebrzo se proširila da bi je oni mogli potpuno negirati. Međutim, kao što ćemo vidjeti malo kasnije, ovo ih nije spriječilo da je iznova napišu, zbog treće svrhe priča o uskrsnuću: a to je bilo potreba da se uspostavi autoritet i vodeće mjesto među prvim, ranim kršćanskim skupinama.
Da pogledamo malo što ja smatram krajnje važnim dijelom ‘dokaza’. To je Marijino evanđelje, o čijem postojanju večina kršćana apsolutno ništa ne zna. Mi uopće i nemamo kompletni primjerak ovog evanđelja. Imamo samo dva fragmentarna rukopisa na grčkom, datirana u trećem stoljeću, i dužu kopiju iz petog stoljeća, prevedenu na koptski jezik. Moglo bi biti da imamo oko polovice cijelog teksta.
Unatoč tome kako zakašnjelo ovi rukopisi zvuče i unatoč vremenu koje ovo dopušta za imaginativni i teološki razvoj, meni se čini krajnje vjerojatnim da prvobitna povijesna srž ovog dokumenta ide daleko unatrag i da je od velikog značaja za razumijevanje podrijetla priča o uskrsnuću.
“Ali oni su bili potreseni i puno su plakali. ‘Kako ćemo mi izaći pred ostalim svijetom propovijedati dobru vijest o kraljevstvu sina čovječjeg?’ rekoše oni. ‘Ako oni nisu poštedjeli njega, kako će poštedjeti nas?’
“Onda Marija ustane. Sve ih je pozdravila i obratila se svojoj braći. ‘Nemojte plakati i biti potreseni niti dopustite svojim srcima da budu neodlučna. Jer njegova će milost biti s vama svima i ona će vas štititi. Bolje bi bilo da mi hvalimo njegovu veličinu, jer on nas je okupio da budemo zajedno i učinio nas istinskim ljudskim bićima.’
“Kad je Marija izrekla ove stvari, okrenula je njihove misli prema Dobru i oni počeše pitati o riječima koje je rekao Spasitelj. Petar reče Mariji, ‘Sestro, mi znamo da je Spasitelj volio tebe više nego bilo koju drugu ženu. Kaži nam riječi Spasteljeve koje znaš, a koje mi nismo čuli.’
“Marija odgovori, ‘Ja ću vas izvijestiti onoliko koliko se sjećam da vi ne znate.’ I ona poče da im govori ove riječi. Rekla je, ‘Vidjela sam Gospodina u viziji i rekoh mu, ‘Gospodine, vidjela sam te danas u viziji.” On mi reče, ‘Čestitam tebi što se nisi uplašila kad si me vidjela. Jer tamo gdje je duh, tamo je blago.” Ja mu rekoh,"Gospodine, kako osoba koja vidi viziju vidi to – svojom dušom ili svojim duhom?” Spasitelj je odgovorio, “Vizionar ne vidi svojom dušom ili duhom, nego s umom koji postoji između ovo dvoje…”
“… Andrija reče, ‘Braćo, kakvo je vaše mišljenje o ovome što je upravo rečeno?’ Ja prvi ne vjerujem da je Spasitelj rekao ove riječi, jer ova mišljenja izgledaju tako drugačija od njegove misli.’
“Nakon što je razmislio o ovim stvarima, Petar reče, ‘Je li Spasitelj govorio potajno jednoj ženi a ne otvoreno tako da bismo i mi mogli čuti? Sigurno je da on nije (želio pokazati) da je ona dostojnija nego mi?’
“Onda Marija zaplače i reče Petru, ‘Petre, brate moj, što ti misliš o ovome? Zar misliš da sam ja sve ovo izmislila potajno sama ili da vam ja govorim laži o Spasitelju?’
“Levi reče Petru, ‘Petre, u tebi je stalna spremnost da se razljutiš i uvijek si spreman da tome daš maha. Čak i sad ti činiš upravo to ispitujući ovu ženu kao da si njen neprijatelj. Ako je Spasitelj nju smatrao dostojnom tko si ti da je ne poslušaš? Jer on je nju potpuno poznavao i odano ju je volio. Umjesto ovoga, mi bismo trebali da se postidimo i kad se jednom odjenemo savršenom humanošću mi bismo morali činiti on što nam je zapovijeđeno. Morali bismo navješćivati dobru vijest kako je Spasitelj zapovijedio, a ne da postavljamo nikakva pravila ili stvaramo zakone.’
“I kad je ovo rekao, Levi je otišao i počeo propovijedati dobru vijest.”
(Marijino evanđelje, 5.1-7.6, 10. 1-14)
Razmislite o ovome što imamo ovdje. Marija, iako žena, očito je autoritativna figura. Ovo se slaže s onim što bi Isus prihvatio, ali ne i nešto što bi rana crkva sljedećih nekoliko stoljeća rado odobravala. Marija vidi Gospodina u viziji: ne kod groba, ili u vrtu, ili na cesti, ili dok jede ribu. Ona vidi Isusa u nečemu što je bio san ili neka vrsta subjektivnog religioznog iskustva.
Petar i Andrija su ljubomorni, i muški šovinisti, i okreću se protiv nje. Dok su oni zajedno izodili svoju predstavu, Levi je već bio vani šireći riječ. Pojavljivanje Isusa Mariji sada je priopćeno i drugim ‘kršćanima’ – nema ih još mnogo, ali je ‘tradicija’ uspostavljena.
Tako je depresivno realistički gledati kako strašni jad izazvan smrću njihova Gospodina postupno zamjenjuje oh-tako-ljudska pantomima svađe i borbe za vlast. Ja mislim da bismo mi to morali učiniti. Ali to nije ono što bi želio Isus. Tko je rekao da si ti na kormilu? Isus mi je rekao posebne stvari. I meni je rekao posebne stvari također. Ne, nije. Jest. Ali ti si samo jedna žena.
A sad razmotrite ovo, iz Tominog evanđelja, očito upereno na to da potvrdi Tomin autoritet (koji je bez sumnje bio vođa ove posebne skupine) kao jasno superioran suparničkim vođama Šimunu Petru i Mateju:
“Isus je rekao svojim sljedbenicima,’ Usporedite me s nečim i recite mi kome sam nalik.’ Šimun Petar mu reče, ‘Ti se kao pravedni glasnik.’ Matej mu reče, Ti si kao mudri filozof.’
“Toma mu reče, ‘Učitelju, moja usta su potpuno nesposobna kazati kome si ti nalik.’ Isus reče,’ Ja nisam vaš učitelj. Zato što ste pili vi ste se opili pjenušavim vinom koje sam vam ponudio.’ I onda ga uze i povukoše se i njemu on kaza tri izreke.
“Kad se Toma vratio svojim prijateljima, oni ga upitaju,’ Što ti je Isus rekao’? Toma im reče, ‘Ako vam kažem jednu od izreka koje mi je rekao, vi ćete zgrabiti kamenje i kamenovati me, i vatra će izaći iz kamenja i spaliti vas.’” (Toma 13)
Lako je zamisliti kamo je sve to otišlo odatle. Rivalski odnos figura od autoriteta mora onda početi s tvrdnjama o svojim vlastitim vizijama i uspostavljati i braniti svoje vlastite pozicije. Bilo je, na primjer, suviše kasno da se uklone Marijine tvrdnje, ali nije bilo prekasno da se kvalificira njihovo značenje i njeno razumijevanje.
Kad su propovijednici započeli širiti riječ, ‘činjenica’ uskrsnuća morala je biti ojačana, jer prisustvo kraljevstva i uspomena na Isusa nisu bili dovoljno autoritativni ili dovoljno jasni ili uzbudljivi da bi se pridobilo nove obraćenike.
Sjetite se Josipa: “Oni koji su bili postali njegovi učenici nisu napustili svoje položaje učenika.” Pokret je već postojao i pripemao se da pokuša ići dalje, s vizijama ili bez vizija ili čudesa, zbog onoga što je Isus njima značio dok je bio živ. On je ostao s njima u duhu, pri njihovim objedima kad su honorirali njegovu praksu drugovanja kod otvorenog stola i kad su drugima govorili o njegovu učenju. Ali to je ostavilo praktične probleme. Kako objasniti drugim ljudima da je tvoj život takav kakav je zato što nosiš njegovu nazočnost sa sobom? I tko daje naredbe, tko vodi ili usmjerava skupinu ili zajednicu i što je izvor njihova autoriteta?
Tako su izvješća o uskrsnuću postala krajnje korisnim kao konačna autorizacija za vodstvo, kao sredstvo ne samo da se poduzmu mjere protiv nevjerice, nego i za izgradnju jedne autoritativne figure uz istovremeno umanjivanje vođa jedne ili više rivalskih skupina. Ovo je jako dobro ilustrirano u Ivanovu evanđelju.
Marija Magdalena stiže do groba, vidi da je prazan i trči da kaže Šimunu Petru i učeniku ‘koga je Isus ljubio’ (razmotrit ćemo ponovno kasnije ovu figuru Ljubljenog Učenika). Ljubljeni Učenik stiže do groba prvi; Petar ulazi prvi (Ivan 20.4); ali je Ljubljeni Učenik taj koji povjeruje prvi (20.8). To umanjuje Petra, za račun ovog drugog učenika, za koga se tvrdilo da je prvobitni autoritet koji stoji iza Ivanova evanđelja.
Sljedeća osoba čiju važnost treba umanjiti je Marija Magdalena. Ona ne razumije značaj praznog groba; ona vidi dva anđela i još plače zbog nestalog tijela; a onda kad vidi samog Isusa ona ga krivo smatra za vrtlara (20.15) Priznaje se da je bila povlaštena da vidi Isusa, ali iza ovog slijedi priča o Nevjerujućem Tomi. Ova autoritativna figura iz rivalske skupine, koja ima svoje vlastito evanđelje, sad postiže besmrtnost kao krajnji skeptik, koji odbija povjerovati dok ne dodirne rane od raspeća (20.25). I on i Marija učinkovito su riješeni opservacijom uskrslog Isusa,”Sretni su oni koji ne vidješe ali ipak povjerovaše (Ivan 20.29).
Kad je dopunski završetak, koji se sada zove poglavlje 21, bio pridodat Ivanovu evanđelju, opet je rivalitet bio na djelu; ovo pokreće klatno dalje od Ljubljenog Učenika i vraća autoritet Petru, kao onome koga je uskrsli Isus molio da ga slijedi i pase njegove ovce, to jest da pripazi na njegove sljedbenike.
Priče o uskrsnuću ne govore nam o čudima u svezi s mrtvim tijelima. Govore nam prvo o individualnom vjerskom iskustvu. Zatim nam govore o moći i autoritetu, ljubomori, rivalitetu i suprotstavljanju. Govore nam o defenzivnosti i konfuziji i pretjerivanju. Govore nam o iskustvima i potrebama i motivima ljudskih bića.
GLAVA JEDANANESTA
SVJEDOČANSTVO JOSIPA FLAVIJA
Sredinom trećeg stoljeća, kršćanski pisac Origen pisao je o židovskom povjesničaru Josipu. Rekao je da Josip nije prihvaćao da je Isus bio Mesija, premda je pozitivno pisao o Jakovu, bratu Isusovom. Na nesreću za buduće znanstvenike, manje od tri naraštaja kasnije car Konstantin dopustio je cenzuriranje odnosno uništavanje svih zapisa koji su bili neprijateljski prema Kršćanstvu.
Ova je cenzura bila ponovno oživljena, pa i pojačana pod carem Teodosijem II i Valentinijanom III. Mnoge knjige su spaljene. Svakome tko je posjedovao bilo što gdje je Isus bio opisivan kao mađioničar ili revolucionar mogla je biti izrečena smrtna kazna. Međutim, šteta je Josipu već bila nanesena, puno prije toga. Jedno stoljeće poslije Origena, crkveni povjesničar Euzebije poznavao je prokršćanski pasus u Josipovim “Židovskim starinama”, i to upravo ovu verziju koju mi imamo i danas (i koju ću ja nešto kasnije ovdje iznijeti). Prema tome, kršćanski cenzori su u to vrijeme već bili uklonili i ‘popravili’ Josipova zapažanja, gdje god su mislili da je to potrebno.
Zbog toga je Josipovo svjedočanstvo postalo malo problematično. Znanstvenici se još i danas prepiru oko toga što bi mogao biti original ili ne bi mogao biti original, već odjeljak koji je kasnije interpoliran.
Sam Josip je fascinantna figura i prilično je nefer uzimati ga u obzir samo kao nekakav izvor informacija o Isusu. Što se tiče samog Josipa, Isus je bio prosto jedna prilično minorna figura među mnogim drugim u njegovoj knjizi o povijesti Židova.
Pravo ime ovog historičara bilo je Josip ben Matatijas i rođen je u Jeruzalemu u 37. ili 38. godini poslije Krista. Otac mu je bio svećenik, a njegova majka je, kako se pretpostavlja, potekla iz porodice Makabejaca. Kao i svi intelektualci onog vremena, Josip se interesirao za razne oblike vjerskog izražavanja, pa je proučavao ponašanje saduceja, farizeja i esena. Išao je tako daleko da je proveo tri godine u divljini pustinje pod asketskim imenom Banus, prije nego što je odlučio da postane farizej.
U 64. godini, kad je sam imao 26 godina, Josip je otišao u Rim. Vratio se u Jeruzalem upravo u času kad je počinjao Prvi židovski ustanak protiv Rimljana. Josip je neko vrijeme zapovijedao židovskim snagama u Galileji, ali se predao i prebjegao Rimljanima. Postao je njihov zvanični povjesničar. Rimljani su mu dopustili da koristi kraljevsku palaču, dali su mu rimsko državljanstvo i penziju. Njegovi dobročinitelji bili su car Vespazijan i njegov sin Titus. Josip je nama poznat kao ‘Josip Flavije’, jer je usvojio njihovo porodično ime Flavijus.
Premada je na svoj način ostao vjeran svojoj religiji, Josip nije vjerovao u čuda i bio je uvijek sumnjičav prema pretjeranom vjerskom entuzijazmu. Nije vjerovao da će Bog poslati pobjedonosnog Mesiju da oslobodi Židove. Bio je dovoljno realist da bi shvatio da je ovo uzaludna nada koja proistječe iz činjenice da nije bilo nikakvih izgleda da mala židovska nacija ikada postane sposobna da uputi ozbiljan vojni izazov moćnom Rimu.
Ovakva karakterna kombinacija, zajedno sa okolnostima i psihologijom, čine ga osobito zanimljivim. On nije mogao jednostavno biti objektivnim povjesničarom. Razdiran između izdajnika i patriota, možda ljubomoran na čvrstu odlučnost zelota, zbunjen kritikama da je licemjer, osjećao je potrebu da opravda i objasni sebe, boreći se s vlastitom savješću i ispitujući i racionalizirajući svoje vlastite motive.
Pišući svoju povijest Rata, Josip je možda projicirao svoje osobne isprike van, prema židovskom narodu kao cjelini. Tvrdio je da su ih dvosmislena pretkazivanja u njihovim svetim spisima o budućem vladaru iz Judeje odvela na stramputicu. Ovo su eksploatirali vizionari i Židove ne bi stvarno trebalo okrivljavati za to.
Njegova prva publikacija imala je izgleda namjeru da upozori druge dijelove istočnog imperija na opasnost pobune protiv Rimljana. Zvala se ‘O osvajanju Jeruzalema’. Bila je napisana na njegovom vlastitom jeziku, aramejskom, zajedničkom jeziku Palestine. Njegov grčki nije bio osobito dobar. Međutim, njemu su pridodati istraživači i pomoćnici koji su govorili grčki, a dopušten mu je i pristup rimskim arhivima, tako da je ovaj rad mogao biti proširen u punu zvaničnu povijest Rata.
Prvi prijevod, grubu i doslovnu konverziju s aramejskog na grčki, pripremio je sam Josip. Njegovi pomoćnici pretvorili su to u dobro ispolirani i rafinirani prijevod na grčki. Prošireno djelo, nazvano ‘O židovskom ratu’, pojavljivalo se u sukcesivnim izdanjima između 75. i 79. godine, a primjerci su bili namijenjeni javnim bibliotekama u cijeloj imperiji.
Josip je živio do kraja prvog stoljeća. U svojim kasnijim godinama napisao je vrijednu komletnu povijest židovske nacije pod naslovom ‘Židovske starine’. Naši postojeći grčki tekstovi ovog rada uključuju i odjeljak o Isusu, koji slijedi izvješće o Pilatovu pokoravanju onih koji su prigovarali njegovoj upotrebi hramskog novca za izgradnju novog vodovoda. Posljednje riječi ovog izvješća glase, “I tako je pobuna bila okončana”. Poslije ovog:
“Nekako u to vrijeme živio je Isus, mudar čovjek, ako je doista prikladno zvati ga čovjekom; jer on je činio čudesna djela, učio je ljude koji su sa zadovoljstvom primali istinu, pa je povukao za sobom mnoge Židove, a također i mnoge iz nežidovske populacije. On je bio Krist. I kada ga je na optužbu glavnih naših ljudi Pilat osudio na kaznu razapinjanja na križ, oni koji su ga voljeli ranije nisu prestali da ga vole; jer on se ukazao njima trećeg dana, ponovno živ, kao što su Bogom nadahnuti proroci prorekli, o ovome i o deset tisuća drugih čuda koji su se odnosili na njega. I bratstvo kršćana, kako je nazvano po njemu, još uvijek do današnjeg dana nije izumrlo.” (Židovske starine 18.63)
Ako imamo pred očima Origenove komentare, ovo očito nije originalni odjeljak. S druge strane, čini se da je nanovo napisan, a ne jednostavno umetnut kao cjelina. Prvo, nijedan kršćanski cenzor tog vremena ne bi Isusa opisao kao ‘mudrog čovjeka’, ali Josip koristi ovu frazu i na drugim mjestima. Drugo, riječi koje su gore prevedene kao ‘čudesna djela’ (ili, kod nekih drugih prevoditelja, kao ‘zadivljujuća djela’) prevode se doslovnije kao ‘paradoksalna djela’ – pa tako opet imamo priliku da shvatimo opasnosti pogrešnog prevođenja! – a Josip je upotrijebio točno iste riječi kad je opisivao čuda izliječenja Elishe.
Postoje među znanstvenicima neke razlike u mišljenju, ali opće gledanje jest da su cenzori jednostavno ubacili ‘ako je doista prikladno zvati ga čovjekom’, ‘On je bio Krist’, te dio o njegovu uskrsnuću trećeg dana kako su prorekli proroci.
Ovo bi još uvijek ostavilo na miru komentar o Isusu koga su optužili vodeći članovi židovskog društva prije nego što ga je osudio Pilat. Ja pak imam dvije opservacije u svezi s ovim. Sjetite se kad je Josip rođen. On je koristio osobne uspomene iz godina oko 60. kad je on sam imao 22 godine. Za događaje prije toga koristio je zvanične zapise i druge izvore. Krajnji izvor za pojedinosti o kršćanskim događajima mogao je lako biti neki rani kršćanin, koji je prihvaćao ono što mu je bilo rečeno o događajima prije raspeća.
Međutim, ovo objašnjenje i nije stvarno potrebno. Sredinom 10. stoljeća jedan biskup iz Male Azije po imenu Agapius napisao je povijest svijeta na arapskom jeziku. Zvala se Kitab al’Unwan, ili Knjiga o Naslovu. U njoj se doista citira pasus iz ‘Starina’, ali je stilizacija drugačija:
“U to vrijeme postojao je čovjek koji se zvao Isus. Njegovo je ponašanje bilo dobro (ili: njegovo učenje/znanje bilo je izuzetno), i za njega je bilo poznato da je krepostan. I mnogi ljudi među Židovima i iz drugih naroda postali su njegovi učenici. Pilat ga je osudio da se razapne na križ i umre. Ali oni koji su bili postali njegovim učenicima nisu prestali biti njegovim učenicima. Oni izvijestiše da se on njima pojavio tri dana poslije raspeća i da je živ; prema tome, on je možda bio Mesija, o kojemu su proroci pričali čudesa.”
Po svemu kako izgleda, ovo je moglo biti uzeto iz jedne verzije koja je izmakla ranim kršćanskim cenzorima. Obratite pozornost da se ovdje uopće ne spominju Židovi viših slojeva, pa tako izgleda kao da bi i to mogla biti još jedna interpolacija u našoj grčkoj verziji, a ne dio istorijskog Josipa (odnosno dio priče o povijesnom Isusu).
Dvije su stvari od posebnog interesa. Prva je da se spominju stanoviti Grci koje je Isus privukao. Sigurno je da ovo ne bi bilo tako da je on bio prosto još jedan rabin koji podučava ‘konvencionalni’ judaizam (što opet ne znači da je u to vrijeme postojalo nešto što bi se moglo nazvati jedinstvenim ortodoksnim judaizmom). Tu je također činjenica da sljedbenici koji su ga voljeli nisu napustili njegov učenje i ponašanje. Ovo potkrepljuje ideju da je Isusov pokret počeo još u vrijeme dok je on bio živ i da je već bio dobio dovoljan zamah da se može nastaviti; nije on ‘počeo’ poslije nekakvih ‘doživljaja u svezi s uskrsnućem”.
Ova druga verzija Josipa ipak mora još uvijek biti tretirana oprezno. Tu je problem višestrukog prevođenja – u ovom slučaju s grčkog na sirijski, pa na arapski, a sad ovdje na naš jezik. Postoji i kristijanizacija, kako to izgleda u posljednjoj rečenici. Naposljetku, nerazumno je zamišljati da su svi kršćanski cenzori bili tako dosadno bukvalni kao onaj koji je mislio da je posve u redu da umetne ‘On je bio Krist’ u prethodnoj verziji gore. Original koji stoji iza ove arapske verije mogao je biti prepravljan na suptilniji način, s više indirektne uporabe riječi ‘možda’ i ‘oni izvijestiše’, čime bi se postiglo da izgleda manje kao propaganda i više kao autentični i originalni komentar.
Još zanimljiviji je još jedan ‘alternativni Josip’ koji je ostao sačuvan. Njegov raniji rad obično se spominje naprosto kao ‘Židovski rat’, umjesto punog naziva ‘O židovskom ratu’. Smatralo se dosta čudnim da preživjele grčke verzije nisu sadržavale bilo kakav spomen o Isusu, iako su uključivale pretenzije na mesijanstvo Jude Galilejca, Teude i drugih. Također nije bilo spomena o požaru u Rimu 64. godine, što je još čudnije zato što je Josip bio u to vrijeme u Rimu. Objašnjenje bi moglo biti da su kršćanski cenzori uklonili cijelo jedno poglavlje ili pasus kad su vršili svoje prepravke.
Međutim, u 1866. godini šesnaest Josipovih rukopisa otkriveno je u Rusiji. Bili su prevedeni na stari ruski ili staroslavenski jezik. Nosili su naslov ‘O osvajanju Jeruzalema’, što je naslov njegove originalne aramejske verzije ‘Židovskog rata’. Ime autora je navedeno kao ‘Josephus’, bez onoga Flavius, imena rimske obitelji koje je on usvojio kasnije. Postoji čitav niz razlika u odnosu na naše grčke tekstove Josipa, od kojih neke nemaju nikakve veze s kršćanstvom; radi se o onoj vrsti manjih autentičnih detalja koji bi bili poznati suvremenom historičaru, ali su bili potpuno nevezani s vjerskom propagandom.
Za naše ciljeve, najzanimljivije razlike su reference na Ivana Krstitelja, Isusa i rane kršćane. Ivana Krstitelja nazivaju ‘divljim čovjekom’ koga je Herod Antipas pogubio jer je bio politički opasan. Isus se opisuje kao ‘čudotvorac’. Pasus o ranim kršćanima odnosi se na godine između 44. i 48. za vrijeme vladavine cara Klaudija. Ovaj pasus implicira da su sljedbenici Čudotvorca poučavali da je njihov Gospodin,’koji je živ iako je bio mrtav’, još uvijek sposoban osloboditi svoj narod od rimske dominacije. Sve izgleda kao tipično prenošenje izvješća nekog rimskog zvaničnika o nemarno sročenoj verziji vjerovanja vezanih za Uskrsnuće i možda za Drugi Dolazak.
Analiza ovih rukopisa otkrila je da su to prijevodi originala koji je bio napisan lošim grčkim jezikom. Ako je prva verzija bila na aramejskom, ovo bi lako mogla biti druga verzija, ažurirana do 75. godine i pripremljena od samog Josipa, da bi je predao na ‘glačanje’ svojim asistentima.
Nažalost, međutim, grčki rukopisi koji su korišteni nisu bili ipak potpuno lišeni kršćanskih intervencija. Izmjene kod tako važnog pisca kao što je Josip ne bi bile napravljene samo jednom i onda ostavljene na miru. Zato je posve realno da su preživjele različite verzije, s kasnijim verzijama (pa i onima što su prevedene na staroslavenski) gdje su potpuno uklonjeni svi pasusi koji su se kasnijim crkvenim stručnjacima još uvijek činile kao previše dvosmislene ili kao protukršćanske. Mi smo dakle i dalje u stanju intelektualne frustracije ovakvim otkrićima, ali uznemirujuće bliži povijesti nego crkvenoj propagandi.
Evo jednog pasusa staroslavenskog Josipa koji se odnosi na Čudotvorca:
“U to vrijeme pojavio se čovjek, ako je dopustivo zvati ga čovjekom. Njegova narav i lik bili su ljudski, ali njegova pojava je bila nešto više od pojave običnog čovjeka; a njegov djela su bila božanska. Činio je čuda, divna i moćna. Zato je meni nemoguće nazivati ga čovjekom; ali opet, ako pogledam prirodu koju je dijelio sa svima neću ga nazvati anđelom. I sve, o čemu god se radilo, on je postizao putem neke nevidljive moći, radio je rječju i zapoviješću. Neki rekoše za njega: ‘Naš prvi zakonodavac ustao je iz mrtvih i učinio je mnoga izliječenja i vještine’, dok su drugi mislili da je njega poslao Bog. Pa ipak, u mnogim stvarima on se nije pokoravao Zakonu i nije se držao subote, prema običaju naših otaca. Ipak, s druge strane, nije činio ništa sramotno; niti je on išta činio uz pomoć ruku, već samo rječju on je sve postizao.
"I mnogi iz mnoštva išli su za njim i slušali njegovo učenje; i mnoge duše bile su uzbuđene misleći da bi na ovaj način židovska plemena mogla osloboditi se iz rimskih ruku. Inače, bio je njegov čest običaj boraviti iznad grada na Maslinskoj Gori, pa je i tamo pružao narodu svoje izliječenje.
“I okupilo se tamo oko njega stotinu i pedeset pomoćnika i veliko mnoštvo naroda. I kad oni vidješe njegovu moć, da je riječima postizao sve što je želio, kad mu oni staviše do znanja svoju volju da on uđe u grad i posiječe rimske vojnike i Pilata i zavlada nad nama, on nas nije prezreo.
“A kad je saznanje o ovome došlo do židovskih vođa, oni se okupiše zajedno s velikim svećenikom i rekoše: ‘Mi smo bespomoćni i suviše slabi da ustanemo protiv Rimljana. Štoviše, s obzirom da je luk zategnut mi ćemo otići do Pilata i razgovarati s njim o tome što smo čuli i nećemo upasti u neprilike, jer bi inače on mogao čuti ovo od drugih i mi bi mogli biti lišeni naših imanja i poubijani, a naša djeca raspršena. I tako oni otiđoše i rekoše Pilatu. I on posla i dade poubijati mnoge iz onog mnoštva. I on ču da je ovo izazvao Čudotvorac i pošto je organizirao istragu o njemu, proglasio je presudu: “On je dobročinitelj a ne zlotvor, niti buntovnik, niti žudi za kraljevskom vlašću.’ I onda ga pusti da ide, jer je on izliječio njegovu suprugu koja je bila na samrti.
“I on ode na svoje uobičajeno mjesto i počne raditi svoje uobičajene poslove. I kad se opet oko njega okupilo još više ljudi, on se proslavio svojim djelima više nego ikad. Doktori Zakona bili su ludi od zavisti i dadoše trideset talenata Pilatu kako bi ga osudio na smrt. I on uze novac i dopusti im da sami izvrše svoju volju. I oni staviše svoje ruke na njega i raspeše ga suprotno zakonu svojih otaca.”
Premda snažno redigirani i preuveličani od strane kršćana, ovi opširni pasusi izgledaju i dalje kao da sadrže mnogo toga što je autentični glas Josipov. Zanimljivi detalji i problemi s kojima nas oni suočavaju veoma su brojni i fascinantni. Premda je nešto od ovoga očigledno prokršćansko, redigiranje nije bilo izvršeno na način koji bi bio dovoljan da ukloni mnogo neutralniji ili čak ambivalentni ton originala. Ime ‘Isus’ se nikada niti ne spominje i nije stvarno moguće u ovom izvješću iščitati ni pozitivan niti negativan stav prema Isusu.
Mnogo toga u ovom pasusu odjek je stvari koje smo već obradili u prethodnim glavama. Sačuvana je problematična narav Isusova stava prema Zakonu i suboti. Sadrži spomen početnih usporedbi Isusa sa Mojsijem, “našim prvim zakonodavcem” (usporedba koju ćemo još jednom razmotriti kad budemo govorili o pisanju Evanđelja). Kombinira ovo čak sa sugestijom da je on bio Mojsije koji je ustao iz mrtvih; oni su bili toliko kulturno opsjednuti ovim konceptom uskrsnuća da su ga čini se optuživali za to još dok je bio živ!
Opisuje se kao čojek koji postiže velike učinke samo kroz riječ i učenje. Tu je zatim odjek komentara u Ivanovu Evanđelju, o mnoštvu koje je željelo da on bude Mesija, ‘da ga proglase kraljem’, da ih vodi u vojnu akciju protiv Rimljana. Izvješće nam zatim govori da je Isus pogubljen zbog političkih razloga, jer je percipiran kao opasni revolucionar. Kršćanski cenzori, jako uznemireni ovim, koriste zatim pasus da demantiraju sami sebe, otklanjajući krivnju sa Pilata i tvrdeći (nemoguće) da su Židovi bili odgovorni za raspeće, te dodajući ranu naivnu legendu da je Isus izliječio Pilatovu ženu. Lako je zamisliti kako je izgledala Pilatova prosudba prije cenzure, kad je možda rekao,’ On je zlotvor, buntovnik koji žudi za kraljevskom vlašću.’
Treba uočiti navod da je Pilatu isplaćeno trideset talenata. Nema ni spomena o izdaji ili posredniku koji se zvao Juda. Ja naginjem mišljenju da ovo otkriva jednu ranu fazu u kršćanskim pričama, sve dok rani kršćani nisu otkrili da u svetim spisima postoji spomen o trideset srebrnjaka i dok oni nisu to utkali u svoje rano izvješće o Pasiji – ali prije nego što je stvorena ideja o Judi i dramatičnoj izdaji. Ova rana priča, koja je ispričana Josipu pa ju je on ponovio, ostala je izgleda uklopljena u tekst i nakon cenzure.
U prošlosti se smatralo da se veliki dio pasusa može objasniti kao neka vrsta antikršćanske židovske krivotvorine, tako da bi tobože povijest pokazivala da je Isus bio opasni politički revolucionar, te da su se možda kasnije toga ‘domogli’ prokršćanski prepisivači. Ovo je prilično neuvjerljiva ideja. Negiranje učenja kršćana zasigurno se moglo postići na izravniji i učinkovitiji način, bez da se prepisuje komletno Josipovo djelo, samo da bi se ubacilo u njega nekoliko pomalo dvosislenih ili neutralnih rečenica.
Pa ipak, čini se da ima stanoviti značaj to što su i Isus i njegovi sljedbenici percipirani u biti na politički način. Njega su pozivali da predvodi oružani ustanak u Jeruzalemu. Njegovi sljedbenici su snažno potisnuti, a on sam je pogubljen kao pobunjenik. Ovaj pasus je ohrabrio spekulacije o Isusu kao zelotskom borcu za slobodu. Ovo je bilo još više ojačano problemom prevođenja, s obzirom na mogućnosti različitih značenja u raznim rukopisima.
U citiranju gornjeg pasusa, gdje Isusa pozivaju da vodi pobunjenike, krucijalna rečenica je navedena kao “on nas nije prezreo”. Ovo je prevedeno u jednom od slavenskih rukopisa kao ‘on nam nije posvetio pozornost’. Ovo se dakle može promatrati kao rečenica sumnjivog značenja. Da li ovo znači da nije odbio ponudu vođstva ili pak da ju je odbacio?
Mene ovo ne zabrinjava. Naravno da ju je odbacio. On je bio veliki učitelj koga je narod doživljavao kao inspiraciju i želio ga slijediti. Mnogim ljudima u to vrijeme, on bi automatski izgledao kao barem potencijalni Mesija, jer su oni tumačili svoju situaciju kao potrebu nacionalne nezavisnosti, emancipacije od poganskog Rima. Ovo nije bila Isusova vizija. Ljubite svoje neprijatelje, rekao je on. Kraljevstvo Božje je svuda oko vas. Okrenite i drugi obraz. Da vodim oružani revolt? Ja kao vojni Mesija? Ma dajte, molim vas.
Odakle su se pojavile ove slavenske verzije Josipa i zašto bi one bile odvojeno sačuvane? Prije uspostavljanja ortodoksnog katoličkog kršćanstva, skupine ranih Isusovih sljedbenika držale su se čitavog niza različitih gledišta. Neki od židovskijih kršćana bili su na kraju odbačeni od onoga što se pretvorilo u glavnu struju, a oni su ostali uporni u zadržavanju svojih vlastitih vjerovanja. Oni bi, na primjer, smatrali vrijednim povijesne dokumente koji su podupirali njihovo gledište da je Isus bio čovjek, nalazeći da je razvitak ideje o njegovu ‘božanstvu’ bio povreda monoteizma. Oni su ga gledali kao čovjeka koji je bio sličan božanski nadahnutim prorocima.
Njihove male skupine preživjele su u pustinjama sjeverne Arabije i Mezopotamije nekoliko stoljeća. Jedna od ovih sljedbi nabujala je u južnoj Rusiji u 13. stoljeću, pa se čak proširila na sjevernu Italiju i Provansu. Bili su poznati kao Jozefinisti i bili su jedini koji su zaštitili i prenijeli na kasnije naraštaje ove ranije, manje cenurirane Josipove tekstove.
Ovo je bilo posve moguće u Litvi sredinom 13. stoljeća, gdje je napravljen prijevod sa grčkog na staroslavenski. Međutim, bilo bi ipak nerazumno smatrati ih srednjevjekovnim krivotvorinama. Kao prvo, postoje manji, ali čini se autentični detalji kojih nema u našim drugim tekstovima, detalji koji nemaju nikakve veze sa vjerskim uvjerenjima. Drugo, zašto kršćanski krivotvoritelj, više od dvanaest stoljeća poslije događaja, ne bi jednostavno išao paralelno sa pričama u Evanđeljima? Ne bi imalo baš nikakva smisla za njih stavljati Isusa u kontekst političke motivacije i nasilja. Kakav bi motiv mogao imati ovaj pisac?
Zanimljivo je da je ponovno ovaj pasus dobio mjesto odmah uz opis nemira u Jeruzalemu, što ih je prouzrokovalo Pilatovo zapljenjivanje hramskih fondova da bi se platio vodovod. Kako je ovo involviralo novac i Hram, meni je uvijek bilo čudno da ni jedno djelo povijesne znanosti koje sam pročitao nikad nije ni pokušalo izvesti bilo kakvu vezu između ovog događaja i takozvanog Isusova ‘čišćenja hrama’, unatoč činjenici da razna ‘objašnjenja’ koja se daju za Isusovu akciju izgledaju čudno neadekvatna i nezadovoljavajuća.
Ja mislim da će povijesna istina o Isusu i dalje ostati neuhvatljiva i da je ono što je on vjerovao i što je činio, što se dogodilo njemu i oko njega i zašto, nešto mnogo kompliciranije i čak fascinantnije nego što mi uopće naslućujemo.
GLAVA DESETA
PREDAN DA SE RASPNE
Mi zapravo ne znamo zašto je Isus išao u Jeruzalem. Čini se vrlo vjerojatnim da je išao tamo samo ovaj put. Njegova misija je bila među ribarima i siromašnim društvenim izopćenicima ruralne Galileje. Ona vrsta običnih pobožnih Židova koja je obvezatno i redovito išla u Jeruzalem zbog raznih blagdanskih svečnosti usredotočenih oko Hrama, teško bi se mogla naći u njegovom ‘krugu’. Također, njegova poruka involvirala je izravno iskustvo s Božjim kraljevstvom. Bila je to ‘osobna’, jednako kao i ‘društvena’ religija. Prihvaćanje svećeničke hijerarhije došlo bi automatski u protuslovlje s idejom da su svi jednako djeca Božja. Isusova poruka, prije kršćanske Crkve, nije se odnosila na iskustvo religije koja bi bila komunicirana kroz linije autoriteta, kao što je posredovanje hramskog (ili crkvenog) ustrojstva.
Možda je, kao što smo već primijetili, htio izmaći pozornosti Heroda Antipe ili pažnji mesijanskih skupina, ili oboje. Možda je doista želio pokušati prenijeti svoju poruku i u Jeruzalemu. Možda nisam u pravu u pretpostavci glede njegova stava prema židovskim svečanostima i Hramu, te da je doista otišao tamo zbog Pashe.
Možda je išao posjetiti svog brata Jakova. Na kraju krajeva, mora postojati neko objašnjenje za činjenicu da su prvi kršćani imali bazu u Jeruzalemu, radije nego da se naprosto vrate kući u Galileju. Što ako je Jakov naučio čitati i pisati, te već uspostavio svoju bazu u Jeruzalemu, možda s već stvorenim vezama sa farizejima? Ovo bi ne samo objasnilo zašto je bio široko poštovan kao pobožan čovjek. To bi moglo objasniti tko je bio sposoban pretraživati svete spise u potrazi za značenjima i ispunjenim proročanstvima; tko je povezao Isusov pokret, poslije smrti osnivača, s konceptima i sudbinom Izraela.
Ovo bi, s druge strane, moglo objasniti zašto je Jakov preuzeo vodstvo od Petra. Kako bi nepismeni ribar mogao držati na okupu skupinu preplašenih seljaka i društvenih izopćenika? Kao bi se on mogao nositi s težinom znanja i opravdanja koje je mogao pružiti samo netko pismen, obrazovan, dobro upoznat sa svetim spisima? I zašto bi oni ostali u Jeruzalemu i molili u židovskom Hramu (Djela 2.46) ukoliko nisu bili poučeni da su značenje njihova učitelja i njegov pokret podređeni autoritetu judaizma?
Ove sugestije ne moraju biti uzajamno isključive. Isus je mogao biti razočaran političkim mesijanskim očekivanjima mase i zabrinut da bi ovo moglo privući potencijalno opasnu pozornost Heroda Antipe. Njegova porodica, možda nakon što je počela razumijevati njegovu poruku, mogla je sugerirati da i on pođe s njima na nadolazeće pashalne svečanosti, jer bi mu to dalo priliku da predstavi svoju poruku širem broju sluštelja.
"Njegova braća rekoše mu, Zašto ne ostaviti ovo mjesto i otići u Judeju…ako čovjek želi biti poznat on ne čini stvari potajno; pošto ti radiš sve ovo, morao bi dopustiti da cijeli svijet to vidi’.” (Ivan 7. 3-4)
Prema Novom zavjetu, Isus je ušao u Jeruzalem na magarcu (Marko 11.1-11; Matej 21.1-10; Luka 19.28-38; Ivan 12.12-16). Navodno su ga burno dočekale uzbuđene mase pozdravljajući ga kao Mesiju i vičući “Hosana!”
Razmotrimo detaljnije sve ovo. Prvo, tu su tisuće i tisuće Židova, koji svi idu pješke u Jeruzalem na veliki blagdan. Ovo nije vrijeme masovnih medija ili superzvijezda. Isus je imao šačicu sljedbenika sa sobom i daleko najveća većina svih ovih drugih tisuća ljudi nije nikad ni čula za njega. Bilo kakav pokušaj da sebe istakne bio bi ili uzaludan ili samoubilački. Znamo da su Rimljani bili jako nervozni u vrijeme Pashe; u ranijim prilikama bilo je pobuna. Isus neće priopćiti neku suptilnu varijaciju značenja ‘Mesije’ običnoj masi. Sve što će postići, ponovno, jest da će privući pozornost političkih agitatora, u situaciji koja je čak opasnija od one od koje je pobjegao iz Galileje.
