Dvadeset tisuća milja ispod mora
… Ispred nas su ležale neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa i tko je složio ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena? Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao grad – njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – Pompeji pod vodom.
Gdje sam li ja to bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru. Onda mi šum valova u blago ljetno predvečerje stane šaptati, prvo tiho najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, odjednom osjećam: koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi…
< | studeni, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi
actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')
Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.
Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.
Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.
Legenda - priča o neobičnom događaju
Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.
Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.
Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...
Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!
Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.
Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!
Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...