Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

četvrtak, 15.06.2006.

Grčka mitologija

Artemida – božica divljakuša

Neukrotiva i vatrena zaštitnica djevojaštva, moćna gospodarica opasnih divljih životinja i božica lova Artemida, divljakuša među božicama. Zašto sada Athumanunh naziva Artemidu divljakušom? Athumanunh opetovano piše da tim nadimkom ne želi vrijeđati ljepši i nježniji spol, ali kako je Artemida živjela pod otvorenim nebom sa svom svojom silom pratitelja, lovila šumske životinje poradi hrane (mogla je uživati u gozbi bogova i sladiti se nektarom i ambrozijom – po Athumanunhu), kupala se u hladnim i divljim šumskim potocima … Athumanunhov epitet joj baš idealno pristaje. Uvijek je bila naoružana lukom i strijelama, a pratili su je neumorni lovački psi. Bila je Artemida i božica Mjeseca (time je zamijenila svoju prethodnicu Selenu – po Athumanunhu), a kao božica Mjeseca dakako da je onda i morala biti odgovorna i povezana s mijenama u ženskome životu. Odgovorna je Artemida za dvije najveće prijelomnice u životu svake žene: rođenje djeteta (trenutak kada djevojka doista postaje žena – po Athumanunhu) i smrću koju je Artemida svim ženama donosila bezbolno svojim nepromašivim strijelama. Artemida je mladenačka božica, jedino o njoj, odnosno o njezinom djetinjstvu, u mitologiji postoje priče. Kada je imala samo deset dana, pomogla je majci da porodi njezinog brata Apolona. Kada je napunila samo tri godina bez ičije pomoći popela se moćnom Zeusu u krilu i odrješito od njega zatražila mnoštvo darova (najznačajniji dar bio je da joj se podari vječno djevičanstvo, tražila je isto toliko imena za sebe koliko je imao i njezin brat Apolon, tražila je za sebe i luk sa strijelama baš poput Apolonovih, tražila je i službu nošenja svijetla, šafranskožutu tuniku za lov s crvenim porubom koja bi joj dosezala do predivnih koljena, zatražila je i šezdeset mladih oceanskih nimfi svojih godišta koje bi joj bile djeveruše, sve planine Svijeta i na kraju je od Zeusa zatražila bilo koji grad da ga izabere on sam za nju. Zeus je bio očaran Artemidom, pa joj je udovoljio u čak trideset zahtjeva. Svi pratitelji Artemidini potjecali su s Krete i sve ih je odabrala sama kada je imala samo devet godina. Strašni kiklopi koji su Zeusu kovali munje Artemidi su iskovali luk i strijele. U prastara vremena Artemida je bila toliko okrutna božica da su joj žrtvovali muškarce, no, s vremenom njezin lik postaje sve blaži i mnogo ženstveniji, pa je jednom prilikom čak i zaplakala (Athumanunh jednom i to napiše). No, ipak, Artemidina nesmiljenost kao božice lova nikada u mitologiji nije nestala.

utorak, 13.06.2006.

