29.01.2008., utorak
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #5
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Peti članak, originalno zamišljen kao posljednji, no daleko je od toga. Što više kopam, nalazim sve više gluposti. Iskreno, straši me količina sranja kojom neki blate ovaj povijesni pothvat. Bloggeri, tražili ste zastavu, dobili ste je. Tu je, u ovom članku. Na nekim videosnimkama astronauti izgledaju kao duhovi. Kroz njih se, posebno kada se miču, vide tlo, lander i ostalo, a i razmazuju se po ekranu. Snimke su očajne kvalitete i očito je da su namjerno smanjili kvalitetu snimke tako da gledatelji uživo ne mogu vidjeti da je sve snimljeno u studiju. FEJK! Ovo nije ništa čudno. To je upravo nužna posljedica tadašnje najbolje video-tehnologije. Svatko tko je ikad vidio stare televizijske snimke, primjerice TV Zagreba, mogao je primijetiti sličan efekt. Posebno je očit kada se radi o blještavim objektima, recimo svijećama ili reflektorima. Astronautska odijela na Mjesecu stvarno bliješte. Stvar je u primitivnim elektronskim receptorima u kameri koji se lako "uzbude" a zatim nešto teže vrate u prvobitno stanje. Nešto kao ljudske oči, samo ne neurokemijski, nego čisto električno. U Apollo misijama su se koristile Hasselblad kamere za snimanje fotografija, zatim 16 mm kamere za snimanje filmova, te video-kamere za izravne prijenose. Fotografije i 16mm snimke ste imali prilike vidjeti; u ovom članku ćete vidjeti video-snimke. Što se tiče prvih snimljenih, loše su kvalitete zbog same primitivne tehnologije koja se nije mogla nositi s visokim kontrastima na Mjesecu. Kako su dolazile novije misije, tako su i snimke postajale sve bolje. Inače, negdje 1972. godine, u Americi je broj kućanskih televizora u boji premašio nego crno-bijelih, pa je pola države moglo gledati kvalitetnije prijenose u boji. Televizijske kamere onog vremena nisu se mogle odvući na Mjesec jer su bile preogromne i pitanje je bi li radile pod uvjetima vakuuma. Zato je NASA razvijala prve prave analogne video-kamere, upravo ono što danas postaje prošlost, jer dolaze sve jeftinije digitalne. U vrijeme kada je NASA razvila te kamere, nije ih se moglo kupiti. Prvi modeli došli su tek nakon pet godina i bili su vrlo loše kvalitete po današnjim standardima, no tada su bili na glasu kao vrlo napredna tehnologija. Kako su ljudi uopće gledali prijenos Apolla 11, prve misije koja je sletjela na Mjesec? Signal u SSTV formatu koji je snimala kamera na Mjesecu, hvatali su radioteleskopi u Parkes Observatoryju i stanicama za praćenje - Goldstone i Honeysuckle Creek. Signal se razdvajao na dva. Jedan je sniman na magnetne trake (te snimke su zagubljene u arhivu NASA-e, skupa sa snimkama telemetrije), a drugi je pretvaran u oblik pogodan za javnu televiziju. To se radilo na, za današnje uvjete sirov način - izravnim snimanjem TV ekrana koji je prikazivao SSTV snimku. Tako dobiveni TV signal slao se na glavne odašiljače i odatle diljem svijeta. To ga je dodatno degradiralo kao što se vidi na ovim slikama.
Zanimljivo je kako teoretičari zavjere razmišljaju: 1) Fotografije su predobre - sigurno je sve lažirano. 2) Snimke su preloše - sigurno je sve lažirano. Believere se ne da uvjeriti. To je bolest. Nisku gravitaciju se moglo lako lažirati. Dovoljno je bilo snimati ubrzano, a zatim prikazivati usporeno. Kada se ubrzaju snimke astronauta, vidi se kako normalno skaču po studiju. FEJK! Nimalo. Ovo je vezano za onaj 100% tvrdokorni argument (prvi članak) koji se tiče prašine. Zašto su se astronauti kretali po Mjesecu onako polagano? Kao prvo, zbog niske gravitacije, koja iznosi jednu šestinu Zemljine. Kao drugo, zbog toga što nose 100 kg tereta. Istina, tih 100 kg tereta nema istu težinu kao na Zemlji, no svejedno još uvijek ima istu količinu gibanja. Količina gibanja izražena je ovom jednadžbom: p = m * v s tim da su p i v vektori. Dakle, količina gibanja jest umnožak mase tijela i njegove brzine u nekom trenu. Ona ovisi o tome i o niti čemu drugom. Masa je pri nerelativističkim brzinama (dakle, daleko od brzine c) nepromjenjiva i stalno je intrinsično svojstvo tvari. Astronaut na sebi nosi najmanje 100 kg opreme, a tu je još i njegova masa od prosječno 70 kg. Ukupno imamo najmanje 170 kg mase koja se pokušava kretati u niskoj gravitaciji. Astronaut se mora kretati lagano, jer mu se u tim uvjetima teško oduprijeti nogama od tlo i tako promijeniti smjer i brzinu kretanja. Pogledajte na koji način su se morali kretati. Kada ubrzamo snimke, vidimo da su brzine kojima miču ruke te rukuju alatima, neprirodno velike. Astronauti se zaista nalaze na širokim prostorima u uvjetima niske gravitacije. Široki prostori niske gravitacije ne mogu se lažirati. Nemoguće je. Kada su se astronauti žurili, gotovo redovno bi se spoticali, kao recimo na ovoj snimci (Apollo 17, EVA #1) koja je posve sigurno jedan od najboljih filmova koji pokazuje takvo gibanje neostvarivo igdje drugdje nego na Mjesecu. Pogledajte kako se brzo miče dok mu je cijelo tijelo podvrgnuto niskoj gravitaciji, a prašina koju odbacuje sporo pada u parabolama. Uočite kako se muči sa silama koje mora uložiti u svoje masivno odijelo da pri vraćanju u normalan položaj ne izgubi kontrolu. To se ne da lažirati nikakvim oprugama, žicama ni usporenim snimkama. Tko je snimao lander kako se diže s površine? Očito ekipa u studiju gdje se sve snimalo, jer kamera savršeno prati uzlet, iako signal kasni zbog velike udaljenosti Mjeseca. FEJK! Astronauti su u Apollo misijama podalje od landera stavljali TV kamere kojima su upravljali ljudi na Zemlji. I nije teško sinkronizirati paljenje motora i dizanje objektiva kamere. Uračuna se koliko signal kasni i sve funkcionira. Dizanje landera izgleda kao snimka modela kojeg podiže konac. Ne vidi se vatra rakete i ništa se ne čuje. Scena izgleda kao neki jadni efekt iz SF filmova. FEJK! Naravno da se neće ništa čuti kad na Mjesecu nema atmosfere pa stoga nikakav mikrofon neće ništa uhvatiti. Nema vatre? Poprilično točno. Pogledajte i sami. Na snimci je odlazak gornjeg dijela landera Apolla 17 zvanog Challenger. Kamera je na mjesečevom vozilu (roveru) koji je nekih 145 metara dalje. Snimka prestaje kad je letjelica na visini od oko 460 m. Vatra se ne vidi jer je gorivo dvokomponentno - hidrazin (N2H4) i dušikov(IV) oksid (N2O4). Kada te dvije kemikalije dođu u doticaj, spontano kreću u reakciju koja u krajnjem ishodu daje dušik i vodu, te proizvode gotovo nevidljivi plamen. Plamen se može vidjeti kada je letjelica dovoljno visoko, kao svijetla točka (onda zapravo gledamo u sapnicu). Snimka pokazuje točno ono što bi se dogodilo u vakuumu i u niskoj gravitaciji. Još jedan filmić, Apollo 15 i Falcon koji uzlijeće. Primijetite kako prašina padne na tlo. Lansirana je iznad tla i zatim se okolica odjednom razbistri. Vakuum i niska gravitacija. Ne može se lažirati. Na svim fotografijama se vidi kako zastava leprša na vjetru. Na Mjesecu nema atmosfere, pa ništa ne može lepršati. FEJK! I evo napokon taj dragulj gluposti. Iako gornji filmovi dokazuju stvari, idemo i po ovom. Iskreno me zanima kako netko može na fotografiji vidjeti da nešto leprša. Zar fotografije nisu statične? U svijetu Harryja Pottera nisu, ali u stvarnosti su itekako statične. Postoji niz fotografija svih misija, na kojima se vidi zastava i na niti jednoj se ne vidi nikakvo lepršanje, čak ni u obliku razmaza zbog motion blura. Evo dvije uzastopne fotografije Apolla 11. Buzz Aldrin pozira ispred američke zastave. 