Marketing
Priča o Ouari
Evo jedna priča iz jedne stare knjige, dopunske literature za biologiju iz 1969. godine, "Priče iz životinjskog svijeta". Napisao ju je André Demaison, a preveo Rudolf Sremec. Nisam lektorirao u skladu s današnjim pravopisom, nego sam doslovno pretipkao. Izmijenio sam samo ime. U knjizi stoji Uara. Tako se čita, a piše se Ouara. Ilustraciju sam skenirao.
Priča je jednostavna, lišena fanatičnosti, lišena gluposti. Nemam pojma je li bazirana na istinitim događajima, a nije baš ni poznata (Google izbacuje sedam stranica koje sadrže ime pisca i glavnog lika priče, hrvatske stranice ni ne postoje, ovo je prva).
Pročitao sam ovu priču kao dijete i zauvijek mi je ostala u sjećanju. Htio sam je podijeliti s vama, jer je na mene dosta utjecala. Možda takne i vas.
PRIPITOMLJENA LAVICA U ZOOLOŠKOM VRTU
SMRT OD ŽUDNJE ZA SLOBODOM
Ispočetka Ouara nije razumjela. Mislila je da je to samo prijelazno stanje - kao na brodu - da će je osloboditi, staviti joj ponovo ogrlicu i konopac, odvesti je u kuću njezina gospodara, otvorenu i slobodnu kuću, sa širokim verandama, okupanim u svjetloj toploti. Zatim ju je obuzela dosada: jedenje bez oduševljenja, prijelaz iz danjeg kaveza u noćni, prljavožuti zidovi, crnkaste šipke, obzor bez promjene.
Iz dana u dan gubila je gipkost i živahnost. Svakog mjeseca sve više.
Iz dubine njezine duše izvila se želja da vidi svoga gospodara; ovladala je njezinim pokretima, njezinim životom. Čekala je, nadala se da će jednog dana otkriti među svim tim ljudima onoga koji ju je odgojio i vidio kako raste.
...Jednoga dana, kada je to lavica najmanje očekivala, došao je čovjek: onaj koji ju je naučio igrati se s ljudima, onaj koji je za nju pronašao mlaka i tečna jela što ih je bez teškoća uživala, čovjek kod koga nije nikad trpjela žeđi i koji joj je spasio život.
Gospodar Ouarin bio je na prolazu kroz Francusku. Pričekao je dok je istekla bujica žalosnih posjetilaca, i neko je vrijeme stajao pred kavezom. Bilo je vrijeme jela: Ouara je hodala gore-dolje, uspravila se na ulazna vrata, vratila se do šipki, još uvijek gipka koraka i dovoljno jakih mišica, da ne otkrije ni ukočenost ni slab napon mišića.
Jedan se čas zaustavi da promotri toga kasnog i osamljenog posjetioca, ali ga njezine oči nisu prepoznale. Čovjek nije imao na sebi ni pidžame, ni bijela odijela, ni šljema, ni platnenih cipela; to je zamijenio tamnom odjećom, koja je obavezna u zemljama gdje se kuće dotiču neba i gdje je drveće zakržljalo.
- Ouaro, kćeri moja! - promrmlja on u trenutku kad je životinja ponovo htjela započeti svoj besciljni hod. - Dakle, više me ne prepoznaješ?
Lavica se najednom zaustavi, skoči u stranu, napeta pogleda, nabrane kože na lubanji, dok je rep udarao po zraku. Ah! te oči što su malo prije bile mutne, iznenada su postale začuđene, nepovjerljive i žarke! Srce udara ludo u golemim prsima! I taj pogled, koji ništa na svijetu nije moglo odvratiti od tog čovjeka. On joj je povjerljivo govorio tamo dok su se igrali na verandi: one lagane i djetinjaste rječi, zbog kojih je zaboravila na otvorenu guštaru i slobodnu šumu.
Ho-o! Ho-o! - Kako je govorio, lavičine su se slabine pomalo spuštale. Iz njezina hrapava ždrijela izlazila je duga, vrlo duga, vrlo blaga rika.
Kad se Ouarin gospodar približio, lavica je legla na leđa savivši sve četiri šape i uvukavši pandže da bi je pomilovao uzduž rebara, kako joj je to godilo, dok je bila posve mala lavica, nezgrapna i istačkana.
Ali se Ouara već diže, njuši ruku koja je miluje, liže je svojim hrapavim jezikom, prolazi amo-tamo pod tom rukom ispruženom kroz rešetke, savivši leđa i ispruživši glavu i vrat. Njezin je gospodar tada primjetio izbočine na njezinu tijelu, otrcane dlake, kvrge na lubanji i na kostima od trljanja o motke, njezin sasušeni rep. A iz čitave životinje - otkad je zatvorena, nitko se više nije usudio okupati je - isparivao se oštar zadah, zbog čega joj je koža bila još bjednija.
Od vremena do vremena lavica se zaustavljala i griskala ruku, koja je iščezavala u velikoj gubici, gledala je prijekorno svoga gospodara promatrajući ga s istom prostodušnošću kao u doba kad je četvrti put u životu gledala kako mjesec raste.
Budući da se čovjek ne hrani od ljubavi jedne lavice, njezin je gospodar ponovo pošao na put po zemljama još jednoga kontinenta.
Uzalud je lavica od jednog godišnjeg doba do drugoga čekala novi posjet čovjeka koji ju je češao oko ušiju, trljao uši i zvao je Ouara.
I njezin čuvar pokušava katkada da je nespretno pomiluje, ali izbjegava opasnost. A osim toga ima odviše posla s time što hrani i njeguje pet medvjeda, četiri medvjedića, kraljevskog tigra - dva kaveza za njega samoga - leoparde koji su došli tko zna otkuda, prljave hijene i američku pumu, koje stanuju u istim takvim kubičnim kavezima, ali nisu odrasli slobodni u čovječjoj kući kao lavica.
U ovaj čas leži Ouara na boku, savijenih leđa, šapâ koje su mišići napustili. Sasvim je evo blizu konjske potkoljenice, koju ne mari da ogloda. Došao je veterinar, došao je ravnateljev zamjenik. Ouara ne jede više, Ouara neće više da jede, Ouara neće više da se miče.
Trzaj prolazi Ouarinim bokovima i slabinama, i bolna se jadikovka produžuje. Iscrpljena čamom, izmorena sudbinom, lavica istisne očajan zov. Bez srdžbe - više nema srčanosti - ali uporna dozivlje šumu, gdje drveće svakog rasta i bića svake vrste umiru od bolesti ili od nesreće.
Zora koja zadaje konačni udarac umirućima dotukla je Ouaru.
Post je objavljen 08.04.2008. u 12:55 sati.