24.01.2008., četvrtak
Pseudoznanost #5 - Suđenje Apollu #3
|
"mali korak za čovjeka, prevelik za idiote" ©Leviathan Evo i trećeg članka. Materijala ima jako puno. Koga zanimaju ranija dva članka, ima linkove u boxu desno dolje. Zaista ne očekujem navalu komentara, jer ovo ionako pišem čisto dokumentarno. Ovaj članak posvećen je navodnim "anomalijama" koje se vide na snimkama, a koje su vezane čisto za fotografiju. Na fotografijama se nalaze čudne kugle i točke. To su izvanzemaljske letjelice. NASA je na Mjesecu našla izvanzemaljce koji su ih od tamo potjerali, a možda su i oni uključeni u zavjeru. Sve je moguće. To se "stručno" zove PPHC (Pile of paranoid horse crap). Sada je Apollo odjednom ipak došao do Mjeseca? A što je s "argumentima" da nije? Dobrodošli u zbunjeni svijet kookova. Efekt na ogromnom broju Apollo fotografija zove se lens flare. Nastaje kada se svjetlost nekoliko puta odbije unutar složene optike i zatim na fotografsku ploču, film ili CCD. Neke fotografije na sebi imaju mutnjikave dijelove, crte, čudne haloe oko nekih objekata. To znači da je teren slikan, a stvari su dodane naknadno. FEJK! To se događa kada teoretičari zavjere za "dokaze" nude visokokompresirane i malene JPEG slike koje nađu na Internetu. Slično kao što neki "prodaju" pikselizirane fotografije ptica na nebu pod navodnim slikama izvanzemaljskih letjelica. JPEG ima tu manu da sitne detalje doslovno uništi ili pretvori u mrlju. Kada se nešto dokazuje, onda se gleda sam izvor informacije - NASA-in digitalni arhiv pun ogromnih i "teških" visokokvalitetnih i niskokompresiranih JPEG snimki. Dokaz zavjere - nikakav. Kako to da su sve fotografije tako savršene? Astronauti u Apollo misiji su napravili ogroman broj fotografija. Zašto ih toliko ima, kada je nemoguće da ih stignu toliko poslikati? Navodno su ih snimali astronauti koji nisu vični fotografiranju, u teškim uvjetima, s kamerama montiranima na prsima. Nisu vidjeli što snimaju, nego su snimali napamet. Totalno FEJK! Tko kaže da su sve savršene? Prije nego su otišli na Mjesec, astronauti su mjesecima trenirali. Osim učenja u simulatorima leta (a pošto je većina imala karijere vojnih pilota, iza sebe imaju ogroman staž letenja i sati u simulatorima), učili su i rukovati Hasselblad kamerama koje će kasnije ponijeti sa sobom. Dakle, nisu bili amateri nego dobro istrenirani fotografi. Hasselblad kamere, o kojima će još biti riječi, nisu bile iste za svaku misiju, pa nema smisla gubiti vrijeme i objašnjavati svaki model. Samo tijekom misije Apollo 11, prve izravno na Mjesecu, tijekom EVA-e (Extra Vehicular Activity) ispucano je više od 100 fotografija od kojih su mnoge bile jedna za drugom. Kasnije misije trajale su dulje, EVA su trajale satima. Neke snimke snimane su i u stereo tehnici, dakle dvije fotografije za redom. Loših je svakako bilo. No nećete ih vidjeti iz razloga što nisu zanimljive. Iskreno, ne znam zašto bi netko htio, umjesto fokusirane i dobro kadrirane fotografije, vidjeti neku mutnu, uperenu u pod ili nebo. Nema smisla. NASA je zaista editirala fotografije i to onda kada ne bi imala izbora, primjerice ako bi slika bila snimljena rotirano ili kad bi objekt bio izvan kadra. Uglavnom bi slike kidali i rotirali. Neke slike su spajane čak u panoramske, a pošto u to vrijeme nisu postojala