1, 2 Sve što ja vidim jest zgužvana zastava koja se ne miče. No idemo proanalizirati zastave. Od čega su napravljene, zašto zastava stoji tako kako stoji, itd. Pošto je očito da u vakuumu, svaka zastava stoji obješeno, NASA je gore uz stijeg, poslala i horizontalni držač koji rasprostire zastavu. Tijekom Apolla 11, taj držač nisu mogli razvući do kraja, pa su zastavu nabrali. Istu stvar su ponavljali i druge misije, da bi se dobio dojam rasprostiranja. Nitko ne želi fotografiju na kojoj je zastava obješena. Neke su zastave bile od vrlo tankog najlona, a neke su u sebi imale mrežu tankih metalnih niti. Na Mjesec su stizale smotane u tuljcima. Što se događa kada u niskoj gravitaciji i vakuumu postavljate zastavu obješenu na štap, kada zabijate stijeg u tlo, vrtite ga i zatitravate? Lelujat će i to prilično snažno. Astronauti su tijekom prve misije imali problema sa zabijanjem stijega u regolit, pa su silovito pokušavali zabiti stijeg što dublje, da zastava ne padne. Zastava, nakon što ju se pusti na miru, leluja neko vrijeme iako ju ništa ne gura. Naime, ponaša se kao njihalo čiju kinetičku energiju u toplinsku pretvara samo trenje unutar tkanine, tako da je potrebno neko vrijeme dok tanka tkanina prestane s lelujanjem. Također, njen aluminijski stijeg titra oko svoje uzdužne osi u niskoj gravitaciji. Kada to sve prestane (a traje dulje nego što bi netko pomislio, jer nema zraka za dodatno prigušenje), zauvijek se umiri, osim ako se na nju ne utječe. A utjecaja ima nekoliko: 1) slučajno doticanje - vjerojatno se događalo dok su astronauti bili u blizini, no da je baš snimljeno, čisto sumnjam. 2) mikrometeorit - sitni kamenčić iz svemira koji naleti na zastavu. Ne mogu dovoljno dobro opisati koliko je vjerojatnost ovakvog scenarija malena. Ovo možemo gotovo posve isključiti iz igre. Inače, udarac bi izgledao kao nagli trzaj. 3) vibracije tla - može ih uzrokovati astronaut koji protrči kraj zastave. Vjerojatnost događaja je malena. Dovoljno jako vibriranje zahtijevalo bi lupanje po regolitu kraj stijega. 4) opuštanje tkanine - pošto je zgužvana, a Sunce ju radijativno grije, povremeno može trznuti kako se tkanina širi i opušta. To se može vidjeti tu i tamo, skupa s prigušenim lelujanjem netom nakon postavljanja. 5) elektrostatska privlačenja i odbijanja - Vjerojatnost za taj scenarij je velika. Objašnjenje slijedi. Postoji jedan detalj u cijeloj Apollo misiji koji naizgled djeluje vrlo čudno, a to je postavljanje zastave tijekom misije Apollo 15, četvrte misije koja je sletjela na Mjesec. Pogledajte cijelu snimku. Ovo je, koliko znam, jedina snimka na kojoj vidimo naizgled čudno ponašanje zastave u vakuumu. Pri kraju snimke, kada astronaut trči kraj zastave, ona zatreperi i onda nastavlja s ljuljanjem. Zar to nije dokaz da okolo nije vakuum, nego atmosfera, a time i studio? Nije. Da postoji atmosfera, regolit kojeg guraju nogama ne bi padao u parabolama nego bi se kovitlao, a zastava ne bi mogla biti potpuno mirna u ogromnom dijelu snimke jer su astronauti u stalnom gibanju. Primijetite kada se i kako miče. Nakon što su je zaboli u držač zabijen u regolit, nastavlja slabo prigušeno lelujati, a onda se posve umiri. Pri kraju snimke, kada jedan od astronauta protrči kraj nje, zastava se mu se približi, a kad ju prođe, nastavi lelujati sa slabim prigušenjem. Da je stvar u zraku, plinskom fluidu, zastava bi se odmicala, a kad astronaut prođe, snažno bi kaotično zalelujala jer gibanje tijela kroz fluid u njemu stvara turbulencije. Dakle, nije riječ o atmosferi jer turbulencija nema. Riječ je o električnoj sili (Coulombova sila, elektrostatsko privlačenje) između astronauta i zastave. Odakle se ona pojavila? Kao što sam već napisao u prošlim člancima, gdje je opisa regolita bilo dosta, regolit na Mjesecu je slabo električno nabijen iz razloga što ga bombardira Sunčev vjetar. Također, jaki je električni izolator, pa se razdvojeni naboji teško vraćaju na svoja mjesta. Astronauti i zastava isprva nisu nabijeni jer su tek sišli u prvi EVA. Stijeg zastave je od aluminija i prilikom zabijanja se nabija površinskim nabojem regolita. Astronautska odijela su isto jaki električni izolatori pa ostaju poprilično neutralni. To sve na kraju dovodi do toga da se nabijena zastava približava neutralnom astronautu, a da nakon njegovog odmicanja, slabo prigušeno titra dok se ne zaustavi, a to opet traje dosta dugo. Teoretičar zavjere se sigurno neće potruditi oko ovoga već će reći: "Zastava vijori, to je dokaz da puše vjetar i da je sve u studiju." A naivci će popušiti. Što će biti u sljedećem članku? Vjerojatno nešto vezano za Mjesečevo vozilo. U principu još "raznog". |
- 16:30 - gurni glavu kroz monitor (9) - snimi - #
26.01.2008., subota
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #4
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Ovo je četvrti članak, u kojem je dosta toga ugurano pod svojevrsnu mapu "Razno". Prošle članke imate u boxu dolje desno. Priznajem da mi ovo stvarno postaje tlaka, ali nema zaustavljanja, idemo do kraja i idemo dalje. (LOL) Zašto lander nije uzrokovao krater na Mjesečevoj površini? Ako je površina prekrivena vrlo laganom prašinom, trebao je nastati krater. To znači da su lander samo stavili na nekakav pijesak u tom studiju. FEJK! Mjesečeva površina puna regolita nije debeli sloj najfinije prašine i po njoj se može hodati bez propadanja. To su još dokazale ruske sonde koje su se na nju uspješno spuštale. Sloj najfinije prašine debljine je recimo u prosjeku nekoliko centimetara, dok je cjelokupni regolit u prosjeku debljine nekoliko metara, u prosjeku. Logično, što se ide dublje, regolit je zbijeniji, a onda dolazi čvrsta stijena. Nisu sva mjesta dovoljno pogodna da bi se mogla probiti stijegom zastave ili geološkim instrumentima za uzimanje uzoraka. Na fotografiji koju je snimio Buzz Aldrin tijekom Apolla 11, vidi se promjena boje ispod sapnice landera, nedostatak dobrog dijela prašine, tragovi ispuha u njoj. Čak se vidi relativno duboki trag sonde kao poprečna crta kojom je ona zabrazdila po regolitu. Naime, landerove noge su na svojim stopama imale sonde koje su detektirale