20.07.2012., petak
Hripavac u Sjedinjenim Američkim Državama
|
Zanimljiva se pojava događa u SAD-u, kako s epidemiološke, tako i sa sociološke strane. Naime, opasno raste broj slučajeva hripavca (pertusis). Alarmiranje javnosti traje već nekoliko mjeseci. Zvuči smiješno. Hripavac, nešto što podsjeća na Ivicu Kičmanovića i čobane koji se ne peru - u Americi. Piše u ovom Yahoo!-ovom članku da je broj do sada zaraženih skočio na 18 tisuća. Najgore stanje je u Washingtonu i Wisconsinu, gdje je zabilježeno više od 3000 slučajeva hripavca. Washington je ustanovio epidemiju. Brojke su dvostruko veće od lani, a do sada je umrlo devet osoba. Državne službe alarmiraju ljude da se cijepe. Slična stvar se već dogodila u Kanadi, no brzim odzivom nadležnih službi zdravstva, broj mrtvih zaustavio se na deset. Hripavac je jedna od onih starih, podlih bakterijskih bolesti koje su u Americi odnosile tisuće života (5-10 tisuća godišnje) prije razvitka cjepiva. To je bolest zemalja u razvitku. Higijena (pranje ruku, dezinfekcija podova, plahti, jedaćeg pribora, itd.) malo pomaže, jer se bolest širi kapljičnim putem, pri čemu pomaže karantena. Hrvatska je s njom kroz povijest imala debelih problema. Najčešći uzročnik je bakterija Bordatella pertussis. Simptom je iznenadni i snažni napad kašlja koji dovede osobu u stanje nemoćnog hvatanja zraka, što je popraćeno hripanjem, po čemu je bolest dobila ime. Čini se da je jedini domaćin bakterije čovjek, jer u zajednicama u kojima je iskorijenjena, ne pojavljuje se dok ne dođe zaražena osoba. Naravno, broj oboljelih je veći od broja žrtava, jer ne umiru svi. Međutim, najviše je žrtava među djecom, ponajviše malim bebama. Razlog je taj što su jednostavno nemoćne nositi se s tolikim naporom. Hripavac je bolest koja izaziva veliku fizičku patnju jer se prenaprežu mišići uključeni u kašljanje. Dođe do upale mišića, pa je svako kašljanje strašno bolno, a dođe i do cijanoze uz grčenje tijela. Ono što je zagušilo epidemiju jest cjepivo, isprva Di-Te-Per (difterija-pertusis-tetanus) koje je sadržavalo cijele ubijene bakterijske stanice Bordetelle pertussis, a kasnije i verzija sa samo antigenima, bez cijelih stanica. Kao i svako cjepivo, i Di-Te-Per može uzrokovati probleme, stoga se sve više prelazi na acelularnu verziju. Ona izaziva manje popratnih nuspojava, no skuplje je i nešto slabije učinkovito. Osnovno cjepivo još se uvijek koristi, poglavito u siromašnijim zemljama, a neke zemlje kombiniraju te dvije verzije. Zanimljivo je kako pojava hripavca u Americi korelira s naglom ekspanzijom tzv. "antivakcinacijskog pokreta" čiji je najgori zamah došao širenjem Interneta po kućanstvima krajem 90-ih i početkom 21. stoljeća. I prije je bilo antivakcinacijskih pokreta, no nisu bili toliko obojani šarlatanstvom i teorijama zavjera. Tijekom 70-ih i 80-ih godina u razvijenim zemljama Europe, te u SAD-u, počela su se širiti svjedočanstva i priče o slučajevima gdje je nakon cijepljenja došlo do teškog i trajnog oštećenja mozga. Studije nisu pokazale uzročno-posljedičnu povezanost, međutim u Americi je donesen zakon za kompenzaciju. Kao i danas, i tada je došlo do naglog porasta slučajeva i smrti od hripavca, jer je pao broj cijepljenja. Najnovije epidemije pojavljuju se zbog novovjekog antivakcijskog pokreta utemeljenog u širenju dezinformacija i panike da tragovi tiomersala (organoživinog konzervansa) skupa s cjepivom Mo-Pa-Ru (ospice, zaušnjaci, rubeola) izaziva autizam i neke gastroenterološke probleme. Autor od kojega je to poteklo je Andrew Wakefield, prevarant koji je napravio ogromnu štetu lansiranjem lažne studije u vrijeme kada je u najrazvijenijim zemljama snažno krenulo širenje Interneta po običnim kućanstvima. Posve je očito da su mu na duši i smrtni slučajevi, statistički gledano. Ima već par godina da je njegova lažna studija razotkrivena, no vijest o tome nije se proširila. Laži o cjepivima i autizmu i dalje se galopom šire raznim šarlatanskim portalima i blogovima. Antivakcinacijski pokret je u prvom desetljeću 21. stoljeća doslovno planuo u popularnosti, toliko da su ga preko medija počele reklamirati razne poznate osobe, a pokret u stopu prate strvinari spregnuti s "koloidnim srebrom", "MMS-om" i svom silom ostalih budalaština koje su se u ovih desetak godina uspjele nakotiti po portalima i forumima.
