25.04.2008., petak
Festival (pseudo)znanosti 2008.
|
Gledam današnji Metro i vidim nekakav članak koji na prvi pogled ne služi ničemu - o vodi. Evo scan.
Sve divno i krasno, naslov naravno metaforički (glavni naslov: Voda pamti sve naše grijehe), tekst uglavnom ekološki nastrojen. I to je dobro. Pitke vode ima stvarno jako malo i nama se ona u Hrvatskoj čini uobičajenom, uzimamo je zdravo za gotovo. Ali, onaj tko je članak pisao, nesvjesno je ubacio neistinu, no ne možemo ga kriviti. Zašto, slijedi nakon izvoda iz članka: Ovoga vikenda završava Festival znanosti 2008., na kojem hrvatski građani u Osijeku, Rijeci, Splitu, Zadru i Zagrebu te na Rabu mogu od stručnjaka doznati uistinu fascinantne podatke o vodi, poput onog da voda ima vlastito pamćenje. Nisam se previše čudio - ipak je to Metro. Svaka čast novinarima, ali ogroman dio njih razumije se samo u politiku. Ubaci ih u znanost i imaš problem. No vrag mi nije dao mira. Zašto bi novinar napisao takvu laž? Metro u uroti s homeopatima? Ma da. I tako odem ja na naslovnu stranicu Festivala znanosti 2008. kad imam što i vidjeti! U osječkoj radionici - predavanje Memorija vode. U sklopu desetljeća vode (2005.-2015.) ovogodišnja tema festivala znanosti je voda, pri čemu sam ja izabrao ovu vrlo intrigantnu i među znanstvenicima vrlo popularnu temu... Najobičnija voda za pijenje, kuhanje, zalijevanje, pranje... najveće je čudo prirode. Ono što sigurno znamo o njoj je samo to da bez nje ne možemo i da niti jedna poznata tvar nije zavijena u toliko velova neobičnosti, tajni i paradoksa. Voda ima sposobnost pamćenja. Tu njenu osobinu s uspjehom koristi homeopatija. Gledajući na to s fizikalne strane, sposobnost memoriranja vode dolazi od njene bipolarne prirode. U memoriji vode ostaje sve što voda doživi za vrijeme svog "stanovanja" na Zemlji. Ona zapamti sve što je u sebe morala primiti, a te informacije ostaju sačuvane usprkos pročišćavanju s filtrima. O svemu ovome, o začecima ovog senzacionalnog fenomena vode njezinim paradoksima, možete čuti i na predavanju! A bit će izvedeni i neki zanimljivi pokusi! Dođite i provjerite! IVAN RIMAC Moje ime je Ivan Rimac. Student sam treće godine na Odjelu za fiziku, smjer fizika - informatika. Sudjelujem drugu godinu zaredom na festivalu znanosti. Osim fizike i informatike, bavim se atletikom, što mi sve zajedno oduzima dosta vremena. Ali nađe se vremena za sve pomalo... Festival znanosti 2008. koji u svom sklopu ima promociju pseudoznanosti i opravdavanja šarlatanstva. Voda nema pamćenje. Nema niti jednog jedinog dokaza da ima. Zero, nula, niente, nought. To je običan polarni spoj koji se sastoji od 3 atoma. Homeopatija, šarlatanska pseudoznanost na Festivalu znanosti? Kako se ovaj tip uvalio na Festival znanosti, onkraj je mojeg poimanja. Kakvi su to profesori Odjela za fiziku kada nisu shvatili da student treće godine ide na Festival znanosti lupetati gluposti, usput promovirati šarlatanstvo