Danas je sprovod i moja djeca će ispratiti na posljednji put svog prijatelja. Moja žena i ja nećemo biti tamo. Kad dođemo, kad prvi put susretnemo majku, što ćemo reći? Riječi koje bi mogle opisati našu tugu ne postoje. Hoćemo li se ikad više sretno pozdraviti? Kako je uopće moguće preživjeti takvu nesreću?
Aleksandar Abramov je izgubio život na potpuno apsurdan način. Što god bismo rekli, što god mudrovali, neće nas utješiti. Točno isto kao što ništa neće utješiti nikoga od nas kad se sjetimo Luke Ritza i svih drugih neimenovanih nedužnih žrtava ovog ludila.
Što su zgriješili Aleksandar i Luka i svi ostali? Oni sami, baš i doslovce ništa. Sve što je bilo, i sve što postoji plod je našeg odgoja, našeg sistema i našeg životnog beznađa.
Možemo li zamisliti izvještaje iz Londona i Berlina o takvim apsurdnim i perverznim događajima? Ne možemo, jer ih nema. Kako znamo da ih nema? Jednostavno: ovaj svijet ima tako podešene antene; kad nedužni građani stradaju, kad se stvarne nesreće zaista dogode, mi odmah o tome saznamo.
Nije ovo ni blizu apologija niti Londonu niti Berlinu. Ali kad smo već kod Londona, tamo nedužni građani ne stradavaju, pogotovo ne ovako. Tamo je nemoguće da u centru grada (a centar je vjerojatno veći od Hrvatske) netko oduzme život nekom drugom iz obijesti i zla samog po sebi. Jedno je kriminalni milje, drugo su obični životi.
Nekad se govorilo da je Hrvatska sigurna zemlja. Turizam je funkcionirao na većoj slobodi od Istoka i većoj sigurnosti od Zapada. Zagreb i Rijeka svakako. Što god da je bilo, naša djeca nisu ginula na ulicama.
A danas? Danas su naši susjedi i djeca naših susjeda okrutni ubojice. Danas je moguće da i u Zagrebu i u Rijeci desperadosi i barabe iz čista mira zatuku našu djecu i naš život. U Zagrebu i u Rijeci!
Ima nas 4 i pol milijuna i imamo svoju državu. Ako je to država koja nema načina spasiti Luku i Aleksandra, hvala, takva nam ne treba.
Danas će Aleksandar Abramov biti sahranjen i novine će možda izvijestiti o sprovodu. Neće o tome govoriti predsjednički kandidati. Niti će državna televizija naći u tome svoj interes. To je predvidivo i jadno.
Ali mi, građani, barem sutra, barem na trenutak, trebali bismo se pitati: jesmo li mi, nas 4 i pol milijuna, promatrači ili suučesnici? Ili je vrijeme za akciju? U stvari, na to se svodi. Sve ostalo su nijanse.
Post je objavljen 08.12.2009. u 00:51 sati.