Grčka mitologija

Hera – božica od koje je strepio i sam Zeus

Ako postoji lik božice koji je u mitologiji nepravedno zapostavljen onda je to lik božice Here, kraljice bogova i gorljive zaštitnice braka. No, ako pak uopće postoji lik božice ili smrtnice u mitologiji koji Athumanunh najmanje obožava onda je to sama Hera veličanstvena, predivna i bajna. Što ti sada opet bi Athumanunh? Athumanunh će krenuti redom i pisanjem odgovoriti. Dakle, Hera veličanstvena u najranijem dobu bila je velika božica i imala najstarije poznate hramove u prastaroj Arkadiji. Hera je ponosito nosila svoje uloge kao zaštitnica djevojaka, neprikosnovena pomagačica žena i gorljiva tješiteljica nesretnih udovica. Ljepše i potrebitije uloge božice nema, pa zašto je onda Athumanunh najmanje obožava među inim božicama!? Idemo dalje redom, a Athumanunh će se prisjetiti vremena kada je s divljim i osvajačkim plemenima grčkim stigao bog Zeus (moglo bi to biti u ono davno doba negdje oko 2. tisućljeća p. K. – po Athumanunhu) koji je oženio Heru, pa se ona promijenila iz dna duše. 'Kravooka' Hera (u riječi 'kravooka' Athumanunh nikako ne želi vrijeđati i nazivati pogrdnim imenom, jer velike oči koje posjeduje ta Athumanunhu draga životinja doista su lijepe i velike, toplog pogleda – Athumanunh se sada s nostalgijom prisjeća svojih dječačkih dana kada je provodio djetinjstvo na selu kod bake i djeda, a najveće mu je zadovoljstvo bilo čuvati krave koje su mirno pasle… Hej Athumanunh kamo si odlutao!?) udajom za Zeusa Hera se pretvorila u ljubomornu ženu. Ljubomorna žena Athumanunhu je čak i simpatična, ali Hera je u toj svojoj ljubomori doista pretjerala, što je čak i za božicu previše. Naime, Hera je postala od ljubomorne žene, osvetoljubiva, zlobna i opasna žena, a pri tomu je još i božica. Nepopravljivi 'ženskar' Zeus pak je bio posve imun na opasnost koja se pojavila u liku njegove supruge, a ponekad se Athumanunhu čini i da mu to paše. No, Hera je sve okrutnija prema svojim suparnicama i njihovoj djeci iako ni one ni ta dječica ni za što nisu bili krivi. Nesretna Semela je izgorjela, jedno Afroditino dijete rodilo se deformirano, nesretna Ija koju je Zeus pretvorio u mladu junicu u namjeri da prevari Heru prisiljena je trčati po cijelom svijetu jer su je nemilosrdno boli obadi koje je na nju poslala Hera, Lamija (Lilit grčko obličje – po Athumanunhu) je natjerana da pojede svoju djecu i poradi toga je postala strašna vampirica – kreatura noći… Eto, tako kako se Hera od idealne ženske božice pretvarala u kivnu i zlobnu božicu ona je Athumanunhu postajala sve više neomiljena, no, nije Hera oduvijek bila takva, baš kao što ni žene ne mogu biti zle i loše. Za Heru je kriv Zeus, a za ono 'zločesto' u svakoj ženi njezin muškarac. Da Zeus i muškarci ne 'vrludaju' ni Hera, a ni žene nikada ne bi bile 'zločeste' (barem tako promišlja Athumanunh, ali u tom promišljanju ništa neće tvrditi). Dakle, Hera i Zeus u svojoj vezi nisu čeznuli za ljubavi, čak naprotiv, Athumanunh će napisati da su Hera i Zeus ljubovali potajno još kao mlada božanstva u doba kada je božanska vlast bila u rukama titana. Čak i kada je Zeus sjeo na prijestolje na Olimpu moglo se vidjeti kako se on i Hera iskradaju s gozbe bogova i nestaju u svojim odajama. Mnogo puta Hera kao jadna i prevarena žena pokušava zavesti Zeusa: stavlja srebrene naušnice, posuđuje od Afrodite čarobni ženski remen kojem nitko odoljeti ne može, potkupljuje boga sna Hipnosa kako bi je Zeus sanjao u svojim snovima i poželio u svojoj javi… ali uzalud! Zeus je nepopravljiv i dalje besramno vara i laže, a Hera je sve zlobnija i bjesnija. No, opet Athumanunh pak za sve možda i ne smije okriviti Zeusa. Naime, ni Hera nije toliko podložna i ponizna. Tijekom Trojanskog rata ona zavodi Zeusa i odvlači ga u ljubavne slasti s jedinim ciljem da mu odvrati pozornost od zaštite Trojanaca kojima je Zeus naklonjen. Hera nije naklonjena čak ni svojoj djeci, pa su joj možda ipak s pravom mudri Grci nadjenuli samo zaštitu braka, ali je nikada nisu okitili i zaštitom majčinstva.

subota, 10.06.2006.

