Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

nedjelja, 06.12.2009.

Athumanunhova Tajna i Legenda

Naxyrh – katastrofa zbog koje je potonula Atlantida i uništeni Slavni gradovi

Priroda u kojoj je živio Atlant razlikovala se od ove naše današnje. Zemlju je u to doba prekrivao gusti sloj oblaka (opis toga Athumanunh je pronašao u sakndinavskoj mitologiji iz priča o Nibelunzima, malo preuredio i smjestio svoju Alandiju daleko na sjever u nepregledna prostranstva Sylenca koja je okovao led i zatrpao snijeg, no, povezivati Alandsko otočje i Alandiju sasvim je pogrešno i nema nikakve dodirne točke, jer Alandija je Athumanunhova riječ složenica).


dok druge mitologije zimu nazivaju ženom staricom, Athumanunh je zimu usporedio sa mudrim starcem Sychythom koji je prvi spoznao Tajnu

Nadalje, nakon prvih kataklizmi, prirodnih katastrofa i atmosferskih previranja odjednom se pojavilo Sunce. Tako je prvi drevni Atlant živio u intimnoj zajednici s bujnom i divovskom vegetacijom, te divljom faunom. Vode potoka, rijeka i jezera bile su mnogo fluidnije od ovih naših današnjih, te su daleko jače djelovale i imale veći učinak na sva tadašnja živa bića.

Atlant je pijući tu praiskonsku vodu u sebe upijao i moćne sokove Zemlje i ostalog bujnog biljnog Svijeta. Vrhovima maglovitih planina tada je još uvijek odjekivala mukla tutnjava, a munje bez grmljavine Atlantu su morale ličiti na duge vatrene zmije. Prestrašen i skriven u dubokim pećinama, okružen divovskim stablima i životinjama Atlant neumorno motri i polako razaznaje sve te pojave.


anakhtha phamodha phuraha (alandski noćni modri tulipani koji opet procvatu samo jednu noć i to u misterioznoj noći Anakhtha kada hladne kiše Shakazeye skrivaju Andraghonha od pogleda Sonsyreye)

Napokon je Atlant shvatio da može svojim pogledom djelovati na meteore, te na oblake nabijene vatrom kako bi se rabeći iste zaštitio od napada divovskih životinja iz svoga okružja. Kasnije će upravo ova moć na Atlantidi često biti zlorabljena, sve dok napokon ne postane i sredstvo razaranja. Dakle, primitivni Atlant bio je obdaren nekom vrstom prirodne magije, a neka današnja primitivna plemena još je uvijek posjeduju.

Praiskonski jezik Atlanta zapravo je bio skup onomatopeje i usklika, neposredno prizivanje prirodnih i nevidljivih sila. (Athumanunhu je trebalo čak desetak godina kako bi osmislio jezik Alanđana i napokon uspio, a dijelove rečenica ponekad vam i budu napisane) Posebno je taj prvi Atlant bio sposoban iz biljaka izvlačiti sokove, ili pak ubrzavati njihovo rastenje. Prve nastambe van pećina Atlant gradi upravo vješto ispreplićući lišće pod kojem se vješto skrivao.

U rijetkim trenucima odmora Atlant bi se odmarao na rubu tih prašuma, ili pak na obalama velikih rijeka, a tada bi se u njegovoj duši i rađalo nekakav religiozni osjećaj. Sav uronjen u Prirodu Atlant se prisjećao Božanstava i to iskazivao u glazbenom obliku. Bili su to trenuci kada više nije bilo svakodnevne vreve i meteža, onda kada bi rikanje divljih zvijeri i kliktaji ptica prestali. (obratite pozornost na mitske Enhu ptice, one su vrlo bitne za spoznaju Tajne o kojoj Athumanunh piše)

Atlant je tada čuo samo jednolični žubor rijeke nad kojom se izdizala i lebdjela prozirna magla koja je više nalikovala dimu. Atlant je tada mirno i pozorno slušao zvukove Noći … (zvukove noći pozorno slušaju i Vitezovi vjetra, jer i u njima dio je odgonetke na zagonetku koja krije Tajnu) I tako, zagledan u dubinu svoje duše, odjednom Atlant je začuo neki drugi glas, glas koji kao da je dolazio iz dubine rijeke, kao da se rađa u zraku, kao da dolazi iz mračnih prašuma i nadjačava sve ostale zvukove Noći.


