29.11.2008., subota
Čistiti usranim rukama
|
Volim li ja Ivu Sanadera? Teško je to reći, jer čovjeka nisam upoznao, no prema nekim stvarima mi je simpatičan, a prema nekima i nije. Više je ovih drugih stvari. Dakle, moje mišljenje ne ide mu u prilog. Hoće li sad po mene doći neki đikani s uniformom koji su, u želji da se dodvore nekome, izmuljali nalog? (je li to moguće, da se u RH izmulja nalog? NEEEEE, nemoguće!) Koliko je ljudi koji ne samo da nemaju simpatije prema Sanaderu ili nekom drugom visokopozicioniranom, nego bi rekli da im se gadi?........... Opet ja politički korektno. A moram... Da ne bi došli po mene. (sad bi mi neki rekli: "A čega se bojiš?") Došli bi po mene pa bih ih u afektu možda i uvrijedio, pa bi dobio prijavu za vrijeđanje službene osobe. To što su izmuzli afekt nema veze. Neće to reći jer vrana vrani oči ne kopa, toga se uvijek sjetite. Pitam se koji je jadnik nižeg čina napredovao ovom sramotom. Facebook grupa stara oko osam mjeseci... jesu li je tek sad otkrili, ili su trošili novac poreznih obveznika na praćenje nezadovoljnog mladog čovjeka? Đikani s ovlastima. Čudim se? Ne čudim se. Samo mi nije drago. Nikša sad ima lijepu, dokumentima zavedenu stigmu. Pohvale, pohvale. Ovo je jako zanimljivo: Dodaje i kako mu je neformalno rečeno kako je cijeli “slučaj” izrežiran iz Zagreba, te kako vjeruje da to ima veze s njegovim političkim angažmanom. Funkciju predsjednika Foruma mladih SDP-a Dubrovnik obnaša pola godine i ovo nije prvi put da ima probleme zbog, smatra, svog političkom opredjeljenja i istupa u javnosti oko stanovitih graditeljskih projekata u gradu o kojima je njegova stranka progovorila. Odlučio sam mu vjerovati. Iz ovakvih razloga ne vjerujem vijestima o "posebnim institucijama za suzbijanje korupcije i kriminala". Nemam nikakve nade. Istina, ima dobrih ljudi u represivnom sustavu, ali i malo zloćudnih pojedinaca dovoljno je za gadne probleme. I što mi možemo učiniti? Iskreno mišljenje? Ništa. Kritizirajte me, ali ne možemo ništa. Možemo završiti neki fakultet i uvaliti se unutar te zmijske jame, i onda stvar mijenjati iznutra. A to traje. Ta bitka traje otkad je ovakvih država. Nema ovo veze sa Sanaderom. Ovo je djelo ljudi kakve treba kao smeće, počistiti iz državnih službi. Nemojte se uznositi i vikati Sanaderu. To radi masa. Ovo su problemi u ustroju sustava. Za kraj, malo Ustava. III. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA 2. OSOBNE POLITIČKE SLOBODE I PRAVA Članak 38. Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji. Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Siguran sam da i u službama ima dobrih ljudi. Mora biti. Ovim putem vas svih pozivam da im pomognete sankcionirati kolege kojima je mjesto u blatu iz kojeg su ispuzili. Nemojte šutjeti. Komentirajte, govorite, ne dopuštajte da se ovakva, pa i puno gora kršenja temeljnih sloboda, provode nad bilo kim. Šutnja nije (uvijek) zlato. Kada narod šuti, kada tupo gleda, nastaju problemi. Otvorite i čitajte. Educirajte se o svojim pravima. Neznalice nastradaju puno češće nego oni koji nešto znaju. |
- 00:05 - gurni glavu kroz monitor (3) - snimi - #
18.11.2008., utorak
Pokušaj shvatiti i primijeti da si se srozao
|
Je li to samo meni jeza u glavi i mučnina u prsima kada netko počne pričati o ratu? Nikad neću moći shvatiti ljude koji o ratu uživaju pričati, kojima je rat fascinantan, koji ga i opravdavaju. Je li im toliko dosadno u životu da moraju maštati o ubijanjima, mučenjima i silovanjima, paleži i uništavanju? Nikad neću moći shvatiti što je ljude nagnalo na onakve jezive zločine. S koje god strane bili počinjeni, a to kažem jer je bilo svega. Uistinu, zašto? Čak i da se pravimo teškim budalama (kao neki koji zločin izrelativiziraju pa kažu da je bio "za veće dobro, a zločin je zločin u kakvu god svrhu bio učinjen i svaki mora biti osuđen) pa stavimo na stranu grozotu učinjenog, koji je smisao? ZonaO'zona spominje četrnaestogodišnjaka kojeg su odvojili od majke zato jer je bio visok. Zašto? Zašto trošiti metak? Tragajući za razlogom i smislom tog zločina, snižavam kriterije, istodobno se sablažnjavajući nad tim što činim... A smisla ne nalazim. Jer ga zaista nema. Sjećam se rata. Sjećam se granatiranja, sjećam se buke i mraka, vlage i svijeća, sirena i jezivog osjećaja kada sam na jednoj brošuri civilne zaštite (ovaj znak mi i dalje izaziva nelagodu) čitao o tome što činiti u slučaju radijacijsko-kemijsko-biološkog napada. Mrtvačka glava na toj brošuri svaki put bi me iznova prepala kad bi je vidio u mraku duboke police, prebirući knjige. Ne bi da je u polici zaista nečija osušena glava koja zlokobno bulji. Ali nikad mi nije palo na pamet hvaliti se tim iskustvom. Nisam nikad ni shvaćao zašto bi se netko time hvalio. Jesam li bolja osoba