Onda kada se Sedam promijenilo u Osam
U ono Doba kada su Bogovi postali Ljudi i obitavali su među Njima. Na onoj strani najudaljenijih uporišta Vremena i Prostora, Oni (Vitezovi vjetra) Divlju rijeku pregaziše i utemelje Svoj Grad (Asgrad) koji imenom Svojim nazvaše. Usred hladnog Sjevernog Prostranstva (Sylenc) uspnu se na Goru visoku (Wyghenh), posjedaše u tajnoviti krug, ogrnu se svojim plavim plaštevima i zapališe vatre. Sjedili su tu Danima strpljivo, Noćima osluškivali zvukove pozorno i čekali da se napokon Iskonska Tama izlije iz Ničega i uobliči u Beskonačnost. Onda pak kada se napokon rodila zvijezda Hawalanda Bogovi su postali Ljudi i Ljudi su postali Bogovi. Sedam je sjajnih Zvijezda tada na trenutak posudilo Osmoj Zvijezdi sjaj. Sedam se promijenilo u Osam da bi napokon postalo Jedan, pa opet Sedam koji se mijenja u Osam koji postaje Jedan. Legenda je slobodno mogla započeti i započela je. Od tog trenutka Legenda je lutala s Njima tim Strašnim i Nezamislivim Ledenim prostranstvima sve dok se napokon nisu skrasili u Plavetnom Snu, jer Njihovo Vrijeme skoro je došlo.
Ovako su Oni koji znaju (magovi Hyghlandherha) opisali Veliku Tajnu drevnom narodu Sychytha, a ako se bolje pogleda Athumanunhova sličica zorno se ta Tajna može i vidjeti. Athumanunh je jednostavno među sedam postojećih Zvijezdi (Velika kola, Mali Medvjed sa Sjevernjačom, Cefej, Kasiopeja, Perzej, Kapela, te blizance Kastora i Poluksa, ubacio svoju Osmu Zvijezdu (Hawaland). Kada se te Zvijezde spoje pozorno u njihovom sjecištu postavi se Zvijezda Hawalanda, a potom se konstruira fini kristal snijega čije stranice diraju ta Zviježđa. Zapravo to je Zimsko Nebo koje su Alanđani vidjeli tijekom pet Svetih dana mjeseca Zvijezdoroda Nakon kojih je i Njima počela Nova Godina.
Rodoslovlje Hyghlandherha
U tom Prvom dobu, među Okolnim narodima poznatijem pod nazivom Hyghlandher (Vrijeme Slobodnih), razvila su se mnoga gospodska (plemenitaška) imena porodica i obitelji od kojih će kasnije neka prerasti i u kraljevske dinastije. Najpoznatija među tim rodoslovnim stablima bila su slijedeća: Akhghedonh (kraljevska kuća Waluzyanaca), Nyrapthorh (kraljevska kuća Sywolykye), Anubythorh (kraljevska kuća Kotye), Sonhatokh (carska kuća Amazonye), Nuryndonh (carska kuća Hyperareye), Temydonh (plemenita obitelj Sonlendha), Kyxnatonh (carska kuća Tycanderoghe), Samhhotokh (carska kuća Amarotha), te Mynashdrymh (plemenita obitelj Desertye). Miješanjem, točnije stupanjem u bračne veze, članova ovih plemenitih obitelji i kuća nastaju i prvi moćni Savezi među kojima su najpoznatiji: Sjeverni Savez (Waluzya, Araradh, Dyasparh, Alandya i Sychytya), Amazonski Savez (Amazonya, Wulkanya, Anubya, Dyadonha i Amarya), Hyperareysky Savez (Hyperareya, Sonlendh, Nantya i Sylwerdadh), Savez Nyhbehkau (Sywolykya, Kotya, Coyotya, Wyldlandya i Pyktya), Južni Savez (Amaroth, Tycanderogha, Protoghen i Forx), te Pustinjski savez (Wananunha, Desertya, Galery i Sectorh). Nešto malo opširnije o kraljevskoj kući Akhgedonhaca iz Waluzye. Na čelu kraljevske obitelji Akhgedonh je car Thandher sin Dymyurghov koji je u bračnoj zajednici s Thanyom kontesom amazonskog grada Apyonha. Najstariji Thandherov sin princ Haywey nakon pogibije Thandherovog brata Naharynha, kralja Araradha, naslijedio je ujaka na prijestolju Araradha. Kćer Thandherovha princeza Shenha naslijedila je majčinu amazonsku kneževinu Dyaspharh. Najmlađi Thandherov i Thanyn sin Andraghonh ujedinivši slobodna Landherskha plemena iz Paparatye postao je prjestolonasljednik Alandye. Nakon ratova za Skartarys Andraghonhu se put isprepliće s najmlađom kćeri cara Amazonye princezom Dyadonhe mladom amazonkom Sonsyrey iz carske kuće Sonhatokh. Na sličici se vide neki od grbova tih kraljevskih kuća i plemenitaških obitelji Hyghlandherha.