Ovaj ulazak u Jeruzalem kreiran je od nekih od ranih kršćana kao uvod u njihovu priču, koja opavdava njihovu tvrdnju da je Isus Mesija, premda posebna vrsta Mesije. Ona ‘ispunjava’ proročanstvo Zaharije o kralju, ‘plemenitom čovjeku koji jaše na magarcu’ (Zah. 9.9, koga citira Matej u 21.4-5). Poenta je u tome da je ovo kralj koji će oduzeti oružje i proklamirati mir, umjesto uobičajenijeg koncepta pobjednonosnog ratnika Mesije.
Ovo je prvi od mnogih aspekata jeruzalemske priče koji je bio u biti iskonstruiran na bazi proročanstava, a ne prepričavanje uspomene. Donijeli smo odluku da je Isus Mesija. Ovo kažu sveti spisi, koji bi mogli odnosno koji se moraju primijeniti na kralja ili Mesiju. Prema tome, ovo je ono što se zasigurno moralo dogoditi.
Priča je sigurno potekla od židovskih kršćana, godinama prije nego što ih je zapisao Marko u nežidovskom okruženju. Marko čak nije razumio sve detalje onoga što je zapisom htio sačuvati. Pozdravi mase zapisani su ovako:
"Hosanna! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodina! Blagoslovljeno dolazeće kraljevstvo našeg oca Davida! Hosanna u visini na nebesima!” (Marko 11. 9-10)
Prvi dio ovoga dolazi iz Psalma 118. 25-26 (“O Gospodine spasi nas…Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje”). Ova fraza se rabila kao pozdrav hodočasnicima koji stižu u Jeruzalem; bio je to samo vjerski pozdrav, bez mesijanskih nijansi u sebi. Pa ipak, Marko ga ukrašava. On ne shvaća da ’Hosanna’, ili ‘Osha’na’, jest aramejski za ‘spasi nas’ ili ‘oslobodi nas’. On pretpostavlja da je to usklik hvale, a onda piše da je masa Židova izvikivala jednu čudnu odnosno besmislenu frazu, ‘Hosanna na nebesima’. Činjeni su pokušaji da se ovo opravda, na primjer sugestijom da to znači ‘Neka nas spasi Bog s nebesa’. Ovo je prosto jedna isforsirana racionalizacija. Marko nije znao ništa o njenom pravom značenju.
Isus je živio ‘autentičnim’ životom među seljacima, a ne pismoznancima. Nema sumnje da je i on sam vjerovao u proročanstvo, ali je to nešto drugo od pretenzije da se smišljeno poduzme akcija harmonizacije sa proročanstvom. On je otišao u Jeruzalem kao i svi drugi: pješke i nezapažen. Kad je bio mrtav, a za ulazak u grad se znalo da je bio preludij strašnom događaju raspeća, ovo je postalo dijelom te velike drame i moralo je biti prepričano na prikladan način. Ideja o masi koja maše palminim granama pred njim (Mat. 21.8, Ivan 12.13) došla je vjerojatno iz prve knjige o Makabejcima, 13.51, koja je opisivala trijumfalni ulazak Šimuna Makabejca u drugom stoljeću prije Krista, prije njegove ponovne posvete Hrama za molitvu Jahvi, nakon što je Hram bio obesvećen od Antiohija Epifana.
Ovdje je potrebno malo objašnjenje o pashalnim običajima, s obzirom da postoji konfuzija o tome na koji se dan raspeće doista dogodilo. Pravi pashalni objed trebalo je jesti nakon zalaska sunca 15. dana židovskog mjeseca Nisana. Janje (ili druga životinjska žrtva) koja će se jesti morala je biti ritualno ubijena u Hramu nekoliko sati ranije, što znači poslijepodne 14. Nisana. Židovi su računali svoje dane od zalaska do zalaska sunca; Rimljani su pak računali dan od ponoći do ponoći, po sustavu koji smo i mi od njih naslijedili.
Prvobitno uziman kod kuće, pashalni objed je kasnije morao biti konzumiran u području Hrama. Ovo je postalo neostvarljivo u vrijeme Isusa zbog samog velikog broja, pa je nastao propis da se ovaj objed uzima bilo gdje u Jeruzalemu. Također u to vrijeme, Pasha je bila kombinirana sa jednonedjeljnim slavljenjem blagdana Beskvasnog kruha. Beskvasni kruh se jeo od jutra 14. Nisana i pashalni rituali i objed završavali bi te prve večeri. Jednonedjeljni blagdan je međutim mogao biti nazivan bilo kojim imenom od ova dva, Pashom ili Beskvasnim Kruhom.
Povijesni problem je što je po Marku Posljednja večera koju je Isus imo sa svojim učencima bila pashalna večera. (Marko 14.12-18) To bi značilo da je dan raspeća bio 15. Nisana. Međutim, prema Evanđelju po Ivanu, pashalni objed nije bio konzumiran kad je Isus uhićen i Posljednja večera nije bila pashalni objed (Ivan 13.1 i 12-18). Ako je Isus raspet na dan pripreme za Pashu to je bilo 14. Nisana.
Postoji i jedan nezavisni židovski zapis koji se slaže sa Ivanom u tvrdnji da je Isus raspet uoči Pashe:
“Oni objesiše Isusa uoči Pashe jer je prakticirao čarobnjaštvo i vodio Izrael na stramputicu.” (Babilonski Talmud, Traktat 43b)
Možda ovakav detalj i nije stvarno važan. Pošto ne znamo ni koje je godine raspet, nije veliko iznenađenje što ne znamo ni kojeg dana u nedjelji je to bilo. Kad je pogubljen, to nije bilo toliko zanimljivo niti toliko značajno kao zašto je bio pogubljen i što se dogodilo kasnije.
Ja odbacujem zavjere visokih židovskih poglavara kao dramu Evanđelja. Samo zato što je Isus bio važan svojim sljedbenicima ne slijedi nužno da je on i u očima vlasti bio značajan. Nije bilo snopa svjetlosti koji bi bio uperen na njega. Sjetite se, on je bio galilejski seljak, u masi od više desetina tisuća hodočasnika.
Ono što se čini da jest bilo značajno jest ono što je došlo do nas kao tzv. ‘Čišćenje Hrama’ (Marko 11.15-17, Mat. 21.12-13, Luka 19. 45-46). Kaže nam se da je Isus otišao u Hram, sam, po svemu kako izgleda, i počeo prevrtati stolove mjenjača novca i prodavača golubova. On onda kaže, “Zar pismo ne kaže: Moja kuća će se zvati kućom molitve za sve ljude? Ali vi ste je pretvorili u razbojničku jazbinu.” Poslije ovoga, prikazuje se kako poučava ljude (kod Marka) i također liječi hrome i slijepe koji su došli za njim u hram (kod Mateja).
Strašno je koliko su šturi detalji koje ovdje dobijamo, a u isto vrijeme ti detalji nisu ni prvo slovo u pokušaju da se adekvatno objasne implikacije ili kontekst jednog takvog događaja. Ali nešto se moralo dogoditi što su pisci Evanđelja morali upotrijebiti (a što možda nisu ni razumjeli). Mislim da ovo razumno možemo pretpostaviti, i to ne samo zbog činjenice da je Isus morao biti raspet zbog nekog razloga. Imamo također sugestiju srdžbe i nasilja u ovoj epizodi (što je jedva vjerojatno da bi bilo izmišljeno od prvih kršćana), kombinirano s možda nelagodnim odsustvom dovoljnog objašnjenja i pokušajem da se akcija opravda time što će se u usta Isusu staviti nekakav citat iz svetih spisa.
Kod nas se stvara utisak da je akcija bila neka vrsta prosvjeda protiv korupcije i nepoštenog poslovanja, što onečišćuje svetost hrama. Ovo mora biti samo prvi od mnogih detalja koje ne možemo prihvatiti glede načina kako je ova priča ispričana.
U popločanim vanjskim dvorištima Hrama doista je bilo stolova za trgovinu i mijenjanje novca. Ovo je bilo apsolutno nužno za pravilno funkcioniranje Hrama. Trgovci su prodavali materijale i životinje potrebne za podnošenje žrtve: sol i ulje, vino, golubove i jagnjad. Kako Židovi nisu mogli dopustiti gravirane prikaze cara da uđu u svete nutarnje prostore, hodočasnici s grčkim ili rimskim novcem morali su dobiti mogućnost da svoje imperijalne kovanice zamijene za tirske polušekele, valutu Hrama.
Cijeli ovaj sustav nije imao za svrhu prevarantske kurseve razmjene ili nekakav bezbožni kapitalizam. Radilo se o tome da se pruže, uz punu dozvolu i autoritet Hrama, bitne praktične usluge hodočasnicima koji su došli podnijeti žrtvu. Unutar konteksta običnog judaizma sve je to bilo savršeno legitimno.
Što još nije u redu s evanđeoskom verzijom ove priče? Zašto bi Isus morao biti prikazan kao da djeluje sam? Gdje su bili učenici koji su ga normalno svugdje slijedili (da i ne spominjemo one mase koje su ga tobože dočekale kao Mesiju!)? Pored toga, uzmite u obzir same dimenzije Hrama. Ovaj popločani vanjski prostor zvao se Dvorište pogana, budući da nežidovima nije bilo dopušteno ući dublje u Hram pod prijetnjom smrtne kazne. On je pokrivao trideset i pet jutara zemlje. Jedan čovjek koji bi radio sam da prevrne nekoliko stolova, bez bilo koga drugoga koji bi sudjelovao u ometanju rada, bio bi sitan događaj, nezapažen od većine ljudi koji su se nalazili u tom ogromnom prostoru. Ideja da bi se time mogao ‘očistiti’ Hram bila bi pretenciozna arogancija.
Trgovci i mjenjači novca bili bi u ozbiljnoj većini u odnosu na Isusa i oni bi naravno poduzeli energičnu fizičku akciju da se obrane i uzvrate udarac. Teško je zamisliti da bi oni samo slegnuli ramenima na ovaj napad sa zbunjenim izrazom na licu, a onda samo stajali naokolo dok je Isus liječio bolesne i izgovarao riječi mudrosti očaranim slušateljima. Scena koja nam se opisuje nema nikakve veze sa stvarnošću.
Sljedeća crta koja zabrinjava jest objašnjenje odnosno pravdanje koje nam pruža ukrašavanje priče s neodgovarajućim spominjanjima Starog zavjeta kao ispunjenim ‘proročanstvima’, čak i kad se u citatima radi o posve drugim stvarima, koje uz to nemaju nikakve međusobne veze. Priče evociraju Izaiju, Jeremiju i Zahariju.
“…jer moja kuća će se zvati kućom molitve za sve narode.” (Izaija, 56.7)
Matej izostavlja riječi ‘za sve narode’ ali ipak koristi citat i stavlja navodne znakove. Ne smata mu što kod Izaije ovoj frazi prethodi komentar o prihvaćanju žrtve paljenice i drugih žrtava. Ovo je u protuslovlju sa samom scenom (ometanje žrtvene procedure), jednako kao i Matejeva uopćenija upotreba teme iz Hoseje o Bogu koji želi milost a ne žrtvu (na pr. Mat. 9.13, 12.7):
"Jer ja želim milost ne žrtvu i priznavanje Boga umjesto žrtava paljenica.” (Hosea 6.6)
Fraza ‘razbojnička jazbina’ je iz Jeremije, dio gnjeva što ga Bog izražava o grijehu i poganskoj vjeri:
"Da li je ova kuća koja nosi moje ime postala za vas razbojničkom jazbinom?” (Jer. 7.11)
Spajanje događaja s trgovcima i mjenjačima može lako biti isforsirani pokušaj da se ovo ometanje u hramu objasni kao ispunjeno proročantvo Zaharije. Postoji li riječ u slijedećem navodu koja je prvobitno mogla biti korektno prevedena kao ‘trgovac’ umjesto kao ‘Kanaanac’?
"I toga dana neće više biti trgovca u kući Svemogućeg Gospodina.” (Zah. 14.21)
"Taj dan" kod Zaharije bio je Dan Gospodinov, kraj povijesti i dolazak kraljevstva. Očito se to nije desilo u vrijeme ometanja u koje je bi upleten Isus, ali uzimanje detalja izvan konteksta nije nikad puno zabrinjavalo tražitelje starozavjetnih citata i paralela.
Najznačajnija činjenica u svemu tome jest da mi ovdje govorimo o preopterećenom ozračju pashalnog vremena. Nama su poznate buntovničke nijanse koje se provlače oko značenja Pashe. Znamo da su i hramska policija i rimski vojnici uvijek bili tamo nazočni u velikom broju, da likvidiraju neprilike čim bi se i ako bi se samo pojavile. Oni bi izolirali i uklonili bilo koga, ako bi ga uočili kao izazivača nereda i odmah spriječili da bilo kakvi društveni nered eskalira u veći revolt.
"Jako tijelo naoružanih ljudi uvijek je bez izuzetka čuvalo stražu prilikom blagdana, da spriječe nerede između tolikog broja okupljenih ljudi.” (Josip, Židovski rat 2.224)
Ovo je zasigurno bio naprosto još jedan pashalni incident, ne toliko poznat ili značajan da bi privukao pozornost povjesničara kao neki pravi ‘ustanak’. Možda ga je prouzrokovao Isus; možda se on jednostavno našao suviše blizu i bio upleten u to. Možda je poučavao o kraljevstvu Božjem, a govor o kraljevstvima bio je opasniji u ovoj situaciji nego vani, u galilejskom seoskom okruženju. Možda je neki siromašni njegov sljedbenik, bez novčića u džepu, prosto osjetio zbunjenost i ljutnju kad je naivno očekivao od nekog ciničnog gradskog trgovca da će mu pokloniti žrtvenog goluba, jer nije imao novca da ga plati, a njegov ga je učitelj učio da traži i da će mu se dati.
Možda je Isus bio suptilniji i promišljeniji od ovoga, ali i opet težak da ga njegovi sljedbenici razumiju. Možda je on doista demonstrirao ‘simboličko’ uništenje Hrama, odnosno prije materijalističkog i hijerarhijskog aspekta ove ogromne institucije, za koju bi više volio da je zamijeni Hram duha za jednaku djecu Božju.
To bi možda bilo malo suviše opskurno da bi bilo realistično. Možda je sve počelo svađom sa svećenikom koji je ponizio Isusa i izazvao bijes njegovih sljedbenika. Uspomena na ovo je možda sačuvana u jednom fragmentu jednog inače izgubljenog evanđelja, kojega su arheolozi pronašli tek prije stotinjak godina. Nađeno je u mjestu Oxyrhynchus u Egiptu i sad je klasificirano kao ‘Evanđelje Oxyrhynchus 840’. Tamo ima prikaz Isusa kako vodi svoje sljedbenike u unutrašnje dvorište Hrama, ali nailazi jedan svećenik i pita ih tko im je dopustio ući u Hram. Isusu kaže da se udalji, jer nisu oprali noge odnosno podvrgli se bilo kakvom ritualnom očišćenju.
Kakav god da je bio inicijalni razlog, i drugi su se ljudi očito upleli u nered koji je tada nastao i događaji su možda postali dovoljno ozbiljni jer je bilo i mrtvih glava:
"I sad, čovjek zvani Baraba bio je tada u zatvoru sa buntovnicima koji su počinili ubojstvo tijekom pobune.” (Marko 15.7)
"I oni raspeše dva razbojnika s njim, jednog s njegove desne i jednog s njegove lijeve strane." (Mark 15.27)
Riječ koja je prevedena kao ‘razbojnici’ bila je lestai – riječ koja znači ‘banditi’ ili ‘teroristi’, a Rimljani su je obično rabili za zelote.
Prema tome, čini se da je bio neki pokušaj ustanka, u što su bili upleteni zeloti. Oni su možda sve i započeli, ili su iskoristili priliku koju je stvorio Isus kao izgovor da se još jednom ogledaju s Rimljanima. Policija i vojnici su se tada sigurno brzo našli na mjestu i poduzeli odlučnu akciju da ga uguše. Uhićenja su sigurno izvršena i Isus je morao biti među njima.
Gdje bi onda ovo ostavilo Posljednju večeru, sa Isusom koji osobno uspostavlja Euharistiju, s kruhom i vinom kao simbolima njegova tijela i krvi? Gdje bi to ostavilo izdaju Jude Iskariota? Ostavilo bi ih u kraljevstvu dramatične literature, umjesto povijesti.
Već sam spomenuo da ‘Posljednja večera’ u Ivanovu Evanđelju nije pashalni objed. Ivan je koristi kao ispriku za jedan od njegovih dugih teoloških monologa. Značajno je, međutim, da ne spominje koncept rituala koji će se koristiti za komemoraciju Isusove smrti.
Važno je shvatiti da se ‘rano kršćanstvo’ sastojalo od različitih skupina, s raznim vođama i različitim idejama. Proći će mnogi naraštaji prije nego što nastane ‘katolička’ crkva s ‘ortodoksnom’ linijom i standardnim procedurama, koje ste morali slijediti ako ste željeli biti u njihovu klubu. Jedna je skupina uspostavila Euharistiju u ranoj fazi i trebalo je proći mnogo vremena prije nego što su je usvojili i drugi. Skupina koja je stajala iza Tominog evanđelja, a također i grupa iza Q Evanđelja, nisu spominjale nikakvu takvu tradiciju.
Ono što je svaka od ovih prvobitnih skupina naslijedila od stvarnog Isusa, osim njegova učenja, bila je tradicija okupljanja oko otvorenog stola. Odani sljedbenici su nastavili s ovim i kasnije stvorili ritual u spomen na njegovu smrt. Naposljetku, njihov učitelj je još uvijek bio s njima u duhu u ovim prilikama i oni su mislili o njemu. Sigurno je da bi ovo moglo biti ono što stoji iza priče o post-uskrsnom Isusovom dijeljenju kruha i ribe sa svojim učenicima (Ivan 21.9-13).
Oni koji su navalili na židovske svete spise u traženju objašnjenja i opravdanja sigurno su naišli na “Ovo je krv zavjeta” u Egzodusu 24.8 i spomen ‘zavjetne krvi’ kod Zaharije 9.11, odmah poslije pasusa o kralju mira koji je ušao u Jeruzalem na magarcu (ali bez faktičnog referiranja na njegovu krv). Oni bi također znali o ‘novom zavjetu’ koji je obećan kod Jeremije:
"'Vrijeme dolazi,’ izjavio je Gospodin, ‘kad ću ja sklopiti novi savez s kućom Izraela’.” (Jer. 31.31).
Riječ koja je prevedena kao ‘zavjet’ (ili savez) je ista kao riječ prevedena kao testament, što nam je donijelo Novi testament. Ovo je, mislili su neki rani kršćani, ono što sigurno objašnjava prolijevanje krvi njihova Gospodina: poslao ga je Bog da uspostavi novi zavjet.
Najznačajniji pojedinačni dokaz u svezi sa Euharistijom dolazi od Didache, odnosno Učenja Dvanaest Apostola. Ovo su najranije postojeće upute koje je krščanska Crkva stavila na papir. Toliko su stare da su neovisne od dokumenata koji će biti sakupljeni u obliku Novog zavjeta. Ove instrukcije uključuju dva odvojena primjera riječi izabranih za originalnu Euharistiju.
Onaj koji je povijesno najraniji glasi:
"Dajemo ti hvalu, o Sveti Oče, za tvoje Sveto Ime koje si učinio tabernakulom u našim srcima, i za znanje i vjeru i besmrtnost koje si nam dao na znanje preko Isusa tvoga sina. Tebi neka bude slava zauvijek. Ti, Svemogući Bože, stvorio si sve stvari radi svoga imena i dao hranu i piće ljudima za njihovo uživanje, kako bi ti mogli davati hvalu, ali nas si blagoslovio svojom duhovnom hranom i pićem i vječitom svjetlošću kroz tvoga sina. Iznad svega ti dajemo hvalu zato što si moćan. Tebi neka bude slava zauvijek.” (Didache 10.2-4)
Ovdje se daje hvala prvo za duhovne darove i tek na drugom mjestu za materijalne darove hrane i pića. Kasnija verzija preuzima fraze iz ranije i jedostavno dodaje spomen Kaleža i razlomljenog Kruha. Dvije su tu važne poente. Prva je sličnost strukturi i stilu prastarih židovskih molitvi, što podvlači njihovo kulturno podrijetlo. Druga je da nijedna verzija ne uspostavlja nikakvu vezu s Pashom i nijedna verzija ne spominje bilo kakvo asociranje ili komemoraciju Isusove smrti.
A što se tiče izdaje Jude Iskariota, ne samo da je ovo nepotrebno, ne samo da nema nikakva smisla, nego ja iznosim mišljenje da ova osoba nikada nije niti postojala.
Postojao je dobro utvrđeni princip u sastavljanju mitova poganskog svijeta da figura božanskog ili mističnog značenja nije nikada mogla ‘prosto’ umrijeti, bilo nesretnim slučajem ili zbog prirodnih uzroka. Njena je smrt morala biti prikladno tragična ili dramatična, prouzrokovana izdajom bliskog i povjerljivog prijatelja. Smrt Ozirisa, na primjer, dogodila se zbog izdaje njegova brata Seta. Smrt bez značenja trebalo je učiniti dostojanstvenom. U grčkom jeziku razlika između riječi ‘Židov’ i imena ‘Juda’ sastoji se od samo dva slova (na primjer kao razlika između Youdas i Yudaios). Zar bi bilo moguće simbolizirati ‘izdaju’ odnosno odbacivanje ranih kršćana od strane ‘Židova’ na efektniji način od stvaranja izdajnika čije ime praktično zvuči jednako kao i ‘Židov’?
Nerazumno je misliti da bi, s jedne strane, Isus otvoreno propovijedao u Hramu usred bijela dana i da se velik broj ljudi stalno vrtio oko njega, a da je, s druge strane, mjesto gdje se nalazi bilo toliko tajno da ga je trebalo ‘izdati’.
A što se tiče imena Iskariot, kršćani i znanstvenici imali su prilike da se dobro zabave s ovim inače nepoznatim imenom. Iznesena je sugestija da je to došlo iskvareno od sicarii tj. ubojica koji bi koristili sakrivene krive noževe u odjeći (ovakav nož zvao se sica), dok ne ubiju svoju žrtvu i onda nestanu u gomili svijeta. Alternativno, spomenuto je da je originalno ime glasilo ish Kerioth što znači ‘čovjek iz Keriota’, budući da postoje dva sela s tim imenom (iako nijedno od njih nije u Galileji). Neki od najranijih rukopisa Evanđelja također imaju razne varijacije ovog imena.
Moja je sugestija da je ovo zbog toga što je Marko, koji je pisao izvan Palestine, sve to skupa izmislio (a drugi evanđelisti su to od njega preuzeli). Možda je on mislio da ovo zvuči židovski, a bilo je posve sigurno pisati tako iz tolike daljine. Kad očekuješ kraj svijeta nećeš uzimati u obzir mogućnost da svaki potez pera za svako slovo koje ispisuješ može biti analizirano do smrti od cijelih naraštaja znanstvenika stoljećima kasnije. U Zapadnoj Europi, za potrebe pričanja priče čitateljstvu koje ništa ne zna o Kini i Kinezima, Sax Rohmer je mislio da je prihvatljivo nazvati lošeg momka u svojoj priči ‘Fu Manchu’, što zvuči autentično, ali je u stvari posve nemoguće ime.
Ovo nije jedna izolirana i nerazumna sugestija. Moguće je da je Marko izmislio i ime Baraba s obzirom da se može prevesti, prilično zanimljivo, kao ‘sin oca’. Kad engleski ne bi bio vaš materinji jezik, vi biste mogli pomisliti da je ‘Fatherson’ savršeno razumno prezime za nekog Engleza u vašoj priči.
Marko je vjerojatno izmislio i ime ‘Arimateja’ za Josipa iz Arimateje, jer takvo mjesto uopće ne postoji. Bila je iznesena sugestija da, s obzirom da su priče prenošene od usta do usta, ovo može biti plauzibilna prepravka Ramataima, grada oko 20 milja sjeverozapadno od Jeruzalema. Pretpostavljam da bi to moglo biti tako. Ili bi to mogla biti još jedna racionalizacija. Marko nije baš bio neki autoritet za palestinsku geografiju (na ovo ću se vratiti kasnije).
Ako Juda nije postojao, nego je izmišljen samo zbog toga da se unese koncept izdaje, ovo onda pomaže objasniti ne samo neprilike s njegovim prezimenom, nego i pokušaje da se objasne njegovi motivi i činjenica da nitko ne može da se usuglasi o tome kako je umro. Rana crkva je imala tri različita izvješća o Judinoj smrti! Jedna od njih završavala je kod Mateja (27.3-10, pretpostavljamo da se ispuni još malo proročanstava iz svetih spisa), a druga završava u Djelima (1.18-19). Njegovi motivi, ako odbacimo đavolsku inspiraciju, uključivali su sugestiju da je dio toga bilo političko razočaranje (pošto je vidio da Isus ne namjerava usvojiti ulogu pobjedonosnog Mesije). Motiv nije bio u trideset srebrnjaka, što je samo još jedna Matejeva demonstracija ’ispunjavanja’ proročanstava – ovaj iznos se spominje kod Zaharije 11.12. Jedino Ivan iznosi sugestiju da je Juda bio lopov (Ivan 12.6).
U Ivanovu Evanđelju se čak priznaje da je izdaja Isusa bila tamo samo da bi se ispunila sveta pisma (Ivan 13.18().
"Čak i moj bliski prijatelj u koga sam imao povjerenja, onaj koji je dijelio kruh sa mnom digao je svoju ruku na mene.” (Psalm 41.9)
Sa ‘opravdanjem’ kao što je ovo, Judini ‘motivi’ postaju doista beznačajni.
Htio bih se pozabaviti s jednim drugim mogućim prigovorom u ovoj fazi. Pavlova pisma bila su napisana prije Evanđelja i stoga predstavljaju neke od najranijih predaja koje imamo. Bilo bi zbog toga od nekog značaja ako je Pavao znao za ‘izdaju’ Isusa. Prema Prvom pismu Korinćanima reklo bi se da je on za ovo znao:
"...da je iste noći kad je bio izdat, Gospodin Isus uzeo komad kruha..." (I Kor. 11.23)
Međutim, prevoditelji ne igraju baš potpuno fer. U originalnom grčkom, riječ koja je prevedena kao ‘izdat’ glasi paradidonai. Ovo znači izručiti ili predati. Riječ je upotrijebljena mnogo puta u Markovu Evanđelju: razne verzije Biblije prevode je kao ‘izdati’ ili kao ‘predati’ u stihovima 14.10, 14.11 i 14.41. Za slučaj da mislite da sam previše sitničav oko dvostrukog značenja, u poglavlju 15 Marko piše da je Isus od Židova ‘izručen’ Pilatu (stihovi 1 i 10) i od Pilata masi (stih 15). U oba slučaja originalna grčka riječ je uvijek paradidonai ali ne bi imalo nikakvog smisla prevesti je u značenju ‘izdali’. I dalje, odmah blizu početka svog Evanđelja Marko piše o Isusu kako ide u Galileju nakon što je Ivan Krstitelj uhićen. Originalna grčka riječ, ovdje prevedena kao ‘uhićen’ opet je paradidonai. Pretpostavljam da ne postoji nikakva predaja da je Ivan Krstitelj bio ‘izdat’.
Doista, naše najranije predaje, sačuvane u Q, kod Tome, kod Pavla, a možda i u Petrovom Evanđelju (kojeg ću opet spomenuti) ne uključuju nikakvu ‘izdaju’ Isusa. Pavlova riječ, konzistentna s njegovom teologijom u toj fazi, glasi ‘predavanje’ mučenika njegovoj sudbini, ne izdaju. Mnogo je vjerojatnije da je ovo bio dramatični potez koji je kreirao Marko kasnije.
Ovo isto se može reći za ideju ‘židovske zavjere’ na visokoj razini da se Isus uništi. Nije realistički zamišljati da bi institucija Sanhedrina bila dovoljno paranoična, ili čak da bi uopće dovoljno vodila brigu o lutajućem svetom čovjeku iz Galileje bez novčića u džepu. Oni nisu bili ‘u ratu’ sa glasovima disidencije niti su pokušavali da, na primjer, iskorijene farizeje ili esene.
I dalje, dok je Pilat bio upravitelj, bilo je na stotine i stotine raspeća. Rimljani su bili bezobzirni u ugušivanju neprilika i potpuno spremni da vide samo odlučnu akciju kao sredstvo odvraćanja, bez obzira je li raspeti bio tehnički kriv ili nevin. Nije bilo nikakve potrebe da vojnici dovlače nemirne seljake pred samog Pilata, kako bi se donijela smrtna presuda; ne bi za njega bilo praktično da osobno bude uvučen u svaku takvu odluku.
Zbog gigantskog značenja Isusa u našoj kulturnoj historji krajnje je teško izvesti nužni skok imaginacije da bismo shvatili kako je sve to moralo izgledati. Ovo za njih nije bio nikakav događaj visoke razine. Bio je to za njih naprosto još jedan slučaj brutalnog rješenja u vrijeme kad je život bio jeftin. Šačica ljudi koji su bili s Isusom u Jeruzalemu sigurno su se razbježali u kaosu, uplašeni za svoju sigurnost kad su vojnici počeli udarati toljagama i nogama svakoga tko je bio dovoljno blizu. Ovi sljedbenici, uplašeni, očajni i prikriveni, jednostavno nisu znali što se dogodilo s njim između uhićenja i raspeća. Oni nisu nikako mogli biti svjedoci bilo kakvog suđenja.
Postoje dijelovi evanđelja otkrivenog u Egiptu u 1886. godini, koje zovemo Petrovim Evanđeljem. Neki suvremeni znanstvenici vjeruju da ono sadrži naš najraniji izvještaj o mukama, raspeću i praznom grobu. Stvarno značenje je u tome da je praktično svaka rečenica priče o Pasiji sastavljena od referenci na Pisma, od proroka do psalma. Nema tu nikakve ‘povijesti’, nijednog stvarnog detalja koji bi oni ‘znali’. Priču su morali stvoriti rani kršćani, gradeći je ciglu po ciglu od riječi i rečenica i ideja izvučenih iz židovskih svetih knjiga.
Vratit ću se na pitanje referenci iz Starog zavjeta kad budemo ispitivali konstrukciju Evanđelja. Za sada, poenta je da smo mi završili s pričom koja nije samo ‘teška’, nego je i doista besmislena i nemoguća, unatoč tome što je prihvaćena kao ‘evanđeoska istina’ kroz mnoga stoljeća. Kaže nam se da su židovski seniori iz vladajućeg vijeća, Sanhedrina, izvučeni iz postelja usred noći u blagdansko vrijeme, za prvu fazu ‘suđenja’. Ovo je potpuno nevjerojatno i bilo bi daleko teže i nepriličnije nego da je Isus jednostavno zatvoren preko noći ili dok blagdani ne budu završeni.
Zatim nam se govori da je Isus optužen za blasfemiju, što je optužba koja nema nikakvog smisla.Ako on jest bio kriv za blasfemiju, to jest uvredu protiv židovskog Boga, onda su ga Židovi sami mogli kamenovati (ova kazna je omogućavala izvršiocima da izbjegnu biti onečišćeni fizičkim kontaktom s optuženim). Njima uopće nije bilo potrebno izmišljati da je on politički problem kako bi uvjerili Rimljane da ga likvidiraju. Ako je Isus tvrdio da je Mesija, ovo samo po sebi ne bi bila nikakva blasfemija. Nama je sigurno poznato da je bilo i drugih takvih pretendenata, ali protiv njih nije podignuta nikakva optužnica.
Ideja da bi Isus tvrdio za sebe da je ‘Bog’ ne bi imala ni trunke smisla za bilo kojeg monoteističkog Židova. Sam Isus bi bio ispunjen nevjericom i zatim užasavanjem kad bi čuo da se sugerira takva uvredljiva besmislica. Ako bi bilo tko tvrdio za sebe da je ‘sin Božji’, ni ovo ne bi bila blasfemija – na kraju krajeva, svi su Židovi bili sinovi Božji. Samo oni glupavi pogani s njihovim bajkama o grčkim bogovima mogli su ovome pridati ekskluzivno umjesto inkluzivnog značenja.
‘Židovsko suđenje’ kao povijest nije potrebno. Židovi su odbacili učenje kršćana tijekom slijedećih nekoliko desetljeća i samim tim odbacili su implicite i samog Isusa. Ovo je kasnije ‘pročitano unatraške’ od pisaca Evanđelja, kad su pisali svoju ‘historiju’.
Može se prigovoriti da je sam Josip, nekršćanski povjesničar, spomenuo upletenost židovskih vođa u egzekuciji Isusa. Ja znam za ovo, ali to ne mijenja moje mišljenje. Prezentirat ću svoje razloge kad budemo zasebno razmatrali Josipove pokazatelje.
Rimsko suđenje je još gora povijest i čak još nevjerojatnija. Pilat ispitiva Isusa, sluša židovsku rulju koja traži krv i nudi im da oslobodi jednog od zatvorenika – bandita Barabu ili Isusa. Pilata pokoleba rulja, a za pretpostaviti je to ona ista rulja koja je pozdravila Isusa kao Mesiju na magarcu ne tako davno prije, a onda kao slabić i na potpuno neuvjerljivi način pere svoje ruke od odgovornosti za cijelu stvar, čime postaje jasno da je egzekucija Isusa židovska krivica.
Moguće je postaviti sva moguća pitaja. Zašto bi Pilat bio uvjeren u Isusovu nevinost? Kako je gomila Židova mogla tražiti raspinjanje na križ ako je vješanje na drvo bio užas protivan njihovu Zakonu? Jesu li oni Pilatu govorili na grčkom ili latinskom ili se on potrudio naučiti hebrejski ili aramejski? Kako je tvrd karakter kao Pilat, poduprt jakom vojnom snagom, mogao biti prisiljen ruljom Židova da oslobodi terorista koji je bio prijetnja njegovu vlastitom režimu?! Nije ovo samo ‘upitno’ kao historija, ovo je sve potpuno besmisleno.
U ranijem prikazu, u Petrovom Evanđelju, Herod Antipas je taj, a ne Pilat, koji je odgovoran za osudu Isusa i Isus je bio predan narodu radi egzekucije. Marko je bio svijestan da je ovo neadekvatna povijest. Antipas nije raspinjao ljude u Jeruzalemu i Židovi nisu nikada nikoga raspeli; bila je to rimska kazna. Pa ipak, Marko nije želio ugroziti kršćane uznemirujući vladajući silu, Rimljane, pa je tako Pilat morao biti prikazan kao nevin, a krivica je morala pasti na Židove.
Pilat je bio čvrst i iskusan u kontroliranju masa. Nerazumno je vjerovati da je on donosio neku vrstu razborite odluke da bi izbjegao odgovornost za Isusa kao ‘komplicirani’ socijalni i religijski ‘problem’. Ideja o amnestiji kad se oslobađa jedan zatvorenik, prezentirana kao redovni događaj, potpuno je neprihvatljiva. Po rimskom zakonu, zatvorenik optužen za izdaju ili ustanak ili bilo koju vrstu napada protiv sile imperije, mogao je biti oslobođen samo voljom cezara. Ako je Pilat oslobodio opasnog pobunjenika, on bi također bio optužen za izdaju. On bi praktično izvršio samoubojstvo.
Jedan drug židovski povjesničar, Filon, govori o dvije mogućnosti u svezi sa tretiranjem osuđenih kriminalaca u vrijeme blagdana od pristojnih upravitelja. Jedna od njih bilo je odlaganje egzekucije dok blagdani ne prođu. Druga je bila dopuštenje rodbini raspetoga da uzmu tijelo prije prvog zalaska sunca na blagdan i dopuštenje da se sahrani kako dolikuje. Odlaganje smrti ili dopuštanje sahrane: nikakve sugestije o oslobađanju osuđenog zatvorenika. Bilo bi u svakom slučaju apsurdno osloboditi osumnjičenog terorista da prouzrokuje nove nevolje režimu.
Za Marka, velika simbolična priča bila je jedina važna stvar. Masi je dat izbor između Isusa iz Nazareta, donositelja mira, i Isusa Barabe, nasilnog revolucionara. Židovi će napraviti pogrešan izbor i u odgovarajuće vrijeme platiti za to strašnim porazom u prvom židovskom ustanku protiv Rima.
Možda jedini odjek povijesti u cijelom izvješću, pored užasne činjenice samog raspeća, jest optužba o pretenziji da bude ‘Kralj Židova’, prikucana na daščici u vrhu križa. Pa i ovo je bilo rezultat mesijanskih političkih želja drugih, ili zbog pogrešne interpretacije učenja o ‘kraljevstvu’, prije nego iz bilo kakvog stvarnog razumijevanja samog Isusa.
GLAVA DEVETA
ŠTO VI KAŽETE TKO SAM
Sve u svemu, što je to Isus učio? Da su važne stvari biti a ne imati, sudjelovati a ne vladati, ljubav a ne pravila. Posjedovanje i društveni status ne znače ništa; svi ste vi jednaka djeca Božja i vi ste dužni voljeti ga i vjerovati mu. Bit ćete prihvaćeni od njega i suđeni prema nutrini osobe, po tome što ste vi. Ako se pokajete i promijenite nutarnju osobu, naći ćete se odmah u kraljevstvu Božjem. Ako se čovjek preobrazi, onda će, u nekom daljnjem tijeku Bog biti spreman preobraziti svijet, ovisno o tome hoće li se, sve više i više, ljudi mijenjati, tako da zasluže prihvaćanje i milostivi sud Božji. Vi morate voljeti i davati i opraštati, bez ograničenja. Vi ste pozvani živjeti na poseban način, ali ovo nije učlanjivanje u neku organizaciju; to ostaje poziv po kome ste vi slobodni da razumijete i prihvatite ili odbacite.
Ja sam do sada ponešto zanemarivao jedan tradicionalni aspekt priče o Isusu. To je njegova reputacija kao čudotvorca, čovjeka koji čini čuda. Postoje neke krajnje zanimljive stvari koje se mogu reći o nekim od ovih priča o čudesima, ali iz mnogih razloga bit će daleko prikladnije da ih prikažem u nekoj kasnijoj fazi, kad budemo raspravljali o konstrukciji Evanđelja.
Neizbježno će biti nekog preklapanja između čudesa i liječenja, te liječenja i egzorcizma. Važno je ne biti naivnim glede izliječenja. Baš onako kako je Isus dao ‘život’ onima koji su prethodno bili ‘mrtvi’, dao je i ‘vid’ onima koji su bili ‘slijepi’, donoseći mudrost i prosvijetljenje i kraljevstvo Božje onima koji su bili potrebiti. On je također dao osobnu vrijednost i društvenu prihvatljivost ljudima koji to ranije nisu imali. Isus je ‘ispravio stvari’ u njihovim životima i stoga je u ovom smislu bio ‘izliječitelj’.
Moramo biti pošteni u svezi s ovim. Entuzijastička oralna predaja takve suptilnosti i simbolizma iz usta vatrenih propovijednika, u predznanstvenoj kulturi, brzo bi se pretvorila u ‘fizička’ čuda. Stara literatura je prepuna čudesa, koja su se pripisivala svakome tko je imao neko značenje (uključujući galilejske svete ljude i kasnije židovske rabine), a koja bi, u povezanosti s nekom religijskom skupinom, bila bez sumnje daleko uspješnija od ‘značenja’ u pridobijanju obraćenika.
Sve ovo stoji čak ako uopće i ne uzmemo u obzir pisce Evanđelja i rane propovjednike, koji su koristili priče o izliječenju da bi povukli paralele sa čudesnim ozdravljenjima u Starom zavjetu; ili da simboliziraju Božju moć koja djeluje kroz Isusa, ili nazočnost kraljevstva koju smo upoznali kroz Isusa; ili dolazak apokaliptičkog kraljevstva, gdje se preferirala interpretacija. Postojalo je također asociranje bolesti s grijehom, tako da bi bolest mogla biti viđena kao izraz krivnje. Ako bi Isus rekao da su im njihovi grijesi oprošteni, oslobađajući ljude od njihove krivnje, onda bi ovo logično moralo ukloniti i bolest. Takva logika mogla je stvoriti priče o izliječenju da se koriste za svrhe propovijedanja, sa najtanjom mogućom povijesnom podlogom.
