Marketing
--Nikada vise--
Citajuci post koji tako njezno opisuje jedno sjecanje... Prisjetila sam se zasto ne volim rat... Zapravo, rata se niti ne sjecam... Sjecam se kako bi ponekad zavijala sirena, kako bih zaspala u svojoj sobi, a probudila se u sklonistu, sjecam se kako smo se jednom vracali iz vinograda, a u daljini je buktila vatra, sjecam se kako bih se u takvim trenucima osjecala sigurnom u okrilju majke... Ostale detalje sam zaboravila...
Ali ima jos nesto... jedan dogadjaj... koji je mnogo toga promijenio... Sjecam se poziva moje ujne, koja je drhtavim glasom tek smogla snage reci: "Nema ga vise..." Sjecam se tog trenutka kao da se dogodio nedavno... sjecam se da sam kao i uvijek dosla do ormarica na kojem stoji telefon, popela se na stolcic do njega kako bih dosegla telefonsku slusalicu i tada se sve promijenilo... Mog uje vise nije bilo...
Danas mogu Bogu zahvaliti samo na tome da je moja obitelj potpuna, da nije zavrsila kao mnoge druge... Da se nije rasplinula u toku rata...
A onda me sjecanje nagna da se prisjetim jos neceg... U vrijeme rata tata je razvozio pakete Caritas-a, tako sam imala prilike susresti se sa mnogim ljudima koji su izgubili svoj zivot, jer zivot van dragih gradova, van dragih ulica i bez najdrazih se ni ne moze nazvati zivotom... Ali, usprkos tome, u jednom naselju u kojem su tada zivjele izbjeglice upoznala sam dvije zene... Zene na cijim licima se moglo procitati da su sve izgubile, na cijim rukama se moglo vidjeti da su u zivotu nosile mnoge krizeve... A opet, bile su tako posebne, tako iskreno prijazne... I cak mislim da nisu bile nase, ali su me voljele, te drage zene...
Ja ljude nikada necu dijeliti na nase i njihove vec na dobre i zle... Ali hocu da svi shvate, ono sto je ovim ratom nestalo, tesko da ce itko vise moci vratiti... Popravile se kuce, obnovili gradovi... A sto nam to sve znaci ako vise nece biti ljudi?!
Post je objavljen 02.05.2007. u 19:11 sati.