Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu
četvrtak, 15.06.2006.
Grčka mitologija
Artemida – božica divljakuša
Neukrotiva i vatrena zaštitnica djevojaštva, moćna gospodarica opasnih divljih životinja i božica lova Artemida, divljakuša među božicama. Zašto sada Athumanunh naziva Artemidu divljakušom? Athumanunh opetovano piše da tim nadimkom ne želi vrijeđati ljepši i nježniji spol, ali kako je Artemida živjela pod otvorenim nebom sa svom svojom silom pratitelja, lovila šumske životinje poradi hrane (mogla je uživati u gozbi bogova i sladiti se nektarom i ambrozijom – po Athumanunhu), kupala se u hladnim i divljim šumskim potocima … Athumanunhov epitet joj baš idealno pristaje. Uvijek je bila naoružana lukom i strijelama, a pratili su je neumorni lovački psi. Bila je Artemida i božica Mjeseca (time je zamijenila svoju prethodnicu Selenu – po Athumanunhu), a kao božica Mjeseca dakako da je onda i morala biti odgovorna i povezana s mijenama u ženskome životu. Odgovorna je Artemida za dvije najveće prijelomnice u životu svake žene: rođenje djeteta (trenutak kada djevojka doista postaje žena – po Athumanunhu) i smrću koju je Artemida svim ženama donosila bezbolno svojim nepromašivim strijelama. Artemida je mladenačka božica, jedino o njoj, odnosno o njezinom djetinjstvu, u mitologiji postoje priče. Kada je imala samo deset dana, pomogla je majci da porodi njezinog brata Apolona. Kada je napunila samo tri godina bez ičije pomoći popela se moćnom Zeusu u krilu i odrješito od njega zatražila mnoštvo darova (najznačajniji dar bio je da joj se podari vječno djevičanstvo, tražila je isto toliko imena za sebe koliko je imao i njezin brat Apolon, tražila je za sebe i luk sa strijelama baš poput Apolonovih, tražila je i službu nošenja svijetla, šafranskožutu tuniku za lov s crvenim porubom koja bi joj dosezala do predivnih koljena, zatražila je i šezdeset mladih oceanskih nimfi svojih godišta koje bi joj bile djeveruše, sve planine Svijeta i na kraju je od Zeusa zatražila bilo koji grad da ga izabere on sam za nju. Zeus je bio očaran Artemidom, pa joj je udovoljio u čak trideset zahtjeva. Svi pratitelji Artemidini potjecali su s Krete i sve ih je odabrala sama kada je imala samo devet godina. Strašni kiklopi koji su Zeusu kovali munje Artemidi su iskovali luk i strijele. U prastara vremena Artemida je bila toliko okrutna božica da su joj žrtvovali muškarce, no, s vremenom njezin lik postaje sve blaži i mnogo ženstveniji, pa je jednom prilikom čak i zaplakala (Athumanunh jednom i to napiše). No, ipak, Artemidina nesmiljenost kao božice lova nikada u mitologiji nije nestala.
| < | lipanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
Linkovi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...