U stanovitoj mjeri, trebamo također uzeti u obzir činjenicu da krivnja može doista biti odgovorna za bolest, baš kao što stres i anksioznost mogu proizvesti fizičke simptome. Bilo bi, naravno, nerazumno tvrditi da su svi koji su došli Isusu da im pomogne ili ih utješi bolovali od neke psihosomatske bolesti. Pa ipak, čudna i snažna osobnost bi istovremeno privukla i promijenila stavove i osjećaje histerične ili opsesivne naravi. Također, obični ljudi iznose pretjerane tvrdnje o osobi koja je imala preobrazujući utjecaj na njihove živote.
Bez želje da previše pojednostavljujemo jedno kompleksno područje, jedan od najneugodnijih tipova fizičkog stanja, ponekad povezanog s nervoznim žalbama, jesu bolesti kože. Ovo ima značajno mjesto u našoj priči zbog vjerovanja, koje je još uvijek veoma rašireno, da je Isus liječio gubu. Postoje knjige koje nam kažu da je ista riječ u to vrijeme rabljena za gubu i za razne druge manje ozbiljne bolesti kože.
Ovo nije točno. Hebrejska riječ sara’at prevedena je u Novom zavjetu s grčkom rječju lepra. Međutim, unatoč površnoj sličnosti, nije korektno prevesti ovo kao ‘lepru’ u suvremenom smislu te specifične bolesti. U Isusovo vrijeme ova bolest se zvala elephas ili elefantijazis. Termini lepra i sara’at rabili su se za bilo koje stanje koje je involviralo ljuskai izgled kože, kao kod psorijaze ili ekcema.
Gledati na priču o Isusu i ‘gubavcu’ kao na dokaz o čudesnom izliječenju jednog krajnje ozbiljnog fizičkog stanja znači promašiti poentu. Značenje je socijalno, psihološko i vjersko, prije nego medicinsko. Uzmite u obzir primitivno društvo, bez ikakvog razumijevanja o bakterijama, ali s praktičnim iskustvom užasavanja od zarazih bolesti. Poglavlje 13 u Levitima cijelo se odnosi na svećenike koji ispituju bilo koji znak potencijalne infektivne kožne bolesti, stavljaju ljude u izolaciju i proglašavaju takve ljude kao ceremonijalno nečiste:
"Osoba s takvom zaraznom bolešću mora nositi pocijepanu odjeću, ostaviti kosu nepočešljanu, pokriti donji dio svog lica i vikati, ‘Nečist! Nečist!’ Sve dok ima infekciju on ostaje nečist. Mora živjeti sam; mora živjeti izvan naselja.” (Lev. 13.45-46)
Zamislite da živite u takvom društvu i da, bez ikakve svoje krivice, bolujete od psorijaze. Bit ćete izolirani, ne samo iz higijenskih razloga, nego će vas i inače gledati bez ikakve sućuti. Bit ćete proglašeni izvorom nečistoće za cijeli sveti narod Božji. Bit ćete apsolutno odbačeni od društva. Ne smije vas nitko dodirnuti. Moraju vas svi izbjegavati. Vi ste neprihvatljivi. Morate izgledati strašno, morate izgledati krivi i morate biti osamljeni. Simbolično, vi ste mrtvi.
Emocionalna i psihološka patnja, bolovi stvoreni ovakvom vrstom odbacivanja zasigurno su bili takvi da su potpuno uništavali ličnost. A što je učinio Isus? On nije nužno napadao fizičku bolest; on je odbijao prihvatiti ritualnu nečistoću i društveni ostracizam nametnut nesretom bolesniku. On je s njim razgovarao, dodirivao ga (Marko 1.40-44). Dodirivanje je značajan detalj, jer bi sama ideja običnog Židova ispunjavala užasom i gađenjem. Međutim, umjesto da i sam postane nečist, Isus je činio suprotno; izjavljivao bi da je kontakt s tom osobom prihvatljiv. On ga je činio ‘čistim’; on ga je vraćao u ljudsko društvo. Ovo je bio veliki primjer hrabrosti vlastitih uvjerenja. Ako odbacujete gubavca, morat ćete odbaciti i mene. Ako me prihvaćate, morat ćete prihvatiti i gubavca.
Ne želim izvrtati zapis implicirajući da je Isusovo liječenje uvijek bilo simbolično, ili da on nije imao reputaciju stvarnog izliječitelja fizičkih bolesti. Imao je. Znamo da je tehnike liječenja, koje su rabili čudotvorci njegova vremena i kulture, rabio i Isus. On bi dodirivao, stavljao pljuvačku na bolesni dio; jezik u slučaju gluhonijemog (Marko 7.33), oči u slučaju slijepca (Marko 8.23, Ivan 9.6). Pogledao bi u nebo da izmoli moć od Boga i koristio visoko cijenjenu tehniku stenjanja ili uzdisanja (Marko 7.34-35).
Postoji čitav niz primjera u Evanđeljima o Isusu kako izvodi egzorcizam (istjerivanje zlih duhova) iz ‘onih koje je opsjeo đavo’ (Marko 1.32), ili o ‘čovjeku koga je opsjeo nečisti duh’ (Marko 1.23). Riječi koje je upotrijebio Marko u 1.25 za ‘ukorio’ ili ‘oštro rekao’ i za ‘budi tih’ ili ‘budi miran!’ poznati su dijelovi tradicionalnih egzorcističkih formula antičkog svijeta. Ja ne mislim pokušati tvrditi da su sve ovo bili slučajevi epilepsije ili šizofrenije (ali ne mislim ni da vas nagovaram da vjerujete u demone umjesto u psihološka objašnjenja). Opsjednutost i egzorcizam, kao i sveti ljudi (ili ‘šamani’ ili ‘doktori za vještice’) svjetski su i multikulturalni fenomeni.
Bilo je uobičajeno da egzorcist zapadne u trans, ili da izgleda kao da je zapao u trans tijekom istjerivanja demona. S obirom na prilično jasne optužbe da je i on bio ili lud ili i sam opsjednut, čini se veoma vjerojatnim da je i Isus također rabio trans:
"Mnogi rekoše, 'On je opsjednut, on bulazni; zašto se truditi da ga slušamo?’ Drugi rekoše, Ovo nisu riječi čovjeka koga je opsjeo đavo: bili mogao đavo otvoriti oči slijepome?’ “ (Ivan 10.20-21)
"Kad njegovi rođaci čuše za ovo, oni se pripemiše da ga preuzmu kod sebe, uvjereni da je izgubio razum. Pismoznanci koji siđoše iz Jeruzalema govorili su, ‘Beelzebul je u njemu’ i ‘On istjeruje đavole uz pomoć princa đavola’, “ (Marko 3.21-22; usp. Luka 11.15)
('Beelzebul' je bio prvobitno ‘Baal-zebul’, što znači “Gospodar kuće”. Ime se pojavljuje u Starom zavjetu (II Kraljevi 1. 2-3) u iskvarenom obliku ‘Baal-Zebub’ (što znači “Gospodar muha”), ime boga Ekrona. Židovska literatura ne rabi nijednu verziju kao alternativu imena Sotona, ali je uvijek postojala tendencija da se božanstva drugih naroda identificiraju s demonima ili zlim duhovima svoje vlastite religije. Uzmite kao primjer rogove i kopita poganskog boga Pana, koji je identificiran s ‘đavlom’ u kršćanskoj Europi, iako ovo nema ničeg zajedničkog s vjerovanjima Isusa ili Pavla.)
Neki od ljudi koje je Isus izliječio odlučili bi onda da ga slijede. Jedna od ovih bila je žena po imenu Marija iz grada Magdale, blizu Kafarnauma:”Marija s dodatnim imenom Magdalena, iz koje je izašlo sedam demona” (Luka 8.2). Iz nekog razloga, bez uporišta u Novom zavjetu, rana crkva je nepravedno identificirala ovu ženu s grešnicom koja je uljem pomazala Isusove stopala (Luka 7. 37-38).
Jedno pertinentno pitanje bilo bi zašto izgleda da je naokolo lutao toliki broj ljudi za koje se pretpostavljalo da su opsjednuti demonima. Ovo nije mjesto da se ovo istražuje malo dublje, ali postoje studije o društvenom kontekstu opsjednutosti. Kako se čini, broj mentalnih oboljenja primjetno raste u situacijama kolonijalne dominacije. Zamislite društvene tenzije, prihološki i emocionalni pritisak kod stanovnika neke zemlje koju tlače i eksploatiraju strane sile. Postoji strah od ulijetanja u otvorenu pobunu zajedno s tim povezanim strahom i opasnošću od nasilja i smrti. Ako kolaborirate sa vladajućom silom potkopavate svoj vlastiti nacionalni identitet i ponos. Ljudi mogu mrziti one koji su na vlasti, mogu željeti da sami preuzmu vlast, mogu osjećati želju da kazne svoje ugnjetače. Ipak, mogu se osjećati i bespomoćnima da poduzmu bilo kakvu akciju s nekom nadom u uspjeh.
Ako niste u stanju podnositi ove aspekte svog okruženja i ne možete učiniti ništa što bi ugrozilo položaj moćnog osvajača i time stvorili opasnost za sebe, što da radite? Kako da pobjegnete? Jedini oblik bijega ili mogućeg prosvjeda može biti simbolička pobuna umjesto fizičke i nasilne, povlačenje iz vanjske nepodnošljive realnosti u mentalno oboljenje. Kad se to iskombinira s identificiranjem (podsvjesnim ili ne) stranih ugnjetača s đavlom, ovo se čini razumnim objašnjenjem za primjetno povećavanje slučajeva opsjednutosti u okupiranim zemljama.
Isus je lutao Galilejom pješke, poučavajući, liječeći, istjerujući demone. Sva nam Evanđelja govore o nekoj povezanosti s gradom Kafarnaumom (na pr. Mat. 4.13, Luka 4.23). Kafarnaum se nalazio na sjeverozapadnoj obali Galilejskog mora, na granici između teritorija Heroda Antipe i Filipa. Bio je to bogatiji grad od Nazareta, s polulacijom negdje između deset i dvadeset puta većom, pa nema sumnje da je Isus našao tamo mnogo više slušatelja.
Ipak, Isusov pokret ostao je u biti fenomen seljaštva u unutrašnjosti i u malim selima Galileje. Evanđelja ne spominju veće gradove u Galileji, kao što je bio Seforis ili Tiberijada. Čini se apsurdnim, s obzirom na ogromnu vjersku i kulturnu pobjedu onoga što zovemo ‘kršćanstvom’, tvrditi da je prvobitni pokret bio pomalo neuspješan. Može se također činiti nepravednim: naposljetku, mi jedva da možemo otpisati Isusa kao naprosto još jednog lutajućeg svetog čovjeka, jer nitko nije napisao pola tuceta evanđelja o bilo kojem od drugih galilejskih mudraca. Ali njegov odjek u ono vrijeme je bio veoma mali (kasnije ćemo ispitati vanbiblijske informacije u radovima povjesničara iz prvog stoljeća Josipa).
Zamislite nešto malo sofisticiranije stanovnike gradova. Par misionara se pojavi, apsolutno bez pare u džepu, i očekuje da ih nahranite. U međuvremenu vam govore o svom ekscentričnom gledištu da je kraljevstvo Božje već stiglo, dok vi ne možete vidjeti nikakvog znaka ovog čudesnog preobražaja i znate da Bog nije učinio ništa da izbaci Rimljane van. Nije onda toliko iznenađenje da su na kraju gradovi Korazin i Betsaida uz jezero, pa čak i Kafarnaum, verbalno napadnuti zbog odbacivanja pokreta (Mat. 11.21-24, Luka 10. 13-15).
Od male je važnosti da li se ovo odbacivanje dogodilo prije ili poslije Isusove smrti; stoji zapisano. Možda bez snage i karaktera samog Isusa, misionari nisu bili u stanju navesti većinu stanovništva da shvate pokret odnosno zašto bi ga oni trebali poduprijeti. Također je dobro poznato da je Isus bio odbačen u svom rodnom gradu Nazaretu; izreka o proroku koji je odbačen u svojoj vlastitoj zemlji ne nalazi se samo u sva četiri evanđelja Novog zavjeta, ona se nalazi i u Tominom evanđelju:
"Isus reče, ‘Prorok nije prihvatljiv u prorokovu vlastitom gradu; doktor ne liječi one koji doktora poznaju’. “ (Toma 31)
"Ali Isus im reče, ‘Prorok je prezren samo u svojoj vlastitoj zemlji i u svojoj vlastitoj kući’, i nije učinio mnogo čuda tamo zbog nedostatka vjere kod njih.” (Mat. 13.57-58; usp. Marko 6. 4-6; Luka 4. 23-24; Ivan 4.44)
Ovi citati naravno podvlače također psihološke aspekte izliječenja, čudesa, i jednostavne familijarnosti kao barijera da se s poštovanjem prihvate karakter i učenje darovitog pojedinca. Isus je svakako bio dovoljno darovit i dovoljno impresivan da bi bio viđen, ili opisan, od različitih ljudi, kao netko tko ima različite značajne uloge.
U početku, dok je bio povezan s ‘novim prorokom’ Ivanom Krstiteljem, Isus je također smatran prorokom (e.g. Marko 6.15, Luka 7.16); ali Isus, sa svojim naglaskom na prisutno kraljevstvo, bio je prilično drugačiji od proroka koji su pretkazivali samo kraljevstvo Božje u budućnosti.
Već smo primijetili da je Isus bio poznat prije svega kao učitelj ili ‘rabbi’, na primjer kod Marka u 10.17. U to vrijeme, ‘rabbi’ nije bila nikakva zvanična kvalifikacija – što je postala tek tri ili četiri gneracije kasnije – nego jednostavno neformalna titula iz poštovanja prema nekome za koga se znalo da poučava religiju i moral. Matejevo evanđelje preferira upotrebu naziva ‘Gospodin’, koja se često rabi kao titula za Isusa; kod Mateja, samo Juda Iskariot zove Isusa ‘rabbi’ (Mat. 26.25,49).
Reklo bi se da su čak i neprijatelji Isusovi vidjeli u njemu talentiranog učitelja:
"'Učitelju, mi znamo da si ti pošten čovjek, da se nikoga ne bojiš, jer čovjekov visoki položaj tebi ništa ne znači, te da ti učiš o putu Božjem s punim poštenjem…’ “ (Mark 12.14; cf. Matt. 22.16)
Naravno, nije dovoljno zabilježiti da je Isus viđen kao liječitelj i egzorcist, prorok i učitelj. Mora da je bio također viđen od nekih i kao potencijalni Mesija. Moramo imati na umu ne samo popularno značenje ovog termina, nego i činjenicu da kad vi otkrivate prisutno kraljevstvo, umjesto da pretkazujete ono buduće, nema nikakve potrebe za vojnim liderom koji će pomoći da ono dođe. Kad ‘čovjekov visoki položaj tebi ništa ne znači’ i sve ljude gledaš kao ravnopravnu djecu Boga, u kome leži cijela moć, onda ti također nećeš imati interesa da zauzmeš ili stvoriš položaj moći i autoriteta. Čini se, na osnovu našeg pregleda njegova učenja, da bi Isus najvjerojatnije gledao na narodnu čežnju za Mesijom – i na impliciranu žestoku revoluciju da se uklone pogani i uspostavi kraljevstvo – kao na strašnu zabludu.
Pa ipak, on je privlačio sljedbenike i stoga je možda bio viđen od nekih kao potencijalni vođa, koga bi možda mogli uvjeriti da će ga slijediti do zemaljskog trijumfa nad Rimljanima. Tvrdnje da bi on mogao biti Mesija izazvale bi opoziciju, baziranu na primjer na neispunjavanju mesijanskih proročanstava. Očekivalo se da će Mesija doći iz Betlehema (Micah 5.2), a već smo primijetili u ranijim poglavljima da nam Ivanovo evanđelje govori o nekom prezrivom protivljenju sugestiji da bi Krist mogao doći iz Galileje (Ivan 7. 41-42). Dio tog sarkazma nije se mogao opravdati: “Proroci ne dolaze iz Galileje”, kažu oni u stihu 7.52 kod Ivana, ali je stvarno postojao raniji prorok iz Galileje, Jona iz Gat Hefera (II Kraljevi 14.25).
Pisac Markova evanđelja (Marko 12. 35-37) možda nam je sačuvao tradiciju defenzivnosti protiv optužbi da se za Krista pretpostavljalo da mora biti potomak iz Kuće Davidove. Za pretpostaviti je da galilejski seljak kao što je bio Isus ne bi razložno mogao pretendirati na takvu prestižnu porodičnu lozu. Ovo nije niti najmanje smetalo samom Isusu, smetalo je samo onima koji su kasnije željeli tvrditi da je on bio Mesija.
Možda bismo s malo domišljanja mogli sve ove niti sada malo povezati. Značajan događaj, koji će kasnije postati čuvena priča o čudu, kad je u pustinji nahranio pet tisuća ljudi; mesijanska očekivanja drugih; neuspjeh Isusove poruke da promijeni njihova očekivanja i stavove.
Već sam rekao da ću se vratiti kasnije na razne aspekte priča o čudima. U ovom trenutku vrijedno je notirati da je ovaj posebni događaj prezentiran prije kao misterij nego čudo, kao nešto što učenici nisu razumjeli umjesto kao nešto što ih je zapanjilo (Marko 6.52, 8. 17-21). Zamislite veliku masu ljudi pod otvorenim nebom kako slušaju ovog velikog učitelja. On ih pokušava poučiti da ljudi trebaju živjeti zajedno u miru i u velikoj simboličkoj akciji navodi svih njih da razlome kruh i podijele hranu zajedno kao jedna zajednica.
On možda spominje kraljevstvo Božje, ali oni ne slušaju kako treba. Tu je i zelotski element koji osjeća političke interpretacije i mesijanska očekivanja mase, impresionirane snagom njegova karaktera, željne da ih netko vodi, da se fokusira na vojni ustanak.
"Isus, koji je mogao vidjeti da se oni pripemaju doći i uhvatiti ga silom i proglasiti ga kraljem, uzmakne i skloni se sam u brdima.” (Ivan 6.15)
Ova značajna Ivanova rečenica dobija malo kasnije sljedeći nastavak, “Poslije ovoga, mnogi od njegovih učenika napustiše ga i više nisu htjeli ići za njim” (Ivan 6.66). Možda sad možemo vidjeti istinu.
Isus nije nikad učio da je on Krist i nikad nije učio ljude da će naći bilo kakve odgovore tražeći Mesiju. Čak i prva tri evanđelja, napisana od vjernika i za vjernike godinama kasnije, krajnje oprezno izbjegavaju da mu pripišu bilo kakvu nedvosmislenu izjavu o ovakvoj pretenziji. U njihovim pričama o uhićenju, čak i kad ga izravno pitaju, “Jesi li ti Mesija?” ili “Jesi li ti kralj Židova?”, njegovi su odgovori, “To su tvoje riječi” (Mat. 26.64) ili “Ti to kažeš” (Marko 15.2, Luka 23.3; Lukino evanđelje također navodi ovakav odgovor na pitanje “Jesi li ti sin Božji?” u stihu 22.70).
Njegov pokušaj da objasni Galilejcima svoju poruku nije uspio. Politički elementi nisu htjeli odustati od svojih planova i svojih stavova, pa je cijelo okupljanje završilo katastrofalno, osim šačice onih koji su razumjeli njegovu mudrost i koji su nam sačuvali ovu priču. Neki u masi htjeli su da on ispuni ulogu obećanog Mesije,ali Isus nije bio zainteresiran. Osjećajući se iznevjerenima, mnogi od njegovih sljedbenika ga napustiše.
Možda je, sa strašnom ironijom, ovo bio čak razlog što je otišao u Jeruzalem: ne da se konfrontira s nekom vrstom mesijanske sudbine, u koju nije vjerovao, već da pokuša pobjeći od naroda koji je htio da mu takvu nametne; također i da pokuša novu strategiju za prenošenje svoje poruke, pošto je stara doživjela neuspjeh.
Narod je tvrdoglav. Neka politička očekivanja lijepila su se za Isusa sve do samog kraja. Luka u svom evanđelju predstavlja jednog od njegovih sljedbenika koji poslije njegove smrti kaže, “naša je nada bila da će on biti taj koji će osloboditi Izrael” (Luka 24.21). Isti pisac, u Djelima, čak ih predstavlja kako pitaju uskrslog Isusa, “Je li došlo vrijeme? Hoćeš li obnoviti kraljevstvo Izraela?” (Djela apostolska 1.6). Jasno, bilo je onih koji su ostali privrženi nacionalističkom idealu i nastavili interpretirati Isusa u tim okvirima.
Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, značenje Isusa tumačeno je i još na nekoliko načina. Moramo se prisjetiti da fraza “sin Božji” bijaše dugo u uporabi kod Židova, ponekad za svetog čovjeka, ponekad kao izraz za narod Izraela općenito. Ideja da se ova fraza protumači kao da znači doslovnog i jedinstvenog potomka božanstva bila bi besmislena, prije nego uvredljiva, za svakog monoteističkog Židova. Trebalo je da na scenu stupi poganski svijet, sa svojim iskustvom s kultovima i obožavanjem poganskih bogova, pa je njima bilo posve lako usvojiti ovo osobito značenje. Također bismo trebali imati na umu da antički dokumenti donose ovu frazu sve sa velikim slovima, kao SIN BOŽJI, bez određenog ili neodređenog gramatičkog člana, pa za njih ovo lako može značiti “sin Božji” a ne “Sin Božji”, što znači da bismo možda morali zanemariti psihološki efekt inicijalnih velikih slova koja su data u prijevodu.
Kasnije, zaključeno je da će se Isus vratiti na Zemlju. On je značio toliko mnogo svojim sljedbenicima da su oni došli do zaključka da je on morao biti poslat od Boga. Ova ideja je zatim kombinirana sa široko rasprostranjenim očekivanjem budućeg kraljevstva Božjeg, kada će im se Isus vratiti. Bio je posve kratak korak do njegove identifikacije sa “Sinom Čovječjim” koji je čini se obećan u Knjizi Danijelovoj, posebno stoga što je ponekad enigmatični Isus sam spominjao ovaj lik.
Tijekom svog života, Isus je bio taj koji je otkrio prisutno, već sada nazočno kraljevstvo; poslije njegove smrti identificiran je s činiocem koji će umjesto toga uvesti buduće kraljevstvo. Kako je on bio prvobitni autoritet za ‘novi Izrael’, on je također bio (kao što ćemo vidjeti) identificiran s Mojsijem, izvorom Zakona za stari Izrael.
Mudar čovjek i filozof, liječitelj bolesnih, istjerivač demona, prorok i rabbi, čudotvorac, potencijalni Mesija, sin Božji, Sin Čovječji, novi Mojsije. Koji je od ovih otišao u Jeruzalem? Zašto je išao? I što se tamo dogodilo?
Prilično zanimljivo, sad kad se približavamo klimaksu standardne evanđeoske priče i kad dobijamo sve više i više detalja od evanđelista, stvarna povijesna istina postaje izgleda neuhvatljivija nego ikad, umjesto obratno. Zavedeni razvojem drame, približavajući se klimaksu kozmičkog značenja, neki pisci izrazili su svoje vjerovanje da je Isus otišao u Jeruzalem s osjećajem svoje vlastite sudbine, da se ‘suoči’ sa ustanovom hrama ili sa rimskim vlastima.
Meni se čini da ovo treba odbaciti kao naivno. Strukturu ove drame i osjećaj svijesti o njenom značenju uglavnom je kreirao Marko, gledajući unazad i sa nekoliko naraštaja teologiziranja i propovijedanja za sobom. Stvarni životi nisu priče; oni su uvijek objašnjeni i strukturirani i opravdani kad su završeni. Također, ovo jednostavno ne izgleda konzistentno s ovim što smo vidjeli. Isus zasigurno nije bio zainteresiran za ‘konfrontaciju’ sa figurama autoriteta ili hijerarhijama. On nije bio ljubomoran na njihovu vlast, niti zainteresiran za njihovo ‘reformiranje’ na bilo kojoj političkoj ili birokratskoj razini, on ih je ignorirao.
Iznesena je sugestija da ima smisla misliti da je Isus znao da će isprovocirati svoju vlastitu smrt odlazeći u Jeruzalem. Naposljetku, znao je što se dogodilo Ivanu Krstitelju. Međutim, Ivan je bio živa vatra od propovjednika, agitator, čovjek koji je plašio narod da vrlo brzo dolazi apokalipsa. Isus je bio učitelj ljubavi i pomirenja, antimaterijalist, nepolitičan. Odbacivao je vlast i nasilje, volio prirodu, pričao priče. Ako bi ljudi prihvatili njegove riječi, to ih ne bi pretvorilo u društveno zlo niti u opasne militante. Činjenica da je bio moćna i impresivna osobnost nije dovoljna za vlasti da kuju urotu protiv njega ili ga smatraju opasnim. Pratile su ga žene i on je istjerivao demone; takav fenomen, daleko od toga da bude percipiran kao prijetnja, trebao je biti potpuno nezanimljiv za vlasti.
Moramo dopustiti mogućnost iskrivljenih izvještaja koji su dolazili do vlasti i bili krivo shvaćeni. Moguće je da je Herod Antipas vidio Isusa kao još jednu potencijalnu političku opasnost. Moguće je da je Isus čuo za ovo (Luka 13.31). Ovo nas ipak ponovno dovodi do izokrenute ironije – Evanđelja ga vuku prema mesijanskom značenju u Jeruzalem, dok je povijesni Isus možda išao tamo jer je pokušavao od toga pobjeći u Galileji.
Sad postaje krajnje teško otpetljavati povijest od Evanđelja. Meni nije moguće reći jednostavno “Ovo je što ja mislim da se stvarno dogodilo jer izgleda dosta razumno”, i onda ostaviti pisanje o detaljima evanđelja za neko kasnije poglavlje. Svaki čitatelj koji zna nešto o ovoj priči očekivat će previše. Kad takav čitatelj zna malo ili ništa o recentnim znanstvenim analizama, bit će zbunjen i osupnut, umjesto informiran. Ova očekivanja mogu uključivati ne samo ‘Čišćenje hrama’ i samo raspeće, nego i dramatični ulaz u grad na magarcu, Posljednju večeru, dramatično izdajstvo Jude Iskariota; Isus uhićen i odvučen pred Velikog svećenika, optužen za blasfemiju, a onda pred upravitelja, samog Poncija Pilata. Pilat nudi masi izbor da osobodi Isusa iz Nazareta ili jednog drugog zatvorenika koji se zove Isus Baraba, a židovska rulja zahtijeva da Isus iz Nazareta bude raspet. Pilat pere ruke; Josip iz Arimateje moli za tijelo i stavlja ga u grob; kamen je u nedjelju ujutro bio odgurnut.
Toliko puno od ovoga vjerojatno može biti iskonstruirana fiktivna drama da je teško znati odakle početi. Polovica dramskih lica vjerojatno nije niti postojala, a druga polovica nije htjela ili nije mogla igrati uloge koje su za njih napisane.
GLAVA OSMA
STOL JEDNAKIH
Isus je možda i sam postio u početku (Mat. 4.2 i Luka 4.2), ali su i on i njegovi sljedbenici ubrzo od toga odustali:
“Neki ljudi dođoše i rekoše mu, “Kako to da Ivanovi učenici i učenici farizeja poste, ali tvoji učenici to ne čine?”(Marko 2.18, usp. Matej 9.14)
Ubrzo je čuo kritike da je ne samo prijatelj skupljača poreza i grešnika, nego i da je “izjelica i pijanica” (Matija 11.19, Luka 7.34), zato što je radije slavio nego postio. Nelagoda zbog takve optužbe svakako izgleda prije kao povijest nego kao teologija.
Isus je ispričao parabolu o gozbi, koja je preživjela u tri veoma različite verzije. Ja bih najviše volio vratiti se na Matejevu verziju (Mat. 22.1-14) nešto kasnije, u biti zbog toga što ju je on, umjesto da je jednostavno sačuva, iskasapio i onda ponovno spojio na način koji je odgovarao njegovim povijesnim i teološkim ciljevima. Lukina verzija se nalazi u 14. 15-24 i ta se priča pojavljuje i u Tominom Evanđelju u Izreci 64. Unatoč njihovim razlikama, osnovna priča govori o čovjeku koji je priredio gozbu i poslao van slugu da pozove prijatelje. Jedan za drugim, svaki od pozvanih gostiju rekao je da nema vremena zbog posla koji ga vezuje za druge društvene ili trgovačke obveze, te je odbio poziv.
Radije nego da mu gozba propadne, domaćin daje upute svom sluzi da iziđe na ulice i dovede bilo koga tko želi jesti za večerom. Ovo je veoma znakovita parabola. Rezultat ovakvog otvorenog poziva teško da bi mogao biti respektabilna večera srednje klase. Dobili biste i dužnosnike i prosjake, ljude i žene, Židove i pogane, bogate i siromašne, ritualno čiste i društvene izopćenike, sve njih zajedno za istim stolom. Imali biste, u stvari, točno istu vrstu otvorenog druženja za stolom, bez diskriminacije i pravljenja bilo kakva razlike, koje je izazivalo toliko velike kritike samog Isusa.
Može izgledati kao čudan komentar ako kažemo da su hrana i uzimanje hrane toliko važni u Evanđelju. Vidjeli smo komentare oko ručkova sa skupljačima poreza i grešnicima. Čak ako i ostavimo po strani čuda sa hranjenjem i Posljednju večeru, postoje stalne reference na kruh i ribu i vino, a i različiti drugi primjeri situacija s uzimanjem obroka. Pravo značenje je u odnosu između Isusova stava prema otvorenom druženju za stolom i njegova ukupnog pristupa. Tu se uvijek radilo o ravnopravnom dijeljenju raspoloživih sredstava i odbacivanju bilo kakve diskriminacije, gdje su svi bili djeca Božija i podanici njegove volje.
Ova vrsta pristupa objedima nije jednostavna stvar koju bi se smjelo olako zanemariti. To je opet jedan krajnje težak izazov. U svim društvima, zajedničko uzimanje hrane je nerazdvojno od socijalnog statusa, skupnog identiteta i stvaranja i održavanja uzajamne povezanosti. Pokušajte zamisliti ozbiljne rušilačke učinke i napore kod objašnjavanja ili opravdavanja u sljedećim mogućim situacijama: razgovarate sa beskućnikom na ulici. Možete mu dati novčić ili sendvič ili komad čokolade. Možete ga samog odvesti u kavanu ili u restoran. Ili biste ga mogli odvesti u restoran s kolegama sa kojima radite. Mogli biste ga povesti da ruča kod vas kod kuće s vašom obitelji. Mogli biste ga pozvati na formalni ručak gdje će biti nazočni i vaše kolege. Kakve biste reakcije dobili? “Tko je do vraga ovaj? Što to zaboga radiš? Je si li poludio?” Ideja je pravi dinamit.
Postoje i druge razine od velikog značenja koje su vezane s cijelim ovim pitanjem otvorenog druženja za stolom. Rituali objedovanja bili su veoma važni među Židovima. Ovdje je uključen i Dan zahvale, što se na grčkom zove Eucharistia. Kod tradicionalnog objeda, otac ili gazda kuće uzeli bi kruh i blagoslovili ga, odnosno dali Bogu hvalu za njega. Hrana bi zatim bila servirana ili razdijeljena, bilo od žena ili, ako je kuća bila dovoljno bogata, od slugu, koji su je i pripremili.
U Isusovom slučaju pak ove razlike nestaju. On uzima hranu, daje hvalu za nju, lomi kruh i dijeli ga sam, eventualno zajedno s ribom. Ovo potvrđuju sljedeće reference (ali ja za sad ostavljam po strani njihov kontekst, jer će trebati kazati mnogo više toga kasnije, o čudesnom nahranjivanju, Euharistiji i uskrsnuću): Marko 6.41, 14.22; Luka 22.19, 24.30; Ivan 6.11, 21.13. Poenta je u tome da Isus preuzima ulogu sluge sviju, stapajući je s ulogom gospodara: nikakav drugi pristup nije moguć ako želite biti dosljedni društvenoj jednakosti.
Takva druženja za otvorenim stolom stvorila su i suviše ozbiljne probleme da bi ih konvencionalni Židovi mogli tolerirati. Kaos mješovitog stola uzrokovao bi veliku povredu njihova naglašavanja prehrambenih pravila i ritualne čistoće. Isusa i njegove učenike su kritizirali da jedu s neopranim rukama (Marko 7.2, Luka 11.38) i da ne poštuju strogo zakone o hrani. Isus je odgovorio u skladu sa svojim gledištima, da poštovanje pravila nije relevantno u usporedbi sa važnošću Božjih zahtjeva: čišćenje vanjske strane čaše i tanjura, a ne biti “čist” u sebi (Luka 11. 39-40; Toma 89; Mat. 23. 25-26)
A što se tiče uzimanja prave hrane, rekao je: “Ništa što ulazi u čovjeka izvana ne može ga onečistiti; čovjeka čine nečistim stvari koje izlaze iz njega” (Marko 7.15-16; Mat. 15.11)
Ja mislim, na osnovu konteksta i kasnijeg spominjanja kanalizacije, da ovdje postoje dvije razine značenja. Prva je malo nečista šala za njegove slušatelje, ali Crkva radije to prenebregava, kao nešto što izaziva nedoumicu da se tako šali netko tko je Inkarnacija Stvoritelja Svemira. Druga, za koju sam siguran da je također u stvarnosti namjerno rečena, jest da grijeh dolazi iz srca i iz usta, a nije apsorbiran iz vanjskog svijeta jedenjem ove ili one hrane radije nego neke druge.
Mogao bi se staviti prigovor da je dobro poznato kako je rana Crkva imala velikih teškoća da prihvati i ruča zajedno s poganima. Imamo to zabilježeno, na primjer, u Djelima 10.1 –11.18 ( kao i na drugim mjestima koje ćemo pogledati kasnije). Posve sigurno, ovo je pokazatelj da su Isus i njegovi sljedbenici bili Židovi, koji su poštovali židovska pravila, pa je do ovih problema dovelo samo Pavlovo propovijedanje među poganima.
Ovo nije baš tako jednostavno. Očito, najraniji Isusovi sljedbenici bili su pretežno, ili možda čak isključivo Židovi. Sjetimo se da su poslije njegove smrti, morali objašnjavati i opravdavati svoj stav, te pokušati pridobiti nove obraćenike. U odsustvu svoga učitelja, morali su rabiti ono znanje i ono razumijevanje s koliko su raspolagali. Njihovi konflikti su dakle mogli proisteći i iz njihove potrebe da izvuku argumente i opravdanje iz judaizma, gdje ispunjavanje Isusova učenja – a bez nazočnosti njegove osobnosti – naprosto nije bilo dovoljno da im pridobije podršku ili prihvaćanje.
Tijekom Isusova života, u njegovoj blizini, konzistencija njegove vlastite filozofije značila je da je u mnogim prilikama jeo sa Židovima, pa je automatski jeo “prihvatljivu” hranu držeći se “konvencionalnih” židovskih rituala i procedura. S druge strane, kad je jeo s ljudima koji nisu uživali poštovanje ili s izopćenicima, prihvaćao je ono što bi mu oni ponudili i nije im sam nametao nikakva pravila, izazivajući tako kritike koje smo vidjeli.
Istina u ovoj stvari čini se da je jednostavno u tome da Isus nije mario za ritualne zakone. On nije bio protiv njih, mislio je jednostavno da nisu dovoljno važni da bi ih napadao. Možeš se držati i rituala ukoliko si uz to dobar čovjek. Ako si istinski dobar, a ne držiš se rituala, onda je i to posve u redu. Poentu ste shvatili.
Bilo je stoga moguće židovskim sljedbenicima reći kasnije da je on prihvaćao ritualne zakone i da ih nije napadao. Drugi su pak mogli nastaviti njegovu tradiciju drugovanja za otvorenim stolom i tvrditi da Isus nije poštovao ritualne zakone, pa je zato sigurno bio protiv njih. Ipak, ne bi bilo sasvim fer reći da je sam Isus ostavio za sobom ponešto nejasnu situaciju, izuzimajući njegov osobni primjer, kao što ćemo to uskoro vidjeti kad budemo sumirali instrukcije koje je ostavio svojim sljedbenicima.
Isus nije bio ‘opasni’ revolucionar ni u kojem konvencionalnom značenju te riječi. Nije podržavao nasilje, nije okrivljavao Rimljane za sve što nije valjalo u svijetu. Nije se žalio na imperatore niti organizirao prosvjede. Nije predlagao revidirano političko uređenje i sasvim sigurno nije on organizirao crkvu. Ali je ipak bio revolucionar, društveno subverzivna snaga. Treba priznati da su implikacije njegova životnog stila i njegovih učenja mogle biti interpretirane kao politički opasne, jer inače ne bismo bili pravedni prema značenju njegova života i možda ignorirali razloge koji su mogli doprinijeti njegovoj smrti.
Uzmite u obzir oblike otpora koji stoje na raspolaganju ugnjetenim seljacima pod kolonijalnom upravom. Postoji cijeli spektar, od revolucije širokih razmjera do manjih metoda nesuradnje, koji čuvaju sitne ostatke dostojanstva i samopoštovanja; od masovnog nasilnog ustanka na jednom kraju spektra do minirevolucija na drugom – smišljena lijenost, negodovanje i uvrede izgovorene kao nerazumljivo gunđanje, prividna nesposobnost da se razumije neka naredba.
Neki ljudi mogu ovo izdržati, povlačeći se od društvenog života u potpunosti, postajući pustinjski usamljenici ili osnivajući samostanske zajednice koje sanjaju o osveti i apokalipsi. Isus je ponudio drugu alternativu. Napustite ideju o političkoj vlasti – ignorirajte ih. Svi ste vi jednaka djeca Božija. Izgradite iznova seljačko društvo od temelja do gore. Volite jedni druge, dijeleći sve što imate. Zanimljiv oblik revolucije doista: ali ako ignorirate hijerarhije i strukture moći možete na kraju da im zasmetate više nego da ste pokušali zbaciti ih silom; u najmanju ruku oni to mogu razumjeti.
Upitno je do koje je mjere sam Isus mogao razumjeti koliko je on bio subverzivan. Na kraju, naravno, kako nam otkriva postojanje kršćanstva, njegovo je učenje izvršilo potpunu subverziju samog judaizma. Veliki paradoks i dvosmislenost judaizma već su postojali u njegovo vrijeme: ako je njihov Bog stvorio sve i svakoga, onda je sigurno morao biti Bog i za pogane. Što je to značilo biti rođen kao pripadnik Izabranog naroda? Ništa, ako ste bili doista iskreni u svezi s drugovanjem za otvorenim stolom.
Iznesen je prigovor da u Novom zavjetu imamo pokazatelje antipoganskog židovstva Isusovih stavova. Na primjer, kad on šalje svoje učenike na misionarska putovanja, zašto bi inače rekao”Ne okrećite svoje korake prema poganskoj teritoriji i ne ulazite u niti jedan samarijski grad; idite radije izgubljenim ovcama Dom Izraelovog” (Mat. 10.5-6)? A što da kažemo za prezrivu netrpeljivost židovske uporabe riječi ‘psi’ i ‘svinje’ za pogane, koji nisu u stanju razumjeti božanske istine i ne zaslužuju Božiju pozornost, što se čita između redova kod Marka 7.127 i u sljedećem:
“Ne dajte psima ono što je sveto i ne bacajte biserje pred svinje jer će ih izgaziti i onda se okrenuti prema vama i rastrgati vas” (Mat. 7.6; usp. Toma 93)
Prvi primjer je opet Matej, prije nego Isus. Misionarske instrukcije učenicima date su i kod Marka 6. 7-13 i Luke 9. 1-6 i 10. 1-12 i ni jedan ni drugi ne govore ništa o izbjegavanju poganske zemlje ili o tome da se sastaju samo sa Židovima.
