Mitologija https://blog.dnevnik.hr/enhu

subota, 27.11.2004.

Legenda o Alandiji

Dok su se Alanđani sve više primicali Zabranjenoj dolini, sada već pozdravljani od mnogobrojnih Amazonskih ratnica i ratnika, Dyasparkhe i Anubyke užurbano su provodile posljednje pripreme za doček Sahagana i Njegovih Alanđana. Onda pak se iznenada pojave dvije manje pukovnije Dyadonkhy koje je osobno predvodila Sonsyrey. Dyadonkhe su odjenule svoje predivne haljine toplih boja i u galopu krenule u susret Alanđanima. Iznenadna pojava Dyadonkhy izazove munjevitu reakciju Alanđana. Munjevito sve tri alandske pukovnije preslože se iz hodnih kolona u napadačke redove. Niotkuda razviju se alandske borbene zastave koje zalepršaju na blagom povjetarcu, a na trenutak, ali samo na trenutak bljesne sve opasno alandsko oružje. – Boginjo blaga! Zar Alanđani misle napasti Dyadonkhe? One su samo pokušale …! – uplaši se Antyopha, ali je No brzo prekine i smiri: - Ne boj se! Ne čuju se njihove borbene pjesme i trube, a Vitezovi vjetra nisu zauzeli borbeni složaj oko Shagana. Mislim da će nam samo demonstrirati svu svoju snagu i uvježbanost, a mislim da Sonsyreya zna zašto je tako krenula na njih. –
Nakon nekoliko trenutaka svjetlucanja alandske oštrice nestanu uz zveket, ponovno ispod njihovih ogrtača, a zastave se brzo smotaju, te nestanu i one. Alanđani rašire svoja krila, a onda se začuje njihova pjesma. No, nije to bila borbena pjesma, bila je to pjesma koja je išla nekako ovako: - …kao da sunce zalazi na Njezinim mekanim rukama…i dok je On poput vjetra, Ona je kao Sunce što se rađa na južnoj strani oceana…
- Alanđani pjevaju o svojemu dječaku koji je nalik vjetru, pjevaju o njezinim nježnim rukama. To je predivno Antyopho! Vjeruj mi da ovi strašni ratnici napadači znaju da je Shagan spreman oprostiti Sonsyrey jer bi inače pjevali drugačiju pjesmu, a ne ovakvu romantičnu. Gledaj prijateljice to su sada oni Romantični ratnici o kojima nam stalno govore Dyadonkhe, a pogledaj Dydonkhe raspuštaju svoje kose … Ne! Ne sigurno tu neće biti nikakve bitke! Jedni i druge znaju za to jer inače ne bi ovako reagirali ni Alanđani, a ni Dyadonkhe. – smijala se No – Shi.
Alanđani potpuno okruže Dyadonkhe i njihovi redovi se izmiješaju na radost svih Okolnih naroda, a Amazonske igre mogle su početi na radost svih nazočnih Ararađana, Amaryanaca, te mnogobrojnih Amazonskih saveza.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Zapisi, crtice, crteži, skice, sheme iz raznih mitologija i legendi

actyalan@gmail.com (Athumanunhovo 'mjesto na kojem plaču ptice')

Mitologija - čudnovato sjeme iz kojeg su kasnije niknule filozofija i religija.

Svijet se boji vremena, a vrijeme se boji piarmida.

Vrijeme je najmudrije, ono zna sve odgovore.

Legenda - priča o neobičnom događaju

Tražeći genijalnost i mudrost nudio je milost i ljubav, a zauzvrat našao je glupost i dobio mržnju. Stvorio je svoj Svijet arbitra plemenitog mira, a postao je bakljonoša koji prenosi vjekovni plamen smrti i uništenja.

Dječak je on u kojem se čovjek budi, ili je možda već čovjek u kojem još uvijek dječak živi.




Zna On tajne prije stvaranja Svijeta iz doba kada su Zvijezde još spavale, Vitez je On jedan od najboljih, a namjere su Njegove uvijek dobro skrivene, kaže malo, a govori nejasno kada priča o najplemenitijoj skupini ljudi koji su ikada Zemljom koračali ...

Lovački krik enhu ptice je: keee - ar! a krik alandske (polarne) enhu ptice puno je prodorniji: kee - aarrmm!

Legatus - kod starih Rimljana izaslanik, namjesnik u provinciji, pomoćnik vojskovođe, a možda onaj koji zapisuje (legator), onaj koji nešto nekome ostavi zapisano.

Tamo negdje daleko gdje topla mora zapljuskuju obale Ledene zemlje Alandije, tamo gdje se kiša i vjetar oduvijek dodiruju, ali se nikada ne razumiju, tamo gdje rastu i mirišu najljepše šume srebrenog bora, tamo gdje počinje tajnovita dolina Sylenca... Pojavili su se iznenada i niotkuda, ni najstariji među najstarijima više se ne sjećaju odakle su stigli i zašto su danima i noćima nešto grozničavo tražili. To Strašno i Nezamislivo Vrijeme zapamtilo ih je kao ratnike lutalice i napadače, teško naoružane i oklopljene koji su mirno jahali svoje plemenite konje i svi odreda bili spremni da se bore i da izginu od reda ... Onda pak u tajnovitom Vremenu Bijelih Snjegova, u tajnovitom dobu noći Hawalandha, pronašli su Ono što su tražili. Našli su Njega okruženog njihovim vlastitim Sjenama. Velika je bila snaga i mudrost koju su Mu poklonili bogovi u sam Osvit Vremena. Legenda je bila konačno živa i za Njih je sve moglo početi... i počelo je!

Jedino tamo, a nigdje ne postoji nešto ljudskije, čovječnije, lete žive ptice praznim nebom iznad plime zlatne zore prema krošnjama srebrenog bora...