Grčka mitologija

Helije – bog Sunca, brat Selene i Eosa

Iako grčka mitologija slavi Apolona kao boga Sunca i Svijetlosti, a zahvaljujući sljedbenicima Orfejeva kulta koji su se prvi počeli obraćati Apolonu kao bogu Sunca, nije oduvijek bilo tako. Što to ti sada opet 'petljaš' Athumanunh? Athumanunh će iskoristiti priliku i pri tomu ispuniti želju. Idemo onda samo Athumanunhu razumljivom slijedu. Dakle, sve do 5. stoljeća p. K., bog Sunca zapravo je Helije, brat predivne božice Selene (božice Mjeseca) i šutljivog, ali postojanog boga Eosa (boga Zore). Tako se u tim davnim danima, kojih se danas sjećaju samo rijetki, Helije bog Sunca svakog dana vozio u svojoj blistavoj zlatnoj kočiji po beskonačnom nebeskom svodu. Helije bi svoje putovanje počeo negdje daleko na Istoku, a završavao bi ga na još daljem Zapadu. Noću kada bi mu predivna Selena sestra njegova otpjevala uspavanku Helije bi zaspao u svojoj krilatoj zlatnoj barci koju mu je iskovao osobno božanski kovač, sin Zeusov, Hefest, negdje u tajnim odajama svog uvijek vatrenog vulkana. Helijevi brzonogi krilati konji noću bi ga čekali negdje daleko na Istoku (Athumanunh će napisati – u današnjoj Etiopiji, a Vi se možete time složiti, a i ne morate, ali tada si sami pronađite zemlju u kojoj su se odmarali Helijevi krilati brzonogi konji. Dakako, Athumanunh se opet samo šali, a Helijevi konji doista su se odmarali u Etiopiji). No, opet će Athumanunh skepticirati i zapisati: 'Možda pak se Helije odmarao u zlatnom brodu koji je plovio od Zapada prema Istoku po Oceanu beskrajnom…' Nikada Helije nije zanemarivao svoju dužnost svakodnevnu, no, Zeus je nakon strašnog rata između bogova i titana, svima nešto podijelio, ali je nekim čudom samo na Helija zaboravio. Onda pak se iznenada iz mora pojavio novi otok (otoku je bilo ime Rodos – po Athumanunhu), pa je baš taj otok Zeus poklonio Heliju. Kao ispriku za svoju nesmotrenost Zeus je dao izliti veliki kip Kolosa koji je bio posvećen neumornom Heliju. (kip je bio visok 32 metra, podignut 284. godine p. K. i ponosno je čuvao ulaz u luku Rodosa gotovo 66 godina, a onda ga je strašni potres srušio u more – po Athumanunhu) Tako je bog Sunca Helije bio zadužen za nadzor protoka Vremena i svoju obvezu helije je obnašao besprijekorno sve do trenutka kada nije ugledao božicu Atenu koja je upravo iskočila iz glave Zeusove. Athumanunh hoće kazati da je taj događaj začudio i samog Helija koji je na trenutak zaustavio svoju Nebesku zlatnu kočiju. Vrijeme je odjednom stalo, ali bez većih posljedica. Drugom prilikom Helije se naljutio na Odisejeve nesmotrene mornare i ratnike koji su se vračali iz Trojanskog rata i ubili njegova snježnobijela goveda kako bi utažili glad. Helije im je uskratio jedan dan života, a bio je to onaj dan kada su trebali ugledati obale Itake, pa su tako Odisej i njegovi ljudi osuđeni na vječno lutanje. No, iako moćni bog Helije je baš kao i mnogi bogovi i smrtnici najveći problem imao sa svojim sinom, mladim i neobuzdanim Faetonom. Helije je neoprezno obećao sinu Faetonu da će mu u znak dokaza očinstva i ljubavi prema sinu ispuniti želju koju poželi. Na Helijev užas Faeton je zatražio od moćnog oca da mu na samo jedan dan prepusti upravljanje Zlatnom kočijom i krilatim brzonogim konjima. Helije je bio i više nego užasnut, znao je da je Faeton nespreman, neiskusan, preslab i premlad da upravlja kočijom i konjima krilatim, ali obećanje je bilo dano, neumoljiva božica Sudbina to je zapisala i više nije bilo povratka ni za ljude, a ni za bogove. Helije je skinuo svoju krunu s užarenim zracima i stavio je na glavu Faetona, najbolje što je mogao objasnio je sinu o upravljanju s krilatim brzonogim konjima. No, sve je bilo uzalud, Faeton je bio preslab, pa je ubrzo izgubio nadzor nad krilatim konjima snažnim koji su bez nadzora jednostavno podivljali. Najprije su Zlatnu kočiju (Sunce – po Athumanunhu) odvukli previše visoko, pa se Zemlja smrznula (jedno od ledenih doba – po Athumanunhu), potom su kočiju dovukli previše blizu Zemlji što je dovelo do toga da su Etiopljani i svi narodi Afrike pocrnili, a nastala je i beskrajna i beživotna pustinja (današnja Sahara – po Athumanunhu). Zeus je naprosto poludio, pa je Faetona pogodio munjom. Faeton je pao mrtav u rijeku Eridan. Sestre Faetonove bile su shrvane boli i pretvorile su se u jablane, a suze njihove jantar. Još nešto oko Helija zanimljiva. Helije je imao svevideće oko, ali o budućnosti nije znao ama baš ništa. Upravo je Helije ugledao Afroditu u kompromitirajućoj pozi s Aresom i to javio 'rogonji' Hefestu. Upravo Helije vidio je Hada kada je oteo Perzefonu i to dojavio Demetri. Kasnije kada Apolon postane bog Sunca Zlatnu kočiju vuku labudovi koje mu je Zeus poklonio na dar umjesto uništenih krilatih konja i Apolon u Delfima može proreći i budućnost.