bliski doticaj s površinom. Na ovoj snimci vide se kao duge sjene koje prethode debelim sjenama (landerove stope). Neil Armstrong nije sletio ravno na mjesto iznad kojeg je došao, nego je upravljao landerom tako da je lebdio iznad površine tražeći mjesto bez većih stijena. Sapnica nije radila na 100% snage, te je općenito kratko vrijeme radila iznad jednog mjesta. Kao što sam opisivao u prvom članku, na Mjesecu nema prave atmosfere, stoga plin kojeg sapnica ispušta doživljava jaki rasap u svim smjerovima odmah pri izlasku. To inače nije ni važno za djelovanje sile koja lander drži iznad površine. Da je na Mjesecu atmosfera, sapnica bi kinetičku energiju izlazećeg plina predavala i njoj, pa bi rad na dubljenju kratera bi imao veću iskoristivost (više energije bi se predalo u čestice tla). Atmosfera bi također pridržavala i oblikovala struju plina, pa bi nastao impresivniji krater, iako ne klasičan i velik kakvog znamo. Temperatura na Mjesecu doseže gotovo 138 °C tijekom lunarnog dana, ili možda NASA laže. Astronauti bi se trebali živi skuhati na toj temperaturi, jer je vrelište vode na 100 °C. Filmovi u aparatima su se trebali rastaliti. U sjeni, temperatura ide ispod -150 °C. Zašto se nisu i smrznuli? FEJK! Kao prvo, NASA ne laže o podacima. Iako je suludo uopće razglabati o tome (jer ovo ne pišem za luđake koji misle da je sve zavjera i da ih snimaju kamerama dok se tuširaju), teorijski se može izračunati, a i ruske sonde dale su iste podatke. Tako da to ne preispitujemo. To je činjenica. Maksimalna temperatura na Mjesecu posve je sigurno iznad vrelišta vode pri standardnom tlaku. Već znamo da ljudi koji propagiraju ovu teoriju zavjere imaju vrlo maleno znanje o fizici, pa tako i o toplinskim pojavama. To nije uvreda, to je jednostavno tako. Da znaju što i kako, ne bi širili ovakve stvari. Dakle riječ je o maksimalnim temperaturama, a ne prosječnim koje su astronauti iskusili. Lunarni dan traje dva zemaljska tjedna. Što je astronaute štitilo od te silne topline? Puno toga, pasivno i aktivno. Za početak nabrojimo sve metode prijenosa toplinske energije: 1) konvekcija - zahtijeva medij koji oplahujući prvo tijelo, s njega preuzima toplinu i predaje ju drugom 2) kondukcija - prijenos doticajem predmeta s manjom toplinskom energijom 3) radijacija - prijenos fotonima infracrvenog zračenja Izvor topline na Mjesecu jest Sunce, zvijezda udaljena oko 150 milijuna kilometara. Na Mjesecu nema atmosfere i zato nema nikakvog konvekcijskog prijenosa - ni između Sunca i Mjeseca, ni između površine Mjeseca i astronauta. Dakle, to otpada. Koliki je konduktivni prijenos? Vrlo malen. Odnosi se na prijenos topline između regolita i potplata. Potplati, kao dijelovi astronautskog skafandera, dizajnirani su tako da budu dobri toplinski izolatori. I sam regolit je izuzetan izolator, kako električni, tako i toplinski, te ima niski toplinski kapacitet. To znači da može biti ugrijan na visoku temperaturu s malo topline, te da ju ne može brzo predati drugom tijelu. Prisjetite se kako je gotovo neopasno držati nekoliko sekundi ruku u pećnici zagrijanoj na 250 °C, dok je držati isto toliko sekundi komad čelika, ili toliko dugo držati ruku pod uljem iste temperature recept za opekline barem drugog stupnja. Temperatura, toplina i toplinski kapacitet nisu isto. Prvo je mjera zagrijanosti tijela, drugo je vrsta energije, a treće je mjera sposobnosti apsorpcije te energije. I ostaje nam samo radijativni prijenos. Uistinu, astronaut i njegova kamera gotovo svu pasivnu izmjenu topline vrše fotonima. Upravo je to razlog što su astronautska odijela bijele boje, a kućišta kamera srebrne. Bijela boja je dovoljna da zaštiti astronaute od pregrijavanja, zato svi astronauti u svim misijama u kojima se izvodi EVA (recimo nadogradnja Međunarodne svemirske postaje), imaju bijele skafandere. Što se tiče filmova, štiti ih visokoreflektivna površina Hasselblad kamera koje je Kodak specijalno dizajnirao za NASA-u. Standardne Hasselblad kamere (koje su inače jedne od najboljih i najskupljih dostupnih kamera) ne bi izdržale uvjete u orbiti ili na Mjesecu jer su bile presvučene tamnom kožom, a u sebi su imale dijelove koji bi degradirali u vakuumu. Zato su ogoljene do refleksije, dodana su im maziva koja ne ključaju pri tlaku od nula paskala, a zaštita od statičkog elektriciteta koji se u tim uvjetima odlično stvara trenjem, postignuta je malim metalnim četkicama koje stalno dotiču film i odvode elektricitet na površinu kamere. Osim toga, kamere tijekom misije nisu stalno bile obasjane. Filmovi se uopće nisu mogli pregrijavati. Druga je s tvar s kamerom koju bi se neko vrijeme držalo na regolitu. Tamo bi osim radijativno, bila grijana i konduktivno, pa bi vrlo vjerojatno došlo do velike degradacije filma. Zašto se astronauti nisu smrznuli u sjeni? Zato jer je radijativni prijenos spor, a oni nisu stalno bili zasjenjeni. Iako se to čini paradoksalnim, astronaut na površini Mjeseca u većoj je opasnosti da se pregrije zbog vlastite pretvorbe kemijske energije hrane u toplinu nego da se ohladi ili pregrije zbog Sunca. Na kraju, još podatak da su sve misije planirane da im EVA (Extravehicular Activity) bude za vrijeme lunarnog jutra kada je Sunce nisko na obzoru pa se tlo puno manje zagrijava. Niti jedna misija nije u planu imala spuštanje u vrijeme kada je Sunce blizu zenita. NASA laže da astronautske naprtnjače imaju klima uređaj. To je nemoguće, klima uređaji rade na principu konvektivnog odvođenja topline, predaju toplinu atmosferi, a na Mjesecu nje nema. FEJK! EMU (Extravehicular Mobility Unit) sastoji se od astronautskog odijela (Space Suit) od 38 kg i PLSS-a (Portable Life Support System) od 62 kg, što je upravo ta naprtnjača. Ukupno 100 kilograma. Astronaut se viška topline rješava preko PLSS-a i to pomoću posebnog klima uređaja koji toplinu daje vodi koja zatim isparava u vakuum. Pošto voda ima ogromni toplinski kapacitet i za svoje isparavanje troši puno topline, nije je potrebno previše da bi se osiguralo adekvatno hlađenje, svega nekoliko kilograma. Astronauti su opisali temperaturu i vlažnost unutar EMU-a kao zadovoljavajuću. Da bi došli do Mjeseca, astronauti su trebali proći Van Allenov pojas, dio Zemljinog magnetnog polja u kojem je visoka koncentracija energičnih nabijenih čestica. Da bi se osoba od toga zaštitila, treba joj olovni štit deblji od četvrtine metra. Letjelice su u osnovi limenke s tankom metalnom oplatom, što znači da je zaštita bila nikakva. Astronauti su preživjeli i nemaju rak. A trebali su barem njega dobiti, ako ne i brzo umrijeti. To znači da nikad nisu prošli taj pojas niti se približili Mjesecu. FEJK! Tu i tamo će vam netko pokušavati glavu napuniti radiofobijom, bili to "bioenergetičari" koji vam žele prodati magnetne jastuke koji vas navodno štite od "zlog zračenja", ili radikalni zeleni (koji s ekologijom nemaju ništa) kada mitovima protestiraju protiv nuklearne energije. Radiofobija je iracionalni strah od radijacije (ionizirajuće ili neionizirajuće) pogonjen neznanjem o istoj. Nepotrebno je u cijelosti zaštititi astronaute ionizirajuće radijacije. Ni mi nismo od nje zaštićeni, jer nas stalno gađaju kozmičke zrake i u pluća unosimo radon koji isparava iz tla. Ionizirajuća radijacija je nešto s čime živimo. Ona je tu oduvijek. Van Allenov pojas je oblika torusa i sastoji se od dva dijela, kao što se vidi na ovoj shemi. (©NASA)