Ono Prvo Doba – Vrijeme kada je Legenda spavala
U ono Strašno Doba, ono prvo Doba, Doba kada je Vrijeme još uvijek spavalo negdje na granici mogućeg, negdje između Sna i Stvarnosti. Da, bilo je to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, Vrijeme kada je Nebo još uvijek imalo Dušu, a Zemlja još uvijek Tijelo. U tim davno prije zaboravljenim danima kada je Noć ukrala Dan, a tek Jutro poklanjalo miran San, prije tisuću ljeta snaga Nebeske božanske ptice počela je iznenada slabiti. Zapadni vjetrovi više nisu stizali do tajnovitih planina Wokeramha, Južni vjetrovi više nisu nosili pjenu pješčanih žalova Toplih mora južnih, a Istočni vjetrovi nisu više nosili kliktaje ponosnih Enhu ptica kroz pješčane dine nekada moćnog kraljevstva Desertye. Jedino su strašni vjetrovi Sjeverni neumorno zavijali noćima kroz porušene tornjeve usnulih gradova koji nekada bijahu Slavni gradovi. Prije tih tisuću ljeta stiglo je Zlo u krajeve Papratye gdje je živio slobodan i ponosan Hrabri narod. Vojničko plemstvo i plemenito gospodstvo tog Hrabrog naroda odmah se podiglo u obranu Dobroga, ali im je vojska bila malobrojna. Na onim strašnim Maglovitim poljima Herofhalha iza tamne strane Mjeseca odigrala se velika bitka u kojoj izginu svi iz vojničkog plemstva i mnogi od plemenitog gospodstva. Ostale su samo male skupine hrabrih ratnika koje sada više nije imao tko voditi. Otpor Hrabroga naroda Hladnim vatrama tako je polako i jenjavao, ali nikada nije prestajao. Strašni ratovi su nastavljeni, a ime Papratye je napokon zaboravljeno. Zaboravljeni su i malobrojni hrabri ratnici, a onda se Svijetom proširila vijest da su ti Zaboravljeni ratnici pronašli Nekoga i da su samo zbog Njega jahali dalje od opasnog ruba Poznatog Svijeta, a Okolni narodi počeli su vjerovati da bi opet mogli imati svojega kralja i svoje kraljevstvo. Bio je to početak stvaranja njihovog Sna, Legenda je rođena jednoga Jutra pojavom Zimske Zvijezde Zornjače i Noć je napokon dobila ljepotu koja je postala predivna, a Dan je napokon otkrio horizonte istine, a upravo istina je bila tamo gdje su se mašta i realnost po prvi puta dodirnuli, tamo gdje su se oduvijek kiša i vjetar dodirivali, ali se nikada nisu razumjeli. Tada je Nebo otvorilo Dušu svoju, a Zemlja poklonila Tijelo svoje najplemenitijoj rasi ljudi koji su ikada Zemljom koračali. Govorili su oni malo, a kada bi i govorili njihove priče bile bi nejasne i nerazumljive, jer znali su oni veliku Tajnu, a Tajne se ipak ne ispovijedaju … i tako stanu putovati ti strašni noćni ratnici, ratnici šutljivi kao oblaci, ratnici jedni od najboljih koje je ikada to Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo, a njihove Tajne bile su dobro skrivene. No, ipak snaga Nebeske ptice opet je rasla, a u Dječaku se počeo buditi Čovjek, ili pak je možda samo u Čovjeku još uvijek živio Dječak.
Dobro, bilo bi to dovoljno za uvod u povijest tih ratnika Landherha koji će prateći slobodne Enhu ptice napokon pronaći Miljenika Vjetra Sjevernog i s Njim napokon ostvariti svoje Enha snove.
Alandyhestyt
Još malo o alandkoj heraldici s nekoliko primjera: 1 – grb Alandije, 2 – Andraghonova zastava, 3 – Andraghonovi temeljni (herbergh) štitovi.
Alandyhestyt – alandska heraldica
Alanđani su narod koji čine vojnička plemena nazvana Landhery (riječ landhery na alandskom dijalektu označava onog koji je slobodan čovjek kojeg krase ratnička hrabrost, velikodušnost, pravednost, odanost i istina – po Athumanunhu). Okolni narodi alandska plemena nekada su nazivali zajedničkim imenom Papratyany što pak bi prevedeno značilo 'Stanovnici sjevera', a kasnije nakon što je Andraghonh ujedinio svih deset vojničkih (landherskyh) plemena u jedan narod, ime tog naroda je Alandyany što pak u prijevodu znači 'oni koji znaju tajnu Sjevera' (alan je zapravo alandska riječ koja označava nešto što je tajnovito, nešto što je bitno, nešto što je vječno, stalno i svenazočno). No, dobro, da Athumanunh ne ode preširoko, jednom drugom prilikom napisat će nešto o ujedinjenju tih vojničkih (landherskyh) plemena, a sada se vraćamo na Alandyhestyt (heraldicu). Dakle, Alanđani su svoju heraldicu (Alandyhestyt) pretvorili u točna i prepoznatljiva pravila. Dok su te njihove oznake, nevjerojatni, misteriozni znakovi i simboli ostalima Okolnim narodima predstavljali tajnu i misteriju, Alanđanima su itekako bili razumljivi i upravo su im oni mnogo puta pomagli tijekom kaosa bitaka. Tako su Alanđani razvili tri oblika štitova, a to su temeljni (herbergh), kopljanički (hemystyth) i konjanički (henkheryst) štit. Svi alandski štitovi imaju dvije temeljne boje crvenu i plavu koje su postavljene u posebnim odnosima na štitovima, obrubljene raznolikim crtama koje zapravo i govore o pripadnosti ratnika koji je iza štita. Upravo boje i njihov odnos na štitovima zorno prikazuju i hijerarhiju u tim alandskim vojničkim plemenima. Tako Vitezovi vjetra na štitovima i oklopima imaju srebrnu boju koja zapravo govori o njihovom dostojanstvu i pravednosti koja je doista praiskonska. Plava boja koja označava ratničku odanost i istinu lako je uočljiva na njihovim štitovima, kao i na štitovima i oklopima i drugih alandskih ratnika, no, Athumanunh će Vam sada odati jednu tajnu koju je jako teško uočiti ako se ne zna. Radi se zapravo o nazočnosti dvije plave boje. Plavu boju, odnosno (modru) svjetliju, mnogo purpurniju, boju na oklopu i štitu ima samo Andraghonh, a ta modra boja (phamodha) zorno govori da se radi visokoj plemenitosti. Tu plemenitost koju posjeduju samo božanstva, a upravo tu božansku plemenitost Bogovi su u sam Osvit vremena poklonili i dječaku Andraghonhu, a stari Panxha (duh šume srebrenog bora, ili Panđa) ne ponavlja bez razloga 'velika je snaga i mudrost koju Mu pokloniše Bogovi u sam Osvit vremena'. Nadalje Athumanunh ne treba nastavljati jer bi se opetovao. Naime, već prije Athumanunh je nešto pisao o alandskoj heraldici, a ovo je samo mala dopuna. Na Athumanunhovoj sličici prikazani su karakteristični štitovi Vitezova vjetra, najviše rangiranih u vojničkoj hijerarhiji Alanđana. Vitez je kod Alanđana najviša titula pripadnosti vojničkom plemstvu Alandije, a iza njih su kavaleri, pa vikonti, pa nobeli kao najniži dostojanstvenici u tom neobičnom alandskom vojničkom plemstvu koje osmisli i stvori Athumanunh na samo sebi svojstven način. Jednom drugom prilikom Athumanunh objasni i te plemičke titule tih alandskih dostojanstvenika, kao i kneginje, kontese, baronese, te ostale amazonske bajne dostojanstvenice.
