|
|
|
Odlazak Mišetića s mjesta predsjednika Uprave CA Ivan Mišetić, osoba koja je posljednjih 13 godina bila na čelu nacionalnog zračnog prijevoznika Croatia Airlinesa, najavio je svoj odlazak u Atlantic Grupu Emila Tedeschia. Tamo će obnašati dužnost tajnika grupacije i „širiti dobre vibre Atlantic Grupe u regiji“. Na što je točno pod time Mišetić mislio nije ni važno, u ovom trenutku jedino je bitno da taj nimalo simpatičan lik odlazi iz Croatie Airlines. Evo samo nekih razloga zašto mislim da je dobro da Mišetić odlazi. Croatia Airlines je tvrtka koja zaista nema ni jedan valjan izgovor za loše poslovanje. Samim time što ima mladu flotu, što posluje u zemlji sa 4,5 milijuna stanovnika, oko 2 milijuna Hrvata živi u inozemstvu, a Hrvatsku godišnje posjeti više od 11 milijuna turista. Te činjenice govore da zrakoplovi našeg nacionalnog zračnog prijevoznika moraju biti puni. Puni avioni nikako ne znače gubitak od 198 milijuna kuna koliko je iznosio gubitak CA 2009. godine. Problem je bio u tome što gospodin Mišetić u niti jednoj avio liniji nije „vidio putnike“. Koju god liniju su predlagali ljudi iz poslovnog svijeta on je odgovarao „tu ne vidim putnike“. Postavlja se pitanja kako Mišetić ne vidi putnike na liniji Zagreb-Berlin, a Germanwings ima prosječnu popunjenost kabine na toj liniji od čak 80%. Isto vrijedi i za sezonske linije Dubrovnik-Berlin i Split-Berlin. Odgovor na Mišetićev „loš vid“ na ovoj liniji leži u tome što je Mišetić blizak Lufthansi, a Lufthansa je zapravo vlasnica Germanwingsa. Ako ovakav Mišetićev potez nije jasan dokaz korupcije, onda smo svi mi slijepi, a ne samo Mišetić! Sličan primjer je i prepuštanje linije Zagreb-Moskva i Split-Moskva (sezonski) ruskom Aeroflotu. Drugi problem zbog kojeg CA loše posluje jest užasno slaba iskorištenost aviona. Zadnji večernji letovi iz Zagreba za Sarajevo, Skopje, Prištinu, Dubrovnik, Pulu, Zadar i Split polijeću već u 21.10 h što automatski umanjuje njihovu iskorištenost. Ako to usporedite sa drugim kompanijama vidjet ćete da npr. mađarski Malev svoje zadnje letove iz Budimpešte ima između 23 sata i 00:30 h. Dakle njihovi avioni odrade jednu rotaciju više u danu od naših. Da ne govorimo o loše sastavljenom rasporedu, pa se putnicima iz Pule ne isplati čekati na Plesu 6 sati za konekcijski let već se odlučuju za putovanja s polaskom iz ne tako daleke Venecije. Onda Mišetić kaže da na letovima za Zadar i Pulu ima svega 30-ak putnika dnevno i da mu samo stvaraju gubitak. Jasno vam je da je Mišetić ovakvim odlukama zapravo želio osiromašiti CA i jeftino je prodati Lufthansi uz veliku proviziju. Zašto je CA ovo ljeto prepustila onih milijun turista koji su sletjeli u Dubrovnik drugim kompanijama poput Easy Jeta, Wizz Aira, AirBerlina, British Airwaysa, Lufthanse, Turkish Airlinesa, Chech Airlinesa, Taroma itd itd. Da ne spominjem način zapošljavanja u CA. CA ima ukupno 1131 zaposlenika što je daleko više od potrebnog u odnosu na broj aviona u floti (13) i broj preveznih putnika (1,75 mil.). U Nadzornom odboru CA uvijek su sjedali podobni, a ne sposobni. Od Vrdoljaka, Žužula i Biance Matković nitko nije ni očekivao da će ukazati na nepravilnosti. Sada je samo pitanje hoće li na mjesto Mišetića doći netko sposobniji, hrabriji i pošteniji ili ćemo dobiti Mišetićeva nasljednika u "Mišetićevom obliku"? Neke mane naših škola... Kako je danas počela škola ovo će biti jedan recimo prigodan post. Točnije, budući da je danas škola u centru pažnje, ovaj post će bit akualniji nego u bilo koje drugo doba godine. Evo nekih po meni bitnih problema naših škola (i osnovnih i srednjih): 1. Nastava u dvije smjene – ima li gore stvari za dijete od toga da ne vidi roditelje cijeli dan, ako je škola popodne ujutro se dijete probudi samo, cijelo vrijeme do odlaska u školu je samo, a iz škole dolazi navečer iza 20 sati. Kojem je dijetetu ili roditelju u to doba kad su svi jako umorni stalo do kvalitetne komunikacije? 