Niz je faktora koji utječu na to hoće li se nakon izlaganja radijaciji čovjeku povisiti šansa za razvitak karcinoma ili će doći do akutne radijacijske bolesti. Jedan od njih je vrijeme ekspozicije. Putanje letjelica bile su tako izračunate da prođu kroz najslabiji dio pojasa, a sam je prolazak trajao nešto više od pola sata. Drugi je zaštita. Osim same metalne letjelice, tu je i astronautsko odijelo. Ne smijemo zaboraviti ni kožu. Treći je fluks čestica, te količina njihove energije, ovdje mjerena u MeV (megaelektronvolt). U Van Allenovom pojasu radi se o protonima i elektronima. Znam da nema smisla raditi ogromno računanje (kao da je ikoga uopće briga, informacije su ionako na netu), no najopasniji je dio putanje koji je trajao oko 5 minuta, gdje je bilo oko 20,000 protona po cm^2/s s energijom većom od 100 MeV. To je bila glavna opasnost, jer protoni energije veće od 10 MeV prodiru kroz kožu. Protoni su u pojasu usko skupljeni, a elektrona ima posvuda, no energije su im kudikamo manje i predstavljaju puno manju opasnost. Četvrti, koji proizlazi iz svega ovoga jest ukupna primljena doza i njena biološka štetnost. Astronauti su tijekom prolaska kroz Van Allenov pojas primili u prosjeku 1 mGy apsorbirane doze, što je prilično malena doza, ako znamo da pri röntgenu prsnog koša primimo otprilike isto toliko, a pri abdominalnom oko 1.4 mGy. Pomnoženo koeficijentom biološke štetnosti, doza iznosi oko 1 rem tj. 0.01 Sw (sivert). To je jako malo i odnosi se na sam pojas. Što se tiče cjelokupnih misija, kozmičke zrake (brze čestice visokih energija koje dolaze iz svih smjerova) kao i Sunčev vjetar, još su povisili dozu te su u nekim tkivima uzrokovali jača oštećenja. Kozmičke zrake inače povisuju vjerojatnost nastanka katarakte. Većina astronauta s vremenom i jest razvila početne stadije katarakte, kao i svi astronauti u misijama koje su ocijenjene kao rizičnije po pitanju radijacije. No to je rizik koji prihvaća svaki astronaut, rizik koji dolazi s poslom. Baš kao što rudar prihvaća svoj rizik od zatrpavanja, policajac od metka, vatrogasac od vatre. Opasnost od radijacije u Apollo programu malena je u odnosu na mnoge druge opasnosti kao što su gubitak tlaka u letjelici, sagorijevanje u atmosferi, detonacija raketnih motora, pogreška u proračunu zbog koje mogu bespomoćno odlebdjeti u svemir, itd. Radijacija je trebala zamagliti fotografske filmove u kamerama, a fotografije su ispale savršene. FEJK! Da, to bi se i dogodilo da kamere tijekom prolaska kroz Van Allenove pojaseve nisu bile zaštićene. Što se tiče korištenja na Mjesecu, radijacija je tamo puno slabija nego u Van Allenovom pojasu. Jednaka je radijaciji u Zemljinoj orbiti, a astronauti, otkad postoje, fotografiraju bez problema. I ruske letjelice koje su na Mjesecu snimale fotografije (i na licu mjesta ih razvijale) snimile su ih posve normalno. Energični događaji na površini Sunca koji ispaljuju visokoenergetske čestice u svemir ubili bi astronaute. No svi su živi, što znači da je sve FEJK! Tijekom Apollo misija nije bilo značajnijih događaja na površini Sunca. Bilo je prilično mirno i Sunčev vjetar je imao prilično stalne vrijednosti. U sljedećem članku još "raznog". Bit će i glupi "argument" o zastavi koja "leluja na vjetru". |
- 16:40 - gurni glavu kroz monitor (6) - snimi - #
24.01.2008., četvrtak
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #3
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Evo i trećeg članka. Materijala ima jako puno. Koga zanimaju ranija dva članka, ima linkove u boxu desno dolje. Zaista ne očekujem navalu komentara, jer ovo ionako pišem čisto dokumentarno. Ovaj članak posvećen je navodnim "anomalijama" koje se vide na snimkama, a koje su vezane čisto za fotografiju. Na fotografijama se nalaze čudne kugle i točke. To su izvanzemaljske letjelice. NASA je na Mjesecu našla izvanzemaljce koji su ih od tamo potjerali, a možda su i oni uključeni u zavjeru. Sve je moguće. To se "stručno" zove PPHC (Pile of paranoid horse crap). Sada je Apollo odjednom ipak došao do Mjeseca? A što je s "argumentima" da nije? Dobrodošli u zbunjeni svijet kookova. Efekt na ogromnom broju Apollo fotografija zove se lens flare. Nastaje kada se svjetlost nekoliko puta odbije unutar složene optike i zatim na fotografsku ploču, film ili CCD. Neke fotografije na sebi imaju mutnjikave dijelove, crte, čudne haloe oko nekih objekata. To znači da je teren slikan, a stvari su dodane naknadno. FEJK! To se događa kada teoretičari zavjere za "dokaze" nude visokokompresirane i malene JPEG slike koje nađu na Internetu. Slično kao što neki "prodaju" pikselizirane fotografije ptica na nebu pod navodnim slikama izvanzemaljskih letjelica. JPEG ima tu manu da sitne detalje doslovno uništi ili pretvori u mrlju. Kada se nešto dokazuje, onda se gleda sam izvor informacije - NASA-in digitalni arhiv pun ogromnih i "teških" visokokvalitetnih i niskokompresiranih JPEG snimki. Dokaz zavjere - nikakav. Kako to da su sve fotografije tako savršene? Astronauti u Apollo misiji su napravili ogroman broj fotografija. Zašto ih toliko ima, kada je nemoguće da ih stignu toliko poslikati? Navodno su ih snimali astronauti koji nisu vični fotografiranju, u teškim uvjetima, s kamerama montiranima na prsima. Nisu vidjeli što snimaju, nego su snimali napamet. Totalno FEJK! Tko kaže da su sve savršene? Prije nego su otišli na Mjesec, astronauti su mjesecima trenirali. Osim učenja u simulatorima leta (a pošto je većina imala karijere vojnih pilota, iza sebe imaju ogroman staž letenja i sati u simulatorima), učili su i rukovati Hasselblad kamerama koje će kasnije ponijeti sa sobom. Dakle, nisu bili amateri nego dobro istrenirani fotografi. Hasselblad kamere, o kojima će još biti riječi, nisu bile iste za svaku misiju, pa nema smisla gubiti vrijeme i objašnjavati svaki model. Samo tijekom misije Apollo 11, prve izravno na Mjesecu, tijekom EVA-e (Extra Vehicular Activity) ispucano je više od 100 fotografija od kojih su mnoge bile jedna za drugom. Kasnije misije trajale su dulje, EVA su trajale satima. Neke snimke snimane su i u stereo tehnici, dakle dvije fotografije za redom. Loših je svakako bilo. No nećete ih vidjeti iz razloga što nisu zanimljive. Iskreno, ne znam zašto bi netko