Zlo Nyhbehkau - prokletstvo Desertye
U ono nevjerojatno doba, doba kada je konačno tišina razbijena i otkrivena je istina o opasnom putovanju do tajnoga i tajanstvenog mjesta skrivenog duboko u srcu nezamislivog Sylenca. U tom Strašnom i Nezamislivom vremenu, vremenu kada se pod plave plašteve Zvijezda opet nadvilo jednom već prije pobijeđeno zlo, a koje je sada opet pritiskalo Okolne narode koji ga nisu na vrijeme prepoznali, već su preduboko kopali, pa su ga oslobodili iz duboke tame u koju su ga Bogovi već jednom davno prije Osvita vremena bacili, pobijedili i duboko zakopali …
… 'Zašto mi sada opet to sve radiš plavooka? Odakle sada odjednom tolika Tvoja mržnja i bijes prema meni?' – želio je znati Andraghonh. 'Ti si Alanđanine bio na otoku Chronoshu i sve ovo vrijeme si znao za tajnu Svetog amazonskog grada Krunograda! Znao si za Veliku svećenicu s otoka Chronosh. Zašto mi to do sada nisi nikada rekao, odgovori Alanđanine?!' - i dalje je bila sva van sebe Sonsyreya. Uzalud je Andraghonh pokušavao objasniti, no, Sonsyreya je sada već histerično prijetila: 'Zbog Tebe i Tvojih Alanđana poginula je moja majka! Sada ćeš ti imati rat u svojoj Alandiji, na granicama su ti snažni združeni Sywolykho – Kotyanskhy odredi, a prema Dyasparhu se pokreću odredi Amazona cijelog Južnog Saveza, a pomoć mi nude i Nantyany i Arghorađani koji su svojim bojnim brodovima već okružili Skartarys! Ja sam osobno Syrlyu otkrila sve tvoje tajne koje te tako vješto štite i sada ste ravnopravni, pa da te sada vidim Alanđanine!' Andraghonh potpuno zbunjen jedva da je prozborio, ali onda njegova ozbiljna i tiha, ali dovoljno upozoravajuća i jasna zapovijed: 'Odlazi iz Alandije djevojko! Da se više nisi usudila vratiti ovamo! Za ovo što si sada izazvala i napravila samo ćeš ti snositi posljedice. Ti ćeš biti kriva za smrt mnogih ratnika, baš kao i tvoja majka prije tebe, ti nosiš u sebi prokletstvo zbog kojeg je i propalo staro kraljevstvo Desertye. No, ovaj puta više me neće prevariti nitko, pa ni ti djevojko s Toplih mora južnih. Idi slobodno, ali zapamti ovaj si puta prenaglila i vrijeme je da te naučim pameti!' Ovakva hladnokrvnost Andraghonha iznenada pobudi sumnju kod Sonsyreye, ali bilo je već prekasno! On je treskom zatvorio vrata i već je bio među svojim Vitezovima vjetra koji su ga okružili. Sonsyrey je još uspjela svoj pogled uputiti Panđi. No, Panđa joj samo odmahne glavom, pokušala je i sa Zumahovim pogledom, ali je njegovo lice bilo poput leda hladno i teško odgonetljivo … baš kao i lica ostalih dvadesetak Vitezova vjetra. Sonsyrey se ugrize za donju usnu i nervozno upita svoju kneginju i pratiteljicu kontesu Sandrhu: 'Nisam li prijateljice moja i ovaj puta ishitreno donijela odluku? Nisam li Ga napala nepotrebno, jer njegovo lice bilo je toliko iskreno i zbunjeno…' Sandrha ozbiljno i tiho odgovori: 'Ne znam kraljice moja, ali njegova je prijetnja upućena Vama bila ozbiljna i stvarna. Čini mi se da On mnogo toga zna o tajnovitoj pogibiji carice Nemesydye, Vaše majke, a ako je doista bio na Chronoshu, onda je jedino On mogao voditi mitske ratnike na bojnom polju Herofahlha. Ako je tako, onda nam samo božica Izydya može pomoći, jer tko će Ga nakon svega što smo mu priredile sada uopće pronaći i udobrovoljiti. Njegovi Alanđani sakrit će Ga, a mi ćemo imati strašnih problema. Alanđani su ludi za njim, ali i naši narodi sve više pokazuju neskrivene simpatije prema Njemu …' … 'Sonsyreya nisi li još jednom donijela krivu odluku i nisi li opet malo prenaglila. Što ti je trebala javna objava rata Alanđanima? Tim nepromišljenim potezom uvukla si nas u opasnu situaciju. Alanđani su u žurnim i vrlo opasnim preslaganjima po cijeloj Alandiji. Iznenada su njihove pukovnije ušle u Dyaspahr i Waluzyu i zauzele su prijeteće bojne složaje. Andraghonh se potpuno oglušio na zamolbe svoje sestre princeze Shenhe i zapovjedio je svojim generalima da se Zabranjena dolina potpuno blokira. Tako da je sada područje jezera Cray potpuno blokirano od njegovih ratnika, a princeza Shenha strahuje da Alandske pukovnije pripremaju navalu na naše gradove Cytycray i Suncyty. Moja luka Armadhor blokirana je alandskim razarača kojih ima kao nikada do sada, a Anubyskha luka Agythar strašno je pritisnuta njihovim velikim krstaricama koje predvodi najveća od njih, a čini mi se da nosi ima Askhanyha. Svi moji brodovi koji su napali otočje Skartarysha, po tvojoj želji, sada su potopljeni, jer tamo se pojavila niotkuda njihova bojna galija koja nosi tvoje ime, a prate je još dvije velike krstarice imena Nyzya i Netrycysha. Ova druga sa sobom je dovela desetak razarača koji su sada nadomak tvojeg otočja Bhather i opasno ti prijete gradovima Drym i Hawenh.' – opširno, ali i zabrinuto, obavijestila je Anthyopha svoju mlađu sestru. No, Sonsyreya je pokušala umiriti sestru: 'Ne boj se Anthyopho. Ovog trenutka to je sve što je mogao učiniti, više nema vremena da nam uzvrati udar na Skartarysu, jer će mu silno zaprijetiti odredi Sywolykyh i Kotyanaca koji su mu nadomak granica.' Sada pak se umiješa brat Sonsyreye i Anthyophe, princ Amaryanaca Moskhytho: 'Ako si računala na Sywolykhe onda to slobodno odmah zaboravi. Njihovi gradovi nasuprot Neberaskhe gore poput buktinja i potrebiti su im svi ratnici tamo, jer izgleda da su Alanđani naumili ovaj puta zapaliti im i samu prijestolnicu Sywolykyu. Kotyancy su udarili na Ararad, ali u tom se smjeru sada upravo kreće alandska