Rose And Butterfly

Evo i mene... Mali predah prije pakiranja i putovanja kuci... A fale mi svi... I mama, i tata, i braco, i seka...
Istina, cujem se sa njima svakodnevno, ali nije to to...
Istina, otkako mi braco studira ovdje imam bar prilike njega vidjeti... Ali, posto studira izvanredno, ni to nije bas cesto...
Znam da ovaj vikend nece bit lijep i miran kako bih ja to htjela, jer ipak trebam jos puno toga napraviti... Izmedju ostalog dva seminarska rada, tri zadace i pripremiti jedan kolokvij... Ali ipak, veselim se odlasku kuci, napokon, nakon sest tjedana... Moram vam priznati da do sad nikad tako dugo nisam izbivala od kuce... A, nije mi nista ni nedostajalo, jer, ne kaze se badava, kod kuce je najbolje... Ali znam, nedostajao bi mi zarucnik, to sigurno... Zato ga i vodim sa sobom... Ako nista drugo, kad mi bude tesko, sa druge strane stola ce biti netko kome je tesko kao i meni i to ce me tjerati da idem dalje...
Ma, samo da ja osjetim miris mamine kuhinje i pojedem domace, fine, sampinjone... Sve ce na tren biti kao prije...

Eto, htjela sam se samo kratko javiti... Kao sto ste primijetili, nema me u poslijednje vrijeme... A sve je to zbog ispita... Kad prodju ispiti, kad budem slobodna, ne samo tijelom vec i duhom... Kad dobijem inspiracije za post javit cu se ponovno... A do tada svima VELIKI POZDRAV i ostajte mi dobro! :)

Prolazim jucer pored katedrale i odjednom osjetim kako moram uci unutra...
I malo razmisljajuci i vazuci, uci ili ne... Ipak na kraju udjem, trazeci snage za dane koji su predamnom...

Kao i uvijek, prvo me osvoji taj spokoj koji se skrio usred gradske jezgre... Kao da udjem u jedan novi, posebni svijet toliko blizu, a opet toliko daleko od ociju mnogih koji ne pozele uci i otkriti njegove cari...
I tako, udjem u crkvu i shvatim da se moli krunica... Ostanem na tren u tisini... Razmisljajuci kako nam Gospodin na razne nacine zeli reci sto nam je potrebno u zivotu... Usla sam u crkvu da bih skupila snage dalje, a On mi dade snage za molitvu...

Zapravo, vec dulje vrijeme ne mogu moliti onako potpuno kako bih ja to htjela... Sve se svede na neko mumljanje prije spavanja, uvijek se pitam u takvim trenucima: Pa zar Gospodin sam ne zna sto me muci, o cemu razmisljam?? Zasto bih to trebala govoriti kad on sve zna?? E, pa to se zove lijenost!
I tako, jucer, nakon dugo vremena bezvoljne molitve izmolim deseticu krunice sa srcem... Nisam molila za neku nakanu, niti za sebe niti za svoje bliznje, odlucila sam moliti, a Gospodin ce sam odluciti kome je moja molitva najpotrebnija...

I dao mi je snage za dalje, snage koju samo On, vrelo, moze dati...

Sjedim danas cekajuci vjezbe iz mreza racunala i razmisljam... Uglavnom o kolokviju iz matematike... Ma ne, nije da ne kuzim matematiku... Kuzim je jako dobro... Ali ja nisam od onih koji ce se truditi ako ne moraju i tako sam odlucila iz matematike imati prolaznu ocjenu, dvojku... U biti, ima vise razloga za to, a onaj najbitniji je da ne volim profesore koji isticu kak' si nest dobro napravil... Kao kad napises kolokvij jako dobro i onda dodjes odgovarat zadacu i on te hvali... I to profa koji zna imena svih zenskih osoba s godine... Pitam se samo zasto?! Hehe... A ja bas u inat idem obrnuto... I moram pokazat svoju drugu stranu...

A da, kad smo kod matematike... Razmisljala sam o tome kak' sam taj predmet u srednjoj rasturala... I onda odlucila da ipak necu studirat matematiku nego informatiku... Jer mi se nije dalo razmisljat previse o necemu kaj bas nema veze sa stvarnosti kao sto su vektorski prostori i kompleksni brojevi... Jer, ipak se sve to temelji na nekoj izmisljenoj stvarnosti sa vise dimenzija i ni sama ne znam cega... I tako, sjetim se kako sam putem do faksa srela svoju profesoricu iz matematike sa ranije godine i mislim si kako sam se kod nje trudila... Istina, imala je ona svojih musica, tko ih nema... Ali bila je definitivno bolji i objektivniji predavac... I razmisljam o tome kakvi su matematicari u biti... Rekla bih jako pedantne osobe... I da, to je razlog zbog kojeg je dobro da nisam upisala matematiku... Ja naime, nisam pedantna... Nisam ni blizu toga... Ja sam junkie monkey za takve stvari... Mali, brzopleti stvor koji cesto zaboravi promijeniti predznak gdje treba ili rjesava zadatak bez previse razmisljanja... To je, naime, bio moj zakljucak nakon podrobnog razmisljanja...

