Marketing
Loš recept za žuti kolač
Dosta je trenutno aktualnih tema o kojima bih pisao, a čak sam imao i par molbi. Ponekad se otvori nekakav "prozor" slobodnog vremena kojeg onda najradije iskoristim za prodavanje zjaka. Začudo, sinoć sam opet čitao jednu krasnu knjigu, što mi je prestala biti navika, a toga se sramim.
Želim se osvrnuti na nešto što sam prije nekih godinu dana vidio na YouTubeu, a što spada u specifične gluposti koje imaju podlu razinu opasnosti.
Pogledajte prvo sasvim unikatni video koji detaljno pokazuje proces kojeg je na Webu nemoguće naći ovako dokumentiranog ni u službenom obliku. Radi se o modifikaciji nekih dijelova iz niza postupaka za dobivanje nuklearnog goriva iz rude zvane uranijev smolinac.
Odmah ću na početku reći da je ideja genijalna, a upornost pohvalna. Malo je ljudi na svijetu pokušalo, a još manje njih dovršilo ovakvu proceduru. Sa strane nekakve gikovske upornosti, ovo je jedan od planinskih vrhunaca na koji bih se sigurno i sam uputio kada bih imao sirovine.
Sličnu stvar, samo gotovo četverogodišnju i svakodnevnu, s tonama rudače, radio je bračni par Curie, samo što su oni izvlačili polonij i radij, što je bilo puno opasnije.
Problem? Traljavosti procedure.
Žuti kolač je koncentrat uranijeve rudače i sastoji se uglavnom od njegovih oksida.
Sâm uranij u "kolaču" je u prirodnom omjeru svojih najvažnijih izotopa U-235 (0.72%) i U-238.
Uranij u spojevima važnima za rad u kemijskim laboratorijima, gdje je on analitički reagens nebitne radioaktivnosti, osiromašen je, dakle U-235 je gotovo posve uklonjen. Svejedno je radiotoksičan, s naglaskom na toksičan. Radioaktivnost uzorka osiromašenog uranija je mlaka i ne zahtijeva posebne štitove, dovoljna je bočica u kojoj stoji.
No poput kadmija, srebra, žive, talija, nikla i ostalih, i uranij je tzv. teški metal i remeti neke biokemijske puteve u tijelu, te se voli akumulirati. Ako k tome još i pomalo zrači ionizirajućim zrakama, opasnost je veća.
Ekipa iz filmića, dvojica kojoj ne vidimo lica, na početku je ozbiljno navela koliko treba biti obziran kod cijelog procesa, da bi zatim kroz cijeli video radili početničke i glupe greške.
Prvo smolincem rukuju bez lateks-rukavica. OK, ruda nije neka frka sama po sebi, ali ovdje imaju aktivnije komade. 40 tisuća raspada po minuti (CPM) blizu površine? Ja ne bih htio da mi komadić ostane između nokta.
Normalna pozadinska radioaktivnost okoliša varira i uzmimo da se tipičnim brojačem uhvati jedan raspad/čestica po sekundi, tj. 60 CPM, iako može biti i 10 i 90, ovisno o mjestu gdje se nalazite, pošto nije sav okoliš jednako prirodno radioaktivan.
Oko 40 tisuća CPM-ova je gotovo 700 puta više. Jednostavno ne možeš biti tako glup da golim rukama prčkaš po takvom komadu i bacaš ga u kantu da se podiže prašina, kao da si usred Paklenice i igraš se u kršu. Istina, nema akutne tjelesne opasnosti, ali ima dugoročne. Uostalom, kontaminira se prostor.
Kasnije se vidi kako filtriraju talog preko Büchnerovog lijevka koristeći vakuum (a skupa tikvica struže betonski pod), zatim miješaju smjesu skupom magnetskom miješalicom/grijalicom... kraj bazena. Netko je tu očito ima dovoljno love, a nedovoljno pameti.
Najgori dio videa je pri kraju. Talog su išli sušiti kaloriferom. Doslovno su upalili ventilator i pustili da vrući zrak dere po tom praškastom pijesku.
Tip me u komentarima uvjerava da nemam pojma i da je stvar preteška da ju mlaz odnese. How yes no.
Razumno i imalo iskusno biće uzelo bi mokri talog i lagano ga grijalo bez puhanja zraka, tek toliko da ode većina vode, a zatim ga stavilo u zatvorenu posudu s nekom tvari koja upija vlagu.
Na kraju kažu da preko plastične vrećice (koja upija neke zrake) površinska aktivnost iznosi preko 40 tisuća CPM-a.
Žuti kolač nije neka frka po pitanju količine i vrste radioaktivnosti, ali pošto se radi o prahu, jednostavno nije razumno u svojoj kući u njega puhati kaloriferom. To se ne radi.
Komentirao sam im video, ali reakcija je bila preponosna. Od ostalih komentara vrijedno je izdvojiti one koje su napisali ljudi za koje se kladim da im je najveći doseg rada paliti stvari i povremeno ih raznositi, poput: "How can˙ I make purchase yellow cake from you?"
Jedna od najgorih stvari u radu s kemikalijama je kombinacija ponosa i neznanja. Svatko može pogriješiti, a pogreške mogu biti iritantne, skupe ili čak tragične. Gluposti poput ove, koje vjerojatno neće imati neke specijalne posljedice, samo podbadaju sitničave državne činovnike koji mrze kemiju, pa onda naprave brdo zabrana. Tako je recimo u Teksasu stanje tako loše da ako kupite Erlenmeyerovu tikvicu, smatrate se teroristom. Australija isto tako nije daleko. O tome u nekom drugom članku.
Čudi me da video još stoji online, unatoč tome što sam ga prijavio. Izgleda da dobri ljudi s Googlea/YouTubea vole žuti kolač...
Post je objavljen 12.07.2012. u 17:26 sati.