Što se tiče pasa i svinja, mogu samo ponoviti da su obilježja Isusa bili dosljednost i integritet, pa odvratnost prema poganima nije stav koji bi bio konzistentan sa drugovanjem za otvorenim stolom. Ja vjerujem da ova tradicija antipoganskih komentara opet dolazi od ranih židovskih sljedbenika Isusa u Jeruzalemu, poslije njegove smrti; onih čije osobno razumijevanje života i misije, ili smrti Isusove, mogu biti shvaćeni i propovijedani samo u okvirima njihove osobne temeljito židovske svijesti. Također bih vas želio zamoliti da se sjetite koliko je Galileja bila kozmopolitska, kao i svih onih kritika koje su judejski snobovi izgovarali o čistoći. Naposljetku, kako vam se sviđa ovo kao zanimljiv pokazatelj:
“Njegovi sljedbenici rekoše mu, Je li obrezanje korisno ili nije?’On im reče, ‘Kad bi bilo korisno očevi djece rađali bi ih već obrezane od njihovih majki. Radije bih rekao da je istinsko obrezanje u duhu postalo dragocjeno u svakom pogledu’” (Toma 53)
Isus je bio inkluzivan a ne ekskluzivan. Cijeli njegov život bio je protiv uporabe ekskluzivnosti od strane društva kao oružja i za otvaranje Kraljevstva Božijeg i prijateljstva ljudi prema izopćenicima i nedodirljivima. To je bio sadržaj misionarskog programa. Kakve su bile te upute njegovim sljedbenicima? Kako su trebali živjeti i što su trebali raditi?
“Njegovi sljedbenici upitaše ga i rekoše mu, ‘Želiš li da postimo? Kako trebamo moliti? Treba li davati milostinju? Koju hranu moramo jesti?”(Toma 6)
“Isus im reče, ‘Ako postite navući ćete grijeh na sebe, a ako molite, osudit će vas, a ako date milostinju naškodit ćete svome duhu. Kad idete u bilo koji kraj i hodate selima, kad vas ljudi prime jedite ono što vam posluže i liječite bolesne među njima. Jer ono što vam ide u usta neće vas uprljati, uprljat će vas ono što iz vaših usta izlazi’.” (Toma 14)
“Kad god uđete u grad koji vam ukaže dobrodošlicu, jedite ono što stave pred vas. Liječite one koji su bolesni i kažite, “Kraljevstvo Božije vam je veoma blizu’.” (Luka 10.8-9)
“On im reče, ‘Ne uzimajte ništa za put: ni štap niti torbu, ni kruha, ni novca; i neka nitko od vas ne uzme tuniku za promjenu. U koju god kuću uđete, ostanite tamo; a kad odlazite, neka to bude iz te kuće. A što se tiče onih kod kojih niste dobrodošli, kad napuštate njihov grad otresite prašinu s vaših stopala da to bude znak za njih’.” (Luka 9.3-5; usp. Mat. 10.7-14, Marko 6.7-13)
Ovdje vidimo srce prvobitne Isusove skupine i njihov temeljni društveni program. Ostanite tamo gdje vas prihvaćaju, nemojte se nametati nikome tko vas odbacuje. Jedite i pijte što god stave pred vas, jer vas neće uprljati ono što jedete. Ne uzimajte nikakvu stvar koja vam pripada ili novac; vi niste dovoljni sami sebi, vi u potpunosti ovisite o zajednici. Svi sudjeluju i dijele, u materijalnim stvarima hranu i sklonište, a u duhovnom bogatstva društvene prihvaćenosti i u liječenju (uskoro ću imati da nešto više kažem o liječenju).
Oni nisu bili siromašni već goli i bosi – bez novčića u džepu. Bili su također i slobodni i svatko im je bio društveno jednak. Bogatstvo i imovina jednostavno ne znače ništa. Kraljevstvo Božije se izražava kroz jednostavnost i nepostojanje statusne diskriminacije u njihovim životima. Njihovo kraljevstvo se također dijeli, svatko tko živi u njemu može ga donijeti i drugima. A Rimljani? Koga briga za Rimljane? Oni žive u iluziji da imperij pripada njima, umjesto Bogu.
Zanimljivo je pogledati primjer preživljavanja drugovanja za otvorenim stolom puno godina kasnije, kako je učio apostol Pavao.
“Ako vas nevjernik pozove u svoju kuću, idite ako tako želite i jedite što god je stavljeno pred vas…” (I Kor. 10.27)
Ali tko su bili ovi sljedbenici, ljudi koji su se vezali za Isusa i pomagali u širenju njegove poruke? Bila je to miješana skupina, uključujući skupljače poreza i griješnike, kao što smo vidjeli. Bili su to ribari poput Šimuna Petra i njegova brata Andrije, te Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi (Mat. 4.18,21). Bio je i jedan koga su zvali Šimun Zelot (Marko 3.18, Mat. 10.4, Luka 6.15). Zanimljivo je da se spominje i znatan broj žena: Marija, Marta, Salome, Joana, Suzana, Marija Magdalena i ‘mnoge druge žene’ (Marko 15.40-41 Luka 8.2-3, 10.38)
Dajte da razmotrimo detaljnije neke od ovih informacija. Ne možemo da skočimo odmah na činjenicu da je jedan od njegovih sljedbenika bio zelot i pretpostavimo da je Isus bio aktivan u oružanoj borbi protiv Rimljana. Prvo, njega ne bi zvali ‘Šimun Zelot’ da je više Isusovih sljedbenika također pripadalo zelotskim pobunjenicima, jer to ne bi mogao biti naziv po kojem bi ga razlikovali. Nitko ne može očekivati tvrdnju da je učenik koji je bio skupljač poreza, koji se vjerojatno pokajao prije odluke da slijedi Isusa, nastavio cijediti nepravične poreze iz svog naroda. Slično tome, Šimun je vrlo lako mogao biti raniji politički aktivist koji je pod Isusovim utjecajem okrenuo leđa nasilju kao bilo kakvoj metodi ili soluciji.
Postoji i alternativna mogućnost. Odlučni pobunjenici su vjerojatno bili u potrazi za bilo kakvom prilikom da dobiju točku okupljanja, žarište revolucije. Prirodni vođa s karakterom koji je privlačio sljedbenike bio bi viđen kao potencijalni Mesija. Kao što smo vidjeli, Isus nije mogao imati nikakvog interesa za političko vodstvo ili za ohrabrivanje ustanka protiv Rimljana. Ne postoji način da bi pokret koji je privukao toliko puno žena mogao biti skupina mladih mačo muškaraca, gerilaca koji bi ispovijedali nasilje. Njegova je revolucija ipak bila mnogo suptilnija.
Možda je Isus dobroćudno tolerirao Šimunova gledišta, nastavljajući strpljivo da ga poučava u nadi da će Šimun doći pameti i promijeniti svoje držanje. Možda je Šimun jednostavno mislio da ljudi slušaju ovog čovjeka, da je njegova osobnost takva da su ljudi osjećali kako su u nazočnosti pravog diva; ljudi su ga slijedili i voljeli, pa sve što treba raditi jest čekati na svoju šansu, a mi ćemo znati da je iskoristimo.
Drugi Šimun, Šimun Petar, zasigurno je morao biti najbliži učenik Isusov i prvi vođa skupine nakon raspeća. On se konzistentno predstavlja kao glasnogovornik Dvanaest apostola i uvijek dolazi prvi kad god imamo nekakvu listu Dvanaestorice. Nema nikakvih povijesnih pokazatelja da se itko zvao Petar prije toga, bilo u grčkom obliku (Petros) ili aramejskom ekvivalentu (Kefa ili Cephas ). Riječ zapravo znači kamen ili stijena i bio je to zapravo nadimak u to vrijeme, kao ‘Rocky’ – vjerojatno je bio velik i jak.
“Ti si Petar i na toj stijeni sagradit ću svoju Crkvu.” (Mat. 16-18)
Ovo je naravno glas rane Crkve koja uspostavlja autoritet i vodstvo Petra, ne i glas samog Isusa. Ime Šimuna Petra bilo je zapravo Simeon bar-Jonah, koje je u Evanđeljima postalo Simon (grčki ekvivalent), “sin Jonaha”(kod Mat. 16.17) ili “sin Ivana” (kod Ivana 1.42, 21. 15-17). Originalni židovski “Simeon” ipak je upotrijebljen u Djelima 15.14.
Da li je ova odabrana skupina ‘Dvanaestorice’ ikada stvarno postojala? Ideja je sigurno postojala u ranoj fazi. Prvo Pavlovo pismo Korinćanima napisano je oko dvadeset godina poslije raspeća i oko dvadeset godina prije Evanđelja po Marku, a Pavao spominje ‘Dvanaestoricu’ u 15.5. Međutim, on onda nastavlja spominjati ‘sve apostole’ u stihu 7, očito kao odvojenu grupu, ili možda kao veću skupinu među kojima je Dvanaestorica bila jedan dio. Dvanaestorica nisu mogla formirati nikakav izvor autoriteta ili vodstva u ranoj crkvi, jer ih Pavao ne spominje ni na kojem drugom mjestu; i kao što ćemo vidjeti, autoritet Crkve bio je za njega pitanje od velike važnosti.
Kad se liste pojave nisu posve konzistentne (Marko 3.16-19, Luka 6.13-16, Mat. 10.2-5, Ivan 1.35-45), i što najviše razočarava većina imena tada nestaju iz zapisa. “Apostoli” su misionari, ljudi koji su bili poslati van, pa izgleda da je tek od kasnijeg dijela prvog stoljeća ova riječ bila sužena da bi se rabila samo za prvobitnih Dvanaest. Luka rabi ovu riječ na ovaj način ali je mnogo slobodnije rabi Pavao (e.g. Rim. 16.7).
Značaj broja leži u činjenici da je prvobitno bilo dvanaest plemena Izraela. Ovo međutim navodi na pomisao da je ideja Dvanaestorice bila samostalna odluka neke od ranih kršćanskih skupina, koji su zaključili da je time predstavljen Novi Izrael, s novim razumijevanjem Mesije i novog zavjeta s Bogom, te da bi autoritet Isusa i prvobitne Dvanaestorice trebao biti simbol te činjenice. Ja ne mislim da je sam Isus činio bilo šta slično ovome.
Ako je sam Isus ustanovio ovu značajnu simboličku instituciju Dvanaestorice, zašto se to onda nikad ne spominje u Tominom Evanđelju, ili u Evanđelju Q? (Spomenuo sam Q i ranije, a za čitatelje koji nikad nisu čuli za to objasnit ću kasnije, kad za to dođe vrijeme). Zašto se Dvanaestorica ne spominju nikada u ranim kršćanskim dokumentima koji su neovisni od Novog zavjeta, kao što je I Klement, napisano pri kraju prvog stoljeća, ili u bilo kojem od sedam pisama koja je raznim crkvama napisao Ignacije, biskup Antiohije, blizu početka drugog stoljeća? Možda zato što to nikada nije ni poteklo od Isusa, pa neke rane kršćanske skupine, kao što je i Prva poslanica Klementova, nisu nikada ni čule za to.
Hajde da sada razmislimo malo o ženama. Iznesena je sugestija da je Isus, konzistentan kao i uvijek, proširio svoje načelo nediskriminacije i društvene jednakosti i na žene. Moramo o ovome još malo razmisliti, jer je u to vrijeme i u onome društvu ‘jednakost za žene’ bila toliko revolucionarna da bi praktično bila nezamisliva.
Htio bih prije svega izreći riječ opreza. Usporedo s tim kako razne generacije ispituju i ‘objašnjavaju’ Isusa, vidjet ćemo da često ima u tome poneki element društvene projekcije. Možemo ga vidjeti samo svojim vlastitim očima. U kulturi pod sjenkom političkog terorizma, vidjet ćemo više pokazatelja za to da ga promatramo kao simpatizera zelota i opasnost za vlast. U vrijeme kad društvo postaje tolerantnije prema homoseksualnosti i svijesnije njenih razmjera, Isus je bio optužen da je bio homoseksualac. U vrijeme ljubavne ‘filozofije’ hipija, u kulturi koja je bila veoma svjesna droga ‘koje proširuju svijest’, Isus je opisan kao prvi hippie, pa je bilo i sugestija da je možda rabio neku halucinogenu gljivu.
Slično tome, moramo biti oprezni u jednoj ekstremno feministički osviještenoj kulturi da ne učitavamo naše vlastite preferencije ili predrasude unazad kroz historiju. Pa ipak, bez obzira na to, postoje ozbiljni pokazatelji koje treba razmotriti; i držite na umu prije svega da bi konzistencija glede druženja za otvorenim stolom bez diskriminacije logički morala uključivati i žene.
Jedna druga karakteristika naše vlastite kulture jest ekscesivno i otvoreno naglašavanje seksualne aktivnosti. Većina kultura možda je bila ekstremna u suprotnom pravcu, sa daleko više represije i hipokrizije glede seksa. Jedan od rezultata ovih naših dana jest široko rasprostranjeno vjerovanje da svatko aktivno ‘upražnjava’ neki oblik seksualne aktivnosti te potpuno neshvaćanje ili nevjerovanje do koje je mjere seks bio i jest (u svim kulturama) nekim ljudima nevažan, odnosno daleko manje važan od drugih preokupacija kao što su duhovne ili religiozne (ili, uostalom, umjetničke ili akademske ili znanstvene ili profesionalne).
Za židovske svećenike i rabine bilo je normalno da se žene i imaju obitelj. No bilo bi isto tako savršeno normalno očekivati da prorok ili skitalački sveti čovjek bude bez takvog odnosa. Sam je Isus stvarno rekao da neki ljudi mogu prihvatiti celibat kao izraz vjerskog načina života, ali da on shvaća da ovo ne bi odgovaralo svakome (odnosno da nas Bog nije stvorio sve na isti način).
“Ne može svatko biti sposoban prihvatiti ovo što sam rekao, već samo oni kojima je to bilo dato. Postoje eunusi koji su takvi rođeni iz utrobe svoje majke, postoje eunusi koje su ljudi učinili takvima, a ima i eunuha koji su sami sebe učinili takvima za ljubav kraljevstva nebeskog. Neka svatko prihvati ono što može.” (Mat. 19.1-12)
Postoji priča o saducejima koji pitahu Isusa glede braka i uskrsnuća, ali ja sumnjam da bismo to mogli koristiti kao pokazatelj koliko je za Isusa seks bio nevažan. Saduceji nisu prihvaćali narodno vjerovanje o općem ukrsnuću i jednom prilikom oni ukazaše Isusu ne sve besmislenosti mogućih implikacija. Ako oženjen čovjek umre i u skladu sa Mojsijevim zakonom njegov brat oženi udovicu, pa onda umre i drugi brat, a treći oženi udovicu, i tako dalje – kad svi oni budu podignuti iz mrtvih, čija bi žena ona trebala biti? (Marko 12.18-27; Luka 20.27-38)
Bilo je doista mnogo ljudi koji su mislili da je uskrsnuće vraćanje mrtvih u fizički raj, slobodan od bolesti i nepravde, ali inače veoma jako sličan boljoj verziji zemaljskog života, a ne neka vrsta egzaltiranog duhovnog stanja. Međutim, za Isusa je rečeno da je odgovorio kako nema nikakve potrebe uopće smatrati uskrsle ljude i žene kao oženjene ili udate, jer će oni svi biti ‘kao anđeli na nebu’.
Nije uopće nikakvo iznenađenje što su postojala takva gledišta. Ako je svrha braka osigurati preživljavanje ljudske rase kroz djecu i pružiti legalnu osnovicu za nasljeđivanje imovine, onda postojanje bez smrti i obilje svega za svakoga nije stvaralo nikakvu potebu za njim. U poglavlju 15 Prve knjige Enokove (ovo je još jedan židovski dokument izvan Biblije), anđeli se opisuju kao ‘besmrtni za sve naraštaje svijeta’, a Bog im kaže: “Zato nisam odredio žene za vas”.
Gore spomenuta priča iz Biblije možda ipak nije autentična. Opet je moguće da je to kreacija ranih židovskih sljedbenika, koji su opravdavali svoja gledišta o uskrnuću stavljajući ih u usta Isusu. Po stilu je prije rabinska i farizejska i na pomalo sumnjiv način rabi precizan citat iz Egzodusa 3.6 u Isusovu odgovoru. Prilično je inteligentna ali nekako nije dovoljno prirodna za Isusa. Možda je to jedna autentična priča o Isusu koja je kasnije iskićena i poljepšana. U svakom slučaju, vratit ću se na pitanje braka i razvoda, ali u zemaljskom kontekstu, za nekoliko trenutaka.
Već smo vidjeli da se na brojnim mjestima u Evanđeljima spominju žene, sljedbenice Isusove, ali također i njegovi razgovori sa ženama. (Luka 10. 38-42, Ivan 4.27). Do stanovite mjere, možda su, zbog težine kulturnog pritiska i općih stavova prema ženama, autori Evanđelja doista ovo pomalo omalovažavali. Čini se da je i samom Šimunu Petru bilo prilično teško prihvatiti liberalniji stav.
“Šimun Petar im reče, ‘Marija bi trebala da nas napusti, jer žene nisu vrijedne života’. Isus reče, ‘Gledaj, ja ću je voditi da učinim od nje muškarca, tako da i ona također može postati živi duh sličan vama muškarcima. Jer svaka žena koja pretvori sebe u muškarca ući će u nebesko kraljevsto’.” (Toma 114; usp. Toma 22)
Petrovo neprijateljstvo je lakše razumjeti od Isusova odgovora. Doista, postoji široka rasprava u staroj literaturi o ideji transformacije između žene i muškarca, i vice versa. Ovo normalno ima simboličko ili metaforičko značenje, e.g. ‘žena’ može predstavljati materijalno, pasivno i emocionalno, dok ‘muškarac’ može predstavljati duhovno, aktivno i racionalno. Ova izreka mogla bi zasigurno biti izraz nediskrimincije na osnovi spola, nasuprot stavu koji je izrazio Petar.
Ono što se sada naziva ‘muškim šovinizmom’ čini se, naravno, da je dominiralo u većini kultura, u najvećem broju slučajeva.Ovo nije mjesto da istražujemo čimbenike koji su stajali iza toga, kao što je potreba za agresijom radi lova, ili muški strah od ženske strane u njegovoj vlastitoj prirodi. Mi treba samo da komentiramo da Isus izgleda nije patio od bilo kakve manifestacije ovog straha, kao i to da je bio neagresivan.
Židovi nisu ženama davali nikakav satus niti uopće bilo kakvo poštovanje. ‘Činjenica’ da je Eva bila stvorena od Adamova materijala činila ju je drugorazrednim, umjesto izravnim stvorenjem Božijim. Zatim, ona je viđena kao odgovorna za Pad, pošto je dovela Adama u iskušenje, pa su zato žene bile povezane sa zlom i slabošću. Ovo je arhetipska muška priča, koja projicira slabost na nekog drugoga umjesto da prizna da postoji i u njemu samome, a ujedno i priznanje, unatoč sebi samome, prije snage nego slabosti žene.
Kakvi god bili razlozi ili izlike, židovsko društvo toga vremena izražavalo je inferiornost žena na bezbrojne načine. U sinagogama, židovski muškarci uključivali su u svoje molitve zahvanost Bogu što nisu rođeni kao žene. Gotovo svako druženje sa ženama izvan kontroliranih obiteljskih okolnosti izazivalo je neodobravanje, a neudata žena koja bi djelovala nezavisno i izvan muške kontrole ili konvencionalne društvene situacije bila je od ‘respektabilnih’ automatski optuživana da je bludnica.
Žene su bile protjerivane iz bilo kojeg dijela Hrama za vrijeme svojih mjesečnih perioda, a bilo im je permanentno zabranjeno ulaženje u Unutrašnja dvorišta. Bog je bio Otac i svakako ne Majčica Priroda. Ženama nije bio dozvoljeno čak ni davanje iskaza u židovskim sudovima, zato što svjedočenje jedne žene nije značilo ništa.
Premda su Rimljani, Grci i Egipćani svi dozvoljavali ženama da iniciraju brakorazvodni postupak, Židovi to nisu činili. Židovski zakon o razvodu išao je unazad sve do Deuteronomija (pete knjige Mojsijeve) 24. 1-4 u kojoj je muškarac taj koji može reći da mu je žena nepristojna ili da ne zadovoljava, muškarac može napisati obavijest o razvodu, muškarac je može poslati da ide svojim putem. Nikakva prava na razvod nisu data ženama. Sve se okretalo oko muškog ponosa, muške časti, muške dominacije.
Žena je prema tome bila bespomoćna i ranjiva. Morala je da trpi nezadovoljavajući odnos bez ikakvih legitimnih načina da to izbjegne. Mogla je biti izbačena od muža koji bi samo napisao dokument o razvodu. Preljub je mogao samo biti zločin protiv časti muškarca – ne i žene.
Možemo sada doista vidjeti dva razloga za striktni Isusov stav kojim je zabranio razvod:
“Što je Bog ujedinio, čovjek ne smije razdvajati.” (Marko 10.9, Mat.19.6)
“Svatko tko se razvede od svoje žene i oženi drugu kriv je za preljub, a čovjek koji oženi ženu od koje se njen muž razveo čini preljub” (Luka 16.18; usp. Marko 10.11-12, Mat. 5.32, 19.9)
Prvo, Isus je, tipično za njega, nastojao obraniti interese ranjivije strane. Međutim, on nije jednostavno proklamirao da razvod nikada ne može biti dozvoljen; on je zapravo rekao da i žena ima prava i status, jer i ona ima čast. I muškarac, rekao je Isus, može biti ‘kriv za preljub’, čime čini zločin prema ženi.
Do stanovite mjere, Isus je ponovno uspostavljao ravnotežu koja je postojala u starim zakonima. Deuteronomij nije u cjelini slijepi muški šovinizam, ne nikako. Čovjek koji je spavao sa ženom ili zaručnicom drugog čovjeka mora biti kamenovan do smrti (Deut. 22.22-24); a čovjek koji je silovao djevojku, u situaciji gdje nitko nije mogao čuti njen plač ili priteći joj u pomoć, morao je umrijeti, dočim je s druge strane priznato da djevojka nije ‘počinila grijeh koji zavrjeđuje smrt’ (Deut. 22.25-26). Ali Isus je otišao ovdje i dalje, kao obično: on je ručao i razgovarao sa ženama jednako kao i sa muškarcima i, koliko mi to možemo reći, tretirao ih je kao da imaju jednaka prava i status.
Uočite da je, šaljući učenike da poučavaju i liječe, njih poslao ‘u parovima’ (Marko 6.7 Luka 10.1). Razmislite o ovome, imajući na umu i sljedeće, što ćemo naći u Prvom Pavlovom pismu Korinćanima:
“Zar mi nemamo pravo povesti s nama sestru suprugu, kao i svi drugi apostoli i braća Gospodinova i Kefa?” (I Kor. 9.5)
Ovdje sam malo varao sa ovim citatom, jer prevoditelji nisu posve sigurni što da urade s ovim. Jeruzalemska Biblija kaže ‘povesti kršćansku ženu’, a Nova Međunarodna Verzija kaže ‘povesti ženu koja je vjernica’. Grčki original, pak, kaže adelphen gynaika što je mnogo točnije prevesti kao ‘sestru suprugu’.
Isus je i u ovakvom slučaju vjerojatno mislio da je ispravno tretirati muškarce i žene kao bića jednake vrijednosti, ali društvo oko njega jednostavno nije dopuštalo da žene misionarice putuju same. Pretpostavite na čas da je ovaj Pavlov komentar značio da bi se ovi ‘parovi’ u stvari sastojali od muškarca misionara i žene misionarke koji putuju zajedno, u dosljednom duhu dijeljenja hrane između svih kao društveno jednakih, bez obzira ne samo na klasu, nego i bez obzira na spol i religiju. Da bi se spriječile optužbe o flagrantnom nemoralu i da bi se zaštitile žene da ne budu kažnjene kao prostitutke, jedini mogući način da im ovo prođe, u onoj kulturi i u onom vremenu, bio bi da je u vanjskom svijetu predstavlja kao svoju suprugu, ali da je tretira, kao što je dužan prema nekome tko mu je jednak, kao sestru.
Zanimljiva bi bila špekulacija o tome da je možda postojalo vrijeme kad se unutrašnja grupa oko Isusa stvarno sastojala od samo dvanaest učenika i da su polovica od njih bile žene.
GLAVA SEDMA
NI PRAVILA NI BOGATSTVA NI VLASTI
Bilo je nekoliko rabinskih pokušaja, i prije i poslije Isusova vremena, da rezimiraju temeljno načelo Zakona. Nije cilj bio da se kaže, evo jedno jednostavno pravilo, pokori mu se i onda možeš zaboraviti sve otalo; nije dolazilo u obzir da obični židovski učitelj potkopava Zakon na ovaj način. Na protiv, ovo je značilo da je to osnovni temelj iz kojeg se onda može izvući sve ostalo što postoji u Zakonu i koji stoga može biti korišten i kao vodič za ponašanje u područjima gdje Zakon nije već pružio jasnu uputu.
Najpoznatiji pokušaj bilo je formuliranje Hilelovog Zlatnog pravila oko 25. godine prije Krista: “Nemoj učiniti drugoj osobi nešto što ni tebi ne bi bilo drago,” rekao je on; “ovo je cijeli Zakon; ostalo je tumačenje.”
Ovo je međutim negativna formulacija, restrikcija ponašanja. Isus je, kao što smo vidjeli, vjerovao u pozitivnu i neograničenu dobrohotnost. On je ovo pravilo pretvorio u pozitivnu i aktivnu verziju koju smo već čuli:
“Uvijek postupaj s drugima kao što bi volio da oni postupaju s tobom.” (Mat.7.12)
Ovo mi se čini kao veliko poboljšanje i veoma mnogo u skladu s duhom njegova učenja. Isus nije bio stvarno zainteresiran za mehaničko pokoravanje pravilima, s time da se naprosto izvršava dužnost. Njemu je više bilo stalo do toga što je bilo dobro, a ne samo ‘pravilno’. Ako ti smatraš da je dovoljno pokoravati se stanovitom broju pravila, onda bi, kad jednom ispuniš ovu obvezu mogao stati; mogao bi se opustiti u samozadovoljstvu i čekati priznanje. Isus od tebe očekuje da širiš ljubav, spontano i beskrajno i da nikad ne staneš niti čekaš nagradu.
Već smo vidjeli da je Isusa jako ljutilo licemjerstvo i da je doživio kritike zbog svog stava prema poštovanju subote. S obzirom da je ovo bio izraz kulturnog identiteta, jedan izrazito židovski običaj, ovo je pitanje bilo osjetljivo. Međutim, ako Isus nije vjerovao u strogog i nepopustljivog zakonodavca, nego Boga Oca punog ljubavi i praštanja, onda slijedi da za služenje takvom Bogu ne bi bilo dovoljno samo slijediti određene propise. Oni koji su ‘samo’ slijedili Zakon isključivali su ljude kao grešnike, neke čak odbacivali kao izopćenike. Ljubav je morala biti šira i veća od Zakona.
Jednom prilikom bogati mladić upita Isusa,”Što moram činiti da baštinim vječni život?” (Marko 10.17-22; Mat. 19.16-2; Luka 18. 18-23). U početku, Isus mu je dao konvencionalni židovski odgovor: poštuj zapovijedi. Ne ubij, ne kradi, ne čini preljubu, itd. Ali mladić je i prije uvijek poštovao zapovijedi, ali je ipak osjećao da nešto nedostaje. Isus mu reče da sve rasproda i novac da siromašnima, te da ga onda slijedi. Tom prilikom stvar nije išla i mladić se udaljio, nesposoban suočiti se s posljedicama takve odluke.
Zašto nije bilo dovoljno poštovati Zakon? Prvo, jer je bilo previše naglasaka što čovjek ne smije raditi, umjesto na tome da bude aktivno dobar. Drugo, jer sitničava poslušnost zapovijedima dovodi do apsurdnog gubitka perspektive, do situacija u kojima ljudi poduzimaju akcije bez istinskog moralnog sadržaja, čisto zbog toga da tehnički izbjegnu prijestupe. Na primjer, iako je Zakon o plaćanju naknade za zemljište važio samo za poljoprivredne proizvode, farizeji su plaćali i za travu u svojim vrtovima, samo da budu sigurni:
"Ali jao vama farizeji! Vi koji plaćate vašu naknadu za metvicu i rutvicu i sve vrste trava u svojim vrtovima, a ne obazirete se na pravdu i ljubav Božju! Ovo biste vi morali prakticirati, ali i ne propuštajući da činite i ove druge stvari.” (Luke 11.42; cf. Matt. 23.23)
Pošto im je povjereno poznavanje Božjih zakona, pismoznnci i farizeji pretvorili su to u brdo zakona, veliki teret koji će rijetki ljudi ikad biti u stanju potpuno ostvariti. Umjesto da rabe pisma da bi otkrivali Boga drugima, oni su sakrili ključeve kraljevstva i usredotočili se na sekundarne pojedinosti:
"Jao i vama pismoznancima … jer vi opterećujete ljude bremenom koje je neizdržljivo, bremenom koje vi ni prstom ne mičete da bi ga podigli.” (Luke 11.46; cf. Matt. 23.4)
"Isus je rekao, ‘Farizeji i pismoznanci uzeli su ključeve znanja i sakrili ih. Oni nisu ušli niti su dopustili da uđu onima koji su željeli…” (Tom. 39; cf. Mat. 23.13; Luka 11.52)
Ovo nije značilo odbacivanje Zakona, nego da bi se reklo kako, da tako kažemo, iznad zakona ima i viši zakon – Božja ljubav. Mi ćemo ovo razumjeti na drugačiji način od samog Isusa; mi ne bismo imali svoj koncept ‘savjesti’, ili bili u stanju razgovarati o ‘motivaciji’ ili ‘unutrašnjoj spremnosti’ na ovaj način. Pa ipak, on je razumio isti princip. Izvor pokvarenosti i neprilika jest srce čovjekovo. Ono što je važno jest duh u kome nešto radite, ne bilježenje bodova u pokoravanju pravilima. Nije moguće definirati i staviti granicu na moralne dužnosti. Dobrota se iskazuje kvalitetom, a ne mjeri se kvantitetom.
Ideja da su i misli a ne samo djela moralno važne odavno je postojala u judaizmu i nalazimo je i u Deset zapovijedi:
"Nećeš žudjeti … ni za čim što pripada tvom susjedu.”(Ex. 20.17)
Bilo je prema tome moguće griješiti čak i da se fizički ništa ne uradi. Isus se s tim slagao, govoreći ljudima da ne bi smjeli biti ljuti na svoju braću i da čovjek koji gleda ženu s požudom u očima već u svom srcu čini preljubu s njom (Mat. 5.22,5.28). Poenta je, kako ja to vidim, da grešni motivi vode ka grešnim postupcima, jednako kao i to da Bog zahtijeva duh nutarnjeg čovjeka, ne samo vanjski izgled poštovanja zakona. Ako je tvoje srce dobro, prirodno će slijediti da će i postupci u tvom životu biti dobri.
"Blago vama koji ste čista srca: vi ćete vidjeti Boga.”(Mat. 5.8)
"Nema zdravog stabla koje proizvodi truli plod, niti trulog stabla koje donosi zdravi plod…Dobar čovjek izvlači što je dobro iz spremišta dobrote u svom srcu; loš čovjek izvlači što je loše iz spremišta zloće… (Luka 6.43, 45; cf. Mat. 7.18; 12.33, 35; Tom. 45)
Kako onda da razumijemo ovo što slijedi:
"Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao da ih ukinem nego da ih ispunim. Svečano vam kažem, sve dok nebo i zemlja ne nestanu, ni jedna točka, ni jedna crtica neće nestati iz Zakona sve dok se njegova svrha ne postigne.” (Mat. 5.17-18; cf. Luka 16.17)
Ja ovim nisam osobito impresioniran. Samo će luđak ili megaloman ići okolo govoreći stvari kao što je ova “Došao sam ispuniti Zakon”. Baš kao kad kaže “Ja sam kruh života” – ovo nije normalno izvješćivanje o povijesti, ovo je teologija.
Čini mi se da je grčka riječ ‘dovršiti’ (plerosai) upotrijebljena da se prevede aramejska ili hebrejska riječ koja znači potvrditi ili potkrijepiti i da je ovaj stih vrlo vjerojatno došao iz aramejskog originala gdje se kaže nešto što bi bilo bliže ovome, “Nisam došao da oduzmem od Zakona (Mojsijevog) već da dodam.” Činjenica da je ovo prvobitno možda bilo na aramejskom jezku ne znači da je ovo rekao sam Isus, nego samo to da je dovoljno rano poteklo od nekog sljedbenika u Jeruzalemu koji je razvio (ili želio obraniti ili opravdati) prirodno židovsko razumijevaje Isusova značenja poslije njegove smrti. Veliki dio sadašnjih znanstvenih mišljenja ne stavlja ovaj ‘citat’ u najranije slojeve predaje koja je nastala još tijekom Isusova života, već u naknadna dotjerivanja od strane njegovih sljebenika.
U stvari, Isus nije puno mario za Zakon tamo gdje je on postajao, na primjer, opsesija ceremonijalnom čistoćom koja je bila prepreka izražavanju obveza ljubavi. Uzmite presudu iz Brojeva 10.16, “… svatko tko dodirne ljudsku kost ili grob bit će nečist sedam dana.” Zbog opasnosti ovakvog kontakta, grobovi su često bili okrečeni bijelom bojom kako bi mogli biti lako viđeni i izbjegnuti:
"Jao vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo okrečeni grobovi koji izgledaju lijepi izvana, a unutra su puni kostiju mrtvaca i svake vrste truleži. Na isti način vi se pojavljujete pred ljudima izvana kao dobri pošteni ljudi, ali u vašoj nutrini puni ste hipokrizije i bezakonja.” (Mat.23.27-28)
Ovdje je riječ naravno o licemjerstvu, o vanjskom izgledu i stvarnosti. Koncept onečišćenja putem kontakta sa smrću u stvari je jedna od poenti u velikoj moralnoj paraboli o Dobrom Samarijancu (kod Luke 10.25-37). Kad mu je rečeno da ljubi susjeda (bližnjega) kao samoga sebe, čovjek je postavio pitanje, “A tko je moj bližnji?” Židovski učitelji provodili su jako puno vremena debatirajući o ovome. Oni su promatrali ‘susjeda’ kao koncept ograničene primjene, normalno su iz njega u potpunosti isključivali pogane i raspravljali o tome jesu li stanovite klase ljudi isključene iz toga da budu tretirani u sladu sa susjedskim obvezama.
Isus nije raspravljao o ovom pitanju. Ispričao je priču o putniku koga su razbojnici isprebijali i ostavili napola mrtvog. Jedan svećenik i jedan levit vide ga i prolaze s druge strane. Samarijanski putnik je bio taj koji je previo rane i pobrinuo se za čovjeka.
Svećenik i levit nisu mogli reći bez pregleda – čime bi vjerojatno morali dotaći ga – je li čovjek mrtav ili nije. Ako bi ga dotakli i ako bi on bio mrtav, oni bi tehnički bili onečišćeni. Ovo je njima bilo važnije od činjenice da je čovjek možda bio živ i u nuždi da mu se pomogne. Priča je šokantna. Pismoznanac koji sluša mora se suočiti s mogućnošću da je Samarijanac, upravo on jedini, možda djelovao više u skladu sa Božjom ljubavi nego odani Židov, opsjednut svojim pravilima.
“Tko je moj bližnji?” nije čak bilo pravo pitanje. “Kako mogu biti bližnji?” bilo bi bolje; a odgovor – tako da ponudiš pomoć bezuvjetno svakome kome je potrebna.
Ovo je bio samo još jedan primjer Isusova metoda učenja kojim je vodio ljude da sami donesu svoje prosudbe, te da se sami moraju suočiti s odgovornošću za sve implikacije svojih odgovora na pitanja. Ako je izazov odbijen, kao u slučaju mladića koji nije bio u stanju učiniti posljednju žrtvu, Isus bi to prepuštao njemu. Odgovornost za odluku je uvijek osobna.
Čini se kao da nam Isus želi reći da je sve što tražimo već tu, unutar ili oko nas:
"Tražite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i vrata će vam se otvoriti. Jer onaj koji traži uvijek primi, onaj koji traži uvijek nađe; onaj koji kuca uvijek će vidjeti da mu se vrata otvaraju.” (Mat.7.7-8; Luka 11.9-10)
Traženje i nalaženje, kucanje i otvaranje, nalazimo i u Tominom Evanđelju u Izrekama 02 i 94. Ove teme traženja i kucanja jesu očigledno vrlo ‘autentični’ Isus; varijacije slijedeće izreke mogu se naći na drugim mjestima u Novom zavjetu, u Evanđelju Hebreja i u Knjizi Tominoj. Izreka je opet iz Tominog evanđelja i malo je intrigantnija i nejasnija nego gornji citat iz Novog zavjeta:
"Isus je rekao, ‘Neka onaj koji traži ne prestane da traži sve dok ne nađe. Kad nađe bit će u neprilici. Kad je čovjek u neprilici, on će se čuditi i vladati nad svima.’ “ (Tom. 2)
Traženje je ovdje povezano s vladanjem, a vladanje je ono o čemu se zapravo radi u kraljevstvu. Jedna druga knjiga, koja nije iz Novog zavjeta, Mudrost Solomonova, kaže nam da je cilj traženja mudrosti u tome što ‘želja za mudrošću vodi u kraljevstvo” (6.20) Knjiga Tomina objašnjava da vladanje u ovakvoj vrsti kraljevstva, daleko od toga da ima bilo kakvo materijalno ili političko značenje, jest sloboda vladavine duha koja je u harmoniji s Bogom:
"Kad napustite bolove i strasti tijela, primit ćete ostalo od Boga Jedinoga i vladat ćete s kraljem, vi ujedinjeni s njim i on ujedinjen s vama, od sada pa dalje, uvijek i zauvijek.” (Knjiga Tomina 145.9-16)
Meni se čini da je ovo najpolitičnije što je Isus ikad rekao. Mi smo za sad, u ovoj fazi, daleko od toga da bismo rekli kako smo istražili sve što je on učio. Bili smo do sada usredotočeni na kraljevstvo Božje i učenje o ljubavi. Ali bit će još toga što ćemo reći o tome kako bi se Isusa moglo vidjeti kao ‘subverzivnog’. Međutim, razlozi za ovo bili su socijalni i filozofski, a ne militantno politički.
Znajući ono što znamo o njemu do sada, što bismo očekivali od njegova karaktera? Osobno, ja bih očekivao konzistentnost i integritet. Nema teorije da bi ovaj tražilac mudrosti, ovaj propovjednik neosvećivanja i ljubavi prema vlastitim neprijateljima, ovaj izvor praštanja i neograničene ljubavi, mogao imati išta zajedničko s konvencionalno nasilnim oblicima pobune. Štogod da je rečeno o njemu kasnije, popularna ideja o Mesiji kao ratniku-vojskovođi daleko je milijun milja od istinitog opisa ovog čovjeka.
Pobunjenički vođa, kao neki od zelota, živio je u svijetu materijalne politike a ne u duhovnom kraljevstvu. Nijedan od zapisa koji je dopro do nas ne pokazuje da je Isus imao bilo što kazati o vojnom konfliktu ili bitkama ili vođama ili nacionalizmu. Kao što ćemo još bolje uvidjeti kad nastavimo, Isusova vizija nije imala ništa zajedničko sa vlašću i dominacijom. Zapovijedati ljudima što da rade, umjesto pozivanja da preuzmu odgovornost, nije to pravi Isus, niti smisao onoga što je činio.
Zemaljska pobuna bila je potpuno kriva stvar. Ako je jedan car zbačen pa vođa pobunjenika postane novi car, otkriva se odmah istina situacije; on ima vlast, ja želim vlast, ja preuzimam vlast. Ja uklanjam problem, ja postajem poblem. Nasilje se vrši radi vlasti.
Svijet mora biti drugačiji: nitko ne bi smio imati vlast. Između redova, dobijamo od Isusa zapanjujuću poruku. Ova poruka je opasnija, više prijeteća onima koji vole kontrolirati i manipulirati drugima nego neka ‘obična’ revolucija. Ona bi ignorirala ili uništila strukture vlasti umjesto da dopusti da se samo promijeni ruka. A ako nitko nema vlast, onda svi imaju vlast.
