31.12.2009., četvrtak

2010.

Dragi prijatelji!

Želim vam sve sretnu, veselu i najljepšu 2010. Da ne bi ostalo samo na riječima, evo i poklona. Odlomak je iz Infinite Jest, pp 144-7. Recimo da nosi naslov “The Rise and Fall of Videophony”. Evo kako pad počinje.

It turned out that there was something terribly stressful about visual
telephone interfaces that hadn’t been stressful at all about voice-only inter-
faces. Videophone consumers seemed suddenly to realize that they’d been
subject to an insidious but wholly marvelous delusion about conventional
voice-only telephony. They’d never noticed it before, the delusion — it’s like it was so emotionally complex that it could be countenanced only in the
context of its loss. Good old traditional audio-only phone conversations
allowed you to presume that the person on the other end was paying com-
plete attention to you while also permitting you not to have to pay anything
even close to complete attention to her. A traditional aural-only
conversation — utilizing a hand-held phone whose earpiece contained only
6 little pinholes but whose mouthpiece (rather significantly, it later seemed
contained (6˛) or 36 little pinholes — let you enter a kind of highway-
hypnotic semi-attentive fugue: while conversing, you could look around the
room, doodle, fine-groom, peel tiny bits of dead skin away from your
cuticles, compose phone-pad haiku, stir things on the stove; you could even
carry on a whole separate additional sign-language-and-exaggerated-facial-
expression type of conversation with people right there in the room with
you, all while seeming to be right there attending closely to the voice on the
phone. And yet — and this was the retrospectively marvelous part — even
as you were dividing your attention between the phone call and all sorts of
other idle little fuguelike activities, you were somehow never haunted by the
thought that the person on the other end’s attention might be similarly
divided. During a traditional call, e.g., as you let’s say performed a close
tactile blemish-scan of your chin, you were in no way oppressed by the
thought that your phonemate was perhaps also devoting a good percentage
of her attention to a close tactile blemish-scan. It was an illusion and the
illusion was aural and aurally supported: the phone-line’s other end’s voice
was dense, tihgtly compressed, and vectored right into your ear, enabling
you to imagine that the voice’s owner’s attention was similarly compressed
and focused . . . even though your own attention was not, was the thing.
This bilateral illusion of unilateral attention was almost infinitely gratify
-ing from an emotional standpoint: you got to believe you were receiving
somebody’s complete attention without having to return it. Regarded with
the objectivity of hindsight, the illusion appears irational, almost: literally
fantastic: it would be like being able both to lie and trust other people at
the same time.
Video telephony rendered the fantasy insupportable. Callers now found
they had to compose the same sort of earnest, slightly overintense listener’s
expression they had to compose for in-person exchanges. Those callers who
out of unconscious habit succumbed to fuguelike doodling or pants-crease-
adjustment now came off looking rude, absentminded, or childishly self-
absorbed. Callers who even more unconsciously blemish-scanned or
nostril-explored looked up to find horrified expressions on the video-faces
at the other end. All of which resulted in videophonic stress.
Even worse, of course, was the traumatic expulsion-from-Eden feeling of
looking up from tracing your thumb’s outline on the Reminder Pad or ad-
justing the old Unit’s angle of repose in your shorts and actually seeing your
videophonic interfacee idly strip a shoelace of its gimlet as she talked to
you, and suddenly realizing the whole infantile fantasy of commanding
your partner’s attention while you yourself got to fugue-doodle and make
little genital-adjustments was deluded and insupportable and that you were
actually commanding not one bit more attention than you were paying,
here. The whole attention business was monstrously stressful, video callers
found.

- 10:21 - Komentari (4) - Isprintaj - #

30.12.2009., srijeda

Heidi

Dekan Tipurić i Ekonomski fakultet učinili su što Edvard Kardelj i Stipe Šuvar ni u najsmionijim snovima nisu predviđali prije 22. stoljeća: studiraš biznis tako da si predmet biznisa. Ultimativni case study. Nešto kao kad se upišeš na medicinu pa se svakog ljeta daš operirati da profesori imaju ljetnu školu. Upisuje se u indeks za ciglih 2000. I sve to još uz diskretan šarm međunarodnog.
Uz to, ne jedan od ljetnih školaraca sutra će rečenu školu s ponosom upisati i u CV kad će se prijavljivati na Kalmetine natječaje.