A razmisljala sam danas o jos kojecemu... Nekako se pribojavam buducnosti, jer je sva tako nedefinirana... I mislim si kak' je sad sve savrseno, jer znam kaj moram napraviti, znam kak' to moram napraviti... A jednog dana... Morat cu sama osmisliti kako dalje... E toga se bojim... Znam, jos je prerano za razmisljanje o tome i da, sve ce doci samo od sebe... Ali ipak strepim jer upravo gradim temelje za buducnost...

U poslijednje vrijeme osjecam se izmoreno... Neprekidno ucenje, ispiti i brz zivotni tempo ucinili su svoje... Bas sam danas postala svjesna kako se uopce ne odmorim, makar spavam po 10 sati, vjerojatno zbog toga jer se probudim usred noci i prvo kaj mi padne na pamet nije to da mi nedostaje zarucnik vec to da me sutra ceka ispit ili kaj vec...
Probavam nedostatak vremena nadoknaditi na sve moguce nacine... Ali ne ide...

Inace, imam anemiju i zbog toga se tesko koncentriram i imam vrtoglavice... Sve je dobro dok imam dovoljno vitamina i dok pijem odredjene pripravke... Ali, u ovoj svoj silnoj brzini ne stignem uopce misliti na to da moram pojesti bar jedan konkretan obrok dnevno, da moram jesti sto vise voca jer je C-vitamin neophodan za absorpciju zeljeza... I tako, malo po malo, osjecam se sve slabijom...
Jucer sam odlucila stati na kraj tome i trazim nacin da ublazim stres, da se sto bolje odmorim i da moja terapija bude djelotvorna...
Za pocetak, kupila sam Antistres granule sa Magnezijem i C-vitaminom. Magnezij se inace naziva "antistres mineralom" jer djeluje na opustanje misica, te ima vrlo vaznu ulogu kod rada srca i zivcanog sustava...

I onda, naravno, potrudim se na internetu potraziti stogod zanimljivo o stresu, kako ga ublaziti i slicno... Uz razne vjezbe disanja, pravilnu prehranu i tusiranje, nadjem na Plivinoj_stranici kako je pisanje svojevrsan nacin da se ublazi stres... I znate, mislim da je to istina... Jer vecinu svojih problema rijesim bas na nacin da o njima pisem na blogu... Nakon toga se osjecam mnogo bolje jer vidim da postoje ljudi koji me razumiju, koji se nalaze u slicnoj situaciji...

I zbog toga vam svima koji me posjecujete, a posebno blogerici koju sam neku vecer "ugnjavila" svojim problemima, zelim reci HVALA...

Citajuci post koji tako njezno opisuje jedno sjecanje... Prisjetila sam se zasto ne volim rat... Zapravo, rata se niti ne sjecam... Sjecam se kako bi ponekad zavijala sirena, kako bih zaspala u svojoj sobi, a probudila se u sklonistu, sjecam se kako smo se jednom vracali iz vinograda, a u daljini je buktila vatra, sjecam se kako bih se u takvim trenucima osjecala sigurnom u okrilju majke... Ostale detalje sam zaboravila...
Ali ima jos nesto... jedan dogadjaj... koji je mnogo toga promijenio... Sjecam se poziva moje ujne, koja je drhtavim glasom tek smogla snage reci: "Nema ga vise..." Sjecam se tog trenutka kao da se dogodio nedavno... sjecam se da sam kao i uvijek dosla do ormarica na kojem stoji telefon, popela se na stolcic do njega kako bih dosegla telefonsku slusalicu i tada se sve promijenilo... Mog uje vise nije bilo...
Danas mogu Bogu zahvaliti samo na tome da je moja obitelj potpuna, da nije zavrsila kao mnoge druge... Da se nije rasplinula u toku rata...
A onda me sjecanje nagna da se prisjetim jos neceg... U vrijeme rata tata je razvozio pakete Caritas-a, tako sam imala prilike susresti se sa mnogim ljudima koji su izgubili svoj zivot, jer zivot van dragih gradova, van dragih ulica i bez najdrazih se ni ne moze nazvati zivotom... Ali, usprkos tome, u jednom naselju u kojem su tada zivjele izbjeglice upoznala sam dvije zene... Zene na cijim licima se moglo procitati da su sve izgubile, na cijim rukama se moglo vidjeti da su u zivotu nosile mnoge krizeve... A opet, bile su tako posebne, tako iskreno prijazne... I cak mislim da nisu bile nase, ali su me voljele, te drage zene...
Ja ljude nikada necu dijeliti na nase i njihove vec na dobre i zle... Ali hocu da svi shvate, ono sto je ovim ratom nestalo, tesko da ce itko vise moci vratiti... Popravile se kuce, obnovili gradovi... A sto nam to sve znaci ako vise nece biti ljudi?!