Pogledajmo ovaj komentar o ispraznosti društvenog statusa i pretenzija:
"Čuvajte se pismoznanaca koji vole šetati okolo u dugim haljinama da bi ih pozdravljali s poštovanjem po trgovima, da bi zauzeli prednja mjesta u sinagogama i počasna mjesta na banketima; to su ljudi koji gutaju imanja udovička, praveći istovremeno predstavu s dugačkim molitvama. Utoliko će oštrija biti kazna koju će dobiti.” (Marko 12.38-40; usp. Luka 11,43-44)
Ovo nije nikakvo iznenađenje: već smo vidjeli gdje su ležale Isusove simpatije, s izgubljenim ovcama, siromašnima i ugnjetavanima. Također smo vidjeli iz parabola da konvencionalna respektabilna moralnost može biti posve nevažna i da sama po sebi nije pružala važne odgovore.
Judaizam je uvjek bio skrupulozan glede izbjegavanja osobnog onečišćenja kroz druženje s izvorima korupcije, uključujući židovske grešnike, jednako kao i one strašne pogane s njihovim poganskim bogovima i nečistim običajima i hranom. Isus se nije samo ‘družio’ s poreznicima i grešnicima, oni su mu prilazili i slijedili ga. Naravno, ‘poštovani’ ljudi bi kritizirali Isusa glede cijelog njegova miješanja sa problematičnim tipovima:
"...on opazi skupljača poreza, imenom Levi, kako sjedi pred carinarnicom, te mu reče,” Slijedi me” …U njegovu čast Levi napravi veliki domjenak u svojoj kući i s njima za stolom okupilo se mnogo poreznika i drugih. Farizeji i njihovi pisari požališe se njegovim učenicima i rekoše, “Zašto jedete i pijete s poreznicima i grešncima?” Isus im u odgovor reče,”Liječnik nije potreban zdravima, nego bolesnima.’” (Luka 5.27, 29-31; usp. Mat. 9.9-12, Marko 2.14-17)
Osobita ogorčenost vezuje se uz riječ ‘skupljač poreza’ (na grčkom publicani). Očito, ovo je dijelom bilo zbog poreza, koji su, pored toga što su bili omrznuti kao što je i inače slučaj uvijek i svugdje, bili prikupljani za neprijatelja, za rimske okupatorske vlasti. Pored ovoga, bilo bi točnije prevesti ime ovih skupljača poreza kao kupci poreza: Rimljani su pravo skupljanja poreza stavljali u prodaju i pravo su kupovali beskrupulozni špekulanti, koji su bili daleko od podložnosti kontrolama i ograničenjima kao u slučaju suvremenih državnih službenika. Ovaj posao je privlačio lopove i nasilnike i ljude najgore reputacije.
Bili oni izopćenici ili grešnici, Isus im je svima rekao da je kraljevstvo Božje otvoreno i njima. Nije ono pripadalo svećenicima ili sustavu ili učenim i samozadovoljnim ljudima. Bog nije pravio razliku u korist onih sa prošlim vrlinama, socijalnim statusom, intelektualnim znanjem ili političkom vlašću. On voli i spreman je oprostiti. On nagrađuje pokajnika i one koji ga vole i imaju povjerenja u njega.
Kad se ovo kombinira s reputacijom Isusa kao izliječitelja, na što ću se vratiti kasnije, ovakvo učenje je neizbježno moralo biti popularno u narodu.
Za Isusa, posjedovanje bilo kakve vlasti u svjetskim terminima bilo je potpuno nevažno. Jedino biće koje ima vlast je Bog. Mi smo njegovi robovi, njegovi sluge i ne možemo učiniti ništa osim da imamo u njega povjerenja i prepustimo se njegovoj milosti:
"Svatko tko uzdiže sebe bit će ponižen a svatko tko se ponizi bit će uzdignut.” (Matt. 23.12)
"...Mora li on biti zahvalan sluzi ako čini ono što mu je rečeno? Tako je i s vama: kad ste uradili sve što vam je rečeno da uradite, recite, “Mi smo samo sluge: mi nismo učiniili ništa više od svoje dužnosti. ‘” (Luke 17.9-10)
Prihvaćanje od Boga je dar; to nije postignuće ili nešto što se može zaraditi ili zaslužiti, može samo biti primljeno. I čovjekova djeca su također na milosti svoga oca kod kuće. Već sam komentirao značenje koje je za Isusa imala nevina, bezazlena prijemčivost djece, što je on posebno spomenuo u svezi s primanjem u kraljevstvo. Ima to više nego samo jedan sloj značenja. Što je, u smislu vlasti i društva, jedno dijete? Spomenuo sam zaboravnost glede svjetske politike, ali u ovom pitanju ima još i više značenja osim samo ovoga. Možda je također značajno i to da je dijete predseksualno, da seks nema nikakve važnosti za život dijeteta. Još važnije od ovoga: dijete nema nikakve vlasti; nema nikakva statusa, nikakvih privilegija, nikakvog prava na vlastitu imovinu.
Što je ovo učinilo od dijeteta? Što god hoćete, ali nije neovisno. On ili ona potpuno su ovisni o podršci, o tome da nisu odbačena roditeljskom vlašću, o tome da im se pruži ljubav, o tome da slobodno sudjeluju u jelu i piću. Tu je još jedan element revolucionarnog Isusova učenja: nikakve vlasti; ljubav i prijaznost i plemenitost; i slobodno dijeljenje resursa s onima koji su potrebiti. On je proširio implikacije svega ovoga od dijeteta u obitelji van, prema svima u seoskom društvu, prema načelu društvene ovisnosti i uzajamne potpore.
Stoga je lako krivo razumjeti spomene obitelji u Evanđeljima. Kao što je tako često slučaj, Isus uznemiruje, izaziva, zahtijeva: kad je novi sljedbenik tražio dozvolu da ide pokopati oca i pozdraviti se s ljudima kod kuće, Isusova poruka izgledala je tvrda i bezobzirna. Od tebe se očekuje da odbaciš sve, da ne gledaš unazad i da počneš propovijeati vijest o kraljevstvu (Luka 9.59-62) Ako se odrekneš svega dobit ćeš veće nagrade, i u ovom svijetu i u svijetu koji dolazi (Luka 9.23-24; 19.28-30).
Znamo već da moramo uzeti u obzir židovsku uporabu riječi ‘mrziti’ kao jednostavno izražavanje preferencije, kao način da se kaže da nešto treba gledati kao stvar od sekundarne važnosti. Ova uporaba riječi ‘mrziti’ javlja se puno puta u Evanđeljima (na pimjer, Ivan 12.25 kao i ono što slijedi). Očigledno je da privrženost kraljevstvu mora biti na prvom mjestu. Međutim, Isus ne dijeli samo druge obitelji: čini se da odbacuje i svoju. Također, on sam kaže da stvara konflikt, dižući sina protiv oca i oca protiv sina.
"Ako bilo koji čovjek dođe k meni a da ne mrzi svoga oca, majku, ženu, djecu, braću, sestre, da, i svoj vlastiti život također, on ne može biti mojim učenikom.”(Luke 14.26; cf. Tom. 55)
"Sljedbenici mu rekoše, ‘Tvoja braća i tvoja majka stoje vani.’ On im reče, “Ovi ovdje koji vrše volju mog oca jesu moja braća i moja majka. Oni su ti koji će ući u kraljevstvo moga oca.’” (Tom. 99; cf. Mark 3.32-35; Mat. 12.48-50; Luka 8.20-21)
"Nemojte misliti da sam došao donijeti mir na zemlju: nisam došao donijeti mir nego mač. Jer došao sam da dignem čovjeka protiv svoga oca, kćer protiv svoje majke, snahu protiv njene svekrve …”(Mat. 10.34-35; cf. Tom. 16; Luka 13.49-53)
Sve ovo zvuči strašno i neki su to već opisivali kao divljački napad na obiteljske vrijednosti. Ali je li to stvarno ono što se ovdje događa? Zamijetite da u posljednjem citatu crte podjele nisu povučene između muža i žene, ili brata i sestre, ili brata i brata; nije li značajno da podjele nisu nasumične, nego izričito između generacija?
U prošlosti je odgovaralo ljudima u Crkvi da primjenjuju ove riječi prema svom vlastitom iskustvu, da tumače ove obiteljske konflikte kao da se sve to okretalo oko vjere u Isusa. Vjernik se odvajao od svojih nevjerujućih rođaka. Ali ovdje se radi o vlasti i moći, ne o vjeri. Porodica je osnovna hijerarhija u društvu, a podjela između generacija odnosila se na uplitanje standardnih oblika subordinacije autoritetu i dominacije jedne osobe nad drugom. Porodica je situacija u kojoj naučimo sve o ljubavi i ovisnosti, ali također i o vlasti i autoritetu. Gdje postoji vlast, postoje potencijalne mogućnosti da se ona zloporabi.
Isus uopće nije bio ‘protiv’ porodice. On ju je proširio prema vani. Jedan Otac – svi jednaka djeca. Jedan izvor autoriteta – Bog. Nitko drugi s bilo kakvom vlašću. Morate ‘mrziti’ svoje krvne srodnike jer svatko mora biti vaš rođak; morate imati ljubavi da je date svima, ne samo jednoj maloj ekskluzivnoj grupi. Uzmite u obzir varijacije u izboru riječi u ovom što slijedi:
"Tko god ne mrzi oca i majku kao ja ne može biti moj sljedbenik i tko god ne ljubi oca i majku kao ja ne može biti mojim sljedbenikom …” (Toma 101)
I dalje, u Mat 15. 3-6 Isus zapravo kritizira farizeje za one primjere gdje im njihova oralna tradicija daje izliku za zanemarivanje svoje dužnosti prema ocu i majci prema Zakonu. Znamo također za njegova brata Jakova koji je postao važna osoba u ranoj Crkvi u Jeruzalemu, pa tako nema ni govora o nepremostivoj podjeli u njegovoj vlastitoj obitelji.
Ne, nije se radilo o uništenju porodice koliko o tome da se ona stavi u pravu perspektivu i transformira. Riječ je bila o strukturama vlasti koje više nisu bile relevantne. Svakoga u Galileji trebalo je gledati kao vlastitu porodicu, kao dijete Božje. Ako je vaš brat taj koji leži uz rub ceste, vi ćete uvijek biti dobri Samarijanac.
Uzajamna međuzavisnost ove proširene porodice je, naravno, suludo idealistički koncept. Vidjeli smo ne samo Isusovu simpatiju prema siromašnima, nego i beskompromisni stav prema posjedovanju: riješi se svega toga, posudi i ne traži nazad, ako želi tvoju tuniku, daj mu i ogrtač. Prodaj sve što posjeduješ i daj za milostinju (Luka 12.33). Ne brini što ćeš jesti ili što ćeš odjenuti, samo svoje srce okreni kraljevstvu Božjem i osloni se bezuvjetno na njega da će ti pružiti što god trebaš (Luka 12.22-31). Ako bi cijeli svijet ozbiljno pokušao živjeti po ovome, vrlo brzo ne bi bilo više ničega za podjelu osim prirodnih resursa. Male skupine mogu se naći na ovaj način, ali nijedan veći ili složeniji društveni sustav ne bi nikako mogao preživjeti na ovoj osnovi.
Takav težak pristup materijalnom posjedovanju doveo je do strašno mnogo racionalizacije i opravdavanja i sentimentaliziranja oko siromaštva njegovih sljedbenika. S jedne strane, savršeno je opravdano reći da moramo imati svoje vrijednosti i prioritete u pravilnom poretku i da načela moraju doći ispred novca i dobara. Posve je druga stvar kazati da ne smiješ imati nikakvih dobara.
"Isus je rekao, Neka se netko tko je našao svijet i postao bogat odrekne svijeta'." (Tom. 110)
"Ne možeš služiti Bogu i novcu.” (Luka 16.13; Mat. 6.24)
"Kako je teško bogatima ući u kraljevstvo Božje!…Lakše je devi proći kroz ušicu igle nego bogatašima ući u kraljevstvo Božje! (Mark 10.23, 25; cf. Matt. 19.23-24)
Komforno ignorirajući drugi dio ovog posljednjeg citata, neki ljudi su se, kao što je poznato, obrušavali na činjenicu da je on rekao da je ‘teško’ biti bogat i ući u kraljevstvo (‘teško’ ali ne i ‘nemoguće’). Također je rečeno da on pokušava kazati da je važna ‘nutarnja udaljenost’ od materijalnih posjeda, pa je dakle u redu posjedovati stvari ukoliko je vaš stav pravilan. Ovo je sigurno mjesto gdje Isus naglašava uzaludnost gomilanja posjeda, usredotočenja na materijalna dobra, kad smrt ili sudnji dan može doći svakog trenutka (Luka 12.16-21, Toma 63). Ne, nije tako. Udaljavanje od svjetskih dobara koje je Isus želio bilo je doslovno i stvarno, ne ‘duhovno’.
Onda bi se mogao staviti prigovor, “A što je s onim ‘Blaženi oni koji su siromašni u duhu’? Isus nije dakle nužno mislio na materijalno siromašne, zar ne? Ovo je sigurno o tome da treba imati pravilni stav poniznosti i saznanja da vam je potreban Bog i pokajanje da biste mogli ući u kraljevstvo.” Ne, bojim se da nije tako. Ova verzija izreke je kreacija pisca Evanđelja po Mateju (u 5.3), a ne Isusova. Matej i Luka koristili su mnogo iz istog izvora materijala dok su pisali svoja Evanđelja, ali je Luka taj koji je sačuvao original, “Kako ste sretni vi koji ste siromašni: vaše je kraljevstvo Božje” (Luka 6.20). Ovu verziju potvrđuje i Izreka 54 u Tominom Evanđelju, koja ju je sačuvala posve neovisno od dokumenata Novog zavjeta.
Opet moramo uzeti u obzir katastrofalne učinke razumijevanja ili nerazumijevanja jezika originala. Ako biste opisivali, na grčkom, ekonomski položaj seljačke obitelji koja jedva spaja kraj s krajem i živi od žetve do žetve, uporabili biste riječ penes (što znači ‘siromašan’). Ako biste pak opisivali prosjaka bez novčića u džepu, čovjeka koji nema apsolutno ništa, uporabili biste riječ ptochos za koju je ‘bijednik’ bolji prijevod nego ‘siromah’. Riječ u originalnom grčkom i kod Mateja i kod Luke (ne i kod Tome, kojega imamo samo na koptskom jeziku) jest ptochos.
Isus nije rekao da su siromašni ‘blaženi’ (ili sretni, ili blagoslovljeni). Govorio je o krajnjoj bijedi. Unatoč ugnjetavanju od stranog osvajača, potpunoj neimaštini i odbacivanju od strane svog vlastitog društva, beskućnim prosjacima data je nada: čak i ako nemaju apsolutno ništa, oni nisu isključeni iz Božjeg kraljevstva.
Ja mislim da je važna poenta priče o ‘dajte caru’ također materijalizam a ne politika. Isusa su pitali jednom prilikom da li je dopušteno plaćati poreze caru ili nije. Pitanje je proračunato bilo postavljeno od strane njegovih protivnika da bi mu naškodili, bez obzira kakav će odgovor dati. Ako bi rekao da bi narod trebao plaćati, bio bi smatran izdajnikom nacionalnih ideala. Možda su oni koji su postavili pitanje nešto načuli kako se neki ljudi nadaju da će ovaj veoma mudri čovjek biti Mesija koga su očekivali. Ako bi podržao plaćanje poreza Rimljanima, njegov kredibilitet bi u njihovim očima bio nepopravljivo uzdrman.
S druge strane, ako bi rekao da narod ne bi smio plaćati ove poreze, bio bi žigosan kao izazivač nevolja, potencijalni pobunjenik. Isus nije bio osobito zainteresiran za sugestiju o bilo kakvom konfliktu između društvenih obveza i obveza pema Bogu. Zatražio je da mu daju novčić, jer nikakvog vlastitog novca nije imao. “Čija je ovo glava? Čije ime?” pitao je on. “Carevo”, rekoše oni. A Isus je rekao, “Vratite caru što pripada caru – a Bogu što pripada Bogu” (Marko 12.13-17, Mat. 22.15-22, Luka 20.20-26).
Ovo nije naprosto dvosmisleni odgovor, ovo je odgovor genijalnog čovjeka. Nikoga ne vrijeđa, osim ako ga netko ne protumači na neki poseban način. Kraljevstvo koje je propovijedao Isus nije bilo nešto što će se uspostaviti nasiljem militantnih nacionalista. Prisutna vladavina Boga bila je netaknuta bilo kakvim brigama oko poreza.
Važna stvar je da sam Isus nije nosio nikakav novac. Ako nemate ništa, ne možete platiti nikakve poreze. Ovo je također ozbiljan, premda pasivan oblik pobune. Kako god bilo, obično je nasilan čovjek, a ne onaj koji nema ni novčića, taj koji teži privlačiti pozornost i protivljenje.
Ova izreka postoji, uzgred da kažemo, i u Tominom Evanđelju, ali sa zanimljivim dopunskim komentarom, vjerojatno dodatim kasnije od njegovih sljedbenika, s ciljem da se podigne značenje Isusa:
"Dajte caru što je carevo, dajte Bogu što je Božje i dajte meni što je moje.” (Tom. 100)
Isusovi sljedbenici nastavili su poslije njegove smrti uzimati veoma ozbiljno njegova komunistička učenja o posjedovanju imovine:
"Vjernici su svi živjeli zajedno i posjedovali sve zajednički; prodali su svoja dobra i posjede i dijelili utržak između sebe prema tome što je kome bilo potrebno.” (Djela 2.44-45)
Posljednjih godina neki su znanstvenici postali osobito zainteresirani za usporedbu životnog stila i pristupa Isusa i njegovih sljedbenika sa onima koji su prakticirali grčku filozofiju cinizma. Trebalo bi izbjegavati suvremenu upotrebu ove riječi ovdje. Originalni cinici bili su poznati po svojim karakteristikama, kao što su napuštanje porodičnih veza i dobrovoljno siromaštvo, prezir prema bogatstvu i društvenim pretenzijama; bili su izravni i pošteni, radije nego taktični ili ‘korektni’; bili su socijalno kritični i voljeli su aforizme; nisu prihvaćali odmazdu.
Isus, naravno, nije bio cinik: on je bio Židov i njegovo učenje bilo je formirano poviješću judaizma i usredotočeno oko njegova razumijevanja židovskog koncepta kraljevstva Božjeg, a ne ‘samo’ jedna posebna perspektiva glede osobnog integriteta i društvene pozicije. Pa ipak, paralele su jako uočljive. Savršeno je vjerojatno, u multikulturnom okruženju u Galileji, da je Isus ili sreo ili u najmanju ruku čuo o lutajućim grčkim cinicima. Lako je moguće da je na njega utjecao njihov hrabri i antimaterijalistički životni stil.
GLAVA ŠESTA
PROŠIRITI NA CIJELU ZEMLJU
Pa što je Isus doista rekao o Kraljevstvu Božjem? Pogledajmo nekoliko primjera prije nego što razmotrimo neke njihove implikacije.
“Kako ste sretni vi koji ste siromašni: vaše je kraljevstvo Božije.” (Luka 6. 20; usp. Mat. 5.3)
“Isus je rekao, ‘Sretni su siromašni jer je njihovo kraljevstvo nebesko ‘.” (Toma, 54)
¨Kraljevstvo nebesko je kao kvasac koji je uzela žena i pomiješala ga s tri mjerice brašna dok nije sve uskislo.”
(Mat. 13.33; usp. Toma, 96)
"Učenici rekoše Isusu, Reci nam kako izgleda kraljevstvo nebesko.’ A on im reče, ‘Ono je kao zrno gorušice. To je najmanje od sveg sjemenja, ali kad padne na obrađenu zemlju, proizvodi veliku biljku i postaje sklonište za ptice nebeske.’” (Toma. 20; usp. Mat. 13. 31-32, Marko 4. 30-32, Luka 13. 18-19)
"Ne smijete misliti samo na ono što ćete pojesti i na ono što ćete popiti; i ne smijete se brinuti…Vaš Otac dobro zna da vam ovo treba. Ne; mislite na kraljevstvo i sve ove druge stvari bit će vam također date. Nema potrebe da budete uplašeni, stado malo, jer je vaš otac odlučio da vam da Kraljevstvo.” (Luka 12. 29-32; usp. Mat. 6. 31-33)
"Isus je rekao, Očevo kraljevstvo je poput trgovca koji je imao skladište robe, a onda je našao biser. Trgovac je bio razborit; prodao je robu i onda sebi kupio biser. I vi učinite tako, tražite blago koje ne propada, koje je trajno, gdje ne dolazi nikakav moljac da ga pojede niti crv da ga uništi. “’
"Isus je rekao, ‘Kraljevstvo je kao osoba koja je imala blago skriveno u svome polju, ali nije za to znala. I kad je on umro ostavio je to svome sinu. Sin nije znao (o tome). Preuzeo je polje i prodao ga. Kupac je krenuo orati, otkrio blago i počeo posuđivati novac uz kamatu svakome tko je to htio. “ (Toma, 109)
“Njegovi sljedbenici rekoše mu, ‘Kad će doći kraljevstvo?’ Ono neće doći ako ako budete stražarili i čekali ga. Neće biti rečeno, “Gle, evo ga ovdje je”, ili “Gle evo ga”. Prije bi trebalo reći da je kraljevstvo rašireno po čitavoj zemlji, ali ga ljudi ne vide.”(Toma, 113)
"Upitan od farizeja kad treba doći kraljevstvo Božije, on im je dao sljedeći odgovor, ‘Dolazak Božijeg kraljevstva ne može se primijetiti i neće biti nikoga tko će reći, “Gle ovdje! Gle tamo!”Jer morate znati da je kraljevstvo Božije među vama.”’ (Luka 17. 20-21)
"Njegovi sljedbenici rekoše mu, Kad će doći mir za mrtve i kad će doći novi svijet? On im reče, ‘to što vi tražite došlo je, ali vi to ne znate.”’ (Toma, 51)
"Ali Isus pozove djecu k sebi i reče, ‘Pustite malu djecu do dođu k meni i nemojte ih zaustavljati; jer takvima kao što su oni pripada kraljevstvo Božije. Svečano vam kažem, nitko tko ne pozdravi kraljevstvo Božije kao malo dijete neće nikada ući u njega.”’ (Luka 18. 16-17)
Čitav je niz zanimljivih poenti koje se mogu iznijeti u ovoj fazi. Prvo, i značajno, ništa od gornjega ni izdaleka ne sugerira apokaliptički pogled na kraljevstvo, koje bi bilo uvedeno kozmičkom destrukcijom. Sugerira se ponekad kraljevstvo koje je čudno ili tajnovito, ali kraljevstvo koje je već ovdje, samo ako biste vi mogli naučiti vidjeti ga. Bez obzira na to, ne može se izravno opisati; Isus je često rabio intrigantne metafore, nikad nije rekao da kraljevstvo “jest” (nešto definitivno), nego je samo govorio da je kraljevstvo “poput” (nečeg drugog).
Drugo, postoje zanimljive poente, koje i opet mogu biti krivo shvaćene ili bolje shvaćene ako bismo nešto znali o originalnom jeziku sa kojega je to prevedeno. Puno je točnije prevesti grčki kod Luke 17.21 ako bismo rekli da je kraljevstvo Božije ‘među vama’ (ili ‘u vašoj sredini’), a ne ‘u vama’. Takva interpretacija kraljevstva kao neke vrste unutrašnjeg duhovnog stanja i suviše je moderna i ‘subjektivna’ za Isusa. Premda je on posve sigurno vjerovao u unutrašnju revoluciju u srcu čovjeka, pokajanje odnosno obraćenje, ono je bilo zbog toga kako bi se živjelo u svijetu koji pripada Bogu, izražavajući njegovu volju.
Još jedno mjesto u prevođenju može se ilustrirati razmišljajući podjednako o engleskom prijevodu kao i o grčkom originalu. Može se staviti prigovor da je Isus počeo tako da je krenuo naokolo izjavljujući da je kraljevstvo Božije ‘eto odmah tu’ ili da je ‘blizu’. Međutim, čak ni na engleskom ovo ne mora značiti ‘da će se uskoro dogoditi’; može lako značiti da je nešto već tu i dovoljno blizu vama da možete pružiti ruku za njim. U stvari, grčki glagol i glagolsko vrijeme kako je ovdje prevedeno ne znače da je kraljevstvo ‘obećano’ – znače da je kraljevstvo ‘nazočno’.
A što da kažemo za “dočekivanje kraljevstva poput djeteta”? Vratit ću se na temu djece kasnije. Za sada, vrijedno je spomenuti još jedanput činjenicu da je Isus veoma zadovoljan ako se vladavina Božja uspoređuje s vladavinom običnog oca nad svojom djecom; i da on naravno ne traži od svojih učenika da postanu djeca, nego poput djece. Djeca su prijemčiva, nekritična, otvorena prema svijetu, bez pretenzija, bez barijera. Moja je sugestija da je također značajno što su djeca indiferentna, ne samo prema blasfemičnoj nazočnosti Rimljana, nego i prema političkim i vjerskim razlikama uopće.
Još uvijek ne možemo sagledati sve odjeke i implikacije što ih sadrže gornji citati, koji su psihološki i emocionalni, društveni, kulturni i moralni. Mogu biti i šokantni i uznemirujući, prije nego umirujući. Uzmite samo usporedbu kraljevstva s kvascem koji žena miješa s kruhom. Naizgled, to je jednostavno normalna slika iz svakodnevnog života, s tim da možda čudno djelovanje kvasca predstavlja misterij Božijeg djelovanja u prirodnim procesima svijeta (poput rasta biljke gorušice).
Ali postojao je i Blagdan neuskislog kruha, pri čemu je takav kruh simbolizirao sveto ili posvećeno. U Isusovo vrijeme nije bilo današnjeg tvorničkog kvasca; kvasac se pravio tako da bi se komad kruha čuvao na tamnom i vlažnom mjestu dok ne bi postao pljesniv. Kvasac je stoga bio simbol moralnog propadanja, kvarenja. Potred ovoga, pretpostavljalo se da je dominantni muškarac bio taj koji je bio vjerski čist, uz ženu koja nije imala ista prava ili status i koja je asocirala nečisto ili prljavo. Imamo eto učitelja koji koristi ‘kvasac’ i ‘ženu’ da bi govorio o kraljevstvu Božijem! Na ovaj i na druge načine, Isus je osporavao temelje i pretpostavke “gledišta ustanovljenog sustava”. Nije nikakvo čudo da ga je narod slušao.
Pogledajmo parabolu o biseru. Ona ne samo da kaže da su zahtjevi kraljevstva prema čovjeku totalni, zbog čega je potrebno napustiti sve drugo. U ovoj priči njegov vlasnik je trgovac. On nema više ništa ni kupiti niti prodati. Ima nešto od neprocjenjive vrijednosti, što ne može upotrijebiti za trgovanje. Je li to nešto čudesno ili je bezvrijedno? Nije li ovaj biser istovremeno zaključio njegov život i započeo ga ispočetka?
Pogledajte različite verzije priče o blagu u polju. Ovo nije nije lagana priča o moralno prihvatljivim alternativama. Kod Mateja, blago je stečeno prevarom. Kod Tome, koristi se za posuđivanje novca. Koju god verziju uzmete u obzir, nijedna nije ugodna.
Moguće je zamisliti neke od problema koji su iskrsli poslije Isusove smrti, kad su razni učenici raspravljali o tome što je on mislio u ovoj ili onoj prilici, a i konflikte između onih koji su razumjeli sa više suptilnosti “prisutno kraljevstvo” i onih koji su se držali naizgled šire rasprostranjenih vjerovanja u dolazeće i buduće kraljevstvo. Postoji zanimljiv primjer ovakve vrste konflikata u ranoj Crkvi, kod Timotija II u Novom zavjetu:
“Nemojte uopće ulaziti u besmislene filozofske rasprave – one vode samo sve dalje i dalje od prave vjere. Razgovori ovakve vrste samo truju kao gangrena, kao u slučaju Himeneja i Fileta, koji su potpuno napustili istinu i tvrde da je do uskrsuća već došlo. Vjera nekih ljudi nije u stanju da im se suprotstavi.” (II Timot. 2.16-18)
Vidimo ovdje zastrašujuće nasljeđe religije, sjekiru ortodoksnosti koja nemilosrdno uklanja opoziciju, ne osjaćajući nikakvu potrebu za snagom razuma, samo opravdavanje i autoritet vjere. Eto takvi su oni bili, izbjegavajući grijeh i slijedeći ‘istinu’, a nitko nije očekivao španjolsku Inkviziciju.
Čitav niz drugih priča, dužih i snažnijih parabola, također kao svoju temu imaju kraljevstvo. Ponekad, kraljevstvo i druge implikacije stoje u pozadini priče u kojoj se uopće ne spominju, priče koja se naizgled odnosi na neke druge stvari. Imamo priču o Izgubljenoj ovci, pastiru koji napušta devedeset devet ovaca na obronku brežuljka i ide u potragu za zalutalom ovcom, a kad je pronađe to mu pruža veliko veselje (Mat. 18.12-13; Luka 15. 4-7 ) Ovo se normalno shvaća jednostavno kao podsjećanje na ideju o obraćenju jednog pokajanog griješnika, koje je značajnije od devedeset devet već časnih ljudi, na to da bolesnik treba liječnika, a ne onaj tko je zdrav, itd. U Tominom Evanđelju, međutim, ovo je drugo kraljevstvo, jer se kaže:
“Isus je rekao, ‘Kraljevstvo je kao pastir koji je imao stotinu ovaca. Jedna od njih, najveća, zalutala je. On je ostavio devedeset devet i otišao tražiti onu jednu dok je nije pronašao. Pošto je ova njegova neprilika završena, rekao je ovci, “Tebe volim više nego onih devedeset devet.”” (Toma.107)
I opet, čovjek naslućuje ovdje da je borba oko značenja Isusovih riječi bila daleko teža od Lukinog jednostavnog radovanja oko jednog pokajanog griješnika. Zašto je to najveća ovca? Zašto je ona poput kraljevstva? Zašto pastir nju voli više bez obzira što mu je stvorila neprilike? Pored toga, bilo je i odjeka čitanja Ezekijela, gdje vraćanje zalutalih prethodi Gospodinovom suđenju:
“Ja ću sam paziti svoje ovce i reći im da legnu, izjavljuje Suvereni Gospodar. Ja ću tražiti izgubljene. Ja ću povezati povrijeđene i ojačati slabe, ali mazne i snažne ja ću uništiti…Ja ću donositi sud između jedne ovce i druge i između ovnova i koza …Ja ću sam prosuđivati između debelih ovaca i mršavih ovaca…” (Ezekijel, 34.15-17. 34.20)
Isus je našao mnoge načine kako će izraziti ne samo svoj osjećaj o tajnovitosti i moći Božje vladavine, nego također i svoje bezuvjetno uvjerenje da će istinsko pokajanje uvijek voditi ka Božjem oprostu i prihvaćanju.
Ovo je važilo čak i onda kad je rezultat izgledao nerazuman. U paraboli o vinogradarima (Mat. 20.1-16), oni koji dođoše u jedanaest sati i koji su radili samo jedan sat na kraju dana plaćeni su istim iznosom novca kao i oni koji su radili cijeli dan. Nagrade kraljevstva su jednako velike za onoga koji se iskreno pokajao u posljednjem trenutku, kao i za one koji su proživjeli dug i pravedan život. Ovo ilustrira prihvaćanje i plemenitost Boga i također njegov apsolutni autoritet.
Čuvena parabola o rasipnom sinu još je jedna priča koja forsira konfrontaciju Božjeg stava (kako ga je vidio Isus) sa konvencionalnim idejama pristojnosti i pravde. Priču imamo kod Luke, u 15.11-32. Mlađi od dva sina zatražio je od oca svoju polovicu imanja i onda otišao s tim u drugu zemlju i spiskao novac vodeći raskalašeni život. Kad je ostao bez novca, bio je prisiljen zaposliti se kod jednog od mjesnih zemljoposjednika, koji mu dade da hrani svinje.
Moramo imati na umu da je ova priča ispričana slušateljima koji bijahu svi ili skoro svi Židovi. Dužnost da hrani svinje, koje su smatrane nečistim životinjama, i to za gazdu koji je bio poganin, nije bilo samo nešto nedostojno ili nesretno; bilo je to i ponižavajuće, bila je to strašno sramna sudbina.
Sin se pokajao i vratio se kući k ocu. Njegov otac ga nije osudio niti kaznio, nego se obradovao. Obukao ga je u finu odjeću i oraganizirao bogatu trpezu i proslavu. Stariji sin je bijesno reagirao. On je uvijek bio poslušan, nikad nije učinio ništa krivo, ali je zabava priređena za njegova brata nakon života kojim je živio, rastrošno, uzaludno i skandalozno. Otac mu je rekao, Sine moj, ti si uvijek sa mnom i sve što ja imam tvoje je. Ali je posve pravo da se radujemo i slavimo, jer je tvoj brat bio mrtav i sad se vratio u život; bio je izgubljen, a sad smo ga našli” (Luka 15.31-32).
Zaključaka koje treba izvući ovdje je nekoliko. Pored pranja prošlih grijeha istinskim pokajanjem, te odbijanja oca da stane na stranu jednog brata protiv drugog, ima tu možda i poruka poštovanima i kreposnima da ne budu puni sebe i da se zajedno s Bogom raduju pokajanju grešnika. U konvencionalnom židovskom društvu, pored toga što bi kontakti sa poganima izazivali optužbe o ritualnoj nečistoći, nemoralna prošlost (kao što bi bila prošlost jedne prostitutke) pretvarala je osobu u izopćenika. Bila bi to osoba koju treba izbjegavati i ignorirati, a ne spašavati ili pozdravljati dobrodošlicom ili dočekivati u svojoj kući sa svečanim objedom. Isus, jednako kao i Ivan Krstitelj, pa i drugi sveti ljudi, aktivno su tražili društvene izopćenike, radije nego da budu dio bilo kakve ekskluzivne skupine ili izolirane samostanske zajednice.
Uočite i ono, “tvoj brat ovdje bijaše mrtav a sad je oživio.” Postojala je široko rasprostranjena uporaba ovakvog tipa simboličkog spominjanja onoga što bismo mi nazvali uskrsnućem. Pokajati se, obratiti se, ‘vidjeti svjetlo’, biti ‘ponovno rođen’; ili, da potražimo u Isusovu učenju, ‘novi život’, pa prema tome i ‘mrtav’ u odnosu na pređašnji život. Nije teško zamisliti kako je ovakva vrstu izražavanja, o Isusu koji je doveo život iz ‘smrti’ u nekom simboličkom smislu, mogla dovesti do toga da bi naivni i praznovjerni seljaci krivo razumjeli i sve pretvorili u dosadna doslovna čuda, u priče o tome kako je on fizički mrtve ljude vraćao natrag u život.
Premda je opraštanje Božje bilo veliko, ipak je pokajanje bilo potrebno. Novi stav prema životu morao je biti autentičan, oslobođen svakog licemjerja da bi oprost bio zaslužen. Isus je podvukao ovo jednom drugom parabolom, onom o dužniku koji ne oprašta, ili o nemilosrdnom sluzi (Mat. 18.23-35). I ova opet počinje, “kraljevstvo nebesko se može usporediti…” Sluga, koji je dugovao ogromnu svotu novca, ali nije imao nikakvih sredstava da to i plati, moli za milost, i njegov mu gospodar oprosti dug. Međutim, ovom sluzi je s druge strane prijatelj, sluga kao i on, također dugovao novac, i umjesto da mu oprosti on ga baca u tamnicu kad ovaj nije mogao platiti. Gospodar čuje za ovo i grdi ga – “Zar ti nije bila dužnost milosrđe prema kolegi sluzi na način kao što sam se ja smilovao tebi?” – i onda vraća na snagu prvobitni dug i baca ga u tamnicu, sve dok ne bude mogao platiti. Poruka je ovdje čini se da možda možeš doista ući u nazočno kraljevstvo, ali moraš oprostiti kao što je tebi oprošteno i sudit će ti se svejedno, u skladu s onim što si zaslužio. Gdje sve ovo ostavlja apokaliptičnost, dolazak kraja svijeta? Kako se to može dovesti u vezu sa, na primjer, ovim: ”I vi također morate ostati spremni, jer Sin Čovječji dolazi u sat kad vi ne očekujete” (Luka 12.40)?
Očigledno je da za Isusa nije bilo dovoljno čekati neko buduće kraljevstvo. Ako bi ljudi promijenili svoje živote i svoja srca odražavali bi vladavinu Boga u današnjem svijetu. Kraljevstvo ne samo da je bilo već sada tu, to je bilo kraljevstvo koje je prihvaćalo društvene izopćenike i grešnike (koji su se pokajali). To nije bilo nešto ekskluzivno, samo za učene i za društvenu elitu.
Da li je on dakle vjerovao u budući fizički događaj, iniciran silom Božjom, kad Sin Čovječji dođe na oblacima, kako je prorokovano u Knjizi Danijelovoj; događaj u nekom neodređenom budućem vremenu, ali koji bi se mogao čak odigrati u vrijeme života samog Isusa? Ja naslućujem da jest. Ja vjerujem da su njegova posebna inspiracija, njegovo razumijevanje i vjerovanje ostavili odjeke u ranom kršćanstvu koji se mogu detektirati još i danas.
Kako ja to vidim, genij njegove inspiracije sastojao se od separacije i fuzije židovskih narodnih shvaćanja. On nije jednostavno prihvatio ideju o dolasku Sina Čovječjeg, nakon čega će doći Posljednji Sud i nakon toga Kraljevstvo Božije. Možda je njegovo vlastito, osobno religiozno iskustvo, nakon Ivanova krštenja, tako transformiralo njegovu viziju, učinilo ga toliko svjesnim vladavine Boga u svijetu oko njega da je istinski osjećao da već živi u Božjem kraljevstvu.
On je stoga razdvojio pojmove Kraljevstva i Suda, stavljajući kraljevstvo na prvo, umjesto na drugo mjesto; a onda je sjedinio pojmove pokajanja i kraljevstva. “Obraćenje”, pokajanje, preobrazit će vaš život i otkriti nazočnost kraljevstva Božjeg već sada. Živeći sa ovakvom sviješću, bit ćete spremni za dolazeći Sudnji Dan. Ovaj Posljednji Sud započet će Bog, a ne akcija ljudi (kao što su oslobodilački napori zelota).
“On je također rekao, “Evo čemu je nalik kraljevstvo Božije. Čovjek baca sjeme u zemlju. Noću i danju, dok on spava, dok je budan, sjeme klija i raste; kako, on to ne zna. Sama od sebe zemlja proizvodi prvi pupoljak, onda klas i onda puno zrno u klasu. I kad je žetva spremna, ne gubi vrijeme; počinje žeti jer je vrijeme žetve došlo.”’ (Marko 4.26-29)
Ovdje misterij procesa rasta, neshvaćen i nepotpomognut od ljudi, predstavlja čudo kraljevstva. Ali je tu i ideja o neizbježnom približavanju žetve. Žetva je za Židove bila simbol za kraj svijeta i Posljednji Sud. Na primjer:
“…tamo ću ja sjediti i suditi svim narodima na sve strane. Zamahni srpom jer žetva je sazrela.” (Džoel 3.12-13)
Razmislite o paraboli o korovu u kojoj neprijatelj čovjeka sije korov između žita. Kad sluge pitaju bili trebalo čupati i vaditi korov, on kaže, “Ne, jer kad čupate korov možete počupati i žito zajedno s njim. Neka oboje rastu do žetve, a u vrijeme žetve ja ću reći žeteocima: prvo pokupite korov i vežite ga u snopove, da biste ga spalili, a onda skupite pšenicu u moj hambar.” (Mat. 13.29-30; ova priča postoji i u Izreci 57 u Tominom Evanđelju.)