htio, umjesto fokusirane i dobro kadrirane fotografije, vidjeti neku mutnu, uperenu u pod ili nebo. Nema smisla. NASA je zaista editirala fotografije i to onda kada ne bi imala izbora, primjerice ako bi slika bila snimljena rotirano ili kad bi objekt bio izvan kadra. Uglavnom bi slike kidali i rotirali. Neke slike su spajane čak u panoramske, a pošto u to vrijeme nisu postojala moderna računala koja to mogu sama besprijekorno izvršiti, vide se greške pri spajanju. Nekim slikama je čak proširivano potpuno crno nebo, kao na poznatoj snimci Apolla 11, gdje je Armstrong prilično spontano uhvatio Aldrina, doduše malo izvan kadra. Posljedica toga je nedostatak antene s njegovog EMU-a na slici. Proširenu sliku možete vidjeti ovdje. I to je to. Nikakav dokaz lažiranja. Postoje fotografije na kojima se vide astronauti u ogromnim studijima, gdje skakuću po pijesku. To je dokaz da je sve bilo u studiju. FEJK! Ne, to nije nikakav dokaz zavjere. To su snimke treniranja. Treniralo se u velikim halama i terenski, na područjima sličnim Mjesečevoj površini. 1, 2 Ciljevi uvježbavanja bili su raznovrsni: od prepoznavanja geoloških posebnosti i uzimanja uzoraka tla i stijena, do učenja kretanja u astronautskim tlačnim odijelima. Sve su morali naučiti. Zašto se na niti jednoj fotografiji ne vide zvijezde? Na Mjesecu nema atmosfere, pa ona ne smeta njihovom promatranju čak ni tijekom lunarnog dana. Očito je da su u tom studiju zvijezde namjerno izostavili, jer bi bilo preteško bez računala odrediti kako bi zvijezde u točno nekom trenutku bile položene gledano s Mjeseca. FEJK! Ovo je jedan od dva najgluplja, najnesnosnija i najustrajnija "argumenta" koje teoretičari zavjere daju, a najlakše ga je pobiti. Svejedno, bit ću temeljit, iz gušta. Nedostatak atmosfere je potpuno nevažan za to hoće li trag zvijezda ostati na fotografskom filmu ili CCD-u. Važne su duljina ekspozicije, širina blende (apertura) i osjetljivost filma (na filmovima ASA, u digitalnom ekvivalentu ISO). Površina Mjeseca je izuzetno blještava, u rangu svježe napadalog snijega za sunčanog dana. Zvijezde su naprotiv, vrlo slabašnog sjaja. Evo jedan pokus s originalnom, ali smanjenom fotografijom službenog imena AS11-40-5851. Fotograf je Neil Armstrong i snimljena je ubrzo nakon što je zakoračio na Mjesec. Da su ekspozicija, blenda i osjetljivost filma bile dovoljno velike da se na nebu vide zvijezde, snimka površine bi izgledala barem ovoliko unakažena.
Tome dodajte i prelijevanja eksponirane površine, moguće fizikalne promjene na filmu kao što su boranje i krivljenje, te druge artefakte koji nastaju kada se fotografski film (doslovno, sloj fotoosjetljivih kemikalija) preeksponira. U glavnini slučajeva, ono što je osvijetljeno spojilo bi se u bijelu mrlju. Kada se želi zabilježiti zvijezde pri niskozrnatim filmovima od prosječno 100 ASA i uz razumno postavljene blende, ekspozicije moraju trajati desetke sekundi, a ako želite impresivniju snimku, barem pola minute. Pri tome se kamera ne smije micati. To je bilo nemoguće izvesti na Mjesecu, jer Apollo program nije za cilj imao astronaute koji će sa svojim kamerama montiranima na prsima pola minute ležati na tlu i slikati zvijezde, nego istraživati Mjesec. Uostalom imaju ograničenu količinu kisika u svojim EMU-ima (EMU = Extravehicular Mobility Unit). Astronauti su gore radili. Odmarali su se u landeru. Zvijezde se na lunarnom nebu vide, ali nisu ostale zabilježene jer su kamere namještene tako da prigušuju blještavost okoliša i samih astronautskih tlačnih odijela. Da bi površina tla i objekti na njoj bili adekvatno uhvaćeni na slici, postavke moraju biti specifične i zbog njih se zvijezde jednostavno ne stignu zabilježiti na filmu. Teoretičari zavjere zaboravljaju (namjerno, ili su preglupi?) da se zvijezde ne vide ni na jednoj snimci koja se snimila u orbiti oko Zemlje. Do sada je stotine osoba bilo u orbiti i snimalo Zemljinu atmosferu i crnilo svemira, pa nikad nisu snimili niti jednu zvijezdu. Evo jedan primjer - Soyuz koji se približava Međunarodnoj svemirskoj postaji u listopadu 2005. Zemlja je previše blještava da bi kamera mogla sa zadovoljavajućom kvalitetom uhvatiti i njenu površinu i slabašne točkice po nebu. Je li to dokaz da su svi svemirski letovi ikada lažirani? Oni najtvrdokorniji od teoretičara zavjera, a takve slobodno možemo nazvati imbecilima, tvrde čak i to, ne shvaćajući da mogu gledati televiziju i surfati Internetom te uživati u blagodatima vremenske prognoze baš iz razloga što su na nebu sateliti koje je postavio čovjek, a koji im prenose podatke. Evo velik broj fotografija ranog svemirskog programa na kojima se vide prvi astronauti Gemini programa koji su fotografirali iz orbite. Nema zvijezda. Zašto su neki križići na snimkama rotirani, neki čak i u odnosu jedni prema drugima? Zato jer su slike namještene. FEJK! Ti križići, koji se na engleskom jeziku zovu fiducials, a možemo ih prevesti s "mjerilo" ili "ciljnik", dio su tzv. Reseau ploče, prozirne pločice dimenzija 5.4 x 5.4 cm koja je bila postavljena tik do filma, iako ne i na njemu. Sadržavala je 25 križića. Više o Reseau ploči i čemu služi, na ovom NASA-inom linku. Ponekad bi astronaut bio na kosom terenu, pa bi slikao ukošen. Kose slike nisu nešto što je estetski primamljivo, pogotovo ako je slika izuzetno važna, pa su ih NASA-ini tehničari jednostavno okretali tako da obzor na slici bude vodoravan. Križići bi pri tome naravno ostali pod nekim kutem. Na slikama na kojima su čak i međusobno ukošeni, radi se o tome da su te slike nastale spajanjem dvije različite slike, često za potrebe proširivanja vidnog polja, recimo pri panoramskim snimkama. Na nekim slikama, ti križići izgledaju kao da su iza snimanog objekta, a na ispred, kako bi trebali, jer su ipak navodno u kameri. To znači da su nacrtani na terenu ili da su objekti dodavani na slikama. FEJK! Riječ je nizu fotografija, a uzmimo samo najpoznatiju. Fotografija prikazuje pilota lunarnog modula Charliea Dukea tijekom Apolla 16. Promotrite što se događa s drugim križićem u prvom redu. Tamo gdje križić prelazi preko blještavog dijela opreme rovera, on prividno nestaje. U konfuznom i ludom svijetu mozga prosječnog believera, sasvim je moguće da se NASA potrudi nacrtati križeve po terenu (iako kao takvi mogu poslužiti samo za jedan kadar) ili na sliku lijepiti naknadne komade opreme. Zašto ne bi jednostavno stavili komad opreme na mjesto? Ma idemo potrošiti hrpu novca na lažiranje snimke... Ovakvo ponašanje mjernih križeva odavno je poznato. Događa se samo onda kada prolaze ispred blještavih, gotovo isprženo-bijelih površina. To se događa i ispred blještave Mylar folije, kao i na bilo kojoj snimci iz orbite, recimo tijekom misije Space Shuttlea. Još jedan pokus u kućnoj radinosti od ovog ljeta. Mjerilo je dodano digitalno kao overlay layer.