glavnina koju predvodi On osobno. Ne vjerujem da će se Kotyancy još dugo tamo održati, a brzoteče koji su stigli poslani su od Hayweya s porukama da nam baš nije pametno što smo se umiješali u ovaj sukob s Alanđanima. Princ Haywey, iako je brat Andraghonha, moj je veliki prijatelj i ja mu vjerujem kada Ga brani i garantira da nije kriv za ovo za što si Ga ti tako brzopleto optužila. Sestrice razmisli još jednom.' … U tom trenutku pukovnik Unakas vidio je ono što je želio. Samo na trenutak Amazonski redovi pomaknuli su se, da bi se brzo presložili i još bolje zaštitili svoje središte. No, taj tek kratkotrajni trenutak Unakasu je bio i više nego dovoljan, pa je on sada svu snagu i moć svoje krilate pukovnije usmjerio baš na to mjesto gdje su se bojni složaji amazonskih kopljanika preslagali, a baš tu se nalazila i Sonsyreya. Sonsyreyna kontesa Sandrha shvatila je naum Unakasa i preostalo joj je samo jedno. Naime, pokušala ga je zaustaviti osobnom zamolbom: 'Unakas stani! Ne smiješ dalje, jer iza mene je Sonsyreya! Molim te Unakas, zaustavi navalu!' No, ubrzo je Sandrhy bilo jasno da u svom naumu neće uspjeti, jer Unakas joj ljutito odgovori na jeziku koji nije razumjela. Bio je to jezik Alanđana: 'Sonsyreyha khan dha Andraghonh mith khal! Deha Amazonkhas! Mil nah Deha Alhandhos ven dorha! Amental Sandrha, wan khy nestor!' No, sada se ispred Sandrhe pojavi Sonsyreya osobno, naopako okrenuvši svoj mač, ona se obrati Unakasu, ali na jeziku koji nitko osim Unakasa i Alanđana tog trenutka nije razumio: 'Unakas, nah rathy dha am tha!' Dok su se Amazonke čudile, jer nisu ni sanjale da je Sonsyreya već ovladala tajnim alandskim jezikom, Unakas se na trenutak stane kolebati i sam iznenađen, a onda iznenadni snažni glas koji je dopro do prvih alandskih bojnih redova istodobno umiri alandske ratnike i Unakasa. Amazonke su i dalje ostale zbunjene i zapanjene: 'Unakas, mil nah Yunha ta hu Zeya fahl!' Ova je zapovijed Sonsyrey bila itekako poznata i jasna, te se ona nasmije i okrene prema mjestu s kojega je došla zapovijed Unakasovim Krilatim jahačima. Sonsyreya odmah stane raspuštati svoju dugu crnu kosu i skidati grudne oklope istodobno se obraćajući Onome koji je još uvijek bio zaklonjen i skriven iza prvih redova Saguynyh alandskih Srebrenih kopljanika oboružanih dugim kopljima: 'Nunh Tha, Beatha Reya anthy mil dor Amazonkhas. In kabha Namunh … a potom nastavi amazonski obraćajući se i dalje zbunjenim Amazonima i Amazonkama: 'Spustite svoje zastave i raspustite bojne pletenice kćeri Sunca! Andraghonh Vam poklanja svoju nesebičnu milost i moli Vas za mir!' Iako mnogima Amazonkama i Amazonima uopće nije bilo jasno zašto je Alanđanin od njih zatražio mir kada je zapravo On bio na rubu pobjede, to sada više nije ni bilo važno, jer strašne su alandske oštrice na Njegovu zapovijed odjednom stale i klonule u pijesak, a tada se pogledi Andraghonha i Sonsyreye sretnu. Tog je trenutka postalo svima jasno, a što će se dalje dogoditi znali su samo Andragonh i Sonsyreya. Zlo koje je bilo probuđeno cvililo je u grču, jer teška je pancirna rukavica skinuta i Njegova je ruka s otvorenim dlanom ispružena prema Njoj. Njezina meka i nježna ruka prihvatila je poziv. Visoko iznad šume srebrenog bora još jednom zakliktala je ponosno alandska enhu ptica vinuvši se u palvetne visine nošena snažnim vjetrom Sjevernim …
Alandyca – alandska slova
Alandyca (alandska abeceda) ima ukupno 30 slova koja zapravo predstavljaju slogove i glasove alandskog jezika. Ponekad jedno slovo u zavisnosti od mjesta na kojem se nalazi u riječi može imati različito značenje, odnosno slog, ili glas. Kada bi sada Athumanunh krenuo u opisivanje pravila i uporabu alandskih slova to bi potrajalo dugo, jako dugo, pa će to ostaviti za neki drugi put, ili pak možda razbije na manje dijelove objašnjenja. Sada će Athumanunh ispisati sva slova Alandyce i njihova moguća značenja, a gdje i kada poprimaju koje od značenja neki drugi put. Dakle redom slijede slova Alandyce: A – a, B – bea, C – tz, Č – tsh, Ć – ty, D – di, dy, E – ent, F – fhu, fho, G – gha, H – ha, I – in, ni, J – aj, K – kh, L – ul, M – mi, my, N – nh, O – omy, P – pe, R – re, rh, S – son, sy, Š – sha, sh, T – th, U – un, hu, V – vu, ve, W – wi, wy, wa, Z – sz, Ž – szh, X – ksa, Y – ja, Q – kua, kaf. Tako, to je to, a na Athumanunhovoj sličici ispisane su vam dvije riječi tipičnim alandskim slovima koje vi vrlo lako možete pročitati. U kutevima sličice nalaze se alandski tajni znakovi koje razumiju samo Vitezovi vjetra, a Athumanunh ih je i vama preveo.
Alandymetyca – alandske brojke
Alanđani svoje brojke pišu i označavaju posebnim znakovima, a alandske brojke temelje se na brojkama 1, 5, 10, 50, 100, 500 i 1000. Tako kod Alanđana jedinice 1, 2 i 3 predstavlja znak kruga, peticu predstavlja uspravljen pravokutnik. Četvrtica je kombinacija kruga i pravokutnika i to krug – pravokutnik (5 – 1 = 4), dok je šestica opet kombinacija pravokutnik – krug (5 + 1 = 6). Pisanje brojke do 1999 izvodi se na način prikazan na Athumanunhovoj slici označenoj slovom A. Ako pak se radi o brojci većoj od 1999 onda je kombinaciju brojki potrebito množiti i zbrajati, a čitanje tih tisućica, stotica, desetica i jedinica izvodi se uvijek odozgor prema dolje. To pak je zorno prikazano na Athumanunhovoj slici označenoj slovom B. To bi bilo to ukratko o alandymetycy (alandske brojke), a idući put nešto o alandycy (alandska slova).