mudri starci Sychythe iako prestravljeni od straha i promrzli od hladnoće neumorno su pratili Vitezove vjetra sve dok napokon nisu ne samo spoznali već i vidjeli Tajnu Vitezova vjetra

Taj ritmički glas od samo dvije note mogao je Atlantu zvučati kao Ta – O, ili Te – O, ili De – O, ili Di – O … (morali ste primjetiti da i Athumanunh vrlo često rabi nazive za alandske gradove poput 'Tealan', 'Alantea' … ) Atlant je počeo šaputati i opetovati te note i bila je to njegova prva molitva koja je u sebi tada sadržavala sve ono što je u njemu bilo najdublje i najuzvišenije. Noć bi za Atlanta bio početak novoga života – života snova i vizija u kojima je Atlant putovao nekim drugim, nepoznatim i stranim Svjetovima. ( … negdje na polovici Noći Tangatanunh Vitezovima vjetra pridružile su se njihove sjene i započelo bi tajnovito doba Noći nazvano Starghatanunh …)

Kako tijelo Atlanta još nije bilo toliko vezano za materiju kao ovo naše današnje, on se lakše od nas danas mogao izdići u iznad fizičke sfere, zapravo u duhovni Svijet koji je opet zapravo sama srž Kozmosa. Tada bi upravo taj Svijet, poput bujice, provalio u dušu primitivnog Atlanta. U tom snu Atlantu su se javljala razna veličanstvena obličja, pa mu se tako odjednom pojavio i Anhu, (Enhu) Stvoritelj i Utemeljitelj rase Atlanta kojeg je primitivni Atlant vidio u obličju plemenitog i časnog starca koji u ruci drži štap.


Anhu, Enhu, Tahunah (onaj koji zna Tajnu) sve ima svoje mjesto i značenje u Legendi o Alandiji

Taj starac Anhu (Tahunah) postao je vodič Atlantu kroz slojeve gustih oblaka i magle. U tim plavetnim visinama Atlant je vidio mnoga Plamena bića uzvišenih lica, s kosama koje su buktale poput plamena, s očima dubokim poput ponora, no, nikada nije stigao do Plamene točke središta, jer Anhu mu je objasnio da otuda svi i potječemo. Anhu je Atlantu pokazao i sjaj milijuna Zvijezdi koje Atlantove oči još nisu mogle tada dokučiti.


Tahunah, Intosh, Tyhytonh, Nehenuh i Hasthadah znali su itekako što se dogodilo na bojnom polju Herofhalha i najviše se bojali da posljednja od vili Charyzmhy ne opetuju grešku koju su već jednom počinile njezine bake, a upravo se to i dogodilo. Posljednja od vili Charyzmhy, neiskusna i premlada, upravo je bila pogodna za Zlo naziva Naxyrh, no, Vitezovi vjetra sada su imali ono što su tražili od trenutka kada su izgubili svoje sjene – imali su Njega, a on je imao Vatru u žilama, ledeni dah Athumazye, strašni vjetar Actyalan kretao se uz Njega, hladne kiše Shakazeye skrivale su tragove, mitska magla Anybeatha skrivala Ga je i Legenda je napokon mogla postati stvarna

Tako je tada Atlant prvi put vidio Svijetlost budućeg Čovječanstva, vidio je Atlant tada i Mjesec kojeg su obavili crni oblaci, ali nije ni sanjao da sve to najavljuje buduće Zlo … Kada bi se Atlant ujutro probudio, prvo što je pomislio bilo je to da je živio u nekom Višem Svijetu u kojem je razgovarao s Bogovima. Te uspomene ostale su duboko urezane u svijesti Atlanta, ali on tada još uvijek nije znao spoznati granicu Sna i Jave. Dobro, bilo bi dovoljno, nastavim drugi put!


magovi Hyperareye Tajnu će čuvati kroz sve tri priče Shaenhutha, Omytreya i Balanmungh

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...