Tamo gdje je objekt blještav, mjerilo se vidi vrlo slabo ili se ne vidi uopće. Zašto se događa to utapanje? Zato jer su križići vrlo tanki. Debljina im je 0.02 mm i njihovu sjenu na kemijskom fotografskom filmu vrlo će lako utopiti blještavilo nekog izrazito eksponiranog objekta. Aktivirane kemikalije se "preliju" preko neaktiviranih. Efekt je jači kod analogne fotografije nego kod digitalne. Ako su kamere bile učvršćene za prsa astronauta, kako je snimljena fotografija na kojoj izgleda kao da je kamera na visokom postolju? Riječ je o ovoj fotografiji. Misija je Apollo 11, Armstrong fotografira Aldrina. Rješenje je jednostavno. Armstrong se nalazio na terenu koji je viši od terena na kojem je Aldrin. Očito je da Aldrin stoji u nekakvom udubljenju, moguće prastarom krateru i da je nagnutiji prema kameri nego inače. U sljedećem članku, razno: o Hasselblad kamerama, toplinskim uvjetima na Mjesecu, radijaciji, itd. |
- 01:20 - gurni glavu kroz monitor (3) - snimi - #
21.01.2008., ponedjeljak
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #2
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan U prošlom članku je bilo govora o prašini (regolit) na Mjesecu i nekim površinskim uvjetima. Sad ću se pozabaviti raznim tobožnjim "anomalijama" koje se tiču sjena na Apollo fotografijama. Svatko tko se ikada bavio fotografijom s lakoćom će samljeti svaki kvaziargument koji teoretičari zavjere iznesu. Argumenti su popraćeni visokorezolucijskim fotografijama iz NASA-inog arhiva jer, kada se ispituju fotografije, dobro je ispitivati što originalnije. Zašto se na nekim slikama sjene ne pružaju u istim smjerovima? Ako je jedini izvor svjetla Sunce, onda bi sve sjene trebale biti paralelne. No ovo je snimano u studiju, a koristili su se snažni reflektori za osvjetljenje! FEJK! :aneurizma: Još jedan komadić neznanja naših milih kookova. Sunce, Mjesec, njegova površina i objekti na njoj nalaže se u tri dimenzije. Slika koju leća ostavi na fotografskom filmu je dvodimenzionalna. Kada se sustavi miču iz dimenzije u dimenziju, uništavaju se njihovi međusobni odnosi. Također, tu imamo iskrivljenja slike zbog samih leća, što je neizbježno. Na žalost, nemam niti jednu svoju fotografiju snimljenu tijekom sunčanog dana koja prikazuje takva iskrivljenja, no zato sam našao ove dvije. 1, 2 Jedan izvor svjetla - Sunce, a pravci na kojima leže sjene se ne pružaju paralelno. Jednostavno tako mora biti, zbog konverzije 3D->2D i zbog optike. Napravio sam i pokus. Izvor svjetla je oko 7 m udaljena žarulja od 150 W, ekspozicija je trajala nekoliko sekundi, međusobne udaljenosti blokova koji bacaju sjene su 20-ak cm. Sinus kuta sjena je zanemariv.
Sjene su zapravo pod vrlo malenim kutem u odnosu na izvor svjetla, odmiču se, a ovdje na slici izgleda kao da se spajaju negdje u daljini. Došlo je do potpunog iskrivljenja perspektive. Kako to da su sjene ponekad različitih duljina? Kako je to moguće, osim ako se ne radi o reflektorima na različitim visinama? FEJK!
Na ovoj poznatoj slici vide se dva astronauta (Apollo 17: zapovjednik Eugene A. Cernan i pilot lunarnog modula, Harrison H. "Jack" Schmitt) na Mjesečevoj površini. Sjene su im različite duljine i smjera. O čemu se radi? Kookovi ne shvaćaju da se za promjenu duljine sjene ne mora nužno promijeniti kutna visina izvora svjetla ili udaljenost izvora sjene od izvora svjetla, nego se može promijeniti i nagib površine. Također, micanje astronauta pod reflektorima dovelo bi do toga da bi se sjene smanjivale kako se primiču ortogonalnoj projekciji reflektora na tlo, a to se ne događa, nego sjene slijede teren. Ovakvih slika ima puno, iz razloga što Mjesečeva površina nije savršeno ravna, nego po sebi ima nagibe, izbočenja i udubljenja. Evo još jedan pokus.
Jasno je gdje je brdo, a gdje nije, no samo zato jer vidimo i ostatak slike. Kad bi otkinuli samo proizvoljni komadić fotografije i orijentirali ga tako da ne znamo da se radi o brdu, izgubili bi pojam o perspektivi i činilo bi nam se da nešto ne valja s izvorom svjetla. Rezultat pokusa - raznovrsne sjene na naizgled jednolikom terenu. Ako je Sunce jedini izvor svjetla na Mjesecu, zbog čega sjene nisu potpuno crne? Zašto su astronauti osvijetljeni dok se nalaze u sjeni landera? Zašto su osvijetljene sjenovite strane njihovih skafandera dok im je Sunce iza leđa? Zašto se na slikama vidi kako sjene astronauta stoje u snopovima svjetla? Zato jer su ih obasjavali reflektori. FEJK! Sunce jest jedini primarni izvor svjetla na Mjesecu, no postoji jedan snažni sekundarni, a to je upravo - Mjesec. Regolit ima jedno zanimljivo svojstvo, a to je mogućnost stvaranja efekta koji se zove heiligenschein. Riječ je o tome da materijal odbija svjetlo prema izvoru. Vjerojatno ste barem jednom hodali po orošenoj površini ili po novopostavljenoj zebri na kolniku, pa ste pogledali u svoju sjenu i oko glave vidjeli aureolu. Sitne reflektivne čestice odbijaju svjetlo natrag prema izvoru, a pošto nema atmosfere pa je svjetlost intenzivnija, upravo to svjetlo osvjetljava sjenovite strane astronauta, landera i opreme, kao što se vidi na ovom nizu fotografija koje je tijekom Apolla 11 snimio Neil Armstrong, a prikazuju Aldrina kako silazi niz LM. 1, 2, 3, 4, 5, 6 Postoji još sekundarnih izvora, a to su blještave bijele površine skafandera, zatim metalizirana i reflektivna, narančasta Mylar folija koja štiti lander. Što se tiče zadnjeg pitanja i standardne slike koja ga prati, odgovor je opet - heiligenschein. Sliku je snimio Neil Armstrong tijekom Apolla 11 kada se udaljio od landera. Regolit jako dobro pokazuje taj efekt, za razliku od većine tla na Zemlji. Ovo ljeto sam snimio svoju sjenu na vrlo finoj crvenosmeđoj zemlji i heiligenschein je jasno vidljiv, ali je manjeg obima.
Zašto se na slici ne vidi sjena zastave? Zašto na drugoj sjena astronauta i astronaut nisu spojeni kod stopala, a sjena zastave je izlomljena? Zato jer su ih dodali, nalijepili kao kolaž na snimku. FEJK! Grozno imbecilan odgovor. Zar nije lakše zabosti zastavu i snimiti je, nego se mučiti s kolažom i tiskarskim strojem? Ah da, NASA je 1969. imala dual core procesore u svojem studiju u Području 51. Silly me.  Vezano za sjenu zastave, radi se o ove dvije slike: 1, 2. Razlikuju se gotovo neznatno, pa je dovoljno otvoriti jednu. Fotograf je Neil Armstrong, a vidi se Buzz Aldrin kako pozdravlja američku zastavu. Sjena štapa se ne vidi jer teren očito nije ravan pa je dio sjene skriven ili vrlo tanak. Opet moj pokus od prošlog ljeta.