Alandymetyca B
Alandyahrnyc - alandski kalendar
Svaka Nova Godina Alanđanima je započinjala s prvim danom u tjednu enyakhom (ponedjeljkom), a završavala se je zadnjim danom u tjednu senyakhom (nedjeljom). Mjeseci alandskog kalendara prosječno imaju po 30 dana, no, posljednji mjesec u godini (Zvijezdorod – po Athumanunhu) ima pet tajnovitih dana (Alantanunh, Nyghtanunh, Tanghatanunh, Starghatanunh i Hawaland). To je alandski 'sveti tjedan' u kojem oni čekaju rođenje zvijezde Hawalandha da bi ispod nje vidjeli Andraghonha. Alanđani u tom tjednu aktiviraju Zimski bedem. Naime, 1. dana 12. mjeseca (Zvijezdorod – po Athumanunhu) u Alandiji počinje zima, godišnje doba koje Alanđani nazivaju helnyhe (slabljenje), a traje sve do 31. dana 2. mjeseca (Zimnik – po Athumanunhu) kada počinje s 1. 3. (Noćnik – po Athumanunhu) godišnje doba koje Alanđani nazivaju zdyghnomhe (buđenje) možda proljeće. To godišnje doba traje sve do 31. 5. (Blatnik – po Athumanunhu), a 1. 6. počinje Alanđanima slijedeće godišnje doba koje oni nazivaju hayshyrhe (bujanje) dugo alandsko toplo ljeto koje traje sve do 30. 8. (Srebrobor – po Athumanunhu). Četvrto godišnje doba Alanđana yahshenh (blijeđenje) možda jesen započinje 1. 9. (Maglodan – po Athumanunhu) koje opet traje sve do 31. 11. (Snježnik – po Athumanunhu kada opet počinju padati tajnoviti alandski Bijeli snjegovi, a Alanđani su već tada na dalekom Sjeveru i aktivirajući Zimski bedem spremni su boriti se i izginuti svi odreda samo da bi opet vidjeli zvijezdu Hawalandha i Andraghonha (shaganha) ispod te Zimske Zvijezde Zornjače koja najavljuje alandski 1. mjesec (Zornik – po Athumanunhu), odnosno alandsku Novu Godinu. Athumanunhu još samo preostaje da vam nabroji alandske dane u tjednu: enyakh, tenyakh, tynyakh, zenyakh, etyakh, estyakh i senyakh. Alanđani dane u tjednu nazivaju prema brojkama alandske Alandymatyche koji opet redom idu: en (jedan), ten (dva), tyn (tri), zen (četiri), et (pet), est (šest), sen (sedam), osy (osam), ewe (devet) i set (deset).
Tijekom slijedećih dana, dakako, kada ugrabi malo vremena, Athumanunh će napisati seriju o alandskom načinu brojanja i računanja (Alandymatycha – po Athumanunhu), načinu pisanja, nekim slovima (Alandycha) i još nekim sitnicama iz alandske heraldice (Alandyhestyt), te sve to objasniti na samo sebi svojstven način.
Apyon – grad carice Tanye
Nakon što su opet prešle preko rijeke Hesperaskhe i napustile područje Alandije Sonsyreyne Dayadonkhe dočekaju dyasparskhe ratnice princeze Shenhe. Shenha je sestra Andraghonova i upravo je ona Sonsyrey otkrila put do skrivenog mosta Armagedonhe, te je zamolila da se na povratku sastanu u gradu njezine i Andraghonove majke. Grad Apyon, grad waluzyskyh Amazonki, rodni je grad Andraghonov smješten u predivnom zavoju velike zelene rijeke Mandraghonha na samom sjeveru Waluzye zemlje cara Thandera oca Andraghonova. Sunce je polako nestajalo iza visokih Woltan planina, a sjene su sve više rasle. Staza kojom su Dyasparkhe vodile Dyadonkhe sve je više zalazila u mračne šume Waluzye, no, Sonsyrey ovdje nije osjećala nikakvu tajnovitost, čak su je šume Waluzye podsjećale na Anubyskhe i Amaryanskhe šume koje je toliko obožavala uvijek kada bi bila u posjetu svojoj braći. No, mrak i tama sve su više otežavali putovanje, pa su Dyasparkhe napokon pripalile svoje svjetiljke, a onda su napokon izbile na čistinu ispred grada Apyona iznad kojeg se izdizalo blijedo večernje nebo na kojem su se tek pojavile najranije Zvijezde. Duboki opkop opasivao je cijeli grad Apyon, a iza njega podizao se zemljani nasip na kojem je bio bedem koji je čuvao sigurnost grada Apyona. Na samom ulazu u grad Dysparkhe i Dyadonkhe dočekaju Waluzyankhe carice Tanye. Jedna od Waluzyanskih kneginja obrati se Sonsyrey i njezinim Dyadonkhama: 'Dobro došle u grad Apyon u kojem stoluje mudra carica Tanya, gospodarica Waluzyanaca slavnih ratnika Thanderovih. Kako se noć sve više spuštala, tako se sve više svjetala palilo u gradu Apyonu sve dok cijeli grad nije nalikovao na svjetleću buktinju koja sjaji kao plamen Zvijezda kojih je bilo sve više na nebu. Kada su Amazonke prošle kroz visoka, široka i čvrsta vrata Apyona pred njima se ukazala široka tratina koja je bila brižljivo njegovana i košena. Točno na sredini te livade iz zemlje je izvirao maleni potočić koji je punio vodom, bistrom i srebrenom, maleno jezero u čijem se središtu uzdizala velika amazonska piramida. Ispred piramide stražu su čuvale mlade waluzyskhe ratnice koje su bile ogrnute bijelim ogrtačima na kojima su se nalazili znakovi Apyona. Waluzyankhe povedu Sonsyreyu i njezine kontese u odaju koja se nalazila u samom središtu piramide. Odaja je bila osvijetljena i ispunjena blagim svjetlom, zidovi su joj bili obojani u svijetlo zelenim tonovima ukrašeni mnogim kamenim statuama i kipovima među kojima Sonsyreya stane raspoznavati likove bajnih amazonskih vila Charyzmhy. Na stolici ispod baldahina sjedila je okružena Waluzyankama carica Tanya. Pored carice sjedila je njezina kćer, dyasparskha princeza, plavokosa djevojka, visoka i vitka odjevena u haljinu modre boje. Majka i sestra Andraghonova ustanu istodobno i obije krenu u susret Sonsyrey nasmiješene i vedre u naumu da je pozdrave i požele joj dobrodošlicu. Kosa Shenhe bila je bujna, brižljivo češljana, zlatne boje, a kosa njezine majke bila je još uvijek duga i bujna, ali srebrene boje koja se srebrila na blagom svijetlu koje je osvjetljavalo središnju odaju velike piramide usred malenoga jezera. Sonsyrey se zagleda u caricu Tanyu i nemalo se začudi što na njezinom licu nije mogla zapaziti nikakav znak starosti, osim možda u njezinom pogledu koji je bio nekako dubok, poput zdenca sjećanja i mudrosti. Sonsyrey nije zapamtila svoju majku, Anubyskhu caricu Nemesydyu, ali je znala da je carica Tanya njezina vršnjakinja, pa je na trenutak Sonsyrey zamišljala kako je možda ovako mogla izgledati i njezina majka. 