Svatko tko hoda ovim planetom zna da se radi o besprimjernoj institucionaliziranoj besramnoj gramzivoj koruptivnoj i nemoralnoj ponudi za studente koji su a) lijeni, b) tupavi, c) imaju n puta po 2000 kuna, gdje je n multiplicet njihove lijenosti i tupavosti. Pa takvih u međunarodnoj ljetnoj školi ima cca 2 tisuće. Njima uz bok je 30-tak kolega iz „regije“, taman toliko da ljetna škola bude „međunarodna“. Pa da nam dekan i priležeće mu vijeće ponosno govore kako su oni ne samo avantgarde, nego i lideri, ne samo naši, nego i regionalni.

Gledamo danas na „sučeljavanju“ rektora Bjeliša i dekana Tipurića. Dekan se brani procedurom i komisijama, floskulama i frazama. Ni riječi o besramnom biznisu – a i što će čovjek. Uostalom, i Fakultetsko vijeće misli jednako. (Nema sumnje: da je Gerhard Ledić u formi, to bi fakultetsko vijeće bilo vrijedno posjeta lutajućeg reportera pa da se dojmovi objave, kao nekad, u nedjeljnom Vjesniku.)

Nego, ni to nije dosta: dekan podsjeća javnost kako i Harward ima ljetnu školu. Pa trijumfira: želi li rektor Bjeliš i Harwardu zabraniti ljetnu školu?! Pa lukavo sugerira općinstvu: sve je to Bjeliš poduzeo da se riješi uspješnog i obećavajućeg kandidata na predstojećim izborima za rektora.

Ovih dana se govori o užasima prezentne predsjedničke kandidature Milana Bandića. Mi, građani, suočeni smo s prijetnjom da nam predsjednik postane netko tako mahnit u želji da bude izabran, netko tako nadrealno nepristojan i tako suspektan u svakom zamislivom pogledu. Netko tko je u stanju i najsumnjiviju rabotu proglasiti aktom ljubavi, dobročinstva i samoprijegora.

Gledam večeras dekana Tipurića u Otvorenom kod (or)Togonala i slušam kako na sasvim jasne i dokazive argumente objašnjava da i Harward ima ljetnu školu. Sasvim je jasno: nova zvijezda je rođena – bez da i na časak zavirimo u ostale aktivnosti vrlo-uspješnog-i-aktivnog_te_skupog dekana.
Pokraj dekana Tipurića, čak i predsjednički kandidat Bandić ispada nedužan i plah. Skoro poput Heidi.

- 00:35 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.12.2009., srijeda

MSU u raljama MJ

Nepodijeljeno je mišljenje da je otvorenje MSU kulturni događaj desetljeća. *
Moje je mišljenje, sada podijeljeno s vama, da je Miljenko Jergović kulturni događaj prethodnog desetljeća.

Zašto kulturnom događaju prethodnog desetljeća treba da ničim izazvan pokuša kulturni događaj ovog desetljeća uniziti i omrznuti, mi nikad nećemo saznati, a i bolje nam je.

Već svi znaju kako se nedopustiv gaf dogodio na dan otvorenja. Je li za to kriv Biškupić, Dolenčić, neki nepoznati aparatčiški ulizica ili bogtepitajtko, manje je važno. Ali, gaf je gaf, a muzej je muzej. Skupa s toboganom i onim predivnim Chromos-čovječuljkom od neona koji nas tako neodoljivo farba još od studentskih dana.
Istina, premijerka je rekla i to da svjedočimo kulturnom događaju stoljeća. Imala je i takvu-i-takvu haljinu. I skupa s Bandićem je procesirala koloriranu kobasicu i slušala 4:33. I katastrofa je da su moja punica i punica mog brata čekale vani na studeni i kiši i u Avenue molu da uniđu.

