Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
petak, 19.09.2008.
Svjetska mitologija
Dokhme – tornjevi šutnje
U svim mitologijama, a kasnije i u svim religijama najmanje podložni promjenama su obredi koji su povezani sa smrću. Tako je i u zoroastrizmu koji smatra da je mrtvo tijelo pobjeda Zla. U zoroastrizmu mrtvo tijelo smatra se obitavalištem demona svakojakih, te izvorom tjelesne i duhovne zagađenosti. Prema zoroastrizmu mrtvo tijelo pravednika veća je Ahrimanova pobjeda od mrtvog tijela grješnika. Upravo zato će mrtvo tijelo pravednika i nastaniti veći broj opakijih i opasnijih demona nego što će to biti s mrtvim tijelom grješnika. Zato zoroastrizam nalaže svojim sljedbenicima da odmah, čim nastane trenutak smrti, pozovu svećenika koji dolazi sa svojim psom. Prema drevnom mitu zoroastrizma pas je taj koji čuva Most suđenja i priječi demonima prijelaz istoga, jer demoni se osobito boje bistroga pogleda psa. nadalje, mrtvo tijelo treba uvijek prenositi na metalnim nosiljkama, nikako na drvenim, jer bi se u drvene mogla uvući nečistoća. Mrtvo tijelo izravno se donosi do grobišta gdje se pere, oblači u bijelu odoru i polaže na mramornu ploču (mramor je opet tvar koja nije porozna). U prostoriji u kojoj se to čini treba biti upaljena sveta vatra kako bi njezina sveta svijetlost držala mračne i razorne sile po strani. Nakon toga svećenik, ženska rodbina i prijatelji preminule osobe mole za dušu na njezinu putu do mjesta na kojem će joj se suditi. Pogreb uvijek, kadgod je to moguće, treba obaviti isti dan kada je nastupila smrt kako bi se mrtvo tijelo što kraće izlagalo opasnosti od zagađenja. Povorku koja nosi i prati mrtvo tijelo do grobišta predvode svećenik i njegov pas. Po pristizanju mrtvo tijelo se spušta na tlo i otkriva se lice preminule osobe kako bi se ucviljeni još jednom po posljednji put oprostili s istim. Nakon tog oproštaja mrtvo tijelo prenose zaređeni nosači leševa na dokhmu – toranj tišine. Upravo na tom mjestu snažno djeluje izopačena priroda Smrti i sile Zla. Poradi toga ti zaređeni nosači leševa, koji na tom strašnom mjestu dolaze u bliski kontakt sa silama Zla i Smrti moraju nakon toga proći najstrože obrede pročišćenja koji znaju potrajati čak do devet noći i dana. Tek nakon toga ti ljudi mogu slobodno i normalno nastaviti živjeti među ostalim ljudima. Na tornju smrti nosači leševa svlače preminulu osobu i nagu je ostavljaju lešinarima i Suncu da dovrše svoj dio posla. Nakon nekoliko mjeseci oni se vračaju i izbjeljele kosti bacaju u središnji zajednički grob. Lešinarima je potrebito svega tridesetak minuta da potpuno pojedu meso mrtve osobe. Dok se lešinari 'goste' ucviljena i ožalošćena rodbina izgovara molitve koje mogu potrajati najviše do tri dana. Smatra se da je toliko potrebito duši da stigne do božanske vage Pravde, a molitva bi joj trebala olakšati i pomoći na tom putu. Ako bi žalovanje potrajalo duže onda bi se od suza ucviljenih i ožalošćenih stvorila rijeka koja bi bila nesavladiva zaprijeka za dušu pokojnika. Zoroastrizam uči svoje sljedbenike da prekomjerna žalost ne pomaže preminuloj osobi, ali uvelike može naškoditi živima. Ovakvo, možda pomalo okrutno postupanje s mrtvim tijelom preminule osobe, zoroastrizam opravdava time da bi svako pokapanje ili spaljivanje mrtvog tijela još više uprljalo zemlju Ahrimanovim nečistoćama i zlom. Danas sljedbenici zoroastrizma u Bombayu imaju sve većih problema s ovim obredom jer su skučenost prostora i otrovne benzinske pare uvelike desetkovale i smanjile populaciju lešinara oko samoga grada. ponekad lešinarima sada treba i po nekoliko tjedana da pojedu svo meso, ali Parsi (sljedbenici zoroastrizma) i dalje tvrdoglavo provode obred kako ga je mitologija opisala gotovo prije 5000 godina. Naime, sljedbenici zoroastrizma smatraju i tvrde da je njihov način pogreba daleko neupadljiviji i lakši za ucviljenu rodbinu od hinduskog načina gdje rodbina s užasom promatra kako vatra guta tijelo njihovog pokojnika. No, dobro, svakome njegovo, jer ljudsko je bogatstvo utemeljeno upravo na raznolikosti ljudi i to svatko treba poštovati, odnosno svoje provoditi, a tuđe poštovati.
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...