'Dobro mi došla kćeri Nemesydyna. Dvadeset je godina prošlo otkako je tvoja majka bila ovdje u mojoj zemlji. Vidim da si naslijedila svu njezinu ljepotu, a posebno me raduje što si napokon sve razjasnila s mojim najmlađim sinom. Iako mu je tek jedva dvadesetak proljeća on je već u svojoj slavi zasjenio svoga oca i starijeg brata. No, otkako su mi ga oteli nikad ga ne viđam duže vrijeme, pa je i njegovo ponašanje ponekad shodno tomu. To moje najmlađe dijete premalo je bilo sa mnom, a odgoj kojem su ga naučili njegovi ratnici ponekad ga čini divljim i neshvatljivim. Do sada ga ništa nije moglo promijeniti, ali otkako je tebe upoznao čini mi se da se pomalo i mijenja. Više je puta bio kod mene i stalno mi je o tebi pričao, pa te ja sada molim da budeš blaga i strpljiva s njim, jer njegove su namjere ponekad dobro skrivene i nerazumljive. On je još uvijek premlad da bi shvatio i prihvatio naše amazonske običaje i zakone.' Sonsyreya nježno zagrli Tanyu i tiho joj reče: 'Nemate razloga za zabrinutost gospodarice drevnog i svetog Apyona. Vaš sin je baš onakav kakav bi samo poželjeti mogli, a njegove nestašluke ne trebate opravdavati. On je toliko dječački iskren i neiskvaren, a ove posljednje nemile događaje prouzročila sam ja sama nesmotreno se poigravši s njegovim osjećajima. Obećao mi je da će za dva dana i on biti ovdje i da ga tu pričekam, a za to vrijeme ja bih Vam željela postaviti neka pitanja koja bih željela razjasniti oko pogibije moje majke na otoku Chronoshu. Otac mi nikada nije želio odgovoriti, a kako znam da ste Vi bili s njom tada ja Vas molim da mi razjasnite tu tajnu koju svi skrivate od mene.' 'Drago moje dijete, veliko je zlo pogodilo Amazosnka kraljevstva tih davnih dana, a breme tih dana mene pritišće već godinama. Rado ću ti odgovoriti na pitanja o tim danima kada su na strašnom bojnom polju Herofahlha pale najbolje među nama, a i tvoja majka koja je tih davnih dana osvijetlila amazonsku čast, ali je pri tomu i platila strašnu cijenu.' 'Hoćete li mi doista kazati istinu koju mi svi skrivaju već godinama?' – s nevjericom je gledala Sonsyrey u oči Tanye, a ova je nježno pogladi po kosi i mirno joj odgovori: 'Naravno da ću ti sve kazati, ali prije toga trebaš se odmoriti, jer uzbuđenja i stresovi koje si proživjela ovih dana mogli bi utjecati na tvoje zdravlje, a to nam svima u ovim Strašnim i Nezamislivim Vremenima najmanje treba. Noćas ćeš mirno spavati, a sutra ćemo sve lijepo razjasniti, ali nešto mi moraš obećati još sada!' Sonsyrey požuri obećati, ali je Tanya ubrzo smiri i zaustavi: 'Psst, dijete moje. Obećaj mi samo da tvoje srce neće klonuti sutra kada ti otkrijem tajnu koja te toliko pritišće, ma koliko god ona bila teška i šokantna …
Nyghthanunh – polovica noći Alanthanunha
U tim davnim danima, na samom rubu Poznatoga svijeta, u samom srcu doline Sylenca, usred Grada prozirnih zidova, Ledenog grada Asgrada, u ono Strašno i Nezamislivo doba, onda kada je noć rasula svu svoju tamu i otvorila sve svoje odaje, spustila se još jedna beskrajna noć nad šumom srebrenog bora. Tama je prekrila redom predivne šume srebrenog bora. Tamo negdje daleko, daleko od najtoplijih mora Južnih, noć Joj ukrade dan, a zvijezde Je iznenada opkole. Noć nikako da Joj napokon pokloni san, a Ona slijedeći ritam srca svog i ne znajući probudi legendu. Sonsyreyin pogled odluta prema najvišoj kuli Asgrada, a tamo Joj pogled zastane na snažnom ratniku. Bio je to general Paska u društvu generala Peksa. Ta dva alandska generala u ovo gluho doba noći nešto su raspravljala. Pogled Sonsyreye potom odluta na snažne bedeme gdje ugleda generala Zumaha koji je nešto pokazivao stražarima, ratnicima Čuvarima Zimskog bedema. Sonsyreyn pogled stane munjevito lutati Asgradom, a gdje bi Joj god pogled stigao Ona je vidjela nekog od alandskih Vitezova vjetra. Njezina svijetla put lica i nebesko plave oči koje su sjajile svjetlošću milijuna Zvijezdi, gusta crna kosa pozorno i dugo češljana, a koja joj je slobodno padala preko bijelih ramena, sada je bila vezana trakom na čelu. Njezine bijele i besprijekorno nježne ruke koje je povremeno lomila odavale su blagu nervozu. Noć je stigla već na polovicu, a Njega još uvijek nije bilo. Sonsyreya se tada odmakne od prozora i zagleda se prema vatri koja je širila ugodnu toplinu pozorno uređenim odajama dvornica Mynetonkha palače. Toplota je bila ispremješana s blagim i ugodnim mirisom bijelih alandskih ruža koje su rasle, cvale i mirisale jedino u ovim nepreglednim prostranstvima ledene doline Sylenca. Sonsyrey se zamisli: 'Zašto su svi oni budni u ovo doba noći, zar oni doista ne trebaju spavati, piti ni jesti kada je On u pitanju i zar …' Iznenada Sonsyrey se skameni i preplašena ustukne jedva tiho prozborivši: 'O boginjo blaga! Oh, Alanđanine, ti i tvoje budalaste dječje igre! Danima već drhtim i bojim se lutajući ovim mračnim i tajnovitim šumama, a sada se Ti pojavljuješ niotkuda. Zar doista želiš da izgubim razum?!' Iz najdaljeg kuta iznenada se pojavio On. Andraghonh, Gospodar zaboravljenih, miljenik strašnoga vjetra Actyalana. 