2. Prenatrpani razredi – adekvatan broj učenika u jednom razredu ne bi trebao biti veći od 20. Kod nas najnormalnije u jednom razredu sjedi 30 učenika. Kako se profesor može posvetiti svakom učeniku ako ih u 45 minuta ne može sve ni pogledati dvaput? No taj se problem izgleda rješava sam od sebe jer se svake godine rađa sve manje i manje djece. 3. Naglasak je stavljen na memoriranje hrpe podataka, a ne razumjevanje gradiva - iz povijesti se uči hrpa datuma i godina umjesto onih najbitnijih za opću kulturu. S druge strane u srednjim školama ne postoji predmet Osobne financije ili Upravljanje vlastitim novcem, a svi znamo koliko bi takav predmet donio koristi za hrvatsko potrošačko društvo. Djecu treba sa 16 godina naučiti da se novac troši u granicama mogućnosti, da se za skupocjeni automobil ne diže kredit koji se može vraćati itd. To bi za njih bile daleko korisnije činjenice za razliku od toga što je stanična membrana, gdje je pohađao školu Antun Matija Reljković itd. 4. Više informatike – informatika je u našim školama marginaliziran predmet. Potrebno je uvesti barem 3 sata tjedno informatike i to da se uče ozbiljne stvari, programiranje i slično, a ne da se četvrtina sati troši na izradu prezentacija u PowerPointu što se može u puno kraćem vremenu svladati. U srednjim strukovnim školama obvezno je učenike naučiti korištenju programa na kojima će raditi sutra na poslu, npr. računovodstveni programi za ekonomiste. 5. Kreativnost – ništa nije tako važno za uspjeh u poslu kao kreativnost. A upravo je kreativnost nešto što naše škole ubijaju u našoj djeci. Učenici bi trebali prema vlastitim interesima odabirati predmete koje žele slušati u tom polugodištu. Ako je netko više nadaren za likovni onda mu treba dati priliku da više sati provede slikajući, ako mu pak više ide matematika treba mu omogućiti slušanje napredne matematike (kao što vani postoje predmeti s prefiksom advanced odnosno napredni stupanj). 6. Korištenje novih tehnologija – učiteljice odnosno profesorice koje imaju više od 45 godina (dakle one rođene 65-e i ranije) misle da je vrijeme stalo kad su one počele predavati u školama. Pa djeca danas više ne idu u školu sa kredom i pločicom za pisanje pod pazuhom, djeca danas žele interaktivnu nastavu, ako ih se uči o ljudskom tijelu profesor treba pustiti film o tome i donijeti plastične primjerke organa, a ne pričati u prazno o izgledu i važnosti jetre. 7. Dostupnost učenicima 24 sata – profesori učenicima moraju biti dostupni više vremena negoli su bili do sada. Ne komunicira se s učenicima samo pet dana u tjednu po par sati, profesori moraju biti dostupni 24 sata 7 dana u tjednu putem svih postojećih tehnologija – Facebook, Twitter, MySpace, MSN, e-mail. Ako učeniku u subotu dok sprema test ili piše domaći rad iz kemije nešto nije jasno, a kemiju idući put ima tek u utorak pa neće valjda čekati utorak da pita profesora jedno pitanje (u 21.stoljeću!) nego će mu jednostavno poslati poruku na Facebook profil. I onda profesori kažu kako učenik nije zainteresiran, pa ne bi ni ja bio da trebam 4 dana čekati na jedan odgovor. Naravno ima toga još hrpa, ovo je tek dio koji mi trenutno pada na pamet... Svi učenicima, a osobito onima koji su krenuli u prvi razred osnovne ili srednje škole želim još jednu uspješnu školsku godinu punu veselja, zabave i smijeha bez napornih profesora! |
Komentari On/Off
Dnevnik.hr  since 18th January 2008 Dnevnik.hr Do sada vas je bilo na blogu: |