nedjelja, 04.06.2006.

Mitologija naroda Južne Amerike

Huitaca – nećudoredna božica radosti

Prema mitološkim pričama plemena Muisca iz današnje središnje Kolumbije, u početku je svuda vladao mrak, a sva svijetlost bila je skrivena u Stvoritelju imena Chiminigagui, vrlo tajnovitom i dalekom biću božanskom. Poželi jednom tako Chiminigagui stvarati nešto dobroga i iz njega stane izbijati svijetlost. Najprije je stvorio dvije crne ptice koje su letjele posvuda Svijetom i nosile zrake svijetlosti, a mašući krilima stvarale su snažan vjetar i strujanje zraka koje je bilo toplo i ugodno. Tada Chiminigagui stvori ženu i nadjene joj ime Bachue (ona s grudima velikim – po Athumanunhu). Bachue je izašla iz svetog jezera držeći za ruku maloga dječaka kojeg je podigla i kasnije s njim izrodila cijelo čovječanstvo. Tako je Bachue u mitologiji Muisca zapamćena kao i božica majka (božica začetnica zakona i religijskih obreda – po Athumanunhu). Nedugo nakon što je ljudima podarila zakone i religijske obrede Bachue je zajedno sa svojim mužem nestala u svetom jezeru pretvorivši se u zmije (ovdje Athumanunh vidi neku nit sličnosti s grčkom mitologijom - Kadmo i Harmonija). Nedugo nakon nestanka Bachue s istoka se pojavio starac sjede brade imena Bochica. Bochica je ljude naučio gradnji kuća, zemljoradnji, tkanju, te drugim korisnim stvarima. Bochica je propovijedao vrijednost teškoga rada, trezvenost i dosljednu umjerenost u svemu, a istodobno je bio vrlo krut, neduhovit i sasvim ćudoredan. Ta njegova ćudorednost zasmetala je božici Huitaca (Huitaca je bila drugo obličje božice Bachue – po Athumanunhu), pa je ona došla u sukob s Bochicom. Da bi je nekako smirio Bochica ju je uzeo za ženu, ali to se nije pokazalo kao dobar potez. Huitaca je bila potpuna suprotnost Bochice, pa je ljude naučila smijati se, uživati u opojnim pićima i svemu što donosi trenutni užitak. Svojom nesmotrenošću i nećudorednošću izazvala je i same bogove, pa su se od srdžbe njihove podigle rijeke i nastale silne poplave u kojima mnogo ljudi izgubi život. Nakon toga Bochica je dograbio Huitacu i snažno je bacio na Nebo gdje se pretvorila u Mjesec, a Stvoritelj Chiminigagui pretvorio ju je u pticu sovu. Tako je Huitaca sada izlazila samo noću u obličju Mjeseca i ptice sove, a pleme Musica još i danas vjeruje da Huitaca tka njihove snove, a poglavito one dobre, jer Huitaca je shvatila svoju kaznu.

subota, 03.06.2006.