'Zar nisi došla ovamo da me vidiš, crnokosa? Sada kad me vidiš ti se ljutiš na mene. Ja te ne razumijem, plavooka princezo Toplih mora Južnih.' Na trenutak je bio zbunjen Alanđanin. 'Oh, Alanđanine, osjećam da gubim razum s tobom! Ne mogu više bez tvojih dodira, a ti mi svake noći ulaziš u snove i obojiš ih tim svojim bojama koje samo ti razumiješ.' Andraghon se nasmije i nježno, ali i dovoljno snažno, zagrli mladu dyadonskhu princezu čije je srce treperilo, ali sada više ne od strašne zime alandske, nego od neizmjerne ljubavi prema ovom neobičnom dječaku koji ni prijatelje, a ni neprijatelje više nije ostavljao ravnodušnim. 'Dopusti mi noćas da ja tebi poklonim san, a umjesto mekih jastuka ja ti nudim svoje dlanove. Dopusti mi da uživam u tom tvom tajnovitom pogledu koji rasipa ovu nevjerojatnu i svijetlu noć u prekrasan dan, dopusti mi da slušam ritam tvog srca, molim te Alanđanine, dopusti mi da uživam u tvojoj blizini …' Predivne plave oči, oči kakve još nije zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme opet su se napunile suzama i stale se presijavati u neobičnom spektru boja milijuna Zvijezdi koje su opet blistale nad šumama srebrenog bora kao u ono prvo doba kada su tu bili Slavni gradovi i moćna kraljevstva koja se još uvijek sjećaju Atlantide. Usne dvoje mladih, usne najljepše Palmine Leptirice, djevojke koja je polako poprimala ljepotu koja je krasila još samo vile Charyzmhe i usne dječaka koji je sada već stasao u najboljeg ratnika kojeg je ikada zapamtilo to Strašno i Nezamislivo Vrijeme, nježno se spoje i ostanu u dugom strasnom poljupcu čvrsto zagrljeni. Tisuće vatri koje su okruživale u nekom misterioznom prstenu Ledeni grad prozirnih zidova iznenada snažnije zaiskri, a milijuni iskri polete u plavetno nebo gubeći se u svijetlosti milijuna Zvijezdi. Neobično jutro, istodobno hladno i toplo, stane se buditi uz sjene koje su plesale svoj posljednji noćni ples, a Alanđani Vitezovi vjetra tajnovito stanu nestajati u šumama srebrenog bora izgovarajući riječi koje su samo njima bile razumljive: 'Tanghatanunh, Starghatanunh, Nyghthanunh, Alantanunh …' na samom rubu šume koju oni nazvaše Welhfahr dočekaju ih snažne i visoke sjene. Vitezovi vjetra pozdrave se s njima riječima koje su opet samo oni razumjeli, a Sychthe zapamtili: 'Neka Vam Noć bude sklona Čuvari Xawyarha!' Sjene pak im jednoglasno uzvrate: 'Nek je Jutro spokojno Vama koji hodate uspravno!' Nakon toga misterioznim šumama srebrenog bora, šumama Mynechyz, Welhfahr, Kayonash i Tawegha začuje se pjesma. U početku tiha najtiša, a potom glasna najglasnija, potom blaga najblaža, a onda nježna najnježnija, da bi na kraju bila snažna i najsnažnija … Da, tako je to bilo u tim davno prije zaboravljenim danima tog Strašnog i Nezamislivog Vremena. U ono doba kada je pijesak Wananunhe bio crven kao ruža, a Vrijeme je bilo staro već polovicu. Ah, da zaboravio sam Vam napisati riječi te neobične pjesme. Riječi su mogle ići nekako ovako, ne, išle su baš tako: 'Kada ti Noć napokon ukrade Dan i donese ti plavetni San. Kada te Zvijezde opkole i sakriju tvoje tragove. Ti samo slijedi ritam srca svog i slušaj samo duše svoje glas, a kada se Nebo otvori iznad Vas, ti ljubi mu lice u mraku srebrenog bora, da napokon počne novi Dan …'
Ift kam daha mil nie, month daha ite am tha!
Nyxya – izgubljeni Svijet
Tamo negdje, negdje gdje ledena prostranstva Sylenca teško pritišće snijeg i čvrsto ih okiva led. Tamo negdje, negdje daleko, na samom rubu Sjevera, u tom Strašnom i nezamislivom dobu Hyghlanderha, u carstvu strašne Athumazye i ledene Anybeathe. Na tom mjestu, vješto skriven iza zastora noći, pod svijetlom milijuna Zvijezda koje su opet okitile plave plašteve Svijetlih noći, u nepreglednim ledenim prostranstvima Sylenca, daleko iza alandskog Zimskog bedema, prostire se Nyxya – izgubljeni Svijet. Pod okriljem tih Svijetlih i Plavih noći opet mirno spavaju i prostiru se, ponovno uzdignuti, nekada moćni i slavni gradovi. Dok tako s ove strane Poznatog Svijeta gore svijetla ponovno uzdignutih moćnih i slavnih gradova, s one strane Izgubljenog Svijeta gori na stotine taborskih vatri koje precizno i znalački, poput nekadašnjih prstenova moćne Atlantide, okružuju samo jedan grad, grad Asgrad. Dok tako gusta tama prekriva i skriva kule i bedeme tajnovitog alandskog Zimskog bedema Unakasovi Krilati jahači kreću se brzo, oprezno, možda sada još opreznije, jer u njihovom je složaju sada i njihova Handrha. Noćas će ta djevojka princeza s Toplih mora Južnih spavati u dvornicama Mynetonkhe, a mnogi će Okolni narodi, koji tek trebaju stasati u Hrabre narode, vidjeti mističnu svijetlost na Sjeveru gdje će se s prvim jutarnjim svijetlima roditi zora Hawalandha. Njezina nježnost i snaga ljubavi koju osjeća prema Njemu grijat će Alanđane toplije od vatre. Sonsyreya pak je znala da će tijekom te misteriozne Svijetle noći utonuti u san bez sna. Bit će to san u kojem će Sonsyreya kao kroz polusan vidjeti vrata Izgubljenog svijeta Sylenca iza kojih je On. Opet je Sonsyreya osjećala svu snagu ledenog vjetra Actyalana s kojim se On u tim strašnim i zauvijek ledom okovanim prostranstvima oduvijek igra. Napokon je sada shvatila da joj baš taj ledeni vjetar ledom okiva srce i na njezinim toplim azurnim morima i sada je znala da bez Njega više nikada neće moći. Znala je Sonsyreya da je ona sama gradila kule od Vjetra, a pri tomu zaboravila da je ipak On miljenik Vjetrova i to onih najstrašnijih, ledenih vjetrova Sylenca. Samo zbog Njega strašni vjetar Actyalan dolazio je i na Topla mora Južna i u bezživotne pustinje Wananunhe. Upravo