Ali, čujete (čujete - to je beskrajno šarmantna poštapalica Fadila Hađića), pa normalno je da u ovoj neurednoj zemlji ne može sve biti uredno. Da političari i pripadajući ulizice uzmu pozornicu onima zbog kojih pozornica postoji. Da ima stvari neukusnih i grubih. Nego, pogledajmo što je dobro. MSU je dobar i puno više od toga. Hoće li biti i odličan, ovisi isključivo o njemu, a ja se nadam da hoće i kad smo ga posjetili ove nedjelje istinski smo uživali.

Ne moramo svi biti entuzijasti. Osim toga, po prirodi stvari, sigurno je da bismo mogli pronaći more grešaka. Ali bi ipak valjalo sačuvati neku zdravorazumsku perspektivu. Ako ne vidimo što se događa, ili zasad ne vidimo, možda je pametno da pričekamo. Avaj. Kulturni događaj proteklog desetljeća je zamislio da kritiku treba pisati ognjem i mačem – više kao eksponat i performans. Pa udri po arhitektu i odlutaj u tlapnje o Bugarima, pa udri po haljini, pa ponizi i ionako ponižene uzvanike, pa još i onako vulgarno (opet!) imenuj premijerku vulgarnom izvedenicom od njezina prezimena. (Ti, koji si tako vješt u riječima … tako nekako glasi stih iz Diamonds and rust … ti znaš koliko nisko je vulgarizirati tuđa imena.)

Baš mi je to nekako loše i gorko. Draga su mi oba kulturna događaja, ali bih ovim putem poručio kulturnom događaju jedan da odustane na vrijeme. Mislim da je B. Donat svojedobno napisao kako je Ivan Aralica najveći hrvatski pisac na prijelazu iz 20. u 19. stoljeće. Zašto već sada otvarati kandidaturu za titulu najvećeg na prijelazu iz 21. u 20. stoljeće?


*
Nema veze što do kraja desetljeća ima još godina i dva tjedna. Ne da se spriječiti da mediji naširoko rekapituliraju prvo desetljeće novog milenija. Tumačenje o početku i kraju milenija, stoljeća i desetljeća očito nikad neće pasti na plodno tlo, ali moramo se naučiti živjeti i s tim.

- 18:38 - Komentari (6) - Isprintaj - #

08.12.2009., utorak

Ne možemo pomoći nikome od nas?

Danas je sprovod i moja djeca će ispratiti na posljednji put svog prijatelja. Moja žena i ja nećemo biti tamo. Kad dođemo, kad prvi put susretnemo majku, što ćemo reći? Riječi koje bi mogle opisati našu tugu ne postoje. Hoćemo li se ikad više sretno pozdraviti? Kako je uopće moguće preživjeti takvu nesreću?

Aleksandar Abramov je izgubio život na potpuno apsurdan način. Što god bismo rekli, što god mudrovali, neće nas utješiti. Točno isto kao što ništa neće utješiti nikoga od nas kad se sjetimo Luke Ritza i svih drugih neimenovanih nedužnih žrtava ovog ludila.

Što su zgriješili Aleksandar i Luka i svi ostali? Oni sami, baš i doslovce ništa. Sve što je bilo, i sve što postoji plod je našeg odgoja, našeg sistema i našeg životnog beznađa.
Možemo li zamisliti izvještaje iz Londona i Berlina o takvim apsurdnim i perverznim događajima? Ne možemo, jer ih nema. Kako znamo da ih nema? Jednostavno: ovaj svijet ima tako podešene antene; kad nedužni građani stradaju, kad se stvarne nesreće zaista dogode, mi odmah o tome saznamo.
Nije ovo ni blizu apologija niti Londonu niti Berlinu. Ali kad smo već kod Londona, tamo nedužni građani ne stradavaju, pogotovo ne ovako. Tamo je nemoguće da u centru grada (a centar je vjerojatno veći od Hrvatske) netko oduzme život nekom drugom iz obijesti i zla samog po sebi. Jedno je kriminalni milje, drugo su obični životi.