i dezinformirati javnost? Tema uopće nije intrigantna i među znanstvenicima nije popularna. Istinitost ovih tvrdnji nije veća od tvrdnji da je Zemlja ravna i da se Sunce vrti oko nje. Što se dogodilo? Gdje je sustav zakazao? Imamo li ga uopće? Čini se da nemamo. Jer ako sustav dopusti da profesori fizike propuste ukazati studentu fizike da sramoti sebe i struku, onda možemo opravdano sumnjati u cijeli obrazovni sustav. Naravno, sve pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH, kako se na naslovnici i vidi. No to nije sve. Tko je napisao članak u Metrou? Jasminka Šikić. Googlam pod navodnicima i što mi izbaci? New Age doomsday paranoju o 2012. godini. LINK Naime, 21. 12. 2012. je datum kada će se ravnina Sunčevog sustava izjednačiti s ravninom Mliječne staze, a prema nekim astronomskim istraživanjima istovremeno će još dvije galaksije biti poravnate s našom. Odakle je ovo suludo sranje izvukla? Laži, laži i laži. Što će biti sljedeće? Kreacionizam u školama na biologiji? Flat Earth na satovima geografije? Astrologija i frenologija na psihologiji? Što se to događa? Može li mi netko objasniti? Sve mi je manje jasno. Jesmo li trenutno u stadiju kada Hrvatska javno i metodom "guske u maglu" ulazi u pseudoznanstvena sranja, kao Velika Britanija prije par godina? |
- 15:45 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #
23.04.2008., srijeda
Mali, ali kritično važni update o debilnim "chemtrailovima"
|
Primijetio sam da ljudi opet panično seruckaju o ovom internetskom fenomenu, pa evo samo podsjetnik da sam ažurirao onaj studiozni članak kojeg sam napisao prije gotovo godinu dana. Čovječe, godina dana. Da ti pamet stane. O čemu se radi? Jedan forumaš je prije nekoliko mjeseci stavio ove slike na forum.hr, ali su ga paranoidni teoretičari zavjera ignorirali. To je inače klasično ponašanje proučeno u psihologiji čovjeka. Believeri kada im predočiš dokaze ignoriraju ili krenu u osobni napad zvan argumentum ad hominem. Ne pokušavaju opovrgnuti argument. Tako im mozak pokušava zadržati trip kojim se šopaju, jer trip im mozgu čini ugodu. Jadni nisu krivi jer se to događa uglavnom nesvjesno. Dakle, radi se o ovim scanovima.
Teoretičari zavjera obično šire paniku po netu i govore da su se "chemtrailovi" pojavili tamo krajem 90-ih, a neki govore i o početku tog desetljeća. Kako koji paranoik. Važno je da se priča, a što se priča nije tako važno. No iz koje godine datira priručnik? Datira iz 1982. godine, s arhivskim fotografijama iz 70-ih godina. Lijepo su objašnjena dva ishoda mlaznog ispuha. Kratkotrajni i oni koji se mogu nebom vući satima. Jedan mali meteorološki priručnik trga ovaj idiotizam kao bulldog bez brnjice pudlicu u parku. Što je s onom slavnom "idu dva aviona i jedan praši, a drugi ne?" Slika iz Drugog svjetskog rata. Neznatne razlike u kako visinama, tako lateralnim udaljenostima, i gle čuda, neki puštaju kratke tragove, neki nikakve, a neki vrlo guste.