Sam Matej potrudio se pružiti objašnjenje ove parabole u stihovima 37-43. On ovo raspreda u svjetlosti svoje vlastite teologije, na primjer pretvarajući sijača dobrog sjemena u Sina Čovječjeg (koga identificira sa Isusom). Međutim sama parabola ostaje kakva jest i veći dio objašnjenja važi i dalje. Korov su sile zla koje se još slobodno kreću svijetom i one će biti odvojene od predstavnika Sina Čovječjeg u vrijeme žetve. I što je možda najvažnije, kraljevstvo koje je počelo dolaskom Isusa – i stvarno jest, naravno, jer je njegovo učenje osvijestilo njegove sljedenike da je kraljevstvo već tu – završava žetvom, Sudom. Razlikuje se od Kraljevstva Oca, koje nastaje nakon Suđenja, poslije kojega će “kreposni svijetliti kao sunce” (Mat. 13.43).
Istu je ideju kasnije izrazio Pavao:
“Uskrsnuće mrtvih nastalo je preko jednog čovjeka… nakon dolaska Krista, onih koji pripadaju njemu. Poslije toga doći će kraj, kad on preda kraljevstvo Božije Ocu, završavajući svaki suverenitet, autoritet i moć.” (I Kor. 15.21,24)
Ja mislim da temelj svega ovoga potječe od samog Isusa i da je on vjerovao da premda je Kraljevstvo već prisutno, u odgovarajućem trenutku doći će Sin Čovječji, mrtvi će ustati i svijetu će se suditi. Međutim, vrijeme i način svega ovoga i priroda kasnijeg kraljevstva bili su u cjelini u rukama Boga i o tome se nije trebalo brinuti. U međuvremenu, kako su ljudi trebali živjeti svoje živote na ovom svijetu?
Već je davno rečeno da što se tiče njegovih etičkih instrukcija, Isus nije bio strašno originalan. To su jednostavno bile tipične stvari među najboljim idejama njegova vremena i mnoge od njih nuđene su također u ovom ili onom obliku i od drugih židovskih učitelja. Ovakva vrsta opservacija je po mom mišljenju ne samo nefer nego i potpuno besmislena. Besmislena su zato što se etički naputci odnose na to da treba biti dobar, a ne ‘nov’. Mnoge slične etičke pouke o tome mogu se naći u budizmu i Islamu, ali nije na nama da kažemo tko je koga plagirao, niti da kažemo, “Ah, nemoj krasti, kako je to dosadno, sve smo to već i ranije čuli”. Na nama je da priznamo univerzalnost sućuti i nepravde, da tome posvetimo pozornost i popravimo svoje živote. Isto tako je besmisleno izdvojiti nekoliko etičkih pouka i koristiti ih da formiramo neku vrstu prosudbe o totalitetu čovjeka koji stoji iza toga. Kakvog bi smisla imalo kazati da 98% Einsteinove matematike nije baš strašno originalno?
Smatram da su ovakve opservacije nefer zato što je, kao što smo već vidjeli i vidjet ćemo opet, Isus često davao novi vid postojećoj ideji ili je njene implikacije odveo dalje od bilo koga prije njega.
Isus nije odbacivao nikoga, ni za koga nije smatrao da mu se nikako ne može pomoći, da mu nije moguće dati bilo kakvu utjehu. Isto tako nije ni za koga mislio da je izgubljen slučaj; svatko tko je imao sposobnosti donijeti moralnu odluku mogao se okrenuti boljim načinima, mogao je postati vrijednim Božjeg oprosta. On se stalno družio sa izopćenima i pokvarenima, izlažući sebe samog društvenom odbacivanju, ali nikad nije bio ni dotaknut njihovom moralnom iskvarenošću. Koliko možemo vidjeti, on nikada nije sudio ni osuđivao, pa ipak, na neki način, on je uvijek težio ne toliko da on sam popravi njihove živote, već da ih nagovori da preuzmu odgovornost, da izvrše promjenu u srcu i žive boljim životima.
Primjer za ovo imamo kod Luke, 19.1-10, gdje Isus doživljava neodobravanje rulje kad je otišao da večera u kući Zakeja, bogatog skupljača poreza. “Otišao je posjetiti kuću grešnika”, govorili su oni. Kad bismo samo mogli znati točno što se dogodilo, što je bilo rečeno. Znamo samo rezultat: pod Isusovim utjecajem, Zakej je ponudio dati polovicu svog imanja siromašnima i nadoknaditi široke ruke štetu bilo kome koga je prevario u prošlosti.
Imamo zatim priču o ženi preljubnici koja je, barem meni, uvijek izgledala kao arhetip priča o Isusu (nalazimo je kod Ivana, 8.3-11). Rulja se sprema da ženu koja je uhvaćena u preljubu kamenuje do smrti. “Ako među vama ima jedan koji nije nikad zgriješio, neka on baci na nju prvi kamen.” Rulja se povlači, jedan po jedan. “Ženo, gdje su oni? Zar te nije nitko osudio?… Ni ja te ne osuđujem… idi i ne griješi više.” Ova priče ima sve: ljubav i sućut, ljudsku slabost, oproštenje, svijest o licemjerju, konfrontaciju s moralom i pravdom i nadu i potencijale što ih sadrže one završne rječi – nemoj nastaviti isto kao i prije; budućnost je u tvojim rukama; od sada živi kako treba.
Ovdje ne mislimo reći da je Isusova poruka bila jednostavno okretanje novog lista da bi čovjek postao ‘društveno prihvatljiv’ dobri dečko ili dobra djevojka. U stvari, poruka je nevjerojatno zahtjevna. Oprost mora biti bezgraničan, ne samo nešto malo bolji nego što je bio ranije:
“’Gospodine, koliko često moram oprostiti svome bratu ako mi je učinio krivo? Da li čak sedam puta? Isus je odgovorio, “Ne sedam, kažem ti, nego sedamdeset i sedam puta.”’ (Mat.18.21-22)
Ovo ne treba naravno shvatiti doslovno. Nije moguće brojiti 77 grešaka i onda izgubiti strpljenje 78. put.Treba jednostavno oprostiti, bez obzira na sve. Samo Bog ima vlast osuđivati.
Plemenitost također treba biti potpuno neograničena. Rečeno ti je da posudiš ne očekujući da će ti se vratiti:
“Daj svakome tko traži i ako netko želi posuditi nemoj se okrenuti.” (Mat. 5.42; usp. Luka 6.30, “nemoj tražiti svoju svojinu nazad od čovjeka koji te orobio.”)
“Ako imaš novca nemoj posuđivati uz kamatu. Radije daj nekome od koga novac nećeš dobiti nazad.” (Toma 95)
Ivan Krstitelj je rekao da čovjek sa dvije tunike mora to podijeliti s čovjekom koji nema nijednu (Luka 3.11). Isus je rekao da ako netko želi tvoju tuniku da mu daš i ogrtač također (Mat. 5.40; usp. Luka 6.29).
Više od svega drugoga bila je to poruka ljubavi, o pružanju ljubavi. Ovo je rečeno već i prije i bit će rečeno ponovno i vrijedno je da se uvijek ponovno otkriva kroz naraštaje, preko društvenih i nacionalnih barijera. Ne volite dovoljno, rekao nam je on. Nije moguće voljeti previše. Srž ove poruke vjerojatno je najbolje prenesena kod Luke:
“Postupaj s drugima kako bi želio da oni postupaju s tobom. Ako voliš one koji vole tebe, kakvu hvalu možeš očekivati? I grešnici vole one koji vole njih. I ako činiš dobro onima koji tebi čine dobro, kakvu hvalu možeš očekivati? Jer čak i grešnici čine toliko. I ako posuđuješ onima od kojih se nadaš i primiti, kakvu hvalu možeš očekivati? I grešnici posuđuju grešnicima da bi dobili isti iznos nazad. Umjesto toga, volite svoje neprijatelje i činite dobro i posudite kad se uopće ne nadate da će vam se vratiti.” (Luka 6.31-35)
Kakva je priroda ove ljubavi koja ne teži nikakvoj nagradi? Ovo se može bolje razumjeti ako nam je poznata suptilnost grčkog originala. Na engleskom možemo reći “Volim preprženi kruh”, “Volim svoga muža”, “Volim svoju kćerku” ili “Volim skijanje”. Znamo iz konteksta na što mislimo, iako koristimo isti glagol. U grčkom, strastvena ili seksualna ljubav, eros, može se razlikovati od tople privrženosti koja se prevodi kao philia, a isto tako i od agape, što je ona vrsta ljubavi o kojoj ovdje govorimo. Isus nije govorio svojim sljedbenicima da osjećaju za strance na isti način kao za prijatelje ili rođake. Agape je aktivno i istinsko zanimanje za dobro drugih. Tu nema osude, nema odmazde, ne spriječava je čak ni mržnja ili uvreda ili zlostavljanje.
"Ljubite svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze, blagolovite one koji vas psuju, molite se za one koji s vama postupaju loše. Čovjeku koji vas udari po jednom obrazu pružite i drugi obraz…Ne sudite pa ni vama neće biti suđeno; ne osuđujte pa ni vi nećete biti osuđeni; pružite oprost pa će i vama biti oprošteno. “ (Luka 6.27-29, 37)
Prije nego što je spomenuo drugi obraz, Matej je uveo ovaj princip neosvećivanja na sljedeći način: “Čuli ste kako je bilo rečeno: Oko za oko i zub za zub. Ali ja vam kažem: ne pružajte zlom čovjeku nikakav otpor.” (Mat. 5.38-39)
Moram napraviti malu digresiju u obranu starog zakona judaizma na ovom mjestu. Često se prihvaćala pretpostavka da je ovo pravilo bilo nemilosrdno zahtjevanje surove pravde. Original, međutim, kaže više od ovoga:
“Ako postoji ozbiljna povreda, morate uzeti život za život, oko za oko, zub za zub, ruku za ruku, stopalo za stopalo, izgorjelo za izgorjelo, ranu za ranu, ogrebotinu za ogrebotinu.” (Egzodus 21. 23-25)
Cijela poenta je bila ne zahtjevati kažnjavanje, nego spriječiti neograničeno izbijanje bijesnog osvećivanja; ograničiti ispunjenje pravde do precizne razine pretrpljene povrede.
Da se vratimo ovom iznenađujućem konceptu o ljubavi prema neprijateljima, što je Isusova originalna doktrina. Isus je odavno poznavao izreku ‘ljubite svoje susjede kao sebe’, koja se nalazi u Tori, Leviti 19.18. Isus je rekao da ovo nije dovoljno, da Bog zahtijeva više:
"Vi ste naučili kako je bilo rečeno: morate ljubiti svoje susjede i mrziti svoje neprijatelje. Ali ja vam kažem ovo: ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas proganjaju; na taj način ćete biti sinovi svog oca na nebu, jer on čini da se njegovo sunce diže i na loše ljude kao i na dobre… (Mat. 5. 43-45)
Morate znati da je bilo posve uobičajeno kod Židova da dobru osobu nazivaju “sinom Božjim”. Tek je u poganskom svijetu takav opis mogao biti uzet kao da znači doslovnog potomka božanstva, odnosno shvaćen u ekskluzivnom smislu kao Sin Božji.
Shvatite također da se upotreba riječi ‘mržnja’ može vidjeti na različite načine. Na aramejskom jeziku bilo je posve normalno reći “Volim A i mrzim B” da bi se jednostavno izrazila preferencija, što je značilo da više volite A nego B. Još je, međutim, zanimljivija činjenica da ne postoji nikakav zapis bilo kakvog takvog zakona ili pravila koji bi naređivao Židovima da mrze svoje neprijatelje – sve dok to nije pronađeno u Svitcima sa Mrtvog mora. Esenska zajednica u Kumranu dijelila je ljude na Sinove Svjetlosti i Sinove Mraka i naučavala da one prve moramo voljeti a ove druge mrziti. Da li je Isus ovo čuo od esena izravno ili možda preko Ivana Krstitelja? To ne možemo znati.
Moramo se podsjetiti koliko je zaprepašćujuća bila ova ideja u svjetlosti činjenice da je Isus govorio narodu koji je živio pod neprijateljskom okupacijom. Zamislite kazati ogorčenim Parižanima da moraju ljubiti naciste 1943. godine. Bila bi to zanimljiva metoda da im se ponudi neočekivana vrsta slobode. Ideja izgleda kao užasno idealistička, čak neprihvatljivo nemoralna bilo kome tko vjeruje u obranu prava i u nacionalni ponos, itd. Za Isusa takve brige bile su vezane za nevažne stvari kao što su moć i status, a ne za život ljubavi u kraljevstvu Božjem.
Na kraju krajeva, bilo koji oblik odmazde, nasilja, agresije nije pobjeda za kraljevstvo Božje, nego samo još jedna pobjeda za snage zla. To je kapitulacija pred zlom, umnožavanje umjesto smanjivanja mržnje ili pokvarenosti u svijetu. Jedini način da se pobijedi ranjavanje i agresija jest da se to uguši ljubavlju, da se to rasprši i neutralizira, tako što će se odbiti reagirati na to i tim putem postati dijelom toga.
Ljubite svoje neprijatelje. Mala šačica njegovih sljedbenika uspjela je to postići. Mnogo više njih našli su sreću u progonu heretika. Koliko je to natčovječanski teško, kako nerazumno je bilo od njega čak očekivati da će bilo tko to pokušati. I kakva inspiracija to ostaje i dalje, vjekovima kasnije.
PETO POGLAVLJE
ČOVJEK KOJI JE IMAO AUTORITET
Isus je potekao iz normalne obitelji.
“Pa ovo je svakako onaj stolar, Marijin sin, brat Jakova i Joseta i Jude i Simona ? Pa i njegove sestre također, zar nisu ovdje među nama?” (Marko 6,3)
Da ste vi odrasli u istoj kući gdje i William Shakespeare ili Leonardo da Vinci, vidjeli ih kako se igraju i plaču, bilo bi vam prilično teško da ih zamislite kao velike osobe iz povijesnih knjiga. “Čak ni njegova braća nisu vjerovala u njega”, kaže nam Ivan u 7,5. Međutim, kasnije, i njegovi bliski rođaci bit će doista u društvu s njegovim najranijim sljedbenicima, u vrijeme prije nego što bismo legitimno mogli govoriti o “Crkvi”. Marija i braća Isusova pridružuju se učenicima u molitvi u Djelima apostolskim 1,14, a Pavao govori o “braći Gospodinovoj” u I Kor.9,5.
Kakve su implikacije toga što je Isus nazvan “stolarom”? Kod Mateja ovo je ispravljeno u “sin stolara” (Mat.13.55), što je još jedan pokušaj nekog evanđeliste da Isusa izdigne iznad niskog staleža. Ispravka nema nikakva značaja jer je on živio u svijetu gdje je bilo normalno da sin naslijedi zanat svog oca.
Neki su pisci u prošlosti iznijeli još dvije Isusove slike, koje su po mom mišljenju potpuno pogrešne. S jedne strane, bio je pokušaj da se Isus predstavi kao “respektabilniji” nego što je stvarno bio, kao da naša suvremena kultura sa mnogobrojnom srednjom klasom može imati više simpatija za sposobnu osobu sa vlastitim “biznisom” građevinskog radnika, kao nekog tko bi imao video rekorder i obiteljski automobil, da su oni samo bili izmišljeni već u to doba. S druge strane, on je također predstavljan kao učeni intelektualac, koji se hvata u koštac s farizejima i pismoznancima u njihovoj vlastititoj igri i pobjeđuje ih.
Dio problema proistječe iz lingvistike. U grčkom jeziku, riječi koje su prevedene kao “stolar” glase ho tekton, ali one se rabe da bi se prevela aramejska riječ naggar. Ova riječ, jednako kao i u neposrednom značenju zanatlije, može se rabiti i u metaforičkom smislu u značenju dobar đak, netko tko zna čitati i pisati i slično. Svakako, mi čitamo o zadivljenom reagiranju na njegovo učenje. “Kako je ovaj čovjek stekao toliko znanje a da nije studirao?” (Ivan, 7.15). Međutim, evanđelist je ovdje izvlačio teološku poentu, da bi podvukao svoje vjerovanje kako je Isusovo učenje dolazilo izravno od Boga, dočim je učenost kod Židova – koja, što se tiče Ivana, zasigurno nije uključivala Isusa – dolazila od proučavanja Zakona.
Nema dovoljno razloga za mišljenje da smo mi ovdje krivo razumjeli jedno suptilno pitaje u prevođenju i da je on doista bio učen čovjek, a ne običan obrtnik. Uzmite samo u obzir prirodu i stil njegova učenja. Kao prvo, on izvlači metafore i praktične usporedbe iz saznanja čovjeka koji se praktično bavio zanatom. Imamo njegovu čuvenu izreku protiv licemjerja. “Zašto vidiš komadić drveta u oku svog brata a ne vidiš čitavu dasku u svom vlastitom oku?” (Mat. 7.3, Luka 6.41). Tu je onda i njegov kontrast između čovjeka čija kuća nije imala nikakva čvrstog temelja i razumnog čovjeka koji svoju kuću gradi na kamenu (Mat. 7.24-27, Luka 6.47-49). On opet misli na postavljanje temelja i na rad koji se isplati pa makar koštao kao kula, kod Luke 14.28-30.
Drugo, moramo uzeti u obzir kako on rabi židovske svete knjige i tradiciju. Na kraju krajeva, mogli biste nam prigovoriti da je Isus rabio i metafore iz poljodjelstva i kuhanja u svojim učenjima, ali to nije dovoljno da bismo ustvrdili kako je bio zemljoradnik ili kuhar.
Ne bismo smjeli biti zavarani time što mu pisci Evanđelja stavljaju u usta citate iz svetih spisa kad žele propagirati ili demonstrirati “ispunjenje” ovog ili onog proročanstva. Isus je živio u oralnoj kulturi i mogao je lako apsorbirati teme i tradicije i očekivanja svog vremena kao bilo tko oko njega, jer su se te stvari prenosile od usta do usta. Kad je spominjao klasične priče i likove judaizma nije koristio precizne citate, niti je ulazio u komplicirana objašnjenja. On bi jednostavno naveo dobro poznate bitne crte popularnih priča, spominjući Jonu u utrobi morskog čudovišta (Mat. 12.40), Noevu arku u Potopu /(Mat. 24.37-39), Solomona u svom njegovu sjaju (Luka 12.27).
Sve je ovo konzistentno sa ukupnom slikom o ljudima s kojima se Isus družio, o njegovim stavovima i stilu i o onome što znamo o prirodi tog društva u to vrijeme.
Stolar je bio na dalekoj strani društvenog i ekonomskog jaza od gornjih klasa – upravitelja, viših dužnosnika i vojnih zapovjednika, svećeničkih obitelji i bogatih trgovaca. Ogromna većina populacije bili su seljaci, boreći se za život svojih obitelji uz pomoć par životinja na svojoj zemlji, sve dotle dok su imali sreće da ostanu uz njih i da ih ne razdvoji bolest, suša ili dug. Stolari i drugi obrtnici, bez vlastitog komadića zemlje, promatrani su kao sloj odmah ispod seljaka u društvenom poretku. Oni su također bili samo malo iznad pravih otpadnika, najdonjeg sloja koji je brojio možda 10 posto stanovništva – prosjaka, nadničara, robova, ljudi van zakona. Ovi posljednji bili su odbačeni i “grešnici” kojima svećenički ustroj nije posvećivao nikakvu pažnju. Mnogi su se od njih sigurno osjećali i kao odbačeni, isključeni i od samog Boga, sve dok im Isus nije rekao nešto drugo.
Seljaci i obrtnici radili su svojim vlastitim rukama i obično nisu imali ni potrebe niti prilike da budu uključeni među malobrojne pismene ljude. U Isusovo vrijeme ljudi koji su znali čitati i pisati mogli su obuhvatati samo tri ili četiri posto stanovništa. Krajnje je vjerojatno da je Isus bio nepismen.
Ovo ne znači negirati da je bio briljantan, već jednostavno priznavati da je njegovo gledanje na društvo išlo odozdo, sa pozicije na samim marginama društva. Imao je živahan duh i prirodnu inteligenciju, ali nije bio neka vrsta teologa, niti intelektualni rabbi zadubljen u svoje spise. Bilo je za njega vjerojatnije da će se pozvati na svoju vjeru u vlastiti autoritet nego potražiti podršku u svetim spisima, pa su riječi “Svečano vam kažem” , ili “Ali ja vam kažem”, koje nalazimo u svim Evanđeljima Novog zavjeta, neosporno karakteristika njegova stila.
Znamo li koliko je bio star kad je počeo svoje poučavanje? Dovoljno star da bi vidio život oko sebe i sazrio, mlad dovoljno da bude ispunjen vatrom i uvjerenjem. Osim ovoga, odgovor je ne, što će biti veliko iznenađenje za ljude koji su uvjereni da je počeo sa 30 godina i da je raspet u 33. godini. Ideja o samo 3 godine proizlazi iz strukture Ivanova Evanđelja. Pored činjenice da druga Evanđelja ne podupiru ovakav vremenski okvir, vidjet ćemo da postoje mnoge karakteristike u konstrukciji Evanđelja koje su literarna kreacija nastala iz teoloških ili simboličkih razloga. Prema tome, nema opće nikakvih “dokaza”o trogodišnjem djelovanju.
Naš “dokaz” za ove godine sastoji se jedino od sljedećeg komentara kod Luke:
“Kad je počeo naučavati, Isus je bio star oko trideset godina” (Luka 3.23)
Čak i ako ignoriramo nejasnoću i neodređenost ovog komentara, vidjet ćemo da Luka nije bio u pravu oko velikog broja povijesnih činjenica. Ovaj usputni komentar mogao je lako biti pretpostavka, prije nego”predaja” primljena iz davnine ili pak pripovjedačev detalj koji je trebao uvjeriti čitatelja ili slušatelja kako je Isus bio u cvijetu mladosti. Imamo isto toliko dokaza iz Novog zavjeta koji navode na prepostavku da je Isus imao 49 godina.
“Onda Židovi rekoše “Pa ti nemaš još ni 50 godina” (Ivan 8.57)
Karakter i osobni stil Isusov i dalje ostaju na čudan način nauhvatljivi. Pokušaji da se opišu neke posebne karakteristike često ostaju na labavom temelju. Izraženo je mišljenje da je zasigurno bio usamljena ili zagonetna osoba – ali ponekad samo na osnovu Markove potrebe da ga predstavi kako drži u tajnosti da je on Mesija (kasnije ćemo vidjeti Markove razloge za ovu čudnu ideju). Bilo je rečeno da je bio žestok i ljut, ali kad se u Evanđeljima kaže da je “uzdahnuo” odgovarajuća grčka riječ (embrimasthai) inači indignaciju, a ne tugu. Nevolja je u tome da kad istražite koliko se puta ta riječ ponavlja, naći ćete je u pričama koje ozbiljni znanstvenici odbacuju kao nepovijesne, kao izmišljotine pisaca Evanđelja iz literarnih ili teoloških razloga – kao kod Ivana u 11.33 i 11.38 (uskrisivanje Lazara iz mrtvih).
Mora da je bio čovjek strastvenog uvjerenja ili nikad ne bi stekao naziv “proroka”. Pa i tu moramo biti oprezni s našim pokazateljima. Uzmite samo sugestiju da je bio pun gnjeva prema licemjerju farizeja, koje se može pokazati citiranjem bijesnih kritika farizeja:
“Teško vama pismoznanci i farizeji, vi licemjeri! Vi ste kao bijelo ofarbani grobovi koji izgledu lijepo izvana ali unutra ste puni kostiju mrtvaca i svake vrste truleži. Isto tako prikazujete se pred ljudima spolja kao dobri i pošteni ljudi a unutra ste puni licemjerja i bezakonja.” (Mat. 23.27-28
Problem je u tome da su Isusovi sljedbenici nakon njegove smrti pokušavali regrutirati nove članove među Židovima u sinagogama. Kako su prolazile godine i kako je sve više i više Židova odbacivalo tvrdnju ove ekscentrične skupine da je njihov raspeti gospodin možda bio Mesija, onda je ovo moglo utjecati na predaje koje su prenošene usmeno ili bile zapisane. Razumna je pomisao da se gnjev protiv licemjerja vratio samom Isusu, a isto je tako razumno i misliti da su njegovi sljedbenici pretjerivali i dodavali predajama o kritiziranju farizeja, pošto su oni sami bili od njih odbijeni.
Kazati da je Isus bio ljubazan i da je imao neizmjeran osjećaj sućuti, izgleda i previše očito. Kazati da je bio inspirativan i vizionar čini se da nije adekvatno. Kazati da je bio žestoke naravi, genij na ivici normalnosti, meni se čini potpuno pogrešnim.To je bio čovjek koji je bio beskrajno dobar, ali ipak, premda je imao snažno moralno ojećanje, čovjek s kojim su pijanice i prostitutke mogli da se opuste i druže, bez ikakvog osjećaja da ih on osobno ne prihvaća ili osuđuje zbog onoga što su bili. Ovaj čovjek nije bio lud. Neki od njegovih kasnijih sljedbenika bili su ludi, ali to je druga priča.
Isus je naprosto morao biti prirodno briljantan učitelj. Ovo nije izjava koju ispisujem gledajući unazad u povijest. Poenta je u tome da je naprosto greška zamišljati da je kršćanstvo nastalo zbog čudesnog događaja uskrsnuća. Ova ideja je duboko ukorijenjena u zapadnoj kulturi. Najobičniji kršćani niti znaju niti razmišljaju o Tominom Evanđelju ili o izgubljenom dokumentu koji znanstvenici zovu “Q” (na ovo ću se vratiti kasnije). U osnovi postoji zbirka Isusovih izreka. Premda nisu ostale “netaknute” kasnijim razvojem i interpretacijama, njihov korijen bez sumnje seže do ljudi koji su ga doista pratili naokolo i pamtili riječi koje su im se dopadale. Ovi dokumenti postoje zato što je Isus bio učitelj. Oni ne govore ništa o raspeću ili ustajanju iz mrtvih ili o tome da bi netko umro za grijehe drugih, nema kod Tome nikakvih čudesa, a Q samo uključuje kratke spomene skromnih čudesnih izliječenja. Ovi dokumenti su bili izraz zajednica koje su nastale i nastavile da postoje zbog mudrosti – i bez sumnje dubokog utiska što ga je ostavio – učitelj. Sama Evanđelja u Novom zavjetu nazivaju ga “učiteljem” više od pedeset puta.
Ima nešto tragično u pomisli da imamo samo riječi na stranici knjige, razvodnjene ostatke mnogih sati na obroncima brežuljaka ili za stolom, priča i rasprava koje su sada reducirane na neku iznenađujuću usporedbu, snažnu metaforu, rezime neke parabole. Dio tajne, pored prirodnog dara za ritam i ponavljanje poezije, bila je sposobnost da se prenesu moralna načela ili prijedlozi, ideje ili osjećaji, kroz konkretne metafore ili pričice izvučene iz svakodnevnog života, od ljudi koji su čuvali domaće životinje (Luka 13.15) ili se prepirali sa svojom braćom (Mat. 5.23-24). On je računao više sa maštom nego s intelektom i uspijevao je nekako da provede puno vremena razgovarjući o svakodnevnim stvarima koje su bile važne običnim ljudima, a da ipak sačuva intuiciju i prodorni smisao za opservaciju koji je uvijek skretao pažnju na važna pitanja.
Riječ “parabola” dolazi od grčke riječi parabole, što znači “usporedba”. Nije se odnosila samo na priče, nego i (kao što možemo vidjeti, na primjer, kod Marka 7.17 ili Luke 6.30) na metafore ili poslovice ili kratke mudre izreke. Ipak, najučinkovitiji način da se zadrži pozornost slušateljstva koje se obično sastojalo od siromašnih i neukih ljudi bio je da im se ispriča priča. Bio je to možda i jedini način na koji je Isus mogao pokušati prenijeti svoje vlastite osjećaje o misterioznom Kraljevstvu Božjem (kao i o društvenim i moralnim pitanjima).
Isus nije samo davao izjave ili “pričao” priče, namećući ih slušateljima. Slušatelj je bio involviran, možda stavljen pred zagonetku koju je trebao riješiti ili pred pitanje na koje je trebao odgovoriti, ili mu je upućen izazov da donese prosudbu o nekoj opisanoj situaciji. Morali su se suočiti s odgovornošću da sami donesu odluku o moralnosti situacije, ili o načinu na koji su proživljavali svoje vlastite živote. Vrijedno je ovdje istaći da je hebrejska riječ za “parabolu” (mashal, ili njen aramejski ekvivalent mathla) često bila upotrebljavana zajedno s rječju hidah, što znači zagonetka. Cijela ideja je bila u tome ne da se “zabavlja” slušatelje, niti da im se kao žlicom serviraju značenja, već da se unese element neočekivanoga, da ih se prisili da se suoče s implikacijama, da razmišljaju, da obave mentalni posao potreban da shvate značenje i važnost priče i dovedu je u svezu sa svojim vlastitim životima i stavovima.
Isus nije izmislio parabolu. Takve priče su koristili i drugi židovski učitelji (kao što možemo vidjeti u Talmudu). Ipak, umjesto da ih koristi kao dodatak drugim metodama učenja, utisak koji dobijamo iz Evanđelja jest da ih je Isus uzeo kao središnju karakteristiku svog učiteljskog stila.
Ja ću spomenuti čitav niz parabola kad budemo ispitivali njegovo učenje. Važno je, međutim, da ne postanemo previše nekritični. Sposobnost stvaranja parabola ne može se ograničiti samo na Isusa. Vidjet ćemo povremeno da je puno pametnije objasniti određenu parabolu kao nešto što je stvorila rana Crkva ili neki evanđeoski pisac, tamo gdje je očito riječ o njihovoj situaciji ili razumijevanju, prije nego o nekoj Isusovoj situaciji u Palestini.
Postojala je također zanimljiva tendencija u Crkvi i kod nekih pisaca Evanđelja da uzmu parabolu koja je originalno bila Isusova, ali bi je drugačije interpretirali. Oni bi tada mogli pružiti objašnjenja ili alegorije koje ne mogu biti shvaćene iz konteksta u kojemu je parabola prvobitno bila izrečena – kao da ona ima i “proročki” element, pored stvarne poente koja je bila namijenjena njenim prvotnim slušateljima. Tamo gdje je objašnjenje parabole dato u Evanđelju, u stanju smo, analizirajući jezik koji je obično upotrebljavao pisac Evanđelja, ustanoviti da ona pripada prije njemu nego samom Isusu. Kao što smo gore primijetili, cijela je poenta bila u tome da slušatelj obavi posao.
Dvosmislenost i nejasnoća također mogu, naravno, raditi protiv učiteljevih namjera. Sada je već moguće rekonstruirati razmjere do kojih su povremene teškoće u razumijevanju Isusa mogle doprinijeti raznolikosti (kao što ćemo vidjeti) sljedbenika s različitim interpretacijama njegove uloge i značenja. Postoje neke izreke u Tominom Evanđelju koje su nam prilično poznate iz Novog zavjeta, ali ima i drugih koje su podosta nejasne. Ako potječu od samog Isusa, a ne od nekih sljedbenika iz Tomine skupine koji su ih sastavili i stavili Isusu u usta, onda su neka njegova učenja doista čudna:
“Isus je rekao, “Sretan je lav kojega će jesti ljudi, tako da će lav postati čovječan. Ali ne valja čovjek kojega će pojesti lav, a lav će postati čovječan.” (Tom. 7)
“Isus je rekao, “Kad vidiš svoju sliku, sretan si. Ali kad vidiš svoje slike koje su nastale prije tebe i koje niti umiru niti postaju vidljive, koliko ćeš mnogo patiti!” (Tom. 84)
Ignorirajući pak ovakve spekulacije, vidjet ćemo da je pored etičkih pouka i učenja o kraljevstvu Božjem, veliki dio njegova učenja imao društvene implikacije. Bio je usmjeren na preporučivanje načina života za njegove sljedbenike koji bi bio ne samo neortodoksan nego i nekonvencionalan, do mjere kad je postajao subverzivan. Bio je daleko od vizije koju je establišment imao o respektabilnom židovskom životu.
Prije nego uzmemo u razmatranje nešto više pojedinosti o Isusovom etičkom i društvenom nauku, trebalo bi da ga promotrimo sa vjerskog gledišta. On je u prvom redu bio religiozan čovjek sa židovskim odgojem, pa ne bismo smjeli zaboraviti da su njegovi osjećaji o Božjoj prirodi činili temelj na kome je ležalo i sve drugo što se njega ticalo. Zanimljivo je prisjetiti se da je on, prije nego jednostavno protivnik farizeja, bio čovjek koji je imao mnogo toga zajedničkog s njima, jer kao netko tko je vjerovao u kraljevstvo Božje i doktrinu kao što je ona o uskrsnuću iz mrtvih zasigurno imao malo toga ili ništa zajedničko sa saducejskim ustrojem u Jeruzalemu.
Premda je uvijek imao na umu ideju o Bogu kao posljednjoj moći i posljednjem autoritetu, Isus nije nikad Boga gledao kao nešto daleko; moć Boga Starog zavjeta može biti strašna, ali za Isusa, Bog je bio “Otac” Kao i neki drugi sveti ljudi, on je izražavao intimni odnos sa Svemogućim, nazivajući ga obiteljskim terminom “Abba”, koji bismo mogli približno, uzimajući u obzir bogatstvo hrvatskih dijalekata, prevesti kao “babo”. On je za svakoga bio otac (babo), u koga treba imati bezuvjetnu vjeru i povjerenje. Sve dotle dok su vaši stavovi (i s tim usklađeno ponašanje) bili ispravni, ovaj Bog će dati svoju nagradu i svoj oprost, bez obzira jeste li vi ili niste ispunjavali mnoštvo sitničavih pravila ili ste imali bilo kakvo “priznanje” u smislu društvenog statusa.
“Ako dakle vi, koji ste zli, znate dati svojoj djeci ono što je dobro, koliko će onda, pa i mnogo više vaš Otac na nebu dati dobrih stvari onima koji ga mole!” (Mat. 7.11, usp. Luka 11.13 )
Isus je govorio ljudima koji nisu bili na najdonjoj prečagi društvene ljestvice – to su obično bili ljudi koji nisu imali nikakve šanse da ljestvicu uopće dotaknu. Njima nitko nikad nije rekao da su cijenjeni, da njihovi životi uopće nešto znače. Suvremenim rječnikom rečeno, nisu imali nikakvog razloga da gaje bilo kakvo osjećanje samopoštovanja, jer su bili odbačeni ili čak smatrani nedodirljivima. Isus im nije samo pružao “utjehu”, premda im je svakako rekao da se ne brinu i da ostave sutrašnji dan da se sam brine za sebe, da prihvate svojim srcem kraljevstvo Božje i da će sve ostalo slijediti samo od sebe. Isus im je također dao samopoštovanje. Rekao im je da je Bogu stalo do njih, da on misli kako oni vrijede više nego ptice na nebu ili trva u polju, pa će o njima brinnuti u sladu s tim (Mat. 6.25-34, Luka 12.22-32).
Staviti kraljevstvo Božje na prvo mjesto značilo je postupati ispravno, a ne samo pokoravati se gomili raznih pravila. Pitanje poštovanja subote javlja se više puta u Evanđeljima i bilo je to očito pitanje zbog kojega su kritizirali Isusa. Čuveni citat, “Subota je napravljena za čovjeka, a ne čovjek za subotu” (Marko 2.27) ne bi smjela biti krivo shvaćena da čovjek toga dana može raditi što ga je volja. Subotu je uredio Bog, ali je poenta u tome da je ovo bilo zato da se sluša volja Božja, a ne da se čovjeku da slobodan dan.
Poenta koju je Isus ima na umu, premda je nije izrazio ovim riječima, bila je: Ako bi se desile okolnosti u kojima ti, da bi učinio nešto dobro, moraš prekršiti pravilo da se u subotu “ne radi”, onda je u redu da tako učiniš, jer je i to također ispunjavanje Božje volje, pa je čak i važnije od bezumne pokornosti nekom pravilu. Nijedan razuman ili pametan seljak neće ostaviti ovcu koja je upala u jarak, odbijajući da je izbavi iz njega zato što je subota, a taj bi čin strogo gledajući značio “raditi” (Mat. 12. 11-12).
Opasnost da se pokornosti propisu prida veća važnost nego načelu prosudbe nije li podobnije učiniti moralno djelo uoćena je i prije toga od nekih drugih židovskih učitelja. Rabin Simeon ben Menasya je rekao, “Subota je data vama a niste vi dati suboti”. Za Isusa je to bio izraz fundamentalnog dijela njegove filozofije, koji bismo danas mogli opisati kao pravilo versus moralni čin, ili, u ono vrijeme, kao Zakon “versus” Božije volje (možda bi bilo bolje reći “nedovoljno izražene”). Vratit ću se na ovu koncepciju, ali na ovom mjestu subota se spominje zato što je to izraz religioznog – i posebice židovskog – načina na koji je Isus odgajan.
Od svih najvažniji vjerski koncept bio je naravno “kraljevstvo Božje”, koji zahtijeva da ga malo detaljnije razmotrimo. Ipak, prije toga bismo morali razmisliti o tituli koja se mnogo puta spominje u Evanđeljima i često je u svezi sa kraljevstvom – Sin Čovječji. Ovo se na aramejskom kaže bar nasha, što je prihvatljiva dijalektalna fraza u tom jeziku, ali je, kad se prevede, jednako nespretna ili neprirodna i na grčkom i na engleskom jeziku.
Bilo je mnogo debate o značenju ove čudne titule. Pojavljuje se više od pedeset puta u Novom zavjetu, redovito u riječima koje je izgovorio sam Isus. Ponekad on misli na sebe samoga, drugi put izgleda da on poziva ne nekog drugog. Nisu je objasnili ili možda čak ni razumeli ni Matej ni Luka. Nikad je nije spomenuo Pavao. Kasnije, gnostičke skupine koristile su je na razne načine, ali ono što je kasnije postalo “ortodoksnom” crkvom čini se da ju je gotovo potpuno odbacila, kao da je nisu stvarno razumjeli niti im je bila potrebna da je učine dijelom svoje nastajuće teologije.
U poglavlju 2, govoreći o Knjizi Danijelovoj, naišli smo na upotrebu ove fraze kao da predstavlja skupni identitet Izraela u vizijama o dolasku kraljevstva. Upotrebljena je i kod Ezekijela i u Psalmu 8, jednostavno u značenju “čovjek”. U Isusovo vrijeme, međutim, moguće je da je postojao popularni koncept Danijelove vizije, kao ukazivanja na neku osobu čije će pojavljivanje biti glasnikom dolaska kraljevstva. Izvan Starog zavjeta, u Enokovim Usporedbama “Sin Čovječji” pretvara se u osobu koja će odvojiti dobro od zloga, više nego u smislu nekakvog kolektivnog simbola.
Ova ideja je potaknuta i u Psalmu 80, gdje nalazimo: “Neka se tvoja ruka odmori na čovjeku s tvoje desne ruke, sina čovječjeg koga si podigao za sebe” (Ps. 80.17). Možda bi ovaj pasus mogao biti teološki zanimljiv autoru Evanđelja po Ivanu, koji rabi “Sina Čovječjeg” 11 puta, često zajedno s terminima kao što su “podigao” ili “proslavio”, naglašavajući položaj Isusa između čovjeka i Boga.
Da pogledamo još neke primjere korištenja ove titule.Matej je rabi 29 puta. Samo se 7 od ovih odnose na njegovo ovozemaljsko djelovanje, 9 od njih govore o smrti i uskrsnuću Isusovu. Ostalih 13 puta odnose se na dolazak Sina Čovječjeg kad se svijet približi svome kraju.
Da sad malo razmislimo što sve ovo znači. Razumno je povjerovati da se proročanstva o vlastitoj smrti i teološke objave o ispunjenju njegove uloge nije izgovorio sam Isus, nego da su kreirane “poslije bitke”, nakon što su njegovi sljedbenici protumačili značenje njegove smrti. Tamo gdje se takve izreke mogu prevesti natrag u aramejski jezik, gdje zvuče prirodno, što je slučaj s njih nekoliko kod Mateja, ovo ne mora značiti da se mogu pripisati Isusu; to jednostavno znači da su dovoljno stare da su ih mogli kreirati ljudi koji su govorili aramejski (koji su mogli biti Isusovi sljedbenici), vjerojatno u Jeruzalemu, u prvim godinama poslije raspeća, prije nego kršćani koji su govorili grčki i koje je obratio Pavao.
