Dvadeset tisuća milja ispod mora
… Ispred nas su ležale neke pitoreskne ruševine … Posvuda su razbacane velike hrpe kamenja, između kojih se jasno mogu opaziti tragovi i sjene hramova i palača … preko tih ruševina nadvio se, umjesto bršljana, debeli sloj podmorskog biljnog života.
Koji je ovo dio našeg globusa i tko je složio ovo ogromno kamenje iz prastarih vremena? Ispred mojih očiju je, nekada davno prije, razoren, uništen, ležao grad – njegovi krovovi otvoreni zjape prema nebu, njegovi hramovi su urušeni, njegovi lukovi porušeni, njegovi stupovi razbacani … Dalje, tek ostaci kiklopskih akvedukata, ovdje visoki stilobat akropole s plutajućim obrisima Partenona, ondje tragovi lučkih dokova … još dalje duge crte potopljenih zidova i širokih praznih ulica koje ne vode sada nikamo – Pompeji pod vodom.
Gdje sam li ja to bio? Zar stvarno ne znate? Čitao sam knjigu, Dvadeset tisuća milja ispod mora (Jules Verne), na našem lijepom, toplom i plavom moru. Onda mi šum valova u blago ljetno predvečerje stane šaptati, prvo tiho najtiše, a zatim sve glasnije: Atlantisss, Atlantisss … Pridignem se s ležaljke, odložim knjigu i zagledam se u valove dodirujući ih rukama, odjednom osjećam: koračam poput Pierra Arronaxa, planinama tog davno prije izgubljenog kontinenta, dodirujem tisućama godina stare ruševine nekada moćne i suvremene, hodam tamo gdje su nekada hodali prvi ljudi…
Post je objavljen 14.11.2004. u 20:31 sati.