zato što sam preživio strahove u djetinjstvu? Ne bih rekao. Eventualno sjebanija. I onda mi se mozak zakoči kad vidim djecu rođenu nakon 1993. koja su ratom fascinirana. Djetinjstvo kojeg se sjećaju proteže se od kraja 90-ih, kada su najočitije posljedice bile seljačine zaostale na položajima, i visokim i niskim, koje su popljačkale ostavštinu bivše države na legalan način, jer su te iste zakone sami pisali. Što ta djeca uopće mogu znati? Jedini rat koji su doživjeli bio je onaj na filmu. Ali ne, "oni su patrioti"... Još luđi su mi oni koji su proživjeli strahote, a gnušaju se mira. Oni koji bi nekog namlatili zbog nacionalnosti, koji mrze na sam spomen "druge strane". A ludi su mi i oni koji sve relativiziraju, "ko nas bre zavadi", koji se busaju nekim idejama mira, a zapravo su ratoborna gamad koja bi nekoga zatukla "ukoliko postoji razlog". Zločin je zatući i ratnog zločinca, dragi moji čegevarci... Ne smijem ni zaboraviti one koji zločin ne vide. Glupa masa koja nema želju za samoobranom uporabom najmanje moguće sile, kao nečim što je pravo svakog čovjeka koji štiti svoj život. Mir. To je sve što nam treba. Rat se ne mora događati. Srozajmo se i zaboravimo na etiku - zaista nije ni nužan. Zakuhavaju ga usijane glave (čitaj: ljudi koji u načelu imaju neku F dijagnozu, a stjecajem okolnosti su utjecajni, koncentrirani su u politici i represivnom sustavu), a šire pokvareni jezici (čitaj: frustrirani, obrazovani jadnici s osobnim problemima, koncentrirani u politici, kulturi), da bi ga masa prihvatila kada se dovoljno izmijesi, a vojska provodila, zbog inertnosti i straha od posljedica nepoštivanja zapovijedi. Uživanje u trenutnom miru samo mi remeti pomisao: "A do kada?" Kada će se rat opet dogoditi? Zar stvarno moram, kao i moj pokojni djed, proživljavati opet ista sranja kao dok sam bio dijete? Kada je rat počinjao, djed mi nije htio prihvatiti da će se opet ponoviti noćna mora. Dok je ostatak obitelji slagao vreće s pijeskom, sjedio je i nije htio pomoći. Da su svi civili (a sjetimo se da su obje strane mobilizirale civile) ovako razmišljali, bacili bi oružje i krenuli svojim putem. Rata ne bi bilo, osim između vojno-političke gamadi koja svršava na njega. Njima ionako odgovara borba. Pa neka se bore. Neka se pobiju. Njihov izbor. "Nikad zaboraviti" - slažem se, ali postoje barem dvije verzije. Nikad zaboraviti, i njegovati klicu mržnje koja će dovesti do novog rata... i nikad zaboraviti, i krenuti naprijed. I onda mi mrak padne na oči kad čujem armchair filozofe koji povremeno isprde ideju kako je rat prirodno stanje društva, kako rat donosi i dobre stvari, kako su zločini ponekad nužni... nabijem ih sve. Gamad pokvarena. |
- 11:15 - gurni glavu kroz monitor (10) - snimi - #
07.11.2008., petak
Zrno do zrna, pogača.
|
I to kakva pogača... Vani je odvratno i sve se mislim kako bi bilo najbolje to call in sick i vratiti se u krevet. Izmisliti nešto. U osnovnoj je bilo lako. "Pas pojeo zadaću" i te spike. Zašto ovo uopće pišem, pa zato jer sam zasjeo u stolicu, grijem se, pijem čaj i gledam neke naše portale. I onda sam eto, naletio na glupost. A ja glupost moram komentirati, jače je od mene. Stoga me shvatite. :) Malo sam lunjao po net.hr-u i našao ovaj bezvezni članak. link. 'Iznenada sam na nebu ugledala velik puni Mjesec. Uslikala sam ga, a na slici sam zamijetila još neki, neobičan predmet. Još sam jedanput okinula, no tog predmeta više nije bilo.' Well, draga Katarina Šafarik, bez uvrede, ali to se zove ne imati blage veze o fotografiji. Slikala si obični lens flare, lomljenje svjetla u optičkom sustavu kamere, a Večernji list i net.hr su prilično otupjeli kada to njihovi fotografi nisu mogli prepoznati. I would be ashameeed.  Hoće li ljudi prihvatiti činjenicu? Neće. They belieeeeve.   Eto to bi bilo sve o tome, a sada druge teme. Obama pobijedio. Pa svaka čast. Baš mi je drago. Međutim, dok manjina shvaća značaj toga što se radi o poluafroamerikancu koji je uz to i socijalno orijentiran, većina vidi crnca. Obojanog. Crnju. Komunista. Vide senzaciju, ne vide značaj toga što je predsjednik socijalno orijentiran. Kao u cirkusu prije 200 godina. Samo plješću. Imam jeziv osjećaj da će doći do pokušaja atentata na Baracka. Ovo sve djeluje preidealno, i samo čekam kad će doći do nekog sranja. Nadam se da neće. Americi ovaj predsjednik treba više nego ikad. Sutra je koncert "Svačije je pravo živjeti!". Točno u podne na Trgu bana Josipa Jelačića, nakon što opali top. Nastupit će Adastra, Shangri La, Majke, Gatuzo i Psihomodo pop. Dođite i podržite ovu akciju, čiji je značaj prvenstveno građanska kohezija i dizanje svijesti. Konkretni problemi se tako neće riješiti, ali bolje i ovo nego ništa. Vidimo se na koncertu. Pogača gotova, a ja idem natrag u krevet. |