Nekad se govorilo da je Hrvatska sigurna zemlja. Turizam je funkcionirao na većoj slobodi od Istoka i većoj sigurnosti od Zapada. Zagreb i Rijeka svakako. Što god da je bilo, naša djeca nisu ginula na ulicama.
A danas? Danas su naši susjedi i djeca naših susjeda okrutni ubojice. Danas je moguće da i u Zagrebu i u Rijeci desperadosi i barabe iz čista mira zatuku našu djecu i naš život. U Zagrebu i u Rijeci!

Ima nas 4 i pol milijuna i imamo svoju državu. Ako je to država koja nema načina spasiti Luku i Aleksandra, hvala, takva nam ne treba.
Danas će Aleksandar Abramov biti sahranjen i novine će možda izvijestiti o sprovodu. Neće o tome govoriti predsjednički kandidati. Niti će državna televizija naći u tome svoj interes. To je predvidivo i jadno.
Ali mi, građani, barem sutra, barem na trenutak, trebali bismo se pitati: jesmo li mi, nas 4 i pol milijuna, promatrači ili suučesnici? Ili je vrijeme za akciju? U stvari, na to se svodi. Sve ostalo su nijanse.


- 00:51 - Komentari (9) - Isprintaj - #

< prosinac, 2009 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Komentari On/Off

bok svima! najprije, hvala miri gavranu za naslov koji sam posudio. hvala i tehnickom osoblju bez kojega ovaj blog ne bi bio moguć. za sve ostalo krivite mene.



sarli.euklid@gmail.com

aparatczyk, athenaair, bleki, bolimozak, 4pištolja, 2mama, jimbo, libertybell, nesvrstani, ribafish, svijetuboci, zdenkov kulturni kombi, zrinsko pismo, zvone

+obrati pažnju na reader's digest u lijevom stupcu atheninog bloga.


pollitika


CNN

boja: plava
grad: Zagreb
rijeka: Sava
more: Jadransko
deviza: svetsko, a naše
nogometni klub: LA Galaxy
uzori: Karl May, Christine Nöstlinger, Mato Lovrak
frustracija: torta od sira
atletičar: Luciano Sušanj
posao: Moj
legenda: Ćiro Blažević
nogometni klub: Dinamo, Zagreb
uzor: natporučnik Lukaš
boss: The Boss
simpatija: Ana Štefok
film: Sjever-sjeverozapad
plan: nemam
gdje nisam bio a želio bih otići: Japan
uzor: kojot iz ptice trkačice
tenis: McEnroe i Federer
hrana: pohani šnicli, ćevapi i sve
TV: Milka Babović
radio: muzičke špice od emisija "Po vašem izboru", "Sport-muzika-sport" (a.k.a."Sport i glazba"), "Dogodilo se na današnji dan", "Siesta latina". Jednom ću ih postat. Ako mi pomognete da ih nađem, blagodarim.
novine: Plavi vjesnik, Šator koji se trese, Polet, St. Louis Post Dispatch
stajling: Trifon Ivanov
političar: nema
moto: keksi
moto: It's OK!





Free Hit Counters
Free Hit Counters

Društvo
Ovaj grad ima previše novca
Bože, èuvaj Hrvatsku!
What We Talk About When We Talk About ...
Vozaèka
Nature i društvo
Gdje zapinje sa zakonima?
Jutarnji 1 i 2
Stoj! Tko ide?
8. mart
To su najbolji navijaèi na svijetu
1. maj
Hitna služba
Okabe, Thompson, Primorac, Di Canio, Židak
Živo blato
Ime i prezime
Million euro baby
Platiti, molim!
RH protiv Mehe A.
Neæe on meni u naslov, ni sluèajno!
Schladming? Pih.
Ovo ne smije proæi nekažnjeno!
Elitno pitanje
Gordana Lukaè Koritnik
Slobodni tjednik Nacional
Marisol u Dubravi
Nazovi B. radi ... procjene
Policija na ispitu
Policija na ispitu
Tko to tamo šuti
Otvoreno pismo vozaèu vozila marke Audi, registracijskih oznaka ZG 9009 IJ
Kino Hrvatska
CSI Zagreb
Utakmica u nogama
Hitler u našem sokaku