Sjena štapa se ne vidi... posve, ali je tu. Mora biti tu, jer je scena snimana u vrtu tijekom jarkog ljetnog sunca. Na originalnim snimkama sjenu zapravo čak i možete vidjeti - nalazi se tek desno od Aldrina, a sjena same tkanine se ne vidi jer je izvan kadra; dugačka je jer je Sunce nisko. Vezano za izlomljenu sjenu zastave i nedostatak spoja astronauta i njegove sjene, riječ je o ove dvije snimke. 1, 2 To je snimio pilot lunarnog modula, Charles Duke, za vrijeme Apolla 16, predzadnje misije. Astronaut na fotografiji je zapovjednik John Young. Sjena je izlomljena zbog vrlo neravnog terena, a Youngove sjene nema jednostavno iz razloga što je zapovjednik tijekom snimanja te dvije fotografije namjerno skočio uvis. Kamera na landeru je isti skok i snimila. Skok je izveden čisto "iz fore". Inače, kameru na landeru pokreće ekipa na Zemlji. Dosta ovih "argumenata" koji kažu da je izvora svjetla bilo više i da se radilo o vrlo snažnim reflektorima nekako izostavlja to da više izvora svjetla mora stvarati jednaki broj sjena. Sjetite se samo što se vidi na nogometnom stadionu, kada objekti na travnjaku pružaju četiri sjene, po jednu za svaki reflektor. Na niti jednoj slici iz Apollo programa nemamo više sjena koje se pružaju u različitim smjerovima, a potječu od istog objekta. Primarni izvor svjetla je Sunce na potpuno crnom nebu. Dakle, svi argumenti vezani za sjene su pobijeni. Iako je stopostotni i neoboriv dokaz da je čovjek bio na Mjesecu dan još u prvom članku, nastavljam dalje. U sljedećem članku, još malo fotografije. |
- 02:00 - gurni glavu kroz monitor (16) - snimi - #
16.01.2008., srijeda
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #1
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Odmah ravno u sridu - ovo je s tehničke strane gledano, jedna od najglupljih, najprozirnijih i najjadnijih "teorija zavjere" koju je Homo Sapiens ikad izmislio. Ironično, baš je zbog toga vjerojatno najpoznatija i - najpopularnija. Kad s nekim dovoljno dugo pričate, prije ili kasnije doći ćete i na ovu temu, kao što ćete doći i na temu o SDP-u, GMO-u ili ustašama. Tako otkrijete da zapanjujuće velik broj ljudi vjeruje da NASA nikad nije spustila čovjeka na Mjesec, a većina njih ni ne zna da je na Mjesecu bilo šest misija (11, 12, 14, 15, 16, 17), a ne jedna. Manjina tih ljudi (no vrlo glasna) je otporna prema bilo kojem argumentu, čak i ako je znanstven. To su oni poznati believeri AKA "vjernici". Ništa, ali baš ništa ne može razbiti njihova uvjerenja. Zato ovaj tekst nije za njih, nego za ljude koji još uvijek imaju dozu zdravog razuma. U današnje vrijeme, količina znanja koju ljudi posjeduju sve je manja. Razlog tome je što se sve proizvodi po principu maksimalnog olakšavanja. Sve je manje potrebno misliti. Zato su ljudi generalno naivniji i gluplji pa im se može prodati doslovno sve - od homeopatije pa do ovakvih nebuloza. Prije svega bih htio zahvaliti forumašu Jango Fettu na izvrsnom znanju koje je pokazao na forum.hr-u, kao i ostalim forumašima zainteresiranima za astronomiju i astronautiku koji su tamo davali podršku razumu. Danas je malo takvih. Također, htio bih reći da je dosta informacija provjereno po raznim knjigama i stranicama NASA-e, a sustav obrazlaganja preuzet je sa stranice koja se ovim prva počela konkretnije baviti. Ova "teorija" zavjere" stvorena je tamo 60-ih u jeku Apollo programa, upekla se u naivne američke umove, da bi se razvitkom globalne računalne mreže zvane Internet ponovno popularizirala u 21. stoljeću i krenula posvuda brzo širiti. Tko ju službeno promovira? Par glupana koji su time zaradili - što prodajom svojih knjiga, što pravljenjem TV emisija u kojima valjaju gluposti. Bill Kaysing, David Percy, Ralph Rene i Bart Sibrel. Za njih ćete još sigurno čuti, jer su najglasniji. Neslužbeno ju promoviraju believeri. Na skoro svakom forumu ćete naći i temu u kojoj ovako velik povijesni pothvat dovode u pitanje idiotskim argumentima kao što su "zastava vijori u vakuumu". Sad će netko primijetiti da je laike bolje štititi od bioenergetičara, homeopata, vračara, astrologa i ostalih krvopija, no ponekad je dobro i posvetiti se sociološki zanimljivijim fenomenima. Pošto je broj "argumenata" koje treba pobiti toliko velik, članak će imati više dijelova. Preteško je napisati sve odjednom, a i malo bi se kome dalo čitati. Ne znam je li se itko ovim pokušao zabaviti pišući na hrvatskom jeziku, jer nisam ništa uspio pronaći. Ovo je možda prvi takav pokušaj, pa se ispričavam ako nešto ne bude valjalo. Prvi iz serije članaka posvećen je kvaziargumentima vezanima za prašinu na Mjesecu i objašnjava kakvi su uvjeti koji vladaju na našem satelitu. Napisani su u tonu prosječnog believera. For teh lulz. Kakva je to čudna prašina koja ne lebdi? Sigurno nije prašina nego nekakav pijesak u studiju. FEJK! Mjesec nema klasičnu, konkretnu atmosferu. Ono par atoma koji stalno lepršaju iznad njegove površine nisu atmosfera. Pošto teoretičari zavjere često nemaju veze s fizikom, ne znaju ni to da u vakuumu tijela različite mase (a prema tome i različite težine) ispuštena s iste visine padnu na tlo za istu količinu proteklog vremena. To je odavno dokazano u vakuumskim cijevima, no simbolični i povijesni pokus testiranja teorije gravitacije na Mjesecu, pokazao je zapovjednik David Scott na kraju EVA (Extra Vehicular Activity) dijela misije Apollo 15. Uzeo je aluminijski geološki čekić mase 1.32 kg i sokolovo pero mase 0.03 kg te ih ispustio s iste visine od oko 1.6 m. Pali su na Mjesečevu površinu - u praktično istom trenutku. Tu povijesnu snimku možete skinuti s NASA-ine stranice na ovom linku. Prašini na Mjesecu ništa ne priječi put prema tlu. Istina je da je gravitacijsko ubrzanje šest puta manje nego na Zemlji, no prašina pada brže baš zato jer nema nikakve atmosfere i zračnog otpora. Snimke na kojima se vide astronauti koji se skakutajući gibaju po Mjesecu pokazuju kako se prašina koju šutnu uvis vraća na tlo u praktično savršenim parabolama, dok astronauti normalnim brzinama pomiču ruke. To dokazuje da nije riječ o nikakvim usporenim snimkama, nego o tome da se astronauti nalaze u ogromnom vakuumiranom prostoru niske gravitacije. To je 100% dovoljan dokaz da se nalaze na Mjesecu, jer se takve stvari u doba Apolla nisu ni na koji način mogle simulirati. Bilo je nemoguće. Ne koristeći računalno generirane animacije, već samo trikove kamere, posve je nemoguće izvesti taj trik, čak i danas. Jedino današnja sofisticirana računala mogu (i to ne u real timeu) izvesti takve animacije, no mi govorimo o kasnim šezdesetima i ranim sedamdesetima, kada su ni najsloženija računala nisu imala baš nikakvih mogućnosti za takve pothvate. 70-ih godina su računala jedva vukla najjednostavnije grafike. Zapravo još nisu ni postojala osobna računala kakva znamo. Sustavi su bili radikalno drukčiji i za naše pojmove potpuno zastarjeli. Naredbe se u računala unosilo brojevima. No, argumenti believera su: "NASA je tada imala računala složenija od današnjih, oni su desetljećima ispred svijeta." Protiv takvih izvitoperenih mozgova se ne može. Zašto se prašina nije nahvatala po landeru? Zato jer su lander naknadno stavili u montirani studio pun pijeska, eto zašto! FEJK! Kao što sam već napisao, Mjesec nema atmosferu. Kovitlanje prašine ne postoji jer se svaki komadić prašine ponaša kao tijelo bačeno u vakuumu. Čista balistika. Lander je slijećući odgurivao prašinu koja je bježala na sve strane od sapnice. Nije bilo kovitlanja jer se plin ispušten u vakuumu ne kovitla, nego se širi u beskonačnost i naglo mu pada tlak do nule. Lander nije padao prema tlu da bi netom prije udara uključio pogon, nego je slijetao polagano i dok je došao do tla, prašina je bila prilično odgurana u stranu, ali u području sapnice i nešto malo oko nje. Zašto su otisci astronauta u pijesku tako oštri? Kada je bilo moguće ostaviti oštri trag u pijesku? Nikada. Pijesak mora biti mokar, a znamo da na Mjesecu nema vode. FEJK, totalno FEJK! Mjesečeva površina ne sadrži pijesak nego Mjesečevu prašinu. Zemaljski pijesak, bilo riječni, pustinjski ili morski, pod utjecajem je atmosferilija koje su ga tijekom dugog niza godina izgladile. Čestice su kuglaste, jajaste, nepravilnog, ali ujednačenog oblika. Ovo ljeto sam pokušao napraviti neke fotografije koje bi sličile snimkama s Mjeseca, no nije mi najbolje uspjelo. Evo ovako izgleda otisak u pijesku ili vrlo usitnjenoj, suhoj zemlji.