Premda je dakle titula, kako se čini, bila pridodata proročanskim i teološkim objavama, izgleda da bi bilo također nerazumno negirati da je sam Isus rabio termin “Sin Čovječji”. Zasigurno je to bila fraza karakteristična za njegov govor, koju su najprije koristili pisci Evanđelja samo u njegovim govorima, a zatim, da je preživjela dvosmislenosti ili teološku konfuziju ili neslaganja između različitih skupina kršćana.
U tom slučaju, na što je Isus mislio kad je spominjao Sina Čovječjeg? Značajan pokazatelj je sigurno učestalost asociranja s dolaskom kraljevstva Božjeg. Ja ni jednog trenutka ne mogu prihvatiti da je Isus mislio na sebe kad je govorio o Sinu Čovječjem. Ja mislim da su njegovi sljedbenici, kad su došli do zaključka da je on otišao da bi im se opet vratio, sami identificirali njega sa ovom natprirodnom figurom. Možda je ovakvoj identifikaciji doprinijela i stanovita zagonetnost i dvosmislenost izjava njihova učitelja. Men se čini da je Isus vjerojatno prihvatio popularni koncept Danijelove vizije kao nešto što se odnosi na osobu koja će doći na zemlju prije Posljednjeg suda, te da je bilo i suviše dobro poznato da je Isus u brojnim prilikama govorio o ovom Sinu Čovječjem.
Spremam se pokušatii sad nešto opširnije reći o “kraljevstvu Božjem”i ne želim ostaviti utisak da u ovom trenutku iznosim ideju o jednostavnom apokaliptičkom Isusu, koji je išao naokolo vjerujući da se svijet nalazi pred neposrednim kozmičkim uništenjem. Ova je ideja nekad bila široko rasprostranjena među znanstvenicima, a zatim je u nekim krugovima pala u zaborav i neodobravanje. Ponekad se njihalo znanosti zaleti predaleko u suprotnom pravcu.
Jednako tako kako nije razumno misliti da je kršteja bilo prije I poslije Isusa, ali ne oko njega, meni se čini nerazumnim tvrditi da je Ivan Krstitelj bio apokaliptičan i da su prvi kršćani bili apokaliptični, ali da je Isus imao malo toga ili baš ništa za reći o kraju onoga što bismo mogli nazvati “normalnom poviješću”. (Ja naravno sad rabim ovaj termin “apokliptičan” u njegovu suvremenom smislu kraja i uništenja svijeta a ne u originalnom značenju “otkrivenja”). Neki suvremeni znanstvenici misle da je Isus počeo kopirajući Ivana Krstitelja, ali da je onda mogao odbaciti apokaliptičnost u cjelini, te da se sve apokaliptične objave u Evanđeljima mogu pripisati iskustvu odbacivanja prvih krščanskih skupina. Ovo mi se čini veoma nevjerojatnim i nekonzistentnim, kao da želimo ili imamo potrebu vjerovati da Isus zasigurno nije mogao biti jedan od ovih tipova koji su bulaznili o završetu svijeta. Ja mislim da bi stvari mogle biti nešto malo kompliciranije od toga.
Već smo se sreli s problemima razumijevanja što je Isus mislio pod izrekom “Kraljevstvo Božje”. Bilo bi upitno tvrditi da je postojalo jedno “tradicionalno” značenje, a ne raznolikost tumačenja. Prvi problem može prouzročiti naš prijevod riječi basileia tou theou kao “kraljevstvo Božje”. Mi smo skloni mišljenju da je kraljevstvo neko mjesto, teritorij, dočim bi korisnije bilo ovo prevoditi kao “kraljevanje”. Termin bi trebao govoriti o vladavini i moći, o narodu koji živi pod Božjim autoritetom, a ne o nekakvoj lokaciji. Ovo dopušta suptilnija tumačenja, kao izražavanje Božje vladavine kroz život pun vrline, sa kraljevstvom kao nazočnom realnošću, a ne nekom natprirodnom nadom za budućnsot.
Bilo kako god bilo, čini se da je fer kazati da je kraljevstvo obično shvaćano kao nešto između politički neovisne židovske države I raja za pravedne Židove, pod neposrednom Božjom kontrolom. Židovi su morali pokušavati i dostići prikladno stanje pravednosti poštovanjem Zakona, a onda će kraljevstvo biti uvedeno nadnaravnom silom i Posljednjim Sudom. Pravedni Židovi će dobiti svoje vječne nagrade, a oni koji to nisu zaslužili bit će kažnjeni ili odbačeni, dok će njihovi poganski nepijatelji konačno biti uništeni.
Ovaj je koncept svakako bio značajan u Isusovu učenju. Fraza “kraljevstvo Božje”, ili kako je Matej preferirao nazivati ga “nebesko kraljevstvo”, javlja se često u Evnđeljima. U Luke se pojavljuje više od 30 puta i nešto blizu 40 kod Mateja. Ali što je Isus doista rekao o tome? Možemo li reći što je koncept značio njemu?
GLAVA ČETVRTA
ZAKON I KRALJEVSTVO
U Isusovo vrijeme Židovi se nisu više držali nekih strožih mjera prvobitnog Zakona, u kojem je bilo puno smrtnih presuda. Pa ipak, ovako ili onako, Zakon je ostao u središtu judaizma. Spontanost proročanstava ustupila je mjesto sofisticiranijim izrazima pravnih interpretacija, ispitivanja i razvoja Zakona, o čemu su se brinuli pismozanci.
Međutim, opsesija pravilima dovodila je do sve striktnijih i preciznijih tumačenja pisma i stoga čak i do novih pravila. Javljale su se žestoke debate oko sitnih pojedinosti u pitanjima kao što je ono što točno prestavlja ‘rad’ koji se ne smije obavljati u subotu. Poštovanje subote bez greške postalo je cijela poenta, potpuno sama sebi dovoljna i jasna, bez pitanja da li je ovakav pristup pravi način da se služi volji Božjoj.
Židovski znanstvenici debatirali su bez kraja i konca o pitanjima koja izgledaju luda i besmislena nekome tko nije Židov i tko polazi od stanovišta da se u religiji radi o moralu i savjesti.
Oni bi se prepirali oko pitanja kao što je sljedeće, bez ikakve vidljive veze sa zahtjevima duhovnosti ili s pitanjem da se naprosto bude boljom osobom:
Ako je kruh u pećnici ispekao Židov a peć je bila ugrijana drvom što su ga posjekli pogani, ali to nije bilo poznato Židovu u vrijeme pečenja kruha, je li takav kruh zakonit?
Ako je uređaj za tkanje bio izrađen od stranog drveta, da li je moguće s njim napraviti zakonitu odjeću?
Da li je bitno stajati za vrijeme obavljanja večernje molitve, ili se može dopustiti da se to obavi dok čovjek leži u postelji?
Takva pitanja zaokupljala bi kroz duge sate pismoznance i njihove učenike. Dva među najvažnijim učiteljima prvog stoljeća judaizma, ne računajući naravno samog Isusa, bili su farizeji Hilel i Šamai, obojica sa značajnim utjecajem i mnogim učenicima. Njihova su se učenja značajno razlikovala.
Šamai je bio tipičan za one Židove sa birokratskim pristupom Zakonu, koji su se strogo držali sitnih tehničkih pitanja. Čini se da je bio vrsta osobe koja nikad ne bi mogla biti vozačem ambulantnih kola, jer bi on odbio da parkira vozilo u blizini prometne nesreće da pomogne žrtvama ako bi to značilo ostavljanje vozila parkiranog na nedozvoljenom mjestu. Hilel, nasuprot tome, bio je vrsta liberalnije mislećeg Židova koji je reagirao potiv ovakvog tipa stavova, znajući da je osjećaj pravde i duh i namjera koja stoji u pozadini Zakona istinsko opravdanje za njegovo postojanje.
Zanimljiva priča, koja ilustrira oba stava ovih dviju škola i također kako ovaj sveobuhvatni legalizam može istisnuti pravi moral, tiče se spora oko striktnih pravila glede milodara, odnosno pabiraka za siromašne. Deuteronomij 15.11 kaže, “Uvijek će biti siromašnih ljudi u zemlji. Zato vam zapovijedam da budete široke ruke prema braći i prema siromašnima i potrebitima u vašoj zemlji.” Generacije pismoznanaca proširili su napisani Zakon i postavili pravila za pomaganje onima koji su u nevolji. Siromašnima je bilo dopušteno da uzmu za sebe jedan dio seljačkog proizvoda, vinograda ili maslinjaka, a ako je berba bila obilna ili je bilo puno sirotinje i teškoća, ova milostinja je trebala biti plemenita i data široke ruke.
Međutim, pojam ‘plemenit’ bio je suviše neodređen za seljake koji su se osjećali obaveznim pokoriti se pravilima, ali su željeli znati koliki je bio minimum s kojim bi mogli proći u ispunjenju obaveze. Trebalo im je kazati preciznu količinu. Pismoznanci su odredili da je minimum jedan šezdeseti dio žetve, što nije neka strašno zahtjevna količina, ali oni rekoše jedan šezdeseti dio i tako su mnogi stavljali na raspolaganje upravo jedan šezdeseti dio.
Rasprava je počela zato što se mala polja žita mogu posijati između stabala masline, tako da se dobije stanoviti broj pojedinačnih ‘tabli’. Najtočniji i potpuno pravedan proračun bio bi uzeti jedan šezdeseti dio od svake pojedinačne ‘table’, što je zbilja za seljaka strašno gubljenje vremena. Alternativni i jednostavniji način bio bi izračunati proporciju totalnog broja ‘tabli’ i zatim uzeti rezultat samo sa jedne ‘table’. Hilelova škola rekla je da je ovo prihvatljiv način da se zadovolji Zakon. Šamajeva škola je rekla ne, milodar mora doći sa svake pojedine ‘table’.
Takva pitanja mogla su dati ljudima nešto oko čega će se prepirati, bez da učine korak i pogledaju temeljne konepte moralnosti ili čak zdravog razuma. Mnoga su pitanja iskrsla iz svih striktnih pravila za ritualnu čistoću, koja su ne samo određivala izbor i pripremu hrane, nego i (kao što smo gore vidjeli) kontakt sa bilo čim što je dolazilo od pogana.
Od svih ludosti do kojih je ovo dovodilo, meni najdraže pitanje je ono da li je dopušteno jesti jaje koje je kokoška snijela na sveti dan, jer ona nije shvaćala da to nije smjela učiniti zato što nije poznavala Zakon. Čini se da je Šamai ovo dopustio, ali Hilel nije. Možda bi da je netko pitao zelote oni odgovorili da možete jesti jaje ako je poširano, ali ne u omletu. Ja zastupam teoriju da se Isus smijao umjesto da se upušta u debatu o tome.
Poenta je u tome da su se dubina i duh judaizma gubili sa ovakvim stavovima. Farizeji su pokušali donijeti svoju vjeru u suvremeni svijet, ali u tom procesu, biti pravim vjernikom pretvorilo se u zbirku raznih tehnika. Kao da Bog nije mogao prihvatiti seljaka ako je bio ‘samo’ pravedan čovjek, nego samo kroz intelektualne finese koje su postigli obučeni i obrazovani. Prirodnost života je bila uništena, jer je svakodnevno ponašanje involviralo poštivanje svakog i najsitnijeg detalja. Molitva nije bila dovoljna; postojala su pravila o tome što treba reći i kad i gdje i kako to treba reći.
Pored ovoga, bilo je naravno ljudi koji su bili puni sebe i svojih prava, ponosnih na svoju ekstremnu posvećenost detaljnim zahtjevima. Za njih, nije bilo potrebno ‘biti’ dobar, već samo ‘činiti’ sve što se tražilo; oni će biti u stanju držati visoko svoju glavu u Kraljevstvu i sjediti u vrhu stola sa Svemogućim, jer oni su se držali svih pravila. Za njih, Am ha-arez (narod zemlje) bili su ispod razine pozornosti Boga, jer su bili neobrazovani i nenaučeni.
To se pretvorilo u neku vrstu bezumlja. Kasnije ćemo vidjeti Isusov stav prema Zakonu, ali je on zasigurno uključivao i reakciju na ovaj tip moralne paralize.
Volim razmišljati o utjecajima na Isusa u vrijeme njegove rane mladosti. Gledam unazad na formiranje vlastitih principa i vrijednosnih shvaćanja, koje sam upio od svojih roditelja, iz primjera pravde i nepravde u školi i iz utjecaja posebnih pojedinaca na moje emocije, kako stvarnih ljudi tako i izmišljenih likova u pričama.
Zamišljam Isusova oca kao strogog čovjeka s blagim srcem, koji je utjecao na vjeru njegova sina u najvišeg Oca, i sa veoma ozbiljnim poštovanjem za židovsku religiju. (Zamišljam ovo ne samo zato što je Isus očito bio religiozan nego i zbog toga što je njegov brat Jakov postao čuven zbog svoje pobožnosti i vjerske odanosti u ranoj Crkvi.)
Zamišljam njegovu majku kao dobru i ljubaznu osobu na izravan način, bez volje za glupe propise i sa zdravim smislom o tom što je dobro i pristojno a što nije, ne mareći je li to bilo opravdano svetim spisima ili ne; i koja je po prirodi bila samilosna i koja bi radije oprostila nego osudila. I zamišljam još nekoga, možda susjeda, možda ujaka ili strica, nepodnošljivu ali strašno korektnu osobu, koja je uživala u tome da bude ‘bolja’ od drugih Židova, koji nisu bili jednako precizni u poštivanju svih pravila kao što je bio on; čovjek kome se nisu mogle napraviti zamjerke ‘na papiru’, jer je njegov judaizam, kako se pretpostavljalo, bio savršen, ali kojega je mladi Isus intenzivno mrzio i instinktivno znao da je daleko od istinske dobrote i Božje ljubavi.
Vrijeme u kojem je Isus živio bilo je zaokupljeno onim što danas zovemo eshatologijom – dokrinama o posljednjim stvarima, o kraju vremena. Možete asocirati kraj vremena s terminom ‘Armagedon’ (spominje se u Otkrivenju 16.16). Originalni oblik ove riječi bio je ‘Ha-megido’. Ovo znači brdo Megida, grada koji stoji iznad ravnice gdje se vjerovalo da će s održati konačna bitka između zemaljskih i nebeskih armija. Riječ nije kozmička; to je jednostavno ime potencijalnog bojnog polja osrednje veličine blizu jednog gradića u Palestini. Nalazi se oko 15 milja jugoistočno od Haife u modernom Izraelu.
Već smo se susreli s idejom Posljednjeg suda kad će Rimljani biti uništeni i kad će ugnjetavanje i zla sreća postati stvari prošlosti; mrtvi će ustati, zli će biti bačeni ustranu, a pravedni živjeti u savršenom svijetu u nazočnosti Boga. Ovi različiti koncepti bili su podložni razvoju i varijacijama tijekom vremena.
Zanimljivo je da premda Stari zavjet često spominje ‘Kraljevstvo Gospodinovo’ sama fraza ‘Kraljevstvo Božje’ se ne rabi, čak niti jedan jedini put. U početku, sve što se podrazumijevalo pod ‘Kraljevstvom Gospodinovim’ bio je ‘svijet’ koji je on stvorio i nad kojim je vladao; stalno postojanje njegova božanskog autoriteta, koje je nalagalo pokornost i vjernost svih Židova:
“Gospodin je postavio svoje prijestolje na nebu i njegovo kraljevstvo vlada nad svime.” (Psalm 103.19)
“Tvoje kraljevstvo je vječito kraljevstvo i tvoje upravljanje preživljava kroz sve naraštaje.” (Psalm 145.13)
Kasnije se mislilo da budući da se volji Božjoj ne pokoravaju svi, te da njegovi planovi za Izabrani Narod ostaju čini se neispunjeni, Kraljevstvo Božje mora biti nešto što je stvar budućnosti, kad će sve biti dovedeno u red. Izaija je rekao da će Dan Gospodinov doći u neko nepoznato vrijeme u budućnosti.
Proroci su tvrdili da su im takve ideje došle od samoga Boga i zato mi imamo termin ‘apokalipsa’ – apokaliptični naprosto znači ‘otkriven’ ili ‘označen’.
Iako je Izrael oslobođen iz zarobljeništva, slavni trijumf koji pretkazuje Deutero-Izaija faktično se još nije odigrao. Daleko od toga da im bude data pobjeda i vlast nad njihovim neprijateljima, Židovima su vladale jedna strana sila za drugom. Jahve nije još uvijek ispunio svoju stranu Zavjeta.
Kako je vrijeme prolazilo, ideja o zemaljskom vojnom lideru, koji će preuzeti komandu a Židovi uništiti svoje ugnjetače, pa zatim vladati drugim narodima zemaljskog kraljevstva, počela je izgledati sve manje i manje vjerojatnom. Kako bi se oni mogli uspoređivati sa snagom rimske imperije? Tako je ova ideja o zemaljskoj pobjedi počela koegzistirati s jednim više natprirodnim konceptom, kojem će biti potrebna smišljena Božja intervencija, bilo osobna ili kroz nekog posrednika. Kozmičko brisanje starog poretka činilo se kao jedini način da Kraljevstvo ikada bude uspostavljeno.
S obzirom na sadašnji svjetski poredak, za koji se vjerovalo da je čvrsto u rukama zlih duhovnih sila, koje nikada neće popustiti bez borbe, nastalo je široko očekivanje da će Kraj biti katastrofalan, s groznom bijedom i patnjom. Lako je osjetiti ovu vrstu stavova ako otvorimo Stari zavjet i udubimo se u Zefaniju, Zakariju ili Malakija.
Termin ‘Mesija’ pojavljuje se oko četrdeset puta u Starom zavjetu. Vidjeli smo da pomazanje uljem bijaše znak koji je potvrđivao imenovanje prvog hebrejskog kralja kao Božjeg izabranika. Ova riječ, pomazanik – ili na grčkom jeziku Hristos – postala je način na koji su Židovi spominjali, zazivali i očekivali svog budućeg kralja.
U Drugoj knjizi Samuela kaže se da je Bog prorokovao, kroz proroka Natana, da će potomci Davidovi vladati zauvijek:
“Ja ću podići tvoje potomstvo da te naslijedi…Tvoja kuća i tvoje kraljevstvo održat će se zauvijek preda mnom; tvoje prijestolje će biti postavljeno zauvijek.” (II Sam. 7.12-15)
Sljedstveno tome, Židovi su očekivali novog Kralja Davida, potomka onog prvog, koji će ustati i povesti Izrael u pobjedu.
Vidjeli smo također da je ideja o zemaljskoj vojnoj dominaciji ostala popularnom, s nizom političkih pobunjenika koji su polagali pravo na titulu Mesije (ili su im titulu pripisivali njihovi sljedbenici). Ovo ne znači da je ona bila odvojena od natprirodnih koncepata; njima nije bila strana ideja da Bog pomaže one koji pomognu sami sebi i često su vjerovali da bi se, ako oni započnu da se stvari kreću, Bog onda umiješao da im pomogne da uspiju.
U Isusovo vrijeme, među mnogima je vladalo općenito uvjerenje da su Židovi dovoljno živjeli životima bijede i ugnjetavanja i porobljenosti od poganih stranaca. Široki slojevi naroda došli su do uvjerenja da je Kraj Svijeta blizu – Kraljevstvo Božje stići će vrlo brzo. Postoje mnogobrojne indikacije o ovome i izvan Biblije. U to vrijeme nastala je izreka: “Neka On uspostavi svoje Kraljevstvo još za tvog života i tvojih dana.” Razni dokumenti pojavili su se u desetljećima oko Isusova života (premda je njihovo autorstvo bilo pripisano na tradicionalni način velikim legendarnim figurama prošlosti), dokumenti koji su odražavali onovremene stavove, ali koji nisu bili konačno prihvaćeni u Bibliji:
“Pogledaj, o Bože, i podigni njihova kralja, Davidova sina, u vrijeme koje si ti odredio, o Bože, da zavlada Izraelom tvoj sluga. Daj mu snagu da razbije zle vladare. Očisti Jeruzalem od pogana koji ga gaze i uništavaju…” (Psalmi Solomonovi 17)
"I onda će se njegovo Kraljevstvo pojaviti diljem cjelokupnog njegova Stvaranja…Jer će se podići Najviši, sam Vječni Bog, i on će se pojaviti da kazni pogane i uništi sve idole, a ti ćeš Izraele biti sretan… I Bog će te uzdići.” (Uzašašće Mojsijevo 10)
Sad smo u mogućnosti sumirati opću sliku svjetske situacije kako su je vidjeli mnogi obični Židovi u vrijeme upravljanja Poncija Pilata; zasigurno je to gledanje na stvari koje će baštiniti i prvi kršćani:
. Univerzum i ljude u njemu stvorio je Bog.
Bog je djelovao u svijetu kroz cijelu povijest, govoreći ljudima kako živjeti u skladu s njegovim namjerama za cijelo Stvaranje.
Unatoč tome, zli dusi suprotstavljeni Bogu donijeli su mnogo bijede i patnje u ovaj svijet, koji nije više u skladu s Božjim ciljem.
Bog će intervenirati u svijetu da zbaci ove snage i uspostavi svoju vladavinu nad novom i očišćenom zemljom, kao što je odavno namjeravao.
Ovo će involvirati vraćanje mrtvih u život i njihovo podvrgavanje sudu, da bi se zli odbacili za sva vremena, a pravednim Židovima dalo savršeno postojanje u njegovoj nazočnosti.
Ovaj preobražaj će biti naviješten i započet putem izabranog posrednika, novog Kralja, velikog vojnog vođe.
Ovo će se dogoditi uskoro.
U međuvremenu, postojala je stanovita nostalgična ljubav prema dobrim starim danima Proroka, s njihovim odbacivanjem podložnog poštovanja prema autoritetima, te njihovim izravnim i snažnim moralnim porukama. Umjesto njih, sada imaju doba cjepidlačenja oko Zakona.
Postojalo je stoga znatno uzbuđenje u narodu na vijest da se u pustinji pojavio divlji čovjek propovjednik, koji se zvao Ivan. Je li se to vratilo doba Proroka? Da li bi ovaj čovjek mogao čak biti Mesija? Ili je ovdje riječ o ponovnom pojavljivanju Ilije? Slušati ovog čovjeka bilo je kao da ideš u sinagogu i čuješ čitanja iz proroka stoljećima unazad, sa značajnim odjecima poruka Hosee, Joela, Amosa: vratite se na putove Božje i Dan Gospodinov će doći. “Pokajte se jer je Kraljevstvo nebesko blizu.” (Mat. 3.2)
Ivan je nazvan Krstiteljem jer je prakticirao krštenje, uronjivanje dobrovoljnih slušatelja u vode Rijeke Jordan u znak njihova pokajanja. Središte njegova propovijedanja bilo je vjerojatno blizu fjordova Jordana, malo južniije od Jerihona. Ova je lokacija zanimljiva iz više nego samo jednog razloga.
Upravo s toga mjesta pretpostavljalo se da je prorok Ilija uzašao na nebo u vatrenim kočijama (II Kraljevi 2). Nadalje, moć Božja djelovala je čudesno kroz vode rijeke kad je Ilijin učenik Eliša izliječio gubavca Naamana:
“I tako on siđe dolje i uroni u Jordan sedam puta, kao što mu je rekao Božji čovjek, i njegovo tijelo je bilo oporavljeno i postalo čistim kao u mladića.” (II Kraljevi 5.14)
Ova je lokacija također bila manje od deset milja sjeverno od ekskluzivne zajednice u Kumranu. Praktično je nemoguće da Ivan nije znao za njih. Možda je čak on tamo učio i bio dijelom zajednice neko vrijeme. Ako je tako, on je odbacio njihov pristup, jer iako je Ivan bio Židov kao i eseni, živeći i prakticirajući iz temelja židovskih shvaćanja, bili su znatno različiti. Ivan se nije povlačio od svijeta već je donio svoju poruku narodu, otvarajući Kraljevstvo Božje i mogućnost krštenja svakome tko mu je prišao, a ne samo izabranoj eliti odvojenoj od društva. Također, Židovi, uključujući tu i esene, bili su dobro upoznati s redovnim ritualnim pranjima, ali je Ivanova inovacija bila uporaba krštenja kao jedinstvenog neponovljivog čina sa velikim simboličkim značenjem.
Ivan je uspio u privlačenju ogromne sljedbe naroda jer je njegova poruka bila jednostavna (vidi Luku 3.8-14):
Kraljevstvo je dolazilo, pa morate biti pripravni.
Biti Židovom nije dovoljno. Grešnici će se suočiti sa suđenjem.
Ispovijedite svoje grijehe i okrenite im leđa zauvijek - budite dobri, budite plemeniti, nemojte biti lakomi.
Bilo je to kurentno narodno vjerovanje Židova, ogoljeno do same biti. U srcu toga bila je proklamacija o neposrednom dolasku Kraljevstva Božjeg i potreba za pokajanjem. Židovi su bili uprljani grijehom, zavedeni u samozadovoljstvo idejom da je dovoljno biti pripadnikom Izabranog naroda, potomkom Abrahama. Njima je bilo potebno da budu očišćeni prije velikog Suda i samo onda će Bog smatrati da su vrijedni oproštenja.
Cijela poruka se okretala oko briljantne ideje ovog jedinstvenog fizičkog akta, krštenja; lako da se izvede i s jasnom simbolikom, čišćenje tijela u vodi kao vanjski znak unutrašnjeg pročišćenja duše od krivnje, znak individualne moralne odluke da se ide na potpuno novi početak. Predstavljao je promjenu srca, obvezivanje na novi život transformirane svijesti i savjesti. Nije to bilo samo pitanje ispovijedanja svojih grijeha. Bilo je to pitanje temeljite moralne obnove koja te čini spremnim za sve, čak i za kraj svijeta, očišćenim i spremnim da se suočiš sa Sudom Gospodinovim.
To je ono što je ‘pokajanje’ stvarno značilo. Enleska riječ za to (repent) dolazi iz latinskog jezika i znači da ti je žao, ima smisao da nešto žališ, da bi želio da nešto uopće nisi nikad uradio. Ovo nije ono što u Evanđeljima znači grčka riječ (metanoein) a niti hebrejska riječ ne predstavlja točno to - promijeniti mišljenje, ponovno promisliti, ali ne u površnom smislu prilagođavanja vlastitog mišljenja. U Evanđeljima pokajanje znači potpuno okretanje osjećaja i stavova prema načinu vođenja vlastitog života, odbacivanje vlastite prošlosti i okretanje Bogu – u biti ‘obraćenje’.
Ivan nije pristupao ovoj ideji tako mirno i analitički. On je bio propovjednik pun vatre - govorio je da postoji jednostavan izbor – dobri ste i bit ćete spašeni, ili ste prokleti i gorjet ćete:
"Ja vas krstim vodom, ali netko dolazi, netko tko je moćniji od mene i ja nisam dostojan ni da odriješim njegove sandale; on će vas krstiti Duhom Svetim i vatrom. Rešeto je u njegovim rukama da očisti svoj pod za vršidbu i skupi pšenicu u svoj hambar; ali korov on će spaliti u vatri koja se neće nikada gasiti.” (Luka 3.16-18, usp. Mat. 3.11-12)
Očito je da je on govorio o neposrednom dolasku osvetničkog Boga, koji će podijeliti svijet i uspostaviti svoje kraljevstvo. Kasnije, kad je narod razvio mišljenje i tumačenje o misiji Isusovoj, piscima Evanđelja je odgovaralo da između redova impliraju da je on zapravo govorio o Isusu.
Kako znamo kad je to bilo kad je propovijedao Ivan (i Isus)? Tek stoljećima kasnije donijeta je odluka da se iskalkulira kalendar koji mi upotrebljavamo danas. Ivan Krstitelj nije samo jedan lik u Bibliji, jer o njemu smo čuli nešto i od Josipa. Međutim, Josip nam ne daje nikakav određeni datum o njemu. U Novom zavjetu nalazimo sljedeće:
"U petnaestoj godini vladavine cara Tiberija, kad je Poncije Pilat bio upravitelj u Judeji, Herod tetrarh u Galileji … u vrijeme svećeništva Ane i Kajafe, riječ Božja došla je Ivanu sinu Zakarije u pustinji…” (Luka 3.1-2)
Ovdje imamo dva problema. Jedan od njih je da Lukinu povijest ne možemo uzeti kao preciznu, iz više razloga, kao što ćemo vidjeti kasnije. On je bio pripovijedač a ne istraživač točnosti na način kako bi to bio moderni povjesničar. Drugi problem, čak i ako se odlučimo da povjerujemo ovoj izjavi – a izbor nam je veoma mali, jer nemamo ništa drugo od čega bi pošli – jest u tome da su brojenje godina u vladavini nekog vladaoca Rimljani i Židovi radili na različite načine. Budući da je Luka pisao u nekom grčkom gradu u rimskoj imperiji, za slušatelje koji su pripadali nekoj crkvi s predajama i informacijama koje su im namrli Židovi, moguće je otvoriti debatu o tome koji je metod rabio Luka.
Za Rimljane, vladavina nekog cara počinjala je (logično) od dana njegova uspona na tron. August je umro na dan koji je za nas 19. augusta 14. godine poslije Krista, pa bi prvi dan Tiberija počinjao istog dana. Petnaesta godina Tiberija za Rimljane bila bi od 19. augusta 28. do 18. augusta 29. godine poslije Krista.
Židovi su računali vladavinu stranih vladara od židovske Nove godine koja je prethodila usponu na tron. Židovi su imali dvije Nove godine: engleski čitalac se ne može na ovo žaliti pošto čak i danas Engleska ima financijsku godinu koja završava tri mjeeca kasnije nego kalendarska godina. Židovi su imali jednu Novu godinu koja je počinjala 1. Nisana u proljeće (1. Nisan, izračunat prema Mjesečevim fazama) bio je uvijek u martu ili aprilu); ovo je bila godina koja se rabila za vjerske blagdane i za izračunavanje vladavine židovskih kraljeva. Židovi su imali također i građansku godinu, koja je počinjala 1. Tishrija, šest mjeseci kasnije nakon 1. Nisana. Vladavina poganskog imperatora bi se kalkulirala prema građanskoj godini. Prema židovskom sustavu, Tiberije je počeo petnaestu godinu u jesen 27. godine poslije Krista.
Ivanovo propovijedanje stvorilo je valove nelagode kroz čitav vladajući sustav. Herod Antipas je znao da Ivan uzbunjuje narod vjerskim očekivanjima koja su automatski imala i političke implikacije. Pošto je narod vjerovao da autoritet proroka dolazi izravno od Boga, Ivan je u isto vrijeme zaobilazio i potkopavao autoritet svećenika. Na kraju krajeva, on je nudio mogućnost osobnog otkupljenja ‘nezvanično’, kroz osobnu promjenu stava i jednostavan čin krštenja. Implikacija je bila u tome da nije bilo potrebe silaziti u Jeruzalem i kupovati životinju za koju i onako niste imali dovoljno novca, kako bi prinijeli žrtvu u ritualu koji je vodio svećenik.
Ne obazirući se za ovakve brige na najvišoj razini, mase ljudi sjatile bi se da čuju ovog uzbudljivog novog proroka, da bi primili krštenje i postali dijelom novog Izraela. Jednoga dana, ove mase su krile u svojim redovima i jednog mladog čovjeka koji je došao iz malog gradića u Galileji koji se zvao Nazaret.
‘Isus’ je grčki ekvivalent njegova imena; zvao se Đešua ili Ješua, što je bila verzija običnog i čestog imena Jošua. Oba imena su bila skraćeni oblici od Jehošua, što znači ‘onaj čiji je spas u Bogu’. Njegovo prezime je posve moguće moglo biti ben-Josef, što znači sin Josipov, premda je po židovskim običajima onog vremena mogao nositi i ime prema svom zanatu ili čak po svom rodnom gradu – ‘Isus iz Nazareta’, što je više nego samo informativno moglo biti smatrano i njegovim imenom.
Grčki original Novog zavjeta zove ga ‘Isusom Nazarećaninom’ (Jesus Nazaren) umjesto ‘Isusom iz Nazareta’, pa je čak bila iznesena i teza da bi ovo moglo značiti da je osnovao sljedbu koja se zvala ‘nazareni’, a moguće je i to da gradić Nazaret u njegovo vrijme uopće nije ni postojao. No izgleda mnogo vjerojatnijim i boljim prihvatiti da je to jednostavno značilo ‘iz Nazareta’.
Ako i jest moguće otvoriti debatu da je Nazaret nastao tek nekoliko naraštaja kasnije, očito je to moralo biti posve beznačajno mjesto. Lokacija mu je oko 12 milja jugozapadno od Galilejskog mora i oko 70 milja sjeverno od Jeruzalema. Njegovih žitelja u Isusovo vrijeme moralo je biti ispod tisuću ljudi.
U Ivanovu Evanđelju postoji uspomena na prezrivu nevjericu s kojom je zasigurno ponekad bila dočekana ideja o tome da je neka značajna figura mogla doći iz takvog malog sela:
"Našli smo Mesiju… to je Isus sin Josipov iz Nazareta.” “Iz Nazareta?…Može li išta dobro doći iz tog mjesta?” (Ivan 1.41, 45-46)
Utjecaj Ivana Krstitelja na Isusa moguće je i potcjenjivati i precjenjivati. Očito je da je Ivan bio njegova prvobitna inspiracija i njegovo vlastito krštenje u Ivanovim rukama bilo je za njega događaj od velikog značenja. Očito je da je on od sveg srca simpatizirao prihvaćanje svih ljudi, bez snobizma ili diskriminacije, čak i onih koji su smatrani društveno odbačenim.
"Ja vam svečano kažem, skupljači poreza i prostitutke idu svojim putem u kraljevstvo Božje ispred vas. Jer Ivan je došao k vama kao uzor istinske pravednosti, ali mu vi niste vjerovali, ali skupljači poreza i prostitutke jesu.” (Mat. 21.31-32)
Također, kad je Isus započeo svoj vlastiti put propovjednika, sve se okretalo oko življenja pravednim životom, važnosti Kraljevstva Božjeg i prihvaćanja krštenja. Evanđelje po Ivanu zapravo je u protuslovlju samo sa sobom kad se dotiče pitanja da li je Isus i sam krstio narod, pošto kaže da jest u 3.32 i 3.26, ali kasnije ovo kvalificira u 4.2 izjavljujući da su krstili njegovi učenici, a ne sam Isus. Ovo je dijelom zbog toga što je autor ovog Evanđelja, koji je imao tako veličanstvenu koncepciju o Isusu, mislio možda da bi bilo pomalo ispod njegove razine da čini nešto takvo izravno, umjesto da stoji iznad svega toga i samo propovijeda ili filozofira. Evanđelist je također baštinio osjećaj zbunjenosti i nelagode glede samog Isusovog krštenja po Ivanu, koji je nazočan i u drugim Evanđeljima - ogromno oklijevanje da se prihvati da bi sam Isus mogao misliti da mu treba oprati svoje grijehe i pokajati se. To bi teško moglo biti u skladu sa božanskim i sveznajućim bićem koje ostvaruje svoj unaprijed znani dramatični plan.
Pored ovoga, evanđelist je morao brižljivo praviti razliku između Ivanova krštenja vodom i njegove vlastite tvrdnje da je Isus došao krstiti Svetim Duhom (Ivan 1.33). Ipak, meni se čini prilično besmislenim za bilo kojeg povijesnog istraživača da postavlja pitanje da li je Isus krstio ljude. Jeste li ikad upoznali bilo kakvu skupinu kršćana koji nisu poznavali baptizam (ili ‘krštenje’)? Prema tome, ako je postojao baptizam prije njega a on je krenuo zbog krštenja i svi koji ga slijede prakticiraju krštenje, ideja da je on bio negdje po sredini, jedini koji to nije čino, pomalo je smiješna. Naravno da je krstio.
Ipak, gigantska osoba kao što je Isus nije mogla ostati u Ivanovoj sjenci. Oni su ubrzo bili viđeni kao rivali:
“Oni otiđoše k Ivanu i rekoše, “Rabi, čovjek koji je bio s tobom s one strane Jordana… sada krsti; i svi odoše k njemu.” (Ivan 3.26)
Zatim, kao što ćemo vidjeti kad budemo ispitivali Isusovo učenje, on je donio odluku da Ivanov izraz o vlastitoj viziji Kraljevstva Božjeg nije dovoljan; naglasak je morao jasnije biti na tome da čovjek stavlja sebe u ruke Božje živeći na ispravan način sada, umjesto da očekuje uništenje svjetskog poretka. Njegova revidirana ocjena o značenju Ivana vidi se kod Mateja 11.11 I kod Luke:
"Kažem vam, od sve djece rođene od žene nema većeg od Ivana; ipak, najmanji u kraljevstvu Božjem veći je od njega.” (Luka 7.28)
Zanimljivi i malkice drugačiji oblik sačuvan je u Izrekama 46 u Tominom Evanđelju (čija je kompletna kopija otkrivena tek u Egiptu u 1945. godini):
"Isus je rekao, Od Adama do Ivana Krstitelja, među onima koje su rodile žene, nitko nije toliko mnogo veći od Ivana Krstitelja da čovjek ne bi smio odvratiti pogled. Ali ja sam rekao da tko god među vama postane dijete upoznat će kraljevstvo i postat će veći od Ivana. “ (Tom.46)
Na kraju, ne samo da je Isusovo učenje nadišlo Ivanovo na puno načina, nego je i razlika u njihovim životnim stilovima također ilustrirala njihovo odvajanje stavova i izložila Isusa kritici pobožnih. Pozornost je skrenuta na činjenicu da dok Ivanovi učenici prakticiraju post, Isus i njegovi sljedbenici bijahu poznati po tome što jedu, piju i uživaju (Mat.11.18-19, Marko 2.18-20, Luka 7.33-34).
Čak i poslije njegove smrti, Ivan Krstitelj je i dalje imao snažu sljedbu, posve neovisno od onih koji su slijedili Isusa. Doista, jedino se u Ivanovu Evanđelju kaže da su se njihova učenja preklapala. Druga Evanđelja u Novom zavjetu kažu nam da je uhićenje Ivanovo potaklo Isusa da počne propovijedati. Možda je Ivanovo pogubljenje navelo Isusa da ozbiljno preispita značenje kraljevstva Božjeg.
Prema Evanđeljima, Ivana je uhitio Herod Antipas zbog kritiziranja – na moralnoj osnovi – njegove ženidbe sa Herodijadom, ženom njegova brata Filipa. Prema Josipu, pak, Ivan koji je bio zatvoren u tvrđavi Mahaerus (blizu Mrtvog mora), bio je faktično uhićen jer je uočen kao potencijalna politička opasnost i tek neko vrijeme poslije Ivanove smrti Antipas je odbacio svoju prvu ženu u korist Herodijade:
"Herod je bio užasnut Ivanovim utjecajem na narod. Bojao se da bi to moglo dovesti do ustanka jer su svi oni izgledali spremni da na njegov poticaj učine bilo što. Zato je smislio da je mnogo bolje da preduprijedi bilo kakvu subverzivnu akciju koju bi on mogao poduzeti i da ga se riješi.” (Starine, 18,5)
Markovo izvješće o smrti Ivana Krstitelja, s obećanjem plesačici Salomi na banketu, poslije čega je glava Krstiteljeva bila prezentirana na plitici, samo je priča, ne povijest. Vratit ću se na ovo opet u jednom kasnijem poglavlju, kad budemo razmatrali pisanje samih Evanđelja.
Kako bismo ocijenili njegovo vlastito gledanje na Zakon i pokušali razumjeti njegovo shvaćanje Kraljevstva Božjeg, potrebno je da sa više detalja proučimo Isusovo učenje. Prije nego to učinimo, vrijedi spomenuti značenje još jednog spominjanja Ivana Krstitelja.
Evanđelja nam govore (Mat. 14.2, Marko 6.16) da je Herod, čuvši za Isusovu reputaciju kao još jednog učitelja u proročkom stilu, rekao da je to Ivan Krstitelj; “on je ustao iz mtvih”.