Nije ni čudo da je došlo do epidemije hripavca. Roditelji ne cijepe djecu zbog vlastitog neznanja. Spoje se na Internet i onda "guglaju" o cjepivima i - što nađu? Forumske threadove na kojima "majke" (riječ treba pročitati iskrivljenog lica i plačnog glasa) u maniri kokošinjca raspredaju o teorijama zavjera, a tu itekako ima materijala za pravu malu psihozu. Svega ima, od osnovne ideje da će tiomersal dijete pretvoriti u autistično, da će mu se cjepivom ubaciti "čip za kontrolu", da će dobiti rak, meningitis, epilepsiju, da će mu "vlada isprati mozak", itd. Na većini takvih mjesta uredno ordiniraju posebni forumski profili koji znaju pričati samo o tome, a počesto i nude vlastite "ljekarije" iz kućne radinosti. Posve je očito da se radi o strvinarima koji namjerno šire paniku i onda ubiru plodove svog rada. Protuzakonito u svakom slučaju, no vlasnici forumâ ne rade ništa po tom pitanju, jer im veće kokodakanje donosi više zarade. Upirem prst na Forum.hr, forum Roda.hr, i druge. U Austriji je zabilježen porast slučaja ospica baš zato što je vrlo popularan pokret tih luđaka. Još smješnije - u slučaju kada dođe do epidemije, onda takvi šarlatani i njihova internetska klika za to prozivaju vladu. "Truju nas, žele nas pobiti zarazom koju su sami napravili u laboratoriju!" (  ), vrište u stanju moralne panike, a kada se službeno pozove na cijepljenje, onda još jače mašu zastavama gluposti. Nemoguće im je nešto dokazati, zato što su oni već odlučili. To je stanje uma identično fanatičnom vjerniku koji gleda u svoju svetu knjigu i čita je doslovno.Zapravo fascinira kako to sve sliči nekakvoj vrsti negativne povratne sprege koja sprječava da te bolesti konačno odu u povijest. Čim je društvo dovoljno razvijeno da sebi omogući dobru i pravovremenu zaštitu, nađu se slabo informirani (biti neuk može biti manje opasno od posjedovanja komadića znanja) i to oni skloni panici, koji šire dezinformacije. I to pali. Pali jako dobro, jer se svaki put nakon toga bolest ponovno razmaše. Podsjeća na Dawkinsov "sebični gen", zar ne? Genom bakterije se širi, populacija nađe rješenje za zaustavljanje širenja, dio populacije to sabotira, genom se opet raširi i opstaje. Savezna država Washington se boji da ne dođe do velike epidemije koja bi bila veća od one iz 50-ih godina kada je bilo oko 40 tisuća dijagnoza. To je vrlo lako moguće, zbog puno veće prometne povezanosti, te kao što sam već rekao, ljudske gluposti koja narušava tzv. grupni imunitet (herd immunity), možda najvažniju stvar koju ću spomenuti. Grupni imunitet je pojava gdje dovoljno visoka stopa cijepljenja (obično oko 85%) zaustavlja značajno širenje lanca/mreže zaraze čak i onih koji se nisu cijepili iz razno raznih razloga. Da ne duljim, evo jedan izvrstan 10-minutni video na tu temu koji će me osloboditi pisanja još teksta, a smatrajte ga dijelom članka. Ovaj zanimljiv simulator možete isprobati i sami. |
- 15:30 - gurni glavu kroz monitor (33) - snimi - #
12.07.2012., četvrtak
Loš recept za žuti kolač
 Dosta je trenutno aktualnih tema o kojima bih pisao, a čak sam imao i par molbi. Ponekad se otvori nekakav "prozor" slobodnog vremena kojeg onda najradije iskoristim za prodavanje zjaka. Začudo, sinoć sam opet čitao jednu krasnu knjigu, što mi je prestala biti navika, a toga se sramim. Želim se osvrnuti na nešto što sam prije nekih godinu dana vidio na YouTubeu, a što spada u specifične gluposti koje imaju podlu razinu opasnosti. Pogledajte prvo sasvim unikatni video koji detaljno pokazuje proces kojeg je na Webu nemoguće naći ovako dokumentiranog ni u službenom obliku. Radi se o modifikaciji nekih dijelova iz niza postupaka za dobivanje nuklearnog goriva iz rude zvane uranijev smolinac. Odmah ću na početku reći da je ideja genijalna, a upornost pohvalna. Malo je ljudi na svijetu pokušalo, a još manje njih dovršilo ovakvu proceduru. Sa strane nekakve gikovske upornosti, ovo je jedan od planinskih vrhunaca na koji bih se