18.11.2008., utorak
Pokušaj shvatiti i primijeti da si se srozao
|
Je li to samo meni jeza u glavi i mučnina u prsima kada netko počne pričati o ratu? Nikad neću moći shvatiti ljude koji o ratu uživaju pričati, kojima je rat fascinantan, koji ga i opravdavaju. Je li im toliko dosadno u životu da moraju maštati o ubijanjima, mučenjima i silovanjima, paleži i uništavanju? Nikad neću moći shvatiti što je ljude nagnalo na onakve jezive zločine. S koje god strane bili počinjeni, a to kažem jer je bilo svega. Uistinu, zašto? Čak i da se pravimo teškim budalama (kao neki koji zločin izrelativiziraju pa kažu da je bio "za veće dobro, a zločin je zločin u kakvu god svrhu bio učinjen i svaki mora biti osuđen) pa stavimo na stranu grozotu učinjenog, koji je smisao? ZonaO'zona spominje četrnaestogodišnjaka kojeg su odvojili od majke zato jer je bio visok. Zašto? Zašto trošiti metak? Tragajući za razlogom i smislom tog zločina, snižavam kriterije, istodobno se sablažnjavajući nad tim što činim... A smisla ne nalazim. Jer ga zaista nema. Sjećam se rata. Sjećam se granatiranja, sjećam se buke i mraka, vlage i svijeća, sirena i jezivog osjećaja kada sam na jednoj brošuri civilne zaštite (ovaj znak mi i dalje izaziva nelagodu) čitao o tome što činiti u slučaju radijacijsko-kemijsko-biološkog napada. Mrtvačka glava na toj brošuri svaki put bi me iznova prepala kad bi je vidio u mraku duboke police, prebirući knjige. Ne bi da je u polici zaista nečija osušena glava koja zlokobno bulji. Ali nikad mi nije palo na pamet hvaliti se tim iskustvom. Nisam nikad ni shvaćao zašto bi se netko time hvalio. Jesam li bolja osoba zato što sam preživio strahove u djetinjstvu? Ne bih rekao. Eventualno sjebanija. I onda mi se mozak zakoči kad vidim djecu rođenu nakon 1993. koja su ratom fascinirana. Djetinjstvo kojeg se sjećaju proteže se od kraja 90-ih, kada su najočitije posljedice bile seljačine zaostale na položajima, i visokim i niskim, koje su popljačkale ostavštinu bivše države na legalan način, jer su te iste zakone sami pisali. Što ta djeca uopće mogu znati? Jedini rat koji su doživjeli bio je onaj na filmu. Ali ne, "oni su patrioti"... Još luđi su mi oni koji su proživjeli strahote, a gnušaju se mira. Oni koji bi nekog namlatili zbog nacionalnosti, koji mrze na sam spomen "druge strane". A ludi su mi i oni koji sve relativiziraju, "ko nas bre zavadi", koji se busaju nekim idejama mira, a zapravo su ratoborna gamad koja bi nekoga zatukla "ukoliko postoji razlog". Zločin je zatući i ratnog zločinca, dragi moji čegevarci... Ne smijem ni zaboraviti one koji zločin ne vide. Glupa masa koja nema želju za samoobranom uporabom najmanje moguće sile, kao nečim što je pravo svakog čovjeka koji štiti svoj život. Mir. To je sve što nam treba. Rat se ne mora događati. Srozajmo se i zaboravimo na etiku - zaista nije ni nužan. Zakuhavaju ga usijane glave (čitaj: ljudi koji u načelu imaju neku F dijagnozu, a stjecajem okolnosti su utjecajni, koncentrirani su u politici i represivnom sustavu), a šire pokvareni jezici (čitaj: frustrirani, obrazovani jadnici s osobnim problemima, koncentrirani u politici, kulturi), da bi ga masa prihvatila kada se dovoljno izmijesi, a vojska provodila, zbog inertnosti i straha od posljedica nepoštivanja zapovijedi. Uživanje u trenutnom miru samo mi remeti pomisao: "A do kada?" Kada će se rat opet dogoditi? Zar stvarno moram, kao i moj pokojni djed, proživljavati opet ista sranja kao dok sam bio dijete? Kada je rat počinjao, djed mi nije htio prihvatiti da će se opet ponoviti noćna mora. Dok je ostatak obitelji slagao vreće s pijeskom, sjedio je i nije htio pomoći. Da su svi civili (a sjetimo se da su obje strane mobilizirale civile) ovako razmišljali, bacili bi oružje i krenuli svojim putem. Rata ne bi bilo, osim između vojno-političke gamadi koja svršava na njega. Njima ionako odgovara borba. Pa neka se bore. Neka se pobiju. Njihov izbor. "Nikad zaboraviti" - slažem se, ali postoje barem dvije verzije. Nikad zaboraviti, i njegovati klicu mržnje koja će dovesti do novog rata... i nikad zaboraviti, i krenuti naprijed. I onda mi mrak padne na oči kad čujem armchair filozofe koji povremeno isprde ideju kako je rat prirodno stanje društva, kako rat donosi i dobre stvari, kako su zločini ponekad nužni... nabijem ih sve. Gamad pokvarena. |
