Mitologija Mezopotamije
Drevni i originalni mitovi, drevne Mezopotamije, tijekom dvije tisuće godina posve su zaboravljeni. Ipak, sačuvano je nekoliko iskrivljenih prikaza koje su napisali klasični grčki i latinski pisci. Nadalje, nekoliko puta drevni mitovi Mezopotamije spomenuti su i u Bibliji, ali se na kraju sve to toliko ispremiješalo da više nikome ništa nije jasno. Prvi originalni mitovi bili su zabilježeni na glinenim pločicama klinastim pismom kojim su pisali drevni mezopotamski pisari. No, i tu ima problema, jer glinene pločice pisane su na drevnom sumerskom, ali i na drevnom akadskom jeziku. Izvorno klinasto pismo izašlo je iz uporabe još tijekom posljednjih stotinjak godina pr. K. Tijekom 19. stoljeća europski znanstvenici uspjeli su dešifrirati klinasto pismo, ali ostao je problem razumijevanja drevnog sumerskog i akadskog jezika. Pokušaji tumačenja tih dvaju drevnih jezika prije 1939. godine jako su nepouzdani. No, posljednjih godina znanstvenici otkrivaju sve vjerodostojnije dokaze i pločice koje pomažu u razumijevanju drevnih jezika.
Tako danas sasvim sigurno i pouzdano znamo da su drevni stanovnici Mezopotamije svoju zemlju nazivali Sumer, a sebe Sumerani. Nadalje, izgleda da su Sumerani bili doseljenici u Mezopotamiju, ali odakle su stigli nema pouzdanih dokaza. Možemo nagađati da su se Sumerani doselili negdje oko 3500. g. pr. K. i to na najistočnije dijelove Mezopotamije gdje se tada govorilo semitskim jezicima. Sumerani nisu govorili semitskim jezikom, ali su oni ubrzo poprimili pismo kojim se služio semitski jezik, pa izgleda da otuda imamo i akadski jezik. Na tisućama glinenih pločica koje su pronađene donekle je moguće rekonstruirati u što su vjerovali drevni Sumerani, ali neki dublji smisao tog vjerovanja jako je teško potvrditi. Na kraju, najteže je ipak odvojiti pomiješane dijelove dviju kultura (sumerske i semitske) koji su uvelike utjecali na sadržaje tih drevnih mitova.
Japanska mitologija – Kigi (Kojiki i Nihongi)
U Japanu je od najranijih vremena mitologija bila u službi vladajućih klasa koje su sastavljale i mijenjale tradicionalne mitove s ciljem da sebi osiguraju položaj. Tako su Japanci dugo vjerovali da su carevi božanstvena bića po svojoj sposobnosti arahitogami (oličenje boga). Tako je za vrijeme vladavine Meiji (1868. – 1612.) mitologija uporabljena za jačanje carske vlasti (Šintou).Tako su mitologija (religija) i politika postale u Japanu jedno te isto, a tijekom 1930. mitologija će postati duhovno opravdanje za japansku nacionalističku i militarističku politiku, a takovo stanje promijenit će se tek nakon Drugog Svjetskog rata. Naime, japanski car je 1. siječnja 1946. službeno porekao da ja bog i istaknuo da nije povezan s narodom na mitski način. Time je i Šinto prestao biti državna religija, a japanska mitologija napokon gubi svoju političku ulogu i vraća se svom izvornom duhu. Glavnina mitološke građe Japana nalazi se u dvije knjige (Kojiki i Nihongi) koje se zajednički nazivaju Kigi. Sve te drevne zapise i kronike dao je prikupiti i zapisati car Tenmu. Japanske carske kuće voljele su tvrditi da potječu od Amaterasu – božice Sunca. Japanski profesionalni pripovjedači (kazivači) mitologije nazivaju se – Kataribe, a japanski seoski starci prenosili su usmene predaje o lokalnim božanstvima, precima i herojskim junacima, te razne priče o lokalnim vjerskim svetkovinama i ostalim ljudskim, ali i prirodnim pojavama. Upravo ti mitovi i mitska kazivanja kasnije su zabilježeni u Fudoki i Noritu, te u Kogoshui (povijest Inba svećenički klan koji je upravljao Šintoom). Glavna mitološka kazivanja potječu iz geografskog područja Japana imena Takamagahara (Yamato mitovi), (Izumo mitovi) i (Tsukushi mitovi). Japanski naziv za boga je Kami, ali taj naziv istodobno opisuje i nešto što pobuđuje strah, te posjeduje nadnaravnu moć i ljepotu. Tako se u japanskoj mitologiji Kami vrlo često naziva neka planina, rijeka, drveće, stijene, životinje, ali i ljudi, pa otuda mnoštvo božanstava, duhova i predmeta koji su se štovali kroz japansku historiju.