je taj vjetar kovitlao i nosio crveni pijesak strašne zemlje Desertye, a činio je to samo za Njega. Opet Mu je i jučer pomogao kada je pred Asgrad donio strašne 'Bijele snjegove' koji su počeli padati i skrivati sve Njegove tragove. Sonsyreya je sada bila uvjerena da je njezina ljubav prema Njemu zapravo Sudbina ovog Svijeta, a tu ljubav Ona je osjetila još onda kada se prvi puta nepromišljeno upustila u bitku s Njegovim odredima na Skartarysu. Dugo je Sonsyreya tukla uzaludnu bitku za koju je unaprijed znala da će je izgubiti, jer On je ipak jedan od najboljih i svoje namjere uvijek dobro sakrije. No, noćas će Ona otvoriti vrata Izgubljenog svijeta i obojiti nebo Sylenca tirkiznim bojama. Zna Ona da On sanjari o prostranstvima ledenim u kojima nestaju svi tragovi, pa je odlučila u Njemu probuditi čovjeka i pokloniti mu novi san, san iz Čarobnih vrtova Dyadonhe i šum Toplih mora Južnih. Napokon joj je sada bila i razumljiva rečenica koju joj je general Panđa toliko puta izgovorio i uvijek joj slao tu poruku u plavom oblaku dima svoje lule: ' Shanunh Vondorha Shaenhutha hawa reya mil nah Yunha!' Razmišljajući tako Sonsyrey nije ni primijetila da je u pratnji Krilatih jahača prošla kroz vrata Zimskoga bedema, a kada se prenula prizor koji je vidjela doista nije očekivala. Zimski bedemi i snažne utvrde naprosto su bili načičkani Zumahovima Čuvarima Zimskoga bedema koji su redom zauzeli poseban stav, besprijekorno u najvećem mogućem redu i složaju dočekali su je najelitniji alandski ratnici, redom su tu uz Unakasove Krilate jahače koji su je i dopratili, izuzetno vješti i spretni Peksovi Crni streličari, sveprisutne Paskine Šumske patrole, njihovo noćno izdanje Noćne oči Protyronha, potpuno oklopljeni Modri oklopnici Kaybaha, izuzetno pokretni i vrsni napadači Isydorowhy Snježni odredi, opasni i bitkama vični Srebreni kopljanici Sague, neustrašivi ratnici Wowokhe Jutarnje ptice, a svi su oni izvukli svoje teške dvosjekle alandske mačeve, te ih okrenli oštricama nadolje prema Sonsyrey snažno i jednoglasno povikavši: 'Omythreya alanchet Aknahtanunh!' Istoga trenutka na Wyghenhu začuje se zavijanje strašnih alandskih polarnih vukova. Gotovo istodobno iznad najviših vrhova Wyghena pojavi se sjajna Zvijezda Hawalandha koja obasja Njega. Nevjerojatnom brzinom, nezamislivom uvježbanošću, istodobno svi alandski ratnici uz zveket vrate svoje teške mačeve natrag u korice, te snažne, pancirnim rukavicama zaštićene, stisnute desne šake, prislone na lijevu stranu svojih oklopa jednoglasno izgovorivši dva puta: 'SHA –GHANH! SHA – GHANH!' Ovaj put sve su to jasno vidjele i razumjele Amazonke Dyadonkhe. Redom Sandrha, Dayanha, Woanha, Anysyha, Felycyha, Laynha i Loretha, predivne djevojke ratnice, Palmine leptirice, koje su usprkos hladnoći koja im je već danima ledila njihova topla i nježna srca, stigle tako daleko. Iako na početku i nisu baš dobro razumjele što to ovi najstrašniji i najopasniji ratnici rade na ovom rubu poznatog Svijeta, sada im je postalo mnogo jasnije, a mistična svijetlost Sylenca odjednom im je zažarila obraze i ugrijala nježna srca i konačno su mogle razumjeti tajnu koju su slušale već danima u ovoj nevjerojatnoj vrištećoj tišini Sylenca.
Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala. 'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu Bijelih snjegova alandskih, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!' – zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha opet joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze. Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo. Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.' Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca, ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan saluminhe ift Handrha!' Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača. 'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'. No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih.' 'Unakas, gdje je Alanđanin?' – željela je sada znati Sonsyreya. Smiješak u kutu Unakasovih usana dyadonskhe kontese nisu razumjele, nije ga razumjela ni sama Sandrha, koja je sve teže skrivala svoje osjećaje prema tom nevjerojatnom alandskom pukovniku koji je uvijek bio prethodnica Andraghonovha, ali ga je itekako razumjela Sonsyreya: 'Ne mogu vjerovati, baš sam glupa. Usred Sylenca, ispred Zimskog bedema, na samim vratima Kawamadhe, na mjestu gdje se gasi dan, ja tražim da ga ti prokažeš. Neka ti bude Unakas, ali noćas će se nebo Sylenca ipak morati otvoriti, jer noćas ću ja Njemu ušetati u san i svima vama pokloniti Svijetlu i toplu noć koje se ni Panđa, taj stari lisac, više ne sjeća.' Unakas se sada uozbilji i samo prozbori: 'O Handrho, ti koja si Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, ti koja rukom možeš Zvijezde dodirnuti, ti koja obasjavaš ova vjetrovita prostranstva Sylenca. Napokon razumiješ, napokon znaš, ali moramo krenuti, jer još malo i nestat će dan ovdje u Wolsha, pa će vjetrovi uskoro plamtjeti i stenjati. U toplini Mynetonkhe bit ćeš spokojna i sigurna, a On će ti se već pridružiti s prvim jatima enhu ptica koje su sada već raširile svoja krila i uskoro će se opet vinuti iznad Mynechyza i Kayonasha.' Razgovor koji je njihova princeza vodila s Unakasom sad su razumjele i dyadonskhe kontese koje su sada i same bile uvjerene da njihova princeza polako, ali sigurno, preuzima davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe.
< | prosinac, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...