To je vrsta kulture u kojoj su ovi ljudi živjeli. Herod ne uzima u obzir ‘razumnu’ alternativu, niti traži ekshumaciju Ivanova tijela ili DNK test na Isusu. Sve što on čini to je da je čuo glasine i nejasan opis i on odmah vjeruje da je čovjek ustao iz mrtvih. Bilo je posve u redu vjerovati u onim danima nešto fantastično ako bi pala igla, bez da bi itko pomislio da je to glupo ili ludo. Nije više tako. Mi znamo više nego oni – ne nužno o moralu ili toleranciji ili odnosima s drugim ljudima, ali svakako o psihologiji religije i o tehničkim preprekama koje bi spriječile reanimaciju leševa.
GLAVA TREĆA
VJEROVANJA I STAVOVI
Tiberije je postao rimskim carem u 14. godini nove ere. U 27. godini nove ere postavio je Poncija Pilata za namjesnika Judeje. Pilat će biti upravitelj deset godina i u tom razdoblju Isus će biti pogubljen.
Prema onome što nam govore povjesničar Josip i židovski filozof Filon, Pilat je bio doista tvrd karakter, pametan ali tvrdoglav, savršeno spreman da bude nemilosrdan, čovjek bez ikakvih simpatija za Židove. Na kraju je bio i smijenjen sa svog položaja zbog nepotrebne brutalnosti. Ovaj stvarni Pilat nema nikakve sličnosti sa kasnijim slabićem istog imena iz Evanđelja, koji je oprao ruke od svoje odgovornosti i oklijevao primijeniti smrtnu kaznu na čovjeka koji je uočen kako izaziva neprilike.
Rimska vojarna i zapovjedništvo nalazili su se u Cezareji, oko 60 milja od Jeruzalema, pa je tamo svoju bazu imao i upravitelj. No dolazio je u Jeruzalem u vrijeme raznih blagdana, kad je vjerojatnost da bi u narodu moglo biti nekakvih neprilika bila veća. Vojska bi se u takvim prilikama smjestila u Antoniji, velikoj utvrdi sa koje je bilo moguće nadzirati sve što se događalo u Hramu i oko njega.
Raniji upravitelji imali su dogovor da vojnici koji odlaze na garnizonsku dužnost u Jeruzalem ostave svoje zastave u Cezareji. Ove su zastave bile ukrašene slikama poganskih božanstava ili samog Cara (koga su također smatrali bogom), pa bi njihova nazočnost u svetom gradu bila primljena od strane Židova kao ozbiljna povreda njihova svetog zakona.
Bila je to značajna koncesija što su Rimljani dopustili da židovski osjećaji u ovoj stvari dobiju ovako prevagu nad vojskom i njenim ponosom. Na kraju krajeva, zastave su doista pokazivale slike koje su vojnicima – kako se pretpostavljalo – bile svetinja. Reklo bi se da su poslije ustanka u 6. godini nove ere Rimljani smatrali nužnim da ovom velikom gestom prividnog poštovanja prema židovskoj vjeri malo spuste temperaturu, nadajući se vjerojatno da će tako postići da njihovi podanici lakše prihvate svoju novu situaciju.
Ipak, to je bilo prije nekoliko godina. Koncesija je nervirala Rimljane, jer je bila ne samo nečasna za vojnike, već je doista bila uvredljiva i za cara. Što ovaj narod misli tko su oni? Trenutak naimenovanja novog upravitelja pružio je pogodnu priliku da se nešto učini u svezi s tim. Pilat je preuzeo dužnost s carskom naredbom da se koncesija povuče.
Već prvom prilikom kad je trebalo poslati vojsku u Jeruzalem, Pilat im je naredio da ponesu svoje zastave sa sobom, ali da u grad uđu kad se već spusti mrak. Sljedećeg jutra zastave će već biti spuštene sa zidova tvrđave Antonije u Jeruzalemu. Fait accompli. Možda je Pilat mislio da će Židovi reći: ‘K vragu, on je to učinio podmuklo, dok smo mi spavali, ali on je zapovjednik i sad je već kasno da se bilo što učini oko toga’.
Ovo je samo još jedna ilustracija rimskog potpunog nerazumijevanja Židova. Barem u ovoj prilici, Židovi nisu odmah odgovorili nasilnom akcijom. Kontrolu su preuzele mudrije glave, pa su stale na čelo velikog broja ljudi koji su u mirnoj i urednoj, ali odlučnoj povorci krenuli u samu Cezareju da ulože prigovor protiv ovog svetogrđa. U početku, Pilat je ostao čvrst, izjavljujući da bi ispunjavanje njihove molbe bilo uvreda za cara. Masa ljudi nije popuštala. Stavili su jasno do znanja da neće otići, niti će odustati od svog traženja. Ako je potrebno može ih svih poubijati, ali oni će prihvatiti mučeništvo zbog lojalnosti prema zahtjevima svoga Boga.
Pilat je na kraju shvatio da oni misle ozbiljno. Bio je potpuno spreman da bude bezobziran, ali nije bio glup. Posljedice hladnokrvnog masakra ogromnog broja pasivnih žrtava mogle bi biti daleko opasnije od popuštanja u ovom posebnom slučaju. Naredio je da se uvredljive zastave uklone iz Jeruzalema.
Postoji još jedna priča koja nam otkriva Pilatove metode i karakter. Radilo se o izgradnji vodovoda, kojim bi se dovela voda u Jeruzaem. Ovo zvuči kao divljenja vrijedan projekt, ali je ozbiljno uzbudio Židove iz nekog razloga. Malo smo frustrirani što nemamo dovoljno detaljnijih informacija. Razlog za to je što je židovski povjesničar Josip čini se malo oklijevao da situaciju objasni. Njegova dva najveća djela bili su “Židovski rat” i “Židovske starine”; obje knjige sadrže izvješće o incidentu, ali se u tumačenjima razlikuju. U kasnijem djelu, “Starinama”, veoma je neodređen, jer kaže samo da ‘im se nije sviđalo ono što je urađeno u svezi sa vodom’. U “Ratu”, međutim, kaže da su troškovi operacije plaćeni iz hramskih sredstava, i to iz ‘svete blagajne koja se zove Korbonas’ (“Rat” 2. 175-7).
Možda je Pilat mislio da je ovo savršeno razumno, jer se radilo u svakom slučaju o koristi za Židove. U našim povijesnim izvorima nema nikakve optužbe da su sredstva bila pronevjerena radi osobne koristi. Možda je neki priglupi vojnik prošao kroz prostor koji je normalno za pogane bio zabranjen i uzeo novac silom, odbacujući prigovore svećenika riječima da zemlja i sve što je u njoj i onako pripadaju Rimljanima. Kakav god bio razlog, reakcija je bila žestoka. Bijesna masa Židova vrijeđala je osobno samog Pilata kad je došao u Jeruzalem.
Pilatove kontramjere imale su u sebi nešto suptilnosti i suzdržanosti, umjesto da se sastoje samo od brutalne represije. Naoružao je svoje vojnike teškim batinama umjesto mačeva, naredio da ih sakriju u lokalnoj odjeći i poslao ih usred rulje da se iskažu na najupadljivijim i najopasnijim pojedincima. Vojnici su prišli zadaći sa stanovitim viškom entuzijazma i mnogi ljudi su bili faktično pobijeni, umjesto da budu samo malo obehrabreni. Ipak, u najmanju ruku bio je to pokušaj kontrole nad ruljom umjesto smišljenog pokolja, a bio je uspješan u otklanjanju prijetnje.
Već smo ukazali na pitanje novca za Rimljane i da je to bio veoma emotivni problem za Židove. Njihove carske takse, koje su obične ljude držale u siromaštvu i ujedno naglašavale njihovu podložnost poganskoj imperiji, morale su se platiti kao dodatak drugim obvezama, kao što su na primjer bile hramske dažbine. Radilo se o dvije drahme koje je svake godine morao platiti svaki Židov koji je navršio barem 20 godina. Ovo se odnosilo čak i na Židove raspršene po čitavoj imperiji. Gradovi sa židovskim zajednicama postavili su sandučiće za skupljanje novca u sinagogama, a delegacije su s velikim sumama novca nosile to u Jeruzalem.
Može se pokazati teškim procijeniti razine stanovništva prije toliko stoljeća, pa se mišljenja o tome koliko je bilo Židova razlikuju. Moglo ih je biti preko dva milijuna u cijeloj Palestini, preko milijun u Egiptu i Siriji i još par milijuna u cijeloj dijaspori u rimskoj imperiji i na daljem istoku. Možda je 7 posto ili otprilike toliko stanovništva imperije bilo Židova, jer su se njihove zajednice rasprostirale na zapad sve do samog Rima.
Jeruzalemski hram bio je žarište židovskog života. Ljudi koji su njim upravljali imali su neku vrstu duhovnog monopola, jer je to bilo jedino mjesto gdje su se mogle prinositi žrtve Bogu, kao geste pokajanja za grijehe. Atmosferu u hramu u vrijeme godišnjih blagdana teško je zamisliti. Svakog dana bilo bi na tisuće hodočasnika koji su kupovali janjad i golubove i pripremali se za žrtvu. Mjesto je vrvilo ljudima, životinjama i pticama, a buka je zasigurno bila užasna, sa skičanjem stvorenja kojima su presijecali grlo, beskrajnim litrama krvi koju je trebalo ukloniti i smradom gorućeg mesa koje se prinosilo kao žrtrva Jahvi.
Prvi čovjek u židovskoj aristokraciji bio je Veliki svećenik. Iako je on i dalje biran od Židova iz malog broja srodstvom povezanih porodica, Rimljani su inzistirali da za sebe rezerviraju ovlast potvrđivanja izbora. Ovo je važilo od početka rimske uprave do vremena Klaudija, koji je bio car od 41. do 54. godine poslije Krista.
Veliki svećenik je predsjedavao Vijećem židovskih vlasti koje se zvalo Sinedrij (Sanhedrin). Ovo je bila adaptacija grčke riječi synedrion što znači ‘skupština’. Ime je bilo mnogo starije od početaka samog Vijeća i išlo je 500 godina unazad do prvobitnog Vijeća staraca, koje je postojalo kad su Židovi bili pod vlašću Perzijanaca. Vijeće je bilo omalovaženo do gotovo pune beznačajnosti pod Herodom Velikim, ali su ga Rimljani oživjeli kad su stvorili provinciju Judeju. Ovo je stavilo Sinedrij u povlašteni, ali težak položaj posrednika između židovskog naroda i njihovih imperijalnih gospodara.
Sinedriju je data značajna nezavisnost i autoritet, ali ne do te mjere da bi mogli zaboraviti tko je gazda. Neki od njih bili su praktični realisti i znali su da sigurnost i stabilna uprava zahtijevaju mirne odnose sa Rimljanima. Nije im bilo stalo do ljubavi s Rimljanima, ali su bili savršeno svjesni koliko su oni moćni. Ako su Židovi htjeli preživjeti, morali su surađivati, dopadalo se to njima ili ne.
Realisti nisu imali živaca za žestoki nacionalizam i znali su da idealistički motivirani čin pobune predstavlja ozbiljnu prijetnju za Židove, a ne za Rimljane, jer je odmazda nužno morala pripasti pobjednicima, a represalije su obavezno bile divljačke. Ovo je bio stav Velikog svećenika Joazara u vrijeme popisa populacije pod Kvirinijem; pokušao je uvjeriti narod da se tome mirno pokori.
Ovi realisti su također odbacivali narodna vjerovanja i očekivanja, na koja su gledali kao na maštarije i prilično histerično ometanje da se jednostavno bude običnim dobrim Židovom koji štuje Boga i ostaje vjeran prvobitnom Zakonu Tore.
U takvoj situaciji uvijek postoje kolaboracionisti – ime pogodno za one koji su svoje interese stavili na prvo mjesto, umjesto interesa svog naroda i svoga društva. Imali su utjecaja i uživali prestiž, družili se s moćnicima. Neki od njih bili su bogati zemljoposjednici s prelijepim kućama i možda smislom za stanoviti luksuz i ponešto uvezenog helenističkog stila.
Zatim, tu su bili obični ljudi. Mrzeći Rimljane s njihovim taksama i nasilnim vojnicima teške ruke, njihovom ritualno nečistom nazočnošću i njihovim nedostatkom pravog poštovanja za judaizam, bili su ispunjeni mržnjom i prema aristokratskim kolaboracionistima i prijezirom prema njihovom licemjerstvu. Njihovo divljenje i potajno podržavanje bilo je u njihovim srcima rezervirano za borbene zelote, zato što su ovi odbijali kompromis i smatrali ropsku poslušnost nelojalnošću prema svom Bogu. Povrh svega toga, i oni su dijelili očekivanja naroda o dolasku Mesije, Jahvinog pomazanog kralja, koji će spasiti Židove od ovozemaljske bijede, pomesti pogane strance i vratiti vladavinu kraljevstva Izraela. Bila je to eksplozivna mješavina, ali će ona nastaviti proizvoditi napetosti još četrdeset godina, prije nego što izbije u ozbiljnu sveopću pobunu.
Hramske vlasti pripadale su stranci koju su zvali saduceji. Oni su se pojavili pod hašmonejcima i vjerojatno su sebi dali ime po Zadoku, Visokom svećeniku u doba Davida i Solomona (I Kraljevi 1). Njihov stav prema prihvatljivoj doktrini bio je, kao što smo zamijetili, konzervativan i oprezan, prije nego inovativan ili dinamičan. Njihova gledišta bila su sigurnija i realističnija nego kod drugih sekta judaizma.
Bilo je dobrostojećih Židova izvan svijeta svećeničke aristokracije, osobito zemljoposjednika, vlasnika vinograda i uzgajivača maslina (maslinovo ulje bilo je među najvažnijim proizvodima Galileje). S druge strane, Židovi su vjerovali da je siromaštvo Bogu drago. Ovo vjerojatno zbog toga što ga je uvijek bilo tako mnogo. (Velika je šteta što im ni jedan od njihovih proroka nikad nije rekao da je zla sreća i strana dominacija također Bogu draga. To bi im prištedjelo strašno puno nevolja).
Značajni i utjecajni elementi u judaizmu nalazili su se i izvan saducejske organizacije, jer su mnogi ljudi bili razočarani njihovim materijalizmom ili ih jednostavno nije privlačio njihov mirni pristup religiji. Neki su se slagali s riječima što ih je stoljećima ranije izgovorio prorok Izaija:
“Gospodin reče: Ovi ljudi dolaze mi blizu svojim ustima i časte me svojim usnama, ali njihova srca su daleko od mene. Njihovo obožavanje prema meni sastoji se samo od pravila koja su izmislili ljudi.” (Iza. 29.13)
Neki se ljudi povukoše u pustinju, da bi držali zajednički svu imovinu i živjeli asketskim životom, u stilu ekskluzivnih samostanskih zajednica. Sekta esena pronađena je u Kumranu, koji nam je poznat zbog otkrića dokumenata poznatih pod imenom Svitci s Mrtvog mora. Njihovi životi bili su ozbiljna i disciplinirana odanost onome što su oni vjerovali da judaizam jest, posvećeni učenju i molitvi, sa svojim vlastitim tumačenjem doktrine i rituala. Oni su potpuno odbacivali ono što su vidjeli kao kompromis i teološku grešku svećenstva u Jeruzalemu i nisu im priznavali nikakav autoritet nad sobom.
Razumjeti ljude koji su začeli kršćanstvo teška je zadaća, jer se tu ne radi samo o tome da se uoče i razumiju ovi detalji povijesne pozadine i kulturnog okruženja. Najteži dio toga jest pokušaj da se stekne pravilno razumijevanje tipa svijesti koju su imali, a koja je toliko različita od naše. Oni su bili potpuno zaokupljeni mislima i idejama koje bismo mi smatrali ‘religioznim’, ali upravo u tome i jest naš prvi problem. U našem društvu, čak i religiozni ljudi imaju i druge koncepte, koji nisu religiozni. Na primjer, oni mogu popravljati motore svojih automobila ili imati snove ili slušati liječnikova objašnjenja o svom stanju, ali nijedna od ovih stvari nema nikakva utjecaja na njihove ideje o tome za što je odgovoran Bog ili o tome treba li on imati volje da nešto učini u svezi s tim. U Judeji prvog stoljeća, ako bi točak otpao s kola, mogla bi to biti krivnja nekog demona; pojava kišne oluje ili fenomen kemijskog procesa kojim se kruh dobija od kvasca bili su misteriozna djela Božja.
Bolest, neplodnost i poraz u borbi viđeni su kao prirodne posljedice grijeha. Ljudi u antičkom svijetu očekivali su od svojih lutajućih mudraca da izliječe bolesne, putem ozdravljujuće moći dobivene od bogova, kao nešto što je normalni svakodnevni događaj. Nisu pojma imali o bakterijama ili o histeričnim odnosno psihosomatskim stanjima, o placebu ili kontrolnim grupama za testiranje lijekova. Nisu čuvali nikakve zapisnike o recidivima.
Općenito prihvaćeno gledanje bilo je da snovi i vizije predstavljaju savršeno normalan kanal komunikacije između ljudskog i božanskog. Što bi drugo moglo biti? U Isusovo vrijeme, Grci su tek počinjali debatirati o tome da li ‘inspiracija’ doista nastaje iznutra ili je čovjeku u glavu stavljaju bogovi.
Pitanje da li su antički ljudi bili ‘racionalni’ nema nikakvog smisla, jer i ovo je samo još jedan suvremeni pojam. Možemo ih proučavati sa simpatijama, ali to je nešto posve drugo od toga da suludo zamišljamo kako bismo trebali, ili čak uopće i mogli, vjerovati u ono u što su oni vjerovali, i to na potpuno isti način i s istim razlozima zbog kojih su oni vjerovali.
Uzmimo na primjer vjerovanje u proročanstva, to jest u ideju da usputni navodi u starim dokumentima mogu biti anticipacija i objašnjenje događaja u njihovom vlastitom svijetu. Pošto su vjerovali da je sve na svijetu pod kontrolom i u vlasti Boga, njihovo prirodno gledanje bilo bi daleko od individualne slobode i naklonjeno predestinaciji. Bog je sve napravio i Bog sve zna, pa prema tome Božji svijet mora raditi prema njegovim planovima, točno onako kako je on zamislio.
Božja otkrivenja o svezi sa svijetom i njegovim namjerama za svoj narod, sve je to bilo tu, u Svetim spisima, u starim svetim knjigama. Proučavane i analizirane bez kraja i konca, sve je moralo biti protumačeno u njihovu svjetlu, a to bi zasigurno otkrilo neizbježnu svezu između ranijih zbivanja i izreka sa kasnijim događajima. Na kraju krajeva, nikakvo drugačije događanje nije čak bilo niti moguće, jer bi inače Bog to njima rekao.
Važno je do kraja dobro razumjeti snagu i značenje ovakvog stava. S jedne strane, moglo bi se tvrditi da vjerovanje može doista uzrokovati da se događaji dogode, jer bi netko mogao poduzeti smišljenu akciju da se proročanstvo ispuni. S druge strane, jedan od rezultata ovog vjerovanja, koji ga čini apsurdnim za objektivno oko, bio bi da će sve moguće manipulacije biti promatrane kao opravdane ako bi se, makar nategnuto, uspjelo izvući neko suvremeno značenje ili napomena iz nekog ranijeg navoda, bez obzira koliko bio opskuran ili nevjerojatan. Ovo bi također značilo da bi oni mogli tvrditi da se neki događaj dogodio na neki određeni način samo zato što izgleda postoji neko proročanstvo o tome. Ovo nije krivudanje, ovo je logično; ako Sveti spisi kažu da je to bilo onako kako je trebalo biti, onda je to bilo kako je moralo biti. Onda bi prešli na priču u skladu sa Svetim spisima, a ne u skladu sa pravim izvješćima o tome koje su dali stvarni svjedoci.
Prvi kršćani su također započeli s ovakvim vjerovanjem. Ovo znači da su pisci dokumenata koji su završili u ‘Novom zavjetu’ vjerovali da židovski Sveti spisi moraju biti puni proročanstava o Isusu, premda je on rođen stoljećima nakon što su napisani. Oni su imali potrebu da pravdaju svoju poziciju i svoje tvrdnje o Isusu, pružajući autoritet ‘dokaza’ iz proročanstava za ciljeve evangelizacije tek rođene crkve. Ovo je utjecalo na priče ispričane o Isusu poslije njegove smrti i prije nego što su zapisane, pa su stoga utjecale i na konstrukciju Evanđelja.
Izvan judaizma, dominantni oblik religije u ovom multikulturnom svijetu sastojao se od takozvanih ‘misterijskih’ religija. Ove su se razvile od najranijih kultova plodnosti. Čak i u vremenu prije početaka poljoprivrede, najznačajnija manifestacija prirodnog svijeta bio je ciklus godišnjih doba, nastupanje zime koja ubija vegetaciju, a onda povratak života i rast u proljeće. Teškoće, pa čak i potencijalno gladovanje, moralo se prihvatiti ako je to bio način na koji bogovi djeluju, i bilo je bitno slaviti ovaj vječni krug smrti i uskrsnuća, jer bi inače bogovi u svojoj srdžbi mogli zaustaviti nastupanje proljeća.
Ove religije su prema tome sve bile usredotočene oko jednog osobitog središnjeg mita ili dramatične priče, koja je uključivala boga ili boginju koji umiru, bilo doslovce ili metaforički, putujući u donji svijet, u kraljevstvo mrtvih, da bi kasnije bili ponovno rođeni ili uskrsnuli odnosno vratili se u gornji svijet. Cijela drama je prema tome simbolizirala nastupanje zime, koje je donosilo žalost, te ponovno rađanje proljeća, koje je bilo razlog za radost i veselje.
Zvale su se ‘misterijske religije’ jer je njihova najdublja, unutrašnja praksa uvijek držana u tajnosti od autsajdera. Oni koji su bili određeni za inicijaciju morali su položiti svečanu zakletvu šutnje, prije nego što bi im bilo dopušteno da u potpunosti sudjeluju, a kršćenje ove zakletve moglo je biti ne samo nečasno, nego i opasno. Ovi tajni rituali katkada su se održavali u zamračenoj prostoriji, ili u nekoj pećini noću, s dramatskim ili simboličkim uprizorenjima scena iz središnjeg mita svoga kulta. Možda je postojao dugi period priprema i instruktaže prije završnih ceremonija. Ponekad je inicijacija smišljeno pobuđivala ekstremne emocije ili je involvirala fizičke muke i testove hrabrosti. Poenta ovih iskustava bila je unutrašnja duhovna transformacija, podizanje svijesti na novu razinu. Inicirani je trebalo da izađe na drugu stranu kao nova osoba, ponovno rođena, pošto je osjetila smrt izbližega ili božanstvo, ili i jedno i drugo. Sticala je povlasticu da besmrtnost dijeli s uskrslim bogom.
Ovi kultovi nisu bili mali i opskurni, već su bili rašireni širom antičkog svijeta. Proizašli su iz širokog niza najrazličitijih kulturnih sredina, od grčkih kultova kao što je Adonisov (bez sumnje najljepšeg od svih bogova plodnosti), preko azijskih misterija Velike Majke Boginje, do kultova iz Irana i Egipta. Jedan kult slijedio je poljoprivrednog boga Asirije koji se zvao Tamuz: njihov mit bio je priča o njegovu silasku u donji svijet, odakle je spašen od vrhovne boginje Ištar. Sljedbenici Cibele izražavali su svoju tugu zbog smrti boga ‘danom krvi’, tijekom kojega je vrtoglavi ples korišten da pobudi trans, tako da bi pomahnitali plesači mogli sami proizvesti krv. Zatim bi slavili blagdan Hilarije 25. marta, proslavljajući dolazak proljeća kao uskrsnuće Atisa. Postojale su također misterije Serapisa, zajedničkog boga dviju kultura, kombinirajući grčke i egipatske elemente, što je izgleda učinjeno iz političkih razloga. Središte ovog kulta nalazilo se u Aleksandriji.
Najpopularnija religija među rimskim vojnicima bio je stari iranski misterij koji je zahtjevao obožavanje Mitrasa (Mitre), perzijskog boga sunca. Vojnici su ga zvali Mitras. Oni su kult nosili sa sobom kroz sve zemlje imperije, pa su ga donijeli i u London. Njegova privlačnost za vojnike možda je uključivala ‘mušku energičnost’ njegove ideje žrtvovanja bika, što je simboliziralo ponovno rađanje života, te činjenica da je dio ceremonije inicijacije u kult bilo kupanje u krvi žrtvovanog bika. Mitraizam je nastavio da cvjeta kao rival kršćanstvu sve do 3. stoljeća poslije Krista.
Osim mitraizma, najčuvenije i najznačajnije od ovih misterijskih religija bili su Eleuzinski i Orfejski misteriji Grčke i kult Izide i Ozirisa iz Egipta. Rituali su se vršili u Eleuzisu, blizu Atene, još ranije od 600. godine prije Krista. U misteriji Eleuzisa obožavala se Demetra, boginja žita, a središnji mit bila je otmica Demetrine kćeri Perzefone od Hada, koji ju je postavio za kraljicu donjeg svijeta. Zeus, dirnut Demetrinom tugom, dopustio je Perzefoni da se privremeno vraća u gornji svijet svake godine.
Orfejski misteriji, sa bazom u Grčkoj i južnoj Italiji, bili su u biti slični. Tu je priča bila o Orfeju, legendarnom grčkom pjesniku koji se spustio u donji svijet da bi vratio svoju ljubljenu Euridiku poslije njene smrti, ali ju je izgubio kad nije poslušao zapovijed bogova da se ne osvrće za njom dok ga je slijedila van. Ovo se osnivalo na poemama iz čak 7. stoljeća prije Krista, a koje je, prema vjerovanju sljedbenika, napisao sam Orfej.
Izida (Izis) bila je najveća i najpopularnija od egipatskih boginja, a Ozirisu je bila i sestra i žena. Misteriji o Izidi, sa svojom egipatskom atmosferom i ritualima, imali su romantičnu privlačnost u helenskom svijetu; Egipat je već u Isusovo vrijeme bio star i legendaran.
Krajem svakog oktobra vjernici bi imali emotivne ceremonije u spomen Ozirisove smrti, predstavljajući očaj Izide dok je bila u potrazi za njim. Na kraju, tijelo bi se tobože pronašlo u odvojenim komadima i dijelovi bi bili ponovno sastavljeni. Magično vraćen u život, uskrsnuli bog je bio pozdravljan od nazočnih gledatelja u ekstazi, koji su ga smatrali garancijom svoje vlastite besmrtnosti poslije smrti.
Zamišljati da ja ovdje pokušavam ‘uvrijediti’ kršćanstvo, implicirajući sličnost između simbolizma žetvenog ciklusa koji stoji u osnovi ovih religija i (naizgled toliko različite) jedinstvene povijesne smrti i neočekivanog Isusovog uskrsnuća, znači potpuno nerazumijevanje moje poente. Posve je očito da su ovi kultovi pripremili teren za široko obraćenje na kršćanstvo. Njegovi sljedbenici već su bili upoznati s idejom obećanja vječnog života putem vjere i s idejom proslavljanja uskrsnuća u proljeće. Njih nije trebalo uvjeravati u istinitost ili stvarnost uskrsnuća, jer su oni već u to vjerovali. To nije bio neki novi ili čudesni koncept, za koji bi ih trebalo pridobijati da povjeruju u njega, odnosno nešto protiv čega su oni imali neku vrstu racionalnog intelektualnog otpora.
Istina je da je svijet oko Mediterana i na Srednjem istoku bio apsolutno prepun kultova uskrsnuća i kad je Pavao počeo propovijedati o Isusu, to je započelo naprosto kao još jedan takav kult više. Međutim, umjesto običnog nuđenja simbolizma i mitologije, priča je imala posebnu privlačnost tvrdnji o ličnostima i događajima u nedavnoj povijesti - premda za ovo nije bio zaslužan Pavao, kao što ćemo vidjeti – a također se pozivala i na impresivni autoritet židovskih svetih spisa.
Bilo bi pogrešno misliti da je unutar samog judaizma postojalo neko posebno vjerovanje o uskrsnuću koje je jednostavno bilo prihaćeno kao ‘ortodoksna’ verzije istine, usvojeno od praktično svih Židova. Bilo je i suviše raznolikosti u židovskom vjerovanju da bismo mogli iz njih destilirati neke posebne konzistentne doktrine. Posve je lako objasniti i razumjeti zašto su o uskrsnuću mogle proisteći tolike različite interpretacije. Počev od prihvaćanja ideje o Božjem Sudu tijekom Posljednjih Dana, prije nego što bi sadašnji svjetski poredak bio pometen, moglo se postaviti pitanje zašto dobri Židovi koji su ranije umrli ne bi sudjelovali u uživanju nagrada - ukoliko ih se najprije ne vrati iz mrtvih. Zatim se moglo debatirati da li će i zli ljudi također biti vraćeni nazad, kako bi se suočili s kaznom i dobili ono što su zaslužili. Sljedeća debata mogla bi biti oko toga da li će opće uskrsnuće uključivati i pogane, jednako kao i Židove. Jedna popularna ideja bile je da bi neke izuzetne osobe mogle ustati iz mrtvih uoči općeg uskrsnuća, kao znak dolaska Posljednjih Vremena; mnogi su očekivali ponovno pojavljivanje velikog proroka Ilije.
Prvobitno, judaizam nije imao nikakvih koncepata o uskrsnuću i životu poslije smrti. Nije bilo nikakvog opravdanja za takve ideje u najranijim dokumentima, nikakvog nagovještaja ideje o besmrtnosti duše. Prvobitno izraelsko gledanje na smrt bilo je turobno prije nego umirujuće, vječiti san u sjenovitom kraljevstvu koje se zvalo Šeol. U Prvoj knjizi Samuela, 28.7-21, mrtvi prorok Samuel biva vraćen iz Šeola od Vještice Endor, što nam pruža rijedak primjer antičkih predaja o ovoj temi.
Saduceji nisu vjerovali u život poslije smrti, pa su ideju o uskrnuću odbacivali kao narodno praznovjerje, kao novinu koju nije odobravala Tora. Što se njih tiče, odnos jednog Židova s njegovim Bogom morao se razriješiti u ovom svijetu.
Uskrsnuće, zajedno s mnogim drugi idejama tog vremena, pojavilo se prvi put u babilonskom izgnanstvu, ne samo kod proroka tog vremena, nego i zbog izloženosti Židova utjecaju perzijskih vjerskih koncepata i stavova. Ovi su uključivali optimističkije gledanje na život poslije smrti, na Posljednji Sud i rat između sila dobra i zla. Uskrsnuće mrtvih radi Posljednjeg Suda, da bi se nagradili blagoslovljeni i kaznili prokleti pojavilo se prvi put u Knjizi Izaije (26.19). Izaija spominje Dan Gospodinov u drugom poglavlju, a kasnija poglavlja upuštaju se malo opširnije u priču o suđenju i spasenju, kao i o uništenju zemaljskih sila odnosno starog svjetskog poretka. Ove ideje su kasnije pojačane u Knjizi Danijelovoj:
“Mnoštva koja spavaju u prašini zemljinoj će se probuditi: neki radi vječnog života, drugi na sramotu i vječiti prijezir.” (Dan. 12.2)
Što se tiče neba, za Židove je ovo bilo Božja domena, a ne za duše mrtvih. Ideja da bi duše pravednika išle u nebo poslije smrti izrasla je zajedno sa kršćanstvom, premda je koegzistirala prije nego što je potpuno zamijenila nadu u uskrsnuće. Ovo je bilo malo glupo, doista. Ako su pravednici već u raju s desne strane Boga ne bi zbilja imalo nikakva strašno velikog smisla vraćati ih još i iz mrtvih. Ako ideš u Raj a ne u Šeol kad umreš, zašto bi ti bilo potrebno gledati unaprijed s nadom da će biti uspostavljeno Kraljevstvo Božje na Zemlji?
‘Raj’ je perzijska riječ koju su usvojili najprije Grci a zatim Hebreji. Ona znači park ili vrt i rabila se u Septaguinti kako bi se prevele riječi ‘edenski vrt’. Kasnije, od ideje o povratku u prijašnje dane blaženstva i slave, riječ je korištena za zemlju pravednika u budućnosti, njihovu nagradu poslije Suda. Još kasnije, ovo se razvilo u ideju o nebeskom raju kao odrazu onog zemaljskog.
Kad je kontrola nad hramom bila u rukama konzervativnih saduceja, Židovi koji su kontrolirali sinagoge (i koji jesu prihvaćali doktrinu o uskrsnuću) bili su poznati kao farizeji. Ovo ime dolazi od riječi koja znači ‘odvojen’, jer su oni sebe gledali kao odvojene od svega što je bilo grešno ili nečisto. Oni su se prvi put pojavili u drugom stoljeću prije Krista, kao reakcija protiv političke odluke hašmonejskih vladara, koji su odlučili konsolidirati vlast crkve i države kombinirajući Kraljevstvo Izraela s Velikim svećenikom (zbog čega su svi svećenici bili iz istih probranih porodica).
Farizeje je moguće lako odbaciti kao zločestu čeljad u Evanđeljima, zato što su debatirali o Isusovu učenju. No u stvari oni su imali veliku reputaciju mudrosti, obrazovanosti i vjernosti Zakonu. Nisu bili fanatični kao zeloti, preferirajući toleranciju i strpljivost u odnosu prema militantnom ekstremizmu ili političkom aktivizmu. Premda su voljeli i poštovali svoj Zakon i željeli sačuvati njegove tradicije, bili su i dovoljno razumni da vide potrebu da se njihova vjera prilagodi svijetu koji se mijenja. Ovo je uključivalo Sopher’im, pismoznance ili doktore Zakona, ne samo u proučavanje i podučavanje o svojim svetim spisima, nego također i tumačenje i debatu o tome kako primijeniti pisma situacijama i pravilima ponašanja u sadašnjosti.
Ovo je značilo da su farizeji, premda se njihovo standardno poučavanje sastojalo od nesuptilnih ali učinkovitih metoda ponavljanja i memoriranja, također ohrabrivali vitalni intelektualni razvoj, izgrađujući značajno tijelo oralne tradicije kao dodatak pisanom Zakonu. (Ova ‘Tradicija’ je na kraju i zapisana, u drugom stoljeću poslije Krista kao Mišna (Mishnah) i u petom stoljeću kao Gemara. Ova dva djela sačinjavaju židovsku knjigu zakona koja je poznata kao ‘Talmud’.
Saduceji nisu imali živaca za ova ‘tumačenja’. Oni su ih odbacivali, zajedno sa kasnijim prorocima i idejama pod perzijanskim utjecajem. Moguće je također da su se oni bojali svega što bi potecijalno moglo potkopati njihov autoritet. Oni su vjerovali da se bit judaizma nalazi u Tori, u pet knjiga Mojsijevih, i u ceremonijma hrama, a sve ostalo je bilo skretanje pozornosti od pravilnog služenja Bogu. Oni su gledali na spekulacije o kraju svijeta ili doktrinu o Mesiji kao na nešto što Sveti spisi ne samo da ne podupiru, nego su i opasno subverzivne, pa ne mogu donijeti ništa osim stvaranja društvenog nemira.
Još jedno popularno vjerovanje koje su saduceji odbacivali kao drugu babilonsku inovaciju bilo je široko rasprostranjeno prihvaćanje postojanja demona. Ironija je da je dio razloga za ovo mogao biti u evoluciji židovskog razmišljanja o Bogu. Sofisticirani koncept transcendentnog božanstva nije bio toliko pristupačan kao više personalizirana ideja o plemenskom bogu. Ovo važi i danas, naravno; jedna prividno monoteistička religija sa dalekim Konačnim Bićem uvijek na kraju završava kao neka vrsta prerušenog politeizma, sa posredničkim duhovnim bićima između Boga i ljudi – bili to anđeli, sveci, duhovi, pretci, Sinovi ili Djevice.
Perzijska religija za vrijeme babilonskog izgnanstva unijela je u židovsku imaginaciju ideju o silama dobra i zla u vječitom sukobu. Svitci sa Mrtvog mora zajednice u Kumranu govore o kozmičkom ratu između Sinova Svjetlosti i Sinova Mraka. Međutim, slične ideje bile su rasprostranjene i izvan takvih zatvorenih skupina. Kakve god bile njegove varijacije, judaizam je ostao u biti monoteističan; anđeli i demoni su uvijek promatrani kao u krajnjoj crti podložnici svemogućeg Boga, kad god on ushtije da pokaže svoju moć.
Postojanje anđela (od grčkog angeloi, glasnici) i demona (od daimones, duhovi) dopušta obje ideje, sofisticiranu (ako je Bog savršen, pa prema tome nepromijenjen i nepromjenjiv, kako može djelovati u svijetu? – putem posrednika) i jednostavniju ideju ( zašto se događaju strašne stvari? – zbog zlih duhova). Držalo se da su nečisti duhovi odgovorni za uzrokovanje oluja i nesretnih slučajeva, jednako tako kao i bezumlja i bolesti. Raniji stav da je bolest Božja kazna postojala je još uvijek i u prvom stoljeću poslije Krista, ali su ljudi postali spremniji vjerovati da je bolest uzrokovao bolesnik kojega je opsjeo demon.
Za nas su zanimljive dvije posljedice ovoga. Jedna od njih jest da tamo gdje postoji vjerovanje u opsjednutost demonom postoje i praktičari egzorcizma, koji koriste moći ili rituale za izgon demona. (Židovi su doista uživali znatnu reputaciju u vanjskom svijetu kao mađioničari i čarobnjaci, ne samo egzorcisti.) Druga posljedica jest da ako su duhovi odgovorni za sve moralno i fizičko zlo u svijetu, onda će svanuće Kraljevstva Božjeg istjerati sve zle duhove da bi bili uništeni, izliječujući automatski sve bolesti u svijetu. Ovo je značilo da će dolazak Kraljevstva biti skopčan sa izliječenjem bolesnih; ili, alternativno, pričanje priča o bolesnim ljudima koji su izliječeni moglo bi se promatrati kao dokaz da Kraljevstvo uskoro dolazi.
Vođa zlih sila bio je Sotona ili Belijal, đavo (daibolos). Kao i drugi duhovi, on je bio podređen Bogu, a ne nekakva posljednja, konačna zla sila. Koncept Sotone nije bio od velikog značaja ranijim Židovima. Ime se prvi put pojavilo u prvoj knjizi Kronika (21.1). Postao je poznat kao ‘Protivnik’, a pojavljuje se u Knjizi o Jobu kao neka vrsta duhovnog birokrata koji provjerava ljudsku dobrotu, ali sa ograničenim moćima i pod Božjom kontrolom. Ideja o njemu kao autoritetu koji vlada hordama demona, iskušavajući i proganjajući čovječanstvo, dovela je tek kasnije do koncepta o njemu kao personifikaciji zle sile i neke vrste pandana dobrom Bogu (umjesto sofisticiranije ideje o jednom Bogu od koga sve dolazi, pa i loše stvari).
Ako mrtvi idu u Šeol i ako Sotona nema svoje vlastito kraljevstvo, odakle je onda došla ideja o paklu? Originalna riječ koja se rabi u Bibliji jest Gehenna. Ovo je dolina zapadno od Jeruzalema gdje je u ranijim stoljećima jedan suparnički kult žrtvovao djecu bogu Molehu (II Kraljevi 23.10, Jeremija 7.31, 32.35). Nakon što je mjesto njihovih obreda obeščastio Josiah, počelo se na kraju rabiti kao odlagalište smeća u Jeruzalemu. Bilo je to dakle mjesto crva, pošto se crvi hrane otpadom, i vatre, koja je tamo vječito tinjala radi uništavanja otpada. Ovo je objašnjenje za spominjanje crviju i vatre kod Marka, 9.43-48, koji citira iz Knjige Izaijine 66.24. Mjesto je uvijek donosilo loše asocijacije i mnogi Židovi su ga gledali kao mjesto gdje će, nakon uskrsnuća, pokvareni ljudi biti mučeni.
Ja se pak pitam koliko je kršćanskih savjesti, s krivnjama malim ili velikim, bilo stoljećima mučeno strahom od sadističkih vizija vječite kazne u vatrama pakla. Kakva tragedija. Daleko od toga da bi to bila kozmička lokacija beskrajne patnje, evo što je riječ jedino značila: odlagalište smeća izvan Jeruzalema.
| < | svibanj, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
...nikad ispričana priča...