Onda kada je na Nebu devet Sunaca
Drevna kineska mitološka predaja kazuje i o onim zloslutnim vremenima kada se na Nebu pojavi devet Sunaca. Bilo je to u doba petoga cara Shuna, (u mitologiji on nadzire poplave uz pomoć Yua koji će ga kasnije i naslijediti na prijestolju), odnosno, u doba kada je Shun oduzimao prijestolje Yaou četvrtom caru (onaj koji je usmjerio vjetrove uz pomoć mitskog streličara (lukostrijelca) Yia). Naime, na Nebu se iznenada pojavilo deset Sunaca (devet ih je previše, pa je na Zemlji zaprijetila katastrofa suše), pa je car Yao podario mitski luk streličaru Yiu. Yi je pogodio devet Sunaca strijelama i ona su pala na Zemlju, pa je tako na nebu ostalo samo jedno koje tamo i mora biti. Ovdje se mitološko kazivanje odjednom toliko usložava i zapetljava da ga je izuzetno teško pratiti. Yiu zapne za oko djeva Heng-o koja živi na Mjesecu u obličju besmrtne žabe. Ona je Yiu ukrala napitak besmrtnosti kojeg je on dobio od druge djeve vladarice Zapada (Zapadnog raja) imena Hsi Wang Mu. Međutim postoji još ranija mitološka predaja ove priče po kojoj umjesto žabe na Mjesecu živi zec. Nadalje, Sunce simbolizira vatru i time predstavlja jang, a Mjesec koji simbolizira vodu predstavlja jin, a oboje su potomci cara Shuna. Na Suncu oduvijek živi gavran, a kada je Yi oborio devet Sunaca gavrani su dospjeli i na Zemlju. Kada je Yi uveo red među nemirne vjetrove on je za održavanje reda među vjetrovima odredio Fei Liena, grofa vjetrova, koji se u mitologiji dovodi u svezu sa sušom i poplavom, (U Kini vjetrovi doista još i danas mogu isušiti tlo i tada strada vegetacija), no, ti isti vjetrovi mogu donijeti i kišne oblake koji opet mogu izazvati poplave. Tako opet jedna drevna mitološka priča kazuje o tomu kako se jednom Fei Lien pobunio protiv Huang Tija (žutoga cara) i u toj pobuni izazvao velike poplave od kojih još i danas strahuje cijela Kina. Opet je mitski streličar Yi riješio stvar i pogodio neposlušnog Fei Liea i prisilio ga da se napokon smiri. U kineskoj mitologiji kiše nadgleda Gospodar kiše koji nosi oklop od žutih metalnih pločica te crveni i žuti ukras na glavi, a živi na dalekom Zapadu, na obroncima planine K'un Lun. Prema mitološkom kazivanju priče on je kišu lijevao iz kante za zalijevanje, a po drugoj priči on je mačem rasprskavao vodu iz lonca kojeg je držao u lijevoj ruci. Drugo božanstvo ljudskog obličja bio je Ho Po, riječni grof, a on je moć stekao bacivši se u rijeku s kamenom oko vrata, te preživio magijskom pomoći samoubojstvo utapljanjem.
Kineske mitološke škole – škole mišljenja
Tekstovi koji datiraju iz Han razdoblja kineske mitologije kazuju o shvaćanju kozmosa u razdoblju prije dinastije Ch'in. U tom razdoblju zorno se vidi postojanje triju škola mišljenja: suan je, hun t'ien i t'ien kai (chou pei). Prva škola (suan je) kazuje da se Sunce i druga nebeska tijela slobodno kreću po nebeskom svodu koji nije krut. Druga škola (hun t'ien) i njezino kazivanje donekle su povezane s mitološkim pričama o P'an kuu, jer kazuje da Svijet poput uspravljenog kokošjeg jajeta. Nebo, po kojem se kreću Zvijezde, nalazi se s unutarnje gornje strane ljuske tog jajeta, a Zemlja pluta u prvobitnom oceanu na dnu donjeg dijela ljuske tog jajeta. Prema trećoj školi (t'ien kai), koja je izgleda i najstarija među njima, nebeski je svod preokrenuta zdjela koja se okreće na jednoj osovini (Zvijezda Sjevernjača) a ostale Zvijezde pričvršćene su na samoj zdjeli. Prema toj školi Zemlja je ravan četverokut, ili krnja četverostrana piramida okružena morem. Upravo ovako kazuju i najstarija kineska mitološka učenja i tamo je Zemlja četvrtasta i nepokrenuta (jin), a Nebo se okreće i okruglo je (jang). Objašnjenje za te proturječnosti leži prilično izvan središta tog sustava. Prema Shan Hai Chingu čudovište imenom Kung Kung pokušalo je ugrabiti vlast od četvrtog cara Jaoa, ali u tomu nije uspjelo. Tako je čudovište Kung Kung u svoj svojoj srdžbi rog zabilo u sjeverozapadni potporanj (planina Pu Chou). Ta planina nakon udara Kung Kunga raspuknula se, pa se Nebo nagnulo prema sjeverozapadu i u nebeskom je svodu nastala šupljina. Cijela se Zemlja nagnula u stranu, pa poradi toga i sve rijeke u Kini teku smjerom prema jugoistoku. Nadalje, nakon tog udarca nastale su mnoge poplave s kojima Kina ima još i danas velikih problema. Izmjena godišnjih doba također je prema kineskoj mitologiji posljedica udara Kung Kunga, a i sam Dan i Noć izmjenjuju se nakon toga. Na nebeskom svodu prema tom kazivanju Sunce je morao zamjeniti plameni zmaj, jer kako je nestalo nebeskog svoda Sunce više nije imalo gdje stajati. Tako je Dan onda kada zmaj ima otvorene oči, Noć je onda kada zmaj zatvori oči. Kada zmaj udahne vlada zima, a kada izdahne ljeto. Kada pak zmaj kihne puše vjetar, a kada se zakašlja grmi i pada kiša.
< | prosinac, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...