"Persistent contrails", upravo ta pojava koju se mistificira, poznata je otkad je zračnog prometa na većim visinama. Dakle, jako, jako dugo. Danas ih je samo više, jer je i zračnog prometa više. Ovim je ukratko ova teorija zavjere u potpunosti slomljena. Naravno, believeru to ne znači ništa. "Ali ja vjerujem da je to tako... Ne znam... Svaka čast na objašnjenjima, možda su i točna, ali ja se slabo razumijem u fizikalno-kemijske procese u atmosferi, pa mislim da je to dokaz da nisi u pravu. Imam osjećaj da nas truju. Kad gledam te slike strah me. Ne, ti ne možeš biti sasvim u pravu, jer se ja bojim. TRUJU NAS!  Truju nas, ja znam da nas truju...  Trebam napraviti zaštitu od bakra i aluminija... Moram napraviti top koji će ispaljivati seksualnu energiju... Moram u dućan po foliju... A što ako su zatrovali foliju? Možda je prodavačica reptil... Skužit će me... Na dućanu je masonski znak... Najbolje da ja odem na Internet, još malo gledam jubito sa snimkama zrakoplova i razmijenim strahove sa svojim online reiki prijateljima... TI ŠUTI BUDALO DOGMATIČNA!!1  SVI STE VI ZNANSTVENICI ISTI!!1 UNIŠTILI STE NAM PLANET I SAD SVI IMAMO SLABU POVEZANOST S RAZNOBOJNIM KOZMIČKIM ENERGIJAMA KOJE IZLAZE IZ BUDINOG REKTUMA!!1 KARMA ĆE VAM SE OSVETITI!!1 JA VJERUJEM DA SAM U PRAVU I NEĆEŠ ME RAZUVJERITI NIKAKVIM ARGUMENTIMA!!1 ZNANOST JE LAŽ! JA VJERUJEM DA NAS TRUJU!!! OSTAVI ME NA MIRU!!!!! ŠUTI!!!! JA VJERUJEM!!!1 AAAAAARGH!!! |
- 01:00 - gurni glavu kroz monitor (5) - snimi - #
19.04.2008., subota
Tribute to C&H #6
|
Trenutno imaju Depressing Comic Week 2. Pogledajte ovdje. |
- 00:19 - gurni glavu kroz monitor (2) - snimi - #
08.04.2008., utorak
Priča o Ouari
|
Evo jedna priča iz jedne stare knjige, dopunske literature za biologiju iz 1969. godine, "Priče iz životinjskog svijeta". Napisao ju je André Demaison, a preveo Rudolf Sremec. Nisam lektorirao u skladu s današnjim pravopisom, nego sam doslovno pretipkao. Izmijenio sam samo ime. U knjizi stoji Uara. Tako se čita, a piše se Ouara. Ilustraciju sam skenirao. Priča je jednostavna, lišena fanatičnosti, lišena gluposti. Nemam pojma je li bazirana na istinitim događajima, a nije baš ni poznata (Google izbacuje sedam stranica koje sadrže ime pisca i glavnog lika priče, hrvatske stranice ni ne postoje, ovo je prva). Pročitao sam ovu priču kao dijete i zauvijek mi je ostala u sjećanju. Htio sam je podijeliti s vama, jer je na mene dosta utjecala. Možda takne i vas. PRIPITOMLJENA LAVICA U ZOOLOŠKOM VRTU Ispočetka Ouara nije razumjela. Mislila je da je to samo prijelazno stanje - kao na brodu - da će je osloboditi, staviti joj ponovo ogrlicu i konopac, odvesti je u kuću njezina gospodara, otvorenu i slobodnu kuću, sa širokim verandama, okupanim u svjetloj toploti. Zatim ju je obuzela dosada: jedenje bez oduševljenja, prijelaz iz danjeg kaveza u noćni, prljavožuti zidovi, crnkaste šipke, obzor bez promjene. Iz dana u dan gubila je gipkost i živahnost. Svakog mjeseca sve više. Iz dubine njezine duše izvila se želja da vidi svoga gospodara; ovladala je njezinim pokretima, njezinim životom. Čekala je, nadala se da će jednog dana otkriti među svim tim ljudima onoga koji ju je odgojio i vidio kako raste. ...Jednoga dana, kada je to lavica najmanje očekivala, došao je čovjek: onaj koji ju je naučio igrati se s ljudima, onaj koji je za nju pronašao mlaka i tečna jela što ih je bez teškoća uživala, čovjek kod koga nije nikad trpjela žeđi i koji joj je spasio život. Gospodar Ouarin bio je na prolazu kroz Francusku. Pričekao je dok je istekla