Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 10.06.2006.

Grčka mitologija

Helije – bog Sunca, brat Selene i Eosa

Iako grčka mitologija slavi Apolona kao boga Sunca i Svijetlosti, a zahvaljujući sljedbenicima Orfejeva kulta koji su se prvi počeli obraćati Apolonu kao bogu Sunca, nije oduvijek bilo tako. Što to ti sada opet 'petljaš' Athumanunh? Athumanunh će iskoristiti priliku i pri tomu ispuniti želju. Idemo onda samo Athumanunhu razumljivom slijedu. Dakle, sve do 5. stoljeća p. K., bog Sunca zapravo je Helije, brat predivne božice Selene (božice Mjeseca) i šutljivog, ali postojanog boga Eosa (boga Zore). Tako se u tim davnim danima, kojih se danas sjećaju samo rijetki, Helije bog Sunca svakog dana vozio u svojoj blistavoj zlatnoj kočiji po beskonačnom nebeskom svodu. Helije bi svoje putovanje počeo negdje daleko na Istoku, a završavao bi ga na još daljem Zapadu. Noću kada bi mu predivna Selena sestra njegova otpjevala uspavanku Helije bi zaspao u svojoj krilatoj zlatnoj barci koju mu je iskovao osobno božanski kovač, sin Zeusov, Hefest, negdje u tajnim odajama svog uvijek vatrenog vulkana. Helijevi brzonogi krilati konji noću bi ga čekali negdje daleko na Istoku (Athumanunh će napisati – u današnjoj Etiopiji, a Vi se možete time složiti, a i ne morate, ali tada si sami pronađite zemlju u kojoj su se odmarali Helijevi krilati brzonogi konji. Dakako, Athumanunh se opet samo šali, a Helijevi konji doista su se odmarali u Etiopiji). No, opet će Athumanunh skepticirati i zapisati: 'Možda pak se Helije odmarao u zlatnom brodu koji je plovio od Zapada prema Istoku po Oceanu beskrajnom…' Nikada Helije nije zanemarivao svoju dužnost svakodnevnu, no, Zeus je nakon strašnog rata između bogova i titana, svima nešto podijelio, ali je nekim čudom samo na Helija zaboravio. Onda pak se iznenada iz mora pojavio novi otok (otoku je bilo ime Rodos – po Athumanunhu), pa je baš taj otok Zeus poklonio Heliju. Kao ispriku za svoju nesmotrenost Zeus je dao izliti veliki kip Kolosa koji je bio posvećen neumornom Heliju. (kip je bio visok 32 metra, podignut 284. godine p. K. i ponosno je čuvao ulaz u luku Rodosa gotovo 66 godina, a onda ga je strašni potres srušio u more – po Athumanunhu) Tako je bog Sunca Helije bio zadužen za nadzor protoka Vremena i svoju obvezu helije je obnašao besprijekorno sve do trenutka kada nije ugledao božicu Atenu koja je upravo iskočila iz glave Zeusove. Athumanunh hoće kazati da je taj događaj začudio i samog Helija koji je na trenutak zaustavio svoju Nebesku zlatnu kočiju. Vrijeme je odjednom stalo, ali bez većih posljedica. Drugom prilikom Helije se naljutio na Odisejeve nesmotrene mornare i ratnike koji su se vračali iz Trojanskog rata i ubili njegova snježnobijela goveda kako bi utažili glad. Helije im je uskratio jedan dan života, a bio je to onaj dan kada su trebali ugledati obale Itake, pa su tako Odisej i njegovi ljudi osuđeni na vječno lutanje. No, iako moćni bog Helije je baš kao i mnogi bogovi i smrtnici najveći problem imao sa svojim sinom, mladim i neobuzdanim Faetonom. Helije je neoprezno obećao sinu Faetonu da će mu u znak dokaza očinstva i ljubavi prema sinu ispuniti želju koju poželi. Na Helijev užas Faeton je zatražio od moćnog oca da mu na samo jedan dan prepusti upravljanje Zlatnom kočijom i krilatim brzonogim konjima. Helije je bio i više nego užasnut, znao je da je Faeton nespreman, neiskusan, preslab i premlad da upravlja kočijom i konjima krilatim, ali obećanje je bilo dano, neumoljiva božica Sudbina to je zapisala i više nije bilo povratka ni za ljude, a ni za bogove. Helije je skinuo svoju krunu s užarenim zracima i stavio je na glavu Faetona, najbolje što je mogao objasnio je sinu o upravljanju s krilatim brzonogim konjima. No, sve je bilo uzalud, Faeton je bio preslab, pa je ubrzo izgubio nadzor nad krilatim konjima snažnim koji su bez nadzora jednostavno podivljali. Najprije su Zlatnu kočiju (Sunce – po Athumanunhu) odvukli previše visoko, pa se Zemlja smrznula (jedno od ledenih doba – po Athumanunhu), potom su kočiju dovukli previše blizu Zemlji što je dovelo do toga da su Etiopljani i svi narodi Afrike pocrnili, a nastala je i beskrajna i beživotna pustinja (današnja Sahara – po Athumanunhu). Zeus je naprosto poludio, pa je Faetona pogodio munjom. Faeton je pao mrtav u rijeku Eridan. Sestre Faetonove bile su shrvane boli i pretvorile su se u jablane, a suze njihove jantar. Još nešto oko Helija zanimljiva. Helije je imao svevideće oko, ali o budućnosti nije znao ama baš ništa. Upravo je Helije ugledao Afroditu u kompromitirajućoj pozi s Aresom i to javio 'rogonji' Hefestu. Upravo Helije vidio je Hada kada je oteo Perzefonu i to dojavio Demetri. Kasnije kada Apolon postane bog Sunca Zlatnu kočiju vuku labudovi koje mu je Zeus poklonio na dar umjesto uništenih krilatih konja i Apolon u Delfima može proreći i budućnost.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...