Grčka mitologija

Atalanta – hrabra i odvažna djevojka kojoj su zavidjeli muškarci

Jednom prilikom kalidonski kralj Enej žrtvovao je nekoliko volova bogovima, ali je pri tomu zaboravio, namjerno ili nenamjerno Athumanunh to sada ne može sa sigurnošću ustvrditi, na Artemidu. Artemida božica lova odmah mu se poželjela osvetiti, pa je u Kalidoniju poslala strašnog vepra velikih čekinja i kljova. Divlji vepar pomahnitalo je gazio i upropaštavao usjeve, napadao stoku, a kljovama bi rastrgao svakoga tko bi se usudio poći na rad u polje. Kralj Enej očajnički je tražio pomoć i nudio kljove i kožu onome koji ubije vepra. Dakako, pozivu su se odmah odazvali najveći ratnici, lovci i junaci, a među njima su bili: Tezej, Jason, Nestor, Melegar i jedna odvažna djevojka imena Atalanta. Atalantu su roditelji napustili odmah po rođenju, jer su silno željeli sina, a ne kćer. Upravo Atalantu spasila je božica Artemida koja je poslala medvjedicu da doji i podigne napuštenu djevojčicu. Pod strogim nadzorom Artemide lakostrijele, Atalanta je izrasla u predivnu djevojku, hrabru i odvažnu, vrlo vještu u baratanju s lukom. Da li poradi toga, što je bila bolja od svih nazočnih u rukovanju strijelama, neki od muških učesnika nikako se nisu slagali s nazočnošću Atalante. Pod svoju zaštitu uzeo ju je osobno veliki junak Melegar (iako je bio sretno oženjen s Kleopatrom /nije ona egipatska/ Melegara je Atalanta jednostavno zadivila i očarala – po Athumanunhu) Nakon mnogih bučnih i dugih prepirki Melegar je ipak ustrajao i lov je mogao početi. No, vepar se pokazao suviše teškim protivnikom. Tako je nekoliko lovaca odmah rastrgao, a čak je i veličanstveni Nestor morao potražiti spas na drvetu. Jason je bacio svoje koplje, ali je i promašio, drugi lovac bacio je svoje koplje, ali ni ono nije pogodilo vepra. Tada je Atalanta napela svoj luk i vepra pogodila točno između ušiju, vepar se na trenutak zateturao, to je iskoristio sam Melegar, pa je vepra probio svojim kopljem. Vepar je podlegao ranama. Kljove i kožu Melegar je dao Atalanti jer je ona prva pogodila vepra, no, to pak je sada silno uvrijedilo Melegarove ujake (braću Alteje, majke Melegarove – po Athumanunhu) koji su od samoga početka zavidjeli vještini Atalante. Melegarovi ujaci na njega su potegnuli oružje, ali ih je Melegar svladao i u okršaju ubio. To pak će sada rasrditi Alteju, majku Melegarovu koja odluči ubiti vlastita sina. Naime, kada je Melegar imao samo sedam dana, pojavile su se Mojre i, pokazujući Alteji cjepanicu koja je dogorijevala u kaminu, predvidjele da će Melegar umrijeti kad cjepanica izgori do kraja. Alteja se odmah snašla i zalila cjepanicu vodom, vatra se ugasila, a Alteja zauvijek sakrila cjepanicu. No, sada se predomislila i opetovano je zapalila, pa kad je cjepanica izgorjela Melegar je pao mrtav. Alteja se nije ni snašla i uopće se nije nadala da će cjepanica tako brzo izgorjeti, pa se shrvana boli za sinom jednostavno objesila, a to je gotovo istodobno učinila i Kleopatra žena Melegarova. Svi koji su žalili za Melegarom jednostavno su se kasnije pretvorili u malene ptičice koje su drevni Grci nazvali meleagride.

petak, 02.06.2006.