bujica žalosnih posjetilaca, i neko je vrijeme stajao pred kavezom. Bilo je vrijeme jela: Ouara je hodala gore-dolje, uspravila se na ulazna vrata, vratila se do šipki, još uvijek gipka koraka i dovoljno jakih mišica, da ne otkrije ni ukočenost ni slab napon mišića. Jedan se čas zaustavi da promotri toga kasnog i osamljenog posjetioca, ali ga njezine oči nisu prepoznale. Čovjek nije imao na sebi ni pidžame, ni bijela odijela, ni šljema, ni platnenih cipela; to je zamijenio tamnom odjećom, koja je obavezna u zemljama gdje se kuće dotiču neba i gdje je drveće zakržljalo. - Ouaro, kćeri moja! - promrmlja on u trenutku kad je životinja ponovo htjela započeti svoj besciljni hod. - Dakle, više me ne prepoznaješ? Lavica se najednom zaustavi, skoči u stranu, napeta pogleda, nabrane kože na lubanji, dok je rep udarao po zraku. Ah! te oči što su malo prije bile mutne, iznenada su postale začuđene, nepovjerljive i žarke! Srce udara ludo u golemim prsima! I taj pogled, koji ništa na svijetu nije moglo odvratiti od tog čovjeka. On joj je povjerljivo govorio tamo dok su se igrali na verandi: one lagane i djetinjaste rječi, zbog kojih je zaboravila na otvorenu guštaru i slobodnu šumu. Ho-o! Ho-o! - Kako je govorio, lavičine su se slabine pomalo spuštale. Iz njezina hrapava ždrijela izlazila je duga, vrlo duga, vrlo blaga rika. Kad se Ouarin gospodar približio, lavica je legla na leđa savivši sve četiri šape i uvukavši pandže da bi je pomilovao uzduž rebara, kako joj je to godilo, dok je bila posve mala lavica, nezgrapna i istačkana. Ali se Ouara već diže, njuši ruku koja je miluje, liže je svojim hrapavim jezikom, prolazi amo-tamo pod tom rukom ispruženom kroz rešetke, savivši leđa i ispruživši glavu i vrat. Njezin je gospodar tada primjetio izbočine na njezinu tijelu, otrcane dlake, kvrge na lubanji i na kostima od trljanja o motke, njezin sasušeni rep. A iz čitave životinje - otkad je zatvorena, nitko se više nije usudio okupati je - isparivao se oštar zadah, zbog čega joj je koža bila još bjednija. Od vremena do vremena lavica se zaustavljala i griskala ruku, koja je iščezavala u velikoj gubici, gledala je prijekorno svoga gospodara promatrajući ga s istom prostodušnošću kao u doba kad je četvrti put u životu gledala kako mjesec raste.
Budući da se čovjek ne hrani od ljubavi jedne lavice, njezin je gospodar ponovo pošao na put po zemljama još jednoga kontinenta. Uzalud je lavica od jednog godišnjeg doba do drugoga čekala novi posjet čovjeka koji ju je češao oko ušiju, trljao uši i zvao je Ouara. I njezin čuvar pokušava katkada da je nespretno pomiluje, ali izbjegava opasnost. A osim toga ima odviše posla s time što hrani i njeguje pet medvjeda, četiri medvjedića, kraljevskog tigra - dva kaveza za njega samoga - leoparde koji su došli tko zna otkuda, prljave hijene i američku pumu, koje stanuju u istim takvim kubičnim kavezima, ali nisu odrasli slobodni u čovječjoj kući kao lavica. U ovaj čas leži Ouara na boku, savijenih leđa, šapâ koje su mišići napustili. Sasvim je evo blizu konjske potkoljenice, koju ne mari da ogloda. Došao je veterinar, došao je ravnateljev zamjenik. Ouara ne jede više, Ouara neće više da jede, Ouara neće više da se miče. Trzaj prolazi Ouarinim bokovima i slabinama, i bolna se jadikovka produžuje. Iscrpljena čamom, izmorena sudbinom, lavica istisne očajan zov. Bez srdžbe - više nema srčanosti - ali uporna dozivlje šumu, gdje drveće svakog rasta i bića svake vrste umiru od bolesti ili od nesreće. Zora koja zadaje konačni udarac umirućima dotukla je Ouaru. |
