Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 01.12.2007.

Legenda o Alandiji

Sonsyreya je sada bila više nego sigurna da polako počinje razumjeti što su joj to simpatični starci Sychythe kazivali o tim davnim danima, o tom davno prije zaboravljenom Vremenu kada je Svijet već bio star polovicu. Konačno je povezala sve niti naočigled nevjerojatne i nezamislive tajne, a koja je bila toliko jednostavna i razumljiva, zapravo cijelo je vrijeme bila i vidljiva ovdje na samom rubu poznatoga Svijeta, ovdje u prostranstvima Sylenca gdje je tajnovita tišina naprosto vrištala. 'Princezo moja, što ćemo sada učiniti? Sva svijetla alandskog grada polako trnu, a nebom i dalje čujemo tiha šaputanja.' Upozorila je Sonsyreyu kontesa Dayanha, zapovjednica dyadonske luke Altemyrhe. 'Ne razumijem ovu tišinu koja nas okružuje Dayanha. Znam da je vrišteća tišina Sylenca koju sada čujete i vi pouzdan znak da samo na pravome mjestu, ali zašto je On onda podigao zidove u ovom carstvu hladnoće, snijega, leda i magle. Možda i nisam baš dobro shvatila priču o Vremenu Bijelih snjegova alandskih, ali ako se tama rasipa, a moje srce sve snažnije udara, gdje su onda sjene koje su nas trebale dočekati na ovom proplanku?!' – zebnja i zabrinutost opet su polako obuzimali Sonsyreyu koja jednostavno nije mogla vjerovati da je stigla ovako daleko i da će sada morati odustati, jer vrata Kawamadhe nikako nije mogla pronaći. Odjednom je Sonsyreya opet osjećala da je vjetar Actyalan lomi, a Anybeatha opet joj skriva Zvijezde vodilje koje su je i dovele ovako daleko u nepregledna prostranstva Sylenca. Bilo bi joj lakše kada bi se pojavili Unakasovi Krilati jahači za koje je bila sigurna da su negdje vrlo blizu, ili možda Paskine Šumske patrole čije poglede osjeća cijelim putem … lakše bi joj bilo i da se pojave strašni alandski vukovi, ali u ovoj vrištećoj tišini ništa se nije događalo, kao da je milijunima milja od ničega, kao da nije vrijedna, kao da opet doživljava teške poraze. Onda pak se Sonsyreya još nečega dosjeti i zapovjedi svojim kontesama: 'Zapalimo vatru i sjednimo oko nje, ogrnimo se toplim ogrtačima i čekajmo. Ako to rade oni, zašto to ne bismo uradile i mi?! Nešto se mora dogoditi, jer sigurna sam da sam samo na korak od Njegovog sna, osjećam ga po cijelom tijelu i kao da će mi srce iskočiti iz grudiju. Spremna sam za svoju Sudbinu.' Čim su Dyadonkhe zapalile vatru, nemirni plameni jezici stanu plesati neki tajnoviti ples, a odmah potom tiho, pa onda još tiše, da bi napokon najtiše počele padati pahulje prvih 'Bijelih alandskih snjegova'. Dyadonkhe se ogrnu svojim ogrtačima, a tada iznenada i niotkuda, baš kao i 'Bijeli snjegovi', ničim izazvani, ničim potaknuti, iz tajanstvene šume Mynechyz, onako kako su to uvijek i činili, pojavili su se mnogobrojni odredi teško oklopljenih ratnika ogrnutih u plave ogrtače. Tihi poput sjena, nečujno poput tmine noći, kao prethodnica nečeg još mnogo misterioznijeg, moćnijeg i opasnijeg, oni su mirno jahali svoje plemenite snažne konje. Bili su to Unakasovi Krilati jahači, strašni i šutljivi ratnici, ratnici koji su čuvali prostranstva Sylenca, ratnici koji su u žestokim konjaničkim karijerima jezdili dolinama Taweghe vješto se stapajući s krošnjama srebrenog bora, jer njihove su odore potpuno nalikovale tim krošnjama, tim iglicama koje je prošarao snijeg. Ledeni dah strašne Athumazye ledio je dah snažnih alandskih konja i njihovih Krilatih jahača, a onda je pukovnik Unakas izdao snažnu zapovijed: 'Alandhos, ghan saluminhe ift Handrha!' Munjevitom brzinom pojave se bliješteće alandske oštrice i uz istodoban zveket nestanu pod plavetnim ogrtačima Krilatih jahača. 'Dobro nam došla Zaštitnice naša, u ovo doba 'Bijelih snjegova'. No, krhka krila tvojih Leptirica mogla bi biti slomljena, pa sam zato došao da ti predložim da se skloniš u tople dvornice Asgrada, jer noćas će Athumazya i Actyalan plesati ledeni ples i baš je dobro što si s nama, jer tvoj topli dah grijat će Alanđane koji ovamo dopratiše Gospodara Zaboravljenih.' 'Unakas, gdje je Alanđanin?' – željela je sada znati Sonsyreya. Smiješak u kutu Unakasovih usana dyadonskhe kontese nisu razumjele, nije ga razumjela ni sama Sandrha, koja je sve teže skrivala svoje osjećaje prema tom nevjerojatnom alandskom pukovniku koji je uvijek bio prethodnica Andraghonovha, ali ga je itekako razumjela Sonsyreya: 'Ne mogu vjerovati, baš sam glupa. Usred Sylenca, ispred Zimskog bedema, na samim vratima Kawamadhe, na mjestu gdje se gasi dan, ja tražim da ga ti prokažeš. Neka ti bude Unakas, ali noćas će se nebo Sylenca ipak morati otvoriti, jer noćas ću ja Njemu ušetati u san i svima vama pokloniti Svijetlu i toplu noć koje se ni Panđa, taj stari lisac, više ne sjeća.' Unakas se sada uozbilji i samo prozbori: 'O Handrho, ti koja si Svijetlog oka, daha svježeg jutarnjeg, ti koja rukom možeš Zvijezde dodirnuti, ti koja obasjavaš ova vjetrovita prostranstva Sylenca. Napokon razumiješ, napokon znaš, ali moramo krenuti, jer još malo i nestat će dan ovdje u Wolsha, pa će vjetrovi uskoro plamtjeti i stenjati. U toplini Mynetonkhe bit ćeš spokojna i sigurna, a On će ti se već pridružiti s prvim jatima enhu ptica koje su sada već raširile svoja krila i uskoro će se opet vinuti iznad Mynechyza i Kayonasha.' Razgovor koji je njihova princeza vodila s Unakasom sad su razumjele i dyadonskhe kontese koje su sada i same bile uvjerene da njihova princeza polako, ali sigurno, preuzima davno prije zapisanu ulogu koju su joj dodijelile mitske vile Charysmhe.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...