sigurno i sam uputio kada bih imao sirovine. Sličnu stvar, samo gotovo četverogodišnju i svakodnevnu, s tonama rudače, radio je bračni par Curie, samo što su oni izvlačili polonij i radij, što je bilo puno opasnije. Problem? Traljavosti procedure. Žuti kolač je koncentrat uranijeve rudače i sastoji se uglavnom od njegovih oksida. Sâm uranij u "kolaču" je u prirodnom omjeru svojih najvažnijih izotopa U-235 (0.72%) i U-238. Uranij u spojevima važnima za rad u kemijskim laboratorijima, gdje je on analitički reagens nebitne radioaktivnosti, osiromašen je, dakle U-235 je gotovo posve uklonjen. Svejedno je radiotoksičan, s naglaskom na toksičan. Radioaktivnost uzorka osiromašenog uranija je mlaka i ne zahtijeva posebne štitove, dovoljna je bočica u kojoj stoji. No poput kadmija, srebra, žive, talija, nikla i ostalih, i uranij je tzv. teški metal i remeti neke biokemijske puteve u tijelu, te se voli akumulirati. Ako k tome još i pomalo zrači ionizirajućim zrakama, opasnost je veća. Ekipa iz filmića, dvojica kojoj ne vidimo lica, na početku je ozbiljno navela koliko treba biti obziran kod cijelog procesa, da bi zatim kroz cijeli video radili početničke i glupe greške. Prvo smolincem rukuju bez lateks-rukavica. OK, ruda nije neka frka sama po sebi, ali ovdje imaju aktivnije komade. 40 tisuća raspada po minuti (CPM) blizu površine? Ja ne bih htio da mi komadić ostane između nokta. Normalna pozadinska radioaktivnost okoliša varira i uzmimo da se tipičnim brojačem uhvati jedan raspad/čestica po sekundi, tj. 60 CPM, iako može biti i 10 i 90, ovisno o mjestu gdje se nalazite, pošto nije sav okoliš jednako prirodno radioaktivan. Oko 40 tisuća CPM-ova je gotovo 700 puta više. Jednostavno ne možeš biti tako glup da golim rukama prčkaš po takvom komadu i bacaš ga u kantu da se podiže prašina, kao da si usred Paklenice i igraš se u kršu. Istina, nema akutne tjelesne opasnosti, ali ima dugoročne. Uostalom, kontaminira se prostor. Kasnije se vidi kako filtriraju talog preko Büchnerovog lijevka koristeći vakuum (a skupa tikvica struže betonski pod), zatim miješaju smjesu skupom magnetskom miješalicom/grijalicom... kraj bazena. Netko je tu očito ima dovoljno love, a nedovoljno pameti. Najgori dio videa je pri kraju. Talog su išli sušiti kaloriferom. Doslovno su upalili ventilator i pustili da vrući zrak dere po tom praškastom pijesku.  Tip me u komentarima uvjerava da nemam pojma i da je stvar preteška da ju mlaz odnese. How yes no. Razumno i imalo iskusno biće uzelo bi mokri talog i lagano ga grijalo bez puhanja zraka, tek toliko da ode većina vode, a zatim ga stavilo u zatvorenu posudu s nekom tvari koja upija vlagu. Na kraju kažu da preko plastične vrećice (koja upija neke zrake) površinska aktivnost iznosi preko 40 tisuća CPM-a. Žuti kolač nije neka frka po pitanju količine i vrste radioaktivnosti, ali pošto se radi o prahu, jednostavno nije razumno u svojoj kući u njega puhati kaloriferom. To se ne radi.  Komentirao sam im video, ali reakcija je bila preponosna. Od ostalih komentara vrijedno je izdvojiti one koje su napisali ljudi za koje se kladim da im je najveći doseg rada paliti stvari i povremeno ih raznositi, poput: "How can˙ I make purchase yellow cake from you?"  Jedna od najgorih stvari u radu s kemikalijama je kombinacija ponosa i neznanja. Svatko može pogriješiti, a pogreške mogu biti iritantne, skupe ili čak tragične. Gluposti poput ove, koje vjerojatno neće imati neke specijalne posljedice, samo podbadaju sitničave državne činovnike koji mrze kemiju, pa onda naprave brdo zabrana. Tako je recimo u Teksasu stanje tako loše da ako kupite Erlenmeyerovu tikvicu, smatrate se teroristom. Australija isto tako nije daleko. O tome u nekom drugom članku. Čudi me da video još stoji online, unatoč tome što sam ga prijavio. Izgleda da dobri ljudi s Googlea/YouTubea vole žuti kolač... |
- 17:26 - gurni glavu kroz monitor (8) - snimi - #
02.07.2012., ponedjeljak
Pokus s kuhanjem žive žabe
