Dokhme – tornjevi šutnje
U svim mitologijama, a kasnije i u svim religijama najmanje podložni promjenama su obredi koji su povezani sa smrću. Tako je i u zoroastrizmu koji smatra da je mrtvo tijelo pobjeda Zla. U zoroastrizmu mrtvo tijelo smatra se obitavalištem demona svakojakih, te izvorom tjelesne i duhovne zagađenosti. Prema zoroastrizmu mrtvo tijelo pravednika veća je Ahrimanova pobjeda od mrtvog tijela grješnika. Upravo zato će mrtvo tijelo pravednika i nastaniti veći broj opakijih i opasnijih demona nego što će to biti s mrtvim tijelom grješnika. Zato zoroastrizam nalaže svojim sljedbenicima da odmah, čim nastane trenutak smrti, pozovu svećenika koji dolazi sa svojim psom. Prema drevnom mitu zoroastrizma pas je taj koji čuva Most suđenja i priječi demonima prijelaz istoga, jer demoni se osobito boje bistroga pogleda psa. nadalje, mrtvo tijelo treba uvijek prenositi na metalnim nosiljkama, nikako na drvenim, jer bi se u drvene mogla uvući nečistoća. Mrtvo tijelo izravno se donosi do grobišta gdje se pere, oblači u bijelu odoru i polaže na mramornu ploču (mramor je opet tvar koja nije porozna). U prostoriji u kojoj se to čini treba biti upaljena sveta vatra kako bi njezina sveta svijetlost držala mračne i razorne sile po strani. Nakon toga svećenik, ženska rodbina i prijatelji preminule osobe mole za dušu na njezinu putu do mjesta na kojem će joj se suditi. Pogreb uvijek, kadgod je to moguće, treba obaviti isti dan kada je nastupila smrt kako bi se mrtvo tijelo što kraće izlagalo opasnosti od zagađenja. Povorku koja nosi i prati mrtvo tijelo do grobišta predvode svećenik i njegov pas. Po pristizanju mrtvo tijelo se spušta na tlo i otkriva se lice preminule osobe kako bi se ucviljeni još jednom po posljednji put oprostili s istim. Nakon tog oproštaja mrtvo tijelo prenose zaređeni nosači leševa na dokhmu – toranj tišine. Upravo na tom mjestu snažno djeluje izopačena priroda Smrti i sile Zla. Poradi toga ti zaređeni nosači leševa, koji na tom strašnom mjestu dolaze u bliski kontakt sa silama Zla i Smrti moraju nakon toga proći najstrože obrede pročišćenja koji znaju potrajati čak do devet noći i dana. Tek nakon toga ti ljudi mogu slobodno i normalno nastaviti živjeti među ostalim ljudima. Na tornju smrti nosači leševa svlače preminulu osobu i nagu je ostavljaju lešinarima i Suncu da dovrše svoj dio posla. Nakon nekoliko mjeseci oni se vračaju i izbjeljele kosti bacaju u središnji zajednički grob. Lešinarima je potrebito svega tridesetak minuta da potpuno pojedu meso mrtve osobe. Dok se lešinari 'goste' ucviljena i ožalošćena rodbina izgovara molitve koje mogu potrajati najviše do tri dana. Smatra se da je toliko potrebito duši da stigne do božanske vage Pravde, a molitva bi joj trebala olakšati i pomoći na tom putu. Ako bi žalovanje potrajalo duže onda bi se od suza ucviljenih i ožalošćenih stvorila rijeka koja bi bila nesavladiva zaprijeka za dušu pokojnika. Zoroastrizam uči svoje sljedbenike da prekomjerna žalost ne pomaže preminuloj osobi, ali uvelike može naškoditi živima. Ovakvo, možda pomalo okrutno postupanje s mrtvim tijelom preminule osobe, zoroastrizam opravdava time da bi svako pokapanje ili spaljivanje mrtvog tijela još više uprljalo zemlju Ahrimanovim nečistoćama i zlom. Danas sljedbenici zoroastrizma u Bombayu imaju sve većih problema s ovim obredom jer su skučenost prostora i otrovne benzinske pare uvelike desetkovale i smanjile populaciju lešinara oko samoga grada. ponekad lešinarima sada treba i po nekoliko tjedana da pojedu svo meso, ali Parsi (sljedbenici zoroastrizma) i dalje tvrdoglavo provode obred kako ga je mitologija opisala gotovo prije 5000 godina. Naime, sljedbenici zoroastrizma smatraju i tvrde da je njihov način pogreba daleko neupadljiviji i lakši za ucviljenu rodbinu od hinduskog načina gdje rodbina s užasom promatra kako vatra guta tijelo njihovog pokojnika. No, dobro, svakome njegovo, jer ljudsko je bogatstvo utemeljeno upravo na raznolikosti ljudi i to svatko treba poštovati, odnosno svoje provoditi, a tuđe poštovati.
Post je objavljen 19.09.2008. u 19:16 sati.