Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
petak, 08.06.2007.
Maya mitologija
Ticciztecatl i Nanautzin - kako je nastalo 'Peto sunce'
Tezcatlipoca, vrhovni bog, okupi sve ostale bogove i već pomalo ljut što ljudi nikako da shvate božanski red i slogu, zapovjedi bogovima da konačno stvore naraštaj ljudi koji će to napokon shvatiti. Nakon dužeg vijećanja, bogovi odluče da se dvojica od njih moraju žrtvovati kako bi stvorili ljudima Sunce (Athumanunh skreće pozornost na veliko slovo, dakle 'Peto sunce' nazvano je 'Sunčano sunce') koje će ih napokon podučiti redu i božanskoj slozi. No, tko će se od bogova žrtvovati za ljude? Izbor padne na Ticciztecatl, bogatog boga, boga blagostanja i sreće, te na Nanautzina, siromašnog i unakaženog boga, koji je trebao po potrebi mijenjati Ticciztecatla. Tako ova dva boga donesu svoje žrtve na posvećeni oltar žrtvenik. Ticciztecatl žrtvuje zlato, drago kamenje i raznobojno perje rajskih ptica, a Nanautzin prinese sijeno, trnje, trstiku i dvije krvave kraste sa svog unakaženog tijela. Nakon četiri dana bogovi zapale lomaču nad žrtvenikom, a Tezcatlipoca zapovjedi Ticciztecatlu i Nanautzinu da skoče u vatru i konačno zauzmu svoja mjesta na ljudskom Nebu. No, Ticciztecatl je oklijevao i nije baš bio spreman na ovakvu žrtvu. Nanautzin pak bez ikakvog oklijevanja skoči u vatru i postane sjajno Sunce na ljudskome Nebu. Posramljen Ticciztecatl skoči za njim, te postane blijedi Mjesec na ljudskome Nebu. No, ljudski rod nije se pojavio, Sunce i Mjesec izmjenjivali su se, ali ljudi nije bilo, a tada na scenu stupa dobri bog Quetzalcoatl koji se uputi u Svijet mrtvih gdje od svoga oca ishodi da mu ustupi kosti mrtvih ljudi iz prvih četiriju sunaca. Quetzalcoatl donese kosti božici Zemlje Cihuacoatl koja ih samlje, te taj prah pomiješa s krvlju (možda sa sjemenom tekućinom muških bogova – po Athumanunhu, koji je ovdje u nedoumici, jer nikako ne uspijeva prevesti tu zagonetnu riječ koja označava ono s čime je božica Cihuacoatl miješala samljevene kosti) muških bogova. Iz te tajnovite smjese božice Cihuacoatl nastane peti, današnji, naraštaj ljudi koje stvore bogovi sebi nalik, ali naraštaj koji je opterećen grijesima prvih četiri naraštaja (jer nastane iz kosti njihovih – po Athumanunhu), taj naraštaj koji neprekidno ratuje međusobno, ruši, uništava i međusobno si nanosi bol, a što će činiti tako dugo dok se napokon ne ispuni još jedno strašno prokletstvo – da će 'peti naraštaj ljudski' sam sebe uništiti u svoj svojoj bahatosti i oholosti. No, dobri bog Quetzalcoatl svojom vlastitom žrtvom ublažio je to prokletstvo i obećao da će se u tom sudbonosnom trenutku vratiti među ljude i spasiti ih. Ovdje opet mitološke priče poprimaju zajedničku nit – po opasnost za ljude pojavljuju se božanski pravednici koji će ih spasiti (poput Quetzalcoatla, kralja Artura, Isusa Krista …)
| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...