Mitologije i legende Afrike

Božice kokete – Oshun i Oya

Večeras će Vam Athumanunh napisati jednu priču iz mitologije naroda Yaruba iz Nigerije. Naime, radi se o dvije predivne božice, a Athumanunh ih je nazvao koketama, ali ne iz zlobe, jer on nikako i nikada ne bi ni pomislio uvrijediti njemu ljepši i suprotni spol prema kojemu osjeća naklonost, odnosno divi mu se. Dakle, da onda Athumanunh i započne. Oshun je u mitologiji drevnih Yaruba bila božica ljubavi, iscjeljenja i izvorske hladne i okrepljujuće vode (toliko važne narodu kojeg nemilice prži Sunce – po Athumanunhu). Athumanunh će još za Oshun napisati da je neodoljiva koketa koja je imala mnogo udvarača i ljubavnika prije nego što se udala za misterioznog, ali smirenog i moćnog boga Orunmillera, boga proricanja. Njegovom zaslugom i sama Oshun postala je prava majstorica u predviđanju budućnosti. No, prava ljubav Oshun bio je zapravo božanski ratnik Changoo, odnosno po Athumanunhu bog oluje nepredvidive. Dakako, koliko je god Chango iz prijateljstva i uvažavanje boga Orunmillera ulagao 'nadbožanski' napor da ostane hladan na koketiranje Oshun, poput običnog smrtnika nije joj se mogao oduprijeti. (Athumanunh ga ni ne krivi, jer Oshun je uporabila svoju čarobnu božansku tikvu iz koje je izvukla med koji je potom razmazala po usnama snažnog Changoa koji je neoprezan zaspao.) Međutim, Changoo se istodobno spetljao s još jednom neodoljivom i predivnom božicom, bajnom Oyoom, božicom divljeg vjetra, vode uzburkane, tornada i zaštitnicom ćudljive rijeke Niger. Eh, uf Athumanunh je sada malo počeo petljati, pa će ovo poprimiti nalik suvremenoj 'sapunici'. No, dobro idemo onda dalje. Sve bi to lijepo bilo, možda bi i bilo dobro, no, Oya je zakonita žena opasnog i snažnog boga rata, temperamentnog boga rata i vrijednog kovača metala, boga Oghuna. (Athumanunhu pak sada sve ovo počinje nalikovati na grčku mitološku priču kada je bog Hefest zatekao Afroditu u ljubavnom zanosu s Aresom jarosnim). Dakle, baš kao i Hefest i Oghun, a i Athumanunhu se to ne bi dopalo – Athumanunh valjda hoće kazati da su muškarci slabi na ženske ljubavne izlete, dok pak veličaju i odobravaju muške nevjere i nepodopštine… Athumanunh! Zar si poludio, o čemu ti to pišeš? Ovo bi mogla pročitati i Reyamanunha, a onda ti se ne piše baš dobro. (Athumanunh se samo zeza i odmah će se vratiti na priču) Dakle Hefest je blago rečeno naprosto poludio na Afroditinu nevjeru i odmah ju je tužio Zeusu, no, Oghun pak je reagirao slično, ali skroz nepromišljeno za jednoga boga. Naime, on je od srdžbe i srama pobjegao u šumu u kojoj se sakrio. Eto ti ga sada problema za vrhovno božanstvo, za moćnoga boga Oludumarea. Naime, kako je bog zadužen za ljudski rad i stvaralaštvo, bog Oghun nestao bestraga, ljudi su se ulijenili, prestali su proizvoditi i svaki je rad ljudski prestao, a to pak je značilo da više nije bilo napretka, zavladao je kaos već prije jednom pobijeđen. No, Oludumare je ipak bio pozoran, pa je zapovjedio drugim orishima (nazivi za božanstva u jezičnom narječju naroda Yaruba – po Athumanunhu) da odmah istraže stvar i o svemu ga izvijeste. Naravno, problem je bio u koketiranju Oshun i Oye prema neodoljivom Changoou u kojem su se one služile nedopuštenim sredstvima. (Naime, Oshun je neoprezno ispustila svoju čarobnu tikvu kod Changooua, u njegovim odajama, skrivajući se pred Oyom, koja je potajno dolazila u te iste odaje. Tako je Oya kušala med iz čarobne tikve Oshun i dogodilo se ono što se dogodilo. Med je Oyina usta pretvorio u 'grotlo vulkana' iz kojeg su izlazile teške i ranjavajuće riječi po boga Oghunha. Ma daj Athumanunh pričaj jednostavno – Athumanunh želi kazati da su se Oya i Oghun svađali, a Oyine su riječi povrijedile Oghunov muški ponos.) Sada kad je to Oludunare spoznao morao je nešto žurno poduzeti i poduzeo je. Pozvao je Oshun i Oyu i dobro im očitao bukvicu te im zapovjedio da vrate red božanski kako god znaju i umiju. Oshun je opetovano pribjegla svojoj čaroliji. Medom iz svoje tikve namazala je usne zaspalog Oghuna. Kad se probudio, Oshun ga je uvjerila da se mora vratiti na svoje božansko mjesto kako bi opetovano zavladao red. Oghun dakako nije mogao odoljeti Oshun, pa se vratio, čak je i na nagovor Oshun oprostio Oyi nesmotrenost. Oludumare je bio zadovoljan, no, tu nije kraj njegovim nevoljama koje će uskoro nastupiti. Naime, sada je Oghun počeo žudjeti za neodoljivom Oshun, što će pak razljutiti i povrijediti Oyu… no, to je već druga priča koju će Vam Athumanunh već jednom napisati. Budite dobri i pozdravljeni!

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

Linkovi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...