Škola
Kamo na maturalac - Katmandu, Cancun ili Ognjena Zemlja
Novi kineski duæan
Apparent rari nantes in gurgite vasto
Štrajk
De nautis
Bolonja
Pogled u susjedovo dvorište: doktorice i medicinska braæa
Tko želi biti znanstveni novak
Školarine
Novi udžbenici za novo doba
Prosvjed na matematici: studentima premalo ispita
Škola
Državna matura putuje na fakultet
Instruktori negativne matematike
MZOŠ
Bolonja, revisited
Kaznena prijava protiv neimenovanih poèinitelja


Politika
Pitanje za poreznike
Portfelj bez ministra
Glavaš spašen, sudbina ostalih još uvijek neizvjesna
Mirovine, Vol I. Tko je kriv?
Nije sukob interesa
Mirovine, Vol II. Problem novih umirovljenika
Kad biste znali koliko vas volim, plakali biste od sreæe
Struènjaci stižu
Mirovine, Vol. III. Mirovinska strategija SDP-a
Kako sam kupio novi auto
Hebrangizacija krenula
Ordonans na izborima
Natrag u garažu
D'Hondt
Holdingu ima tko da piše
ZERP
ZERP je opijum za narod
Referendum
Good morning America, how are you!
John McCain


Sport
Ledene staze
Dinamo - Hajduk 27:27
1. poluvrijeme
Slalomski junaci dana
Pet rukometnih želja
Prvenstvo svijeta u konspiraciji
Francuzi zaustavili favorite
Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu: nema predaje
Zaslužni majstori sporta
Mala zemlja za veliku maturu
Sportske novosti
Bravo, Blanka
Ajax
Bend it like Beckham
Reykjavik, 18.1.08. Zbogom, Bobby!
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol. I
Euro 2008: Odabrana poglavlja, Vol II
Olimpijski
Kretanje u neprijateljskoj pozadini
Kradljivci sporta
Stefan Holm
Sportski pregled


Glazba
Hi fi
The Wild, the Innocent and the E Street Dream
A sada ...
Dylan
Bruce Springsteen na San Siru

Razno
Znanstveni pristup èekanju u redovima
Sutra æu baciti radio kroz prozor
2007.
2007. ctd.
IBM
E, moj Olivere, to je niz!
Me, myself, Irene i velike crne škare
Garmisch
Limete
Da Vincijev codex
Moguæe je!
Domaæa zadaæa
Puding od narandže
Brkovi: update
Zloèin u vrtiæu
Vrlo pouèan vikend
Grand Plavac Modri
Zaustavna traka
Poslovièno zbunjen
Èestitka ZET-u
Uvod u nostalgiènu kombinatoriku
Muški genitiv
Dogodilo se na današnji dan
Sva sreæa da je tjedan pri kraju
Stankoviæu, sjedni, 1!
Što se èeka?
Svijet oko nas
ZAN2240
Ponekad treba izgubiti novèanik
Sapore di sale
Što te nema
Koje boje su makedonski vatrogasci?
Uvod u osnove medijske viktimologije
Otvor' ženo Studenu, man' se oèenaša
Ležeæi policajci i kriza identiteta
Nestala adresa
Bagaža
2007., tjedan 42
Kakofonija
HRTV uništa
Da sam ja netko
Male tajne malih od kužine
2008
Èestitka
Simca
Skrivena kamera
Poluvremenske reklame
Samo za odrasle
Ovo je kraj
Drvosjeèa da sam ja
Šarli u nevoljama
Višedimenzionalni Einstein
Doèek
Istinite prièe
Isprika
For the Record
0:0
Prvomajska èestitka
Život u zoni
Nisi sam
Bunch of things that happened
Nije lako, ali je lijepo i korisno ...
Akcija
Cabaret
North by Northeast
Pyongyang Calling
Domaæica može u mirovinu
Život je toèno ovdje