Trag nema najbolju kvalitetu jer mu se rubovi urušavaju. Čestice Mjesečeve prašine nastajale su milijardama godina koliko je Mjesec star i ništa ih nije izglađivalo. Nastajale su bombardiranjem stijena od strane meteoroida raznih veličina, od kojih je najviše mikrometeoroida. Toliko godina snažnih i sitnih udaraca pretvorilo mu je površinu u sloj nevjerojatno sitne prašine čije su čestice izuzetno izlomljene i hrapave. Taj se sloj debeo nekoliko centimetara, a ispod kojeg su čvršće stijene, zove regolit. Regolit se u vakuumu ponaša slično bijelom glatkom brašnu i u njemu mogu ostajati oštri otisci. Njegove kaotično izrezbarene čestice se drže skupa kao čičak, pa je Mjesečevu prašinu dosta teško skinuti s površine recimo astronautskog skafandera, čemu su astronauti i posvjedočili kad bi se vraćali u lander. Ovdje sam pokušao simulirati ono što se odvija s regolitom kad ga se ugazi. Koristio sam bijelo glatko brašno T-550 osvijetljeno pod kutem od nekih 20°. Nisam imao dovoljno dobar komad obuće pa sam u sloj utisnuo daljinski upravljač.
Tako se ponaša i regolit koji je donijela Apollo misija i regolit koji su donijele ruske sonde bez posade. Kako to da astronauti ostavljaju tragove u tlu kraj landera, kada je ovaj otpuhao svu prašinu? FEJK! Tu opet na vidjelo dolazi neznanje believera koji ne shvaćaju kako se plinovi ponašaju u vakuumu i ono što vide na Zemlji, prenose na Mjesec. To neće ići. Što se događa kada na Zemlji pušemo u tlo posuto prahom? Nastaju kovitlaci i dim - suspenzija krutih sitnih čestica u plinovitom mediju. Da smo isti pokus ponovili u vakuumu, ne bi se dogodilo ništa slično. Naime, u atmosferi plina, osim što guramo prašinu česticama izbačenima iz pluća, pomičemo i čestice zraka koje podižu prašinu i kovitlaju je. Radi se o fluidu. Njega koristimo kao medij koji vrši rad. U vakuumu, prostoru bez fluida, jedina stvar koja miče čestice prašine jesu čestice koje ispustimo iz pluća, a pošto plin ima svojstvo da se beskonačno širi u svim smjerovima ako nije ograničen posudom, trebat će nam jaki mlaz plina da uopće dosegne prašinu. Čak i ako je dosegne, odgurivat će je u stranu u malim parabolama. Kovitlanja i dimljenja neće biti. Upravo zato lander, iako je imao okvirno 4536 kg potiska (nije ni koristio sve odjednom, nego samo oko 1360 kg u najjačem potisku), nije odgurnuo previše prašine. Najviše odgurivanja bilo je ravno ispod sapnice i malo sa strane. Najsitnija prašina odgurnuta je nekoliko metara, što se i vidi na snimkama slijetanja. Čim su motori ugašeni, prašina je pala na tlo - zato jer ju nema što držati. Postoji jedan zanimljiv fenomen na površini Mjeseca koji se tiče prašine, zabilježenog od strane sondi i astronauta, a koji je teorijski predviđen još 50-ih. Pošto je površina Mjeseca potpuno bezvodna i nema atmosfere, čestice prašine, koje su odlični izolatori, lako se nabijaju elektricitetom. Tako elektrizirane ne dotiču površinu tla nego lebde na raznim visinama i u skupinama se prelijevaju preko neravnina. To nije atmosfera u pravom smislu, no sliči na nju i donekle se, ali samo iluzorno, ponaša kao fluid. Izvor joj je Sunčev vjetar - visokoenergizirane čestice koje udaraju u prašinu i izbijaju joj elektrone te tako elektriziraju i podižu. Astronauti su zabilježili svjetlosne pojave na samom obzoru, za koje se smatra da su upravo efekti vezani za te slojeve prašine. Teorija još predviđa da bi se posebni efekti trebali vidjeti na granici dana i noći, gdje bi različito nabijene čestice mogle međudjelovati i stvarati nešto slično polarnom svjetlu, samo puno manjeg intenziteta i visine. Provjera toga ostaje na budućim istraživanjima Mjeseca. U sljedećim člancima će biti riječi o tobožnjim fotografskim "anomalijama" koje believeri vide na snimkama, a koje su posve objašnjive i predstavljaju nužnu pojavu kada se snima na Mjesecu. |
- 23:50 - gurni glavu kroz monitor (15) - snimi - #
05.01.2008., subota
Sretna vam Nova godina (sa zakašnjenjem) ... i jedna najava
|
Čestitam vam ovo sa zakašnjenjem i nadam se da ćete prihvatiti ispriku što nisam to učinio i prije. Doček mi je prošao pirotehnički i s hunjavicom. Nezaboravno. Sve u svemu, nadam se da će ova godina biti bolja od prošle koja, bar meni, nije bila previše dobra. (Wow, kako je ovo bilo službeno...) A sad najava. Iako sam jednom forumašu ovo ljeto obećao da ćemo skupa praviti članak o kreacionizmu, u sklopu članaka Pseudoznanost, nisam za to imao vremena. Bit će jednom. Htio sam samo najaviti BBC-ev dokumentarac Rat protiv znanosti. Radi se o dokumentarnom filmu koji pojašnjava pseudoznanstvene napade pod okriljem republikanskih vođa u Sjedinjenim američkim državama na modernu teoriju evolucije. Prevedeno, napad crackpotova na jednu od najjačih teorija u znanosti na našem stupnju razvoja, tzv. "teorijom inteligentnog dizajna", koja uopće nije ni znanstvena teorija nego je zagađena dogmom. Svakako preporučujem pogledati jedan od gorućih problema i velike sramote najrazvijenije zemlje svijeta - to što im više od pola stanovnika misli da, unatoč znanstvenim dokazima koji se protežu kroz nekoliko grana znanosti (fizika, kemija, astronomija, biologija, itd.) evolucija nije činjenica i da je sve nastalo u sedam dana. Dokumentarac možete pogledati u 15:10 na HRT2, sutra, 6. siječnja. |