(nadam se da će naslov navući mnoštvo bijesnih posjetitelja  )Pogledajte prvo jedan filmić. O čemu se radi? Ovaj pokus iz fiziologije, ovdje prikazan na netočan način, poprilično je star. Postoji dokumentacija da se izvodio u 19. stoljeću, međutim često se krivo prenosi, te je sasvim moguće da nije niti moguć u bilo kojem obliku. Ja ga nikada nisam isprobao ni na koji način i ne potičem druge na to, pogotovo ne u kućnoj radinosti, jer je sasvim sigurno da bi rezultirao patnjom žabe. Naime, originalni pokus uključuje lobotomiziranu žabu (bazni centri još rade, respiracija radi, no svijesti nema, dakle ne pati) koja, ako se dovede u doticaj s kipućom vodom, pokazuje snažne refleksne pokrete da pobjegne od izvora topline. Obično stoji da se žaba baci u kipuću vodu, međutim vjerojatno se radi o usmenoj predaji i gluhom telefonu, jer bi je to sasvim sigurno toliko brzo neutraliziralo zbog koagulacije proteina da vjerojatno ne bi ni moglo biti opaženo da pokušava pobjeći. Originalni pokus vjerojatno ima veze s ulijevanjem vruće vode u posudu punu hladne, u kojoj lobotomizirana žaba stoji i ne miče se. No ukoliko tako pripremljen pokus, sa lobotomiziranom žabom koja stoji u hladnoj vodi, provedemo na način da vrlo polagano grijemo vodu, tako da stopa zagrijavanja bude kudikamo manja od pola stupnja po minuti, navodno neće doći do okidača koji će žabu potaknuti na bježanje, te će biti moguće skuhati je, tj. dovesti vodu do 100 °C, bez njenog skakanja. Pošto je hladnokrvna, tijelo joj se stalno prilagođava malim promjenama i u jednom trenu oštećenja postanu tolika da više nije sposobno pokrenuti mišiće čak ni kada bi do okidača došlo. Oštećenja vjerojatno počinju oko 40 °C, kada proteini krenu u koagulaciju. Iznad 50 °C žaba vjerojatno više nije živa, pa iznos stope zagrijavanja više nije bitan. U gornjem filmiću žaba nije lobotomizirana i poprilično je sigurna stvar da bi, čak i ako je stopa zagrijavanja vrlo sitna, u jednom trenutku pokušala pobjeći. No filmić nije snimljen u svrhu edukacije iz fiziologije. Opet kažem, nisam ga izvodio, a i nisam siguran koliko bi nelobotomizirana žaba patila. Najgore što se može dogoditi jest da prestane biti sposobna za bježanje, ali da još uvijek osjeća toplinu, ili da pati zbog promjena uslijed koagulacije proteina. Zbog toga to nije u redu izvoditi sa svjesnom žabom. Pokus, osim što je fiziološki kuriozitet i moguće mit, ima i metaforičku notu. Razne interesne skupine ga koriste u razne svrhe. Primjerice američki kršćanski fundamentalisti (mahom klerofašisti), koristili su ga da bi opisali proces demokratizacije koji se tamo odvijao nakon Drugog svjetskog rata, kada su im počeli smetati napori aktivista za prava Afroamerikanaca. Danas pokus spomenu kada treba tlačiti istospolne obitelji, ušutkati razočarane ratne veterane koji protestiraju protiv američke invazivne politike i slično. Pokusa se dotaknu mnogi drugi, bez obzira na to jesu li u srži ljubitelji slobode ili tlačenja. Dobar primjer jest dvosjekli mač sve većeg zadiranja u privatnost, za koje smo i sami donekle krivi jer, priznajmo, nitko nas ne tjera da svoj život trpamo online, da bi kasnije plakali kako nas time netko nadzire. "Plamenik" bi mogao biti i proces ublažavanja ljudske agresije koji je evidentno na snazi, usporedivši stanje ljudi u prošlosti, kada su bili agresivniji i ratovi su lakše započinjali, bili krvaviji i dulje trajali. Pokus se u obliku metafore može primijeniti na puno toga. Jedna od primjena koja nema toliku političku notu jest upravo u gornjem filmiću. Globalno zatopljenje ili drukčije rečeno, globalni klimatski poremećaj, dokazan fenomen s konsenzusom poglavito ljudske krivice i debatama oko toga što bi, i bi li mogli išta učiniti barem u svrhu njegovog ublažavanja. Nastojat ću uskoro napisati članak o toj tematici, s osvrtom na američku politiku koja se ponaša poput plamenika ispod ove žabe, što je ponekad dobra, a ponekad loša stvar. |
