Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

petak, 01.09.2006.

Legenda o Alandiji

(isječak - Dyadonskhe tople noći)

Tamo negdje, negdje gdje noći nisu tako tamne, a jutra se zlatom zlate. Tamo negdje, negdje gdje topla azurna mora zapljuskuju pjeskovite obale predivne zemlje Dyadonhe. Tamo negdje, negdje gdje počinje čarobna Zabranjena dolina, tamo negdje gdje leži Zabranjeni grad, grad Sunca. U tom amazonskom gradu s tisuću piramida, u tim piramidama tisuću hramova, u tim hramovima tisuću prelijepih djevojaka … ali samo je jedna princeza. Samo je jedna princeza s tisuću imena što davno prije nadjenu joj ti strašni ratnici: Sonsyreya, Wyxena, Baharanunha, Handhra, Shangrha, Amandha …
Jutro se budilo sramežljivo, sneno i polako, baš kao i uvijek nakon toplih noći. Nigdje nisu noći bile ovako tople kao na Dyadonkhy u zemlji tisuću otoka, u zemlji princeze Sosyreye. Dyadonha je bila puna egzotike toplih mora: palme, ptice, pijesak, gradovi piramida, oaze, potoci … Tisuće prekrasnih mladih djevojaka pristiglih sa svih strana Amazonskih zemalja skupljale su se u čarobnom dyadonskhom gradu Drymu. Cijelim skupom pozorno rukovode Sonsyreyne najodanije kneginje i kontese Sandrha, Carysmha, Lucrecya, Anyshya, Myrandha, Felycya i Noyrha. Nazočnost ovih mladih Dyadonkhy ovdje, a one se nikada nisu odvajale od Sosyreye, jasno je govorila o važnosti ovog amazonskog okupljanja. Odjednom, Dyadonskhe tople noći postanu još toplije i još svjetlije, a neobičan vjetrić koji se podizao iznad krošnji palmi u plavetnim noćima izazivao je sve više mističnosti i tajnovitosti. Neobične pjesme Alanđana koje su se čule pred to sneno i sramežljivo jutro, kod mladih amazonskih djevojaka izazivale su veliku znatiželju i pozornost sve dok napokon nisu nagovorile kneginju Lucrezyu da im objasni tko to pjeva tako dubokim tonovima pjesme koje se čuju iz krošnji palmi. Crnokosa Lucrezya u početku je to odbijala, a onda se tajnovito nasmije i pristane im ispričati legendu koju će uskoro i one same spoznati i kasnije prepričavati drugima. ' Predivne legende kruže o toj zemlji. Govore, da ti romantični i tajnoviti ratnici, ogrnuti svojim plavim ogrtačima, danima uporno sjede, trpe hladnoću i nekoga strpljivo čekaju. Govore, da se oni još uvijek sjećaju vremena prije potonuća Atlantide i Slavnih gradova i da znaju tajnu Vitezova vjetra o kojima su nam pričale naše bake. Govore, da su to najstrašniji ratnici koje je zapamtilo vrijeme, lutalice i napadači, strašni mitski osvajači. Govore, da ti ratnici ne poznaju strah i svi su oni odreda spremni na borbu i pogibiju samo da bi ponovno vidjeli i pratili svojeg dječaka kojeg su im poslali Bogovi i Boginje u znak zahvalnosti što su se na njihovoj strani borili protiv oholih i zlih Hladnih vatri na strašnom bojnom polju Herofahla. Legenda pak govori da su oni dugo lutali i tražili Ga posvuda, sve dok jedne noći nije zapuhao hladan i neobičan vjetar za to doba godine. Na mjestu gdje se gasi dan, na mjestu gdje se vjetar i kiša dodiruju, pojavio se On. Poveo ih je taj dječak kroz vrata vjetra daleko na sjever u zemlju koju je zauvijek okovao led. Naučio ih je Taj dječak kako se boriti protiv Bijele smrti (Athumazya), kako pronaći put kroz nevidljivu maglu (Anybeatha), kako pobijediti ledeni vjetar (Actyalan). Govore, da je velika snaga i moć koju su Bogovi i Boginje sa Zvijezda poklonili tom dječaku na dar, a govore da je On pozvao One koji su otišli i oni su se vratili, te postali njegovi veliki prijatelji. Taj razigrani dječak pojavio se niotkud i iznenada, a put mu se isprepleo s našom princezom Sonsyrey. Zbog nje pojavio se na Hyperarey i branio njezine boje, a naša princeza osjeća Ga iza zastora noći i vidi Ga pod svijetlom Zvijezda, a kada su daleko jedno od drugoga ljubav ih spaja svojim nevidljivim strunama. Govore, da daleko na sjeveru u nepreglednim prostranstvima Sylenca Alanđani pjevaju našoj princezi: Laku noć zaštitnice naša i spavaj nam na jastuku od cvijetova…Govore, da kada prate svog dječaka ti ratnici ništa oko sebe ne primjećuju, ogrnuti svojim plavim ogrtačima mirno jašu iza Njega na svojim snažnim i plemenitim konjima, a dovoljan je samo jedan njegov znak, pa da se oni pretvore u strašne ratnike napadače i tada ih ništa, ali baš ništa zaustaviti ne može. Njihovi pogledi, oklopi i oružje mutno svjetlucaju, a njihovi juriši i navale nezadrživi su. Tada oni gaze, lome, sijeku i probijaju se što bliže k Njemu, a onda kada Ga vide ili dotaknu poput munja razlete se na sve strane i opet se probijaju k Njemu. Njihove zastave vijore na vjetru, a njihovi pokliči lede krv u žilama. Njihovi konji pjene i bijesno gaze i grizu, a kada čuju Njegov poziv, hitro se okupe i slože u samo njima razumljiv složaj. Tada njihove pjesme počinju u dubokim borbenim tonovima i opet Ga slave. Nema sretnijih na ovome Svijetu i kako oni kažu, nema nigdje ljepše šume srebrenog bora i nema ničeg većeg od njihove tajne. Nakon toga nestaju u tim misterioznim predivnim šumama srebrenog bora i u svojim neobičnim i zagonetnim gradovima…'
Sunce je polako zalazilo iza krošnji palmi, sjene su bile sve duže, a onda se spustila još jedna topla dyadonskha noć. Ptice po granama su se smirile, valovi su sve tiše oplakivali pješčane plaže i obale Dyadonhke koja je polako tonula u plavetni san. Odjednom, palmina krošnja oživi i poprimi ljudski oblik, pijesak se pokrene i iz njega izrone ljudske prilike. Nekoliko brzih i čudnih znakova rukom, otvoreni dlan kao znak da se razumiju i opet tajanstvene prilike tiho nestanu, stope se s okolinom. Palmine se krošnje smire, a pijesak poprimi prvotni oblik. Bilo je sigurno i bilo je jasno, počelo je doba noći kada alandske Šumske patrole predaju dužnost alandskim Noćnim očima, posebnim alandskim odredima koji su zaduženi za sigurnost tog dijela noći…

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...