Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
nedjelja, 12.11.2006.
Athumanunhov egipatski slikovni rječnik
Ra i Horus
Horus (Heru – onaj koji je iznad – po Athumanunhu) jedan je od najstarijih i najvažnijih bogova drevnog Egipta. Horus je bog sokol, bog gospodar Neba. Horus je jedno od najviše zbunjujućih i najviše zamjenjujućih božanstava drevnih Egipćana što počine ga oni koji tek površno poznaju panteon drevnih Egipatskih božanstava. (Naime, Athumanunh raspoznaje čak dvadesetak obličja Horusa i uvjeren je da su drevni Egipćani imali barem još desetak obličja koja su nažalost zauvijek ostala nedostupna i skrivena u magli neznanja današnjeg čovječanstva – po Athumanunhu.) Riječ Heru najvjerojatnije dolazi iz korijena egipatske riječi 'hra' što znači lice. Da, 'lice Neba', zapisali su drevni Egipćani, 'lice s dva oka', zapisat će Athumanuh promišljajući pri tomu o Mjesecu i Suncu. Na Athumanunhovoj sličici prikazan je crvenom brojkom 1 Ra otac Horusov, a brojkom 2 Horus sin Ra, u obličju čovjeka s glavom sokola, a kako ima sunčani disk na glavi Athumanunhu je jasno da se radi upravo o Horusu starijem, sinu Raa koji simbolizira vječnu bitku između dobra i zla, bratu Ozirisovom, veličanstvenom božanskom ratniku, ujaku Horusa mlađeg. Upravo ova zadnja rečenica zorno prikazuje kako se lako može pomiješati i krivo protumačiti Horus, Naime postoje dva Horusa koje će Athumanunh objasniti slijedeći put. Dakle, u slikovnom prikazu jako je teško razaznati i prepoznati razliku između Horusa starijeg sina i Raa oca, pa je potrebito tražiti hijeroglifski zapis koji onda u potpunosti zorno određuje o kojem je božanstvu riječ.
| < | studeni, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...