moderna računala koja to mogu sama besprijekorno izvršiti, vide se greške pri spajanju. Nekim slikama je čak proširivano potpuno crno nebo, kao na poznatoj snimci Apolla 11, gdje je Armstrong prilično spontano uhvatio Aldrina, doduše malo izvan kadra. Posljedica toga je nedostatak antene s njegovog EMU-a na slici. Proširenu sliku možete vidjeti ovdje. I to je to. Nikakav dokaz lažiranja. Postoje fotografije na kojima se vide astronauti u ogromnim studijima, gdje skakuću po pijesku. To je dokaz da je sve bilo u studiju. FEJK! Ne, to nije nikakav dokaz zavjere. To su snimke treniranja. Treniralo se u velikim halama i terenski, na područjima sličnim Mjesečevoj površini. 1, 2 Ciljevi uvježbavanja bili su raznovrsni: od prepoznavanja geoloških posebnosti i uzimanja uzoraka tla i stijena, do učenja kretanja u astronautskim tlačnim odijelima. Sve su morali naučiti. Zašto se na niti jednoj fotografiji ne vide zvijezde? Na Mjesecu nema atmosfere, pa ona ne smeta njihovom promatranju čak ni tijekom lunarnog dana. Očito je da su u tom studiju zvijezde namjerno izostavili, jer bi bilo preteško bez računala odrediti kako bi zvijezde u točno nekom trenutku bile položene gledano s Mjeseca. FEJK! Ovo je jedan od dva najgluplja, najnesnosnija i najustrajnija "argumenta" koje teoretičari zavjere daju, a najlakše ga je pobiti. Svejedno, bit ću temeljit, iz gušta. Nedostatak atmosfere je potpuno nevažan za to hoće li trag zvijezda ostati na fotografskom filmu ili CCD-u. Važne su duljina ekspozicije, širina blende (apertura) i osjetljivost filma (na filmovima ASA, u digitalnom ekvivalentu ISO). Površina Mjeseca je izuzetno blještava, u rangu svježe napadalog snijega za sunčanog dana. Zvijezde su naprotiv, vrlo slabašnog sjaja. Evo jedan pokus s originalnom, ali smanjenom fotografijom službenog imena AS11-40-5851. Fotograf je Neil Armstrong i snimljena je ubrzo nakon što je zakoračio na Mjesec. Da su ekspozicija, blenda i osjetljivost filma bile dovoljno velike da se na nebu vide zvijezde, snimka površine bi izgledala barem ovoliko unakažena.
Tome dodajte i prelijevanja eksponirane površine, moguće fizikalne promjene na filmu kao što su boranje i krivljenje, te druge artefakte koji nastaju kada se fotografski film (doslovno, sloj fotoosjetljivih kemikalija) preeksponira. U glavnini slučajeva, ono što je osvijetljeno spojilo bi se u bijelu mrlju. Kada se želi zabilježiti zvijezde pri niskozrnatim filmovima od prosječno 100 ASA i uz razumno postavljene blende, ekspozicije moraju trajati desetke sekundi, a ako želite impresivniju snimku, barem pola minute. Pri tome se kamera ne smije micati. To je bilo nemoguće izvesti na Mjesecu, jer Apollo program nije za cilj imao astronaute koji će sa svojim kamerama montiranima na prsima pola minute ležati na tlu i slikati zvijezde, nego istraživati Mjesec. Uostalom imaju ograničenu količinu kisika u svojim EMU-ima (EMU = Extravehicular Mobility Unit). Astronauti su gore radili. Odmarali su se u landeru. Zvijezde se na lunarnom nebu vide, ali nisu ostale zabilježene jer su kamere namještene tako da prigušuju blještavost okoliša i samih astronautskih tlačnih odijela. Da bi površina tla i objekti na njoj bili adekvatno uhvaćeni na slici, postavke moraju biti specifične i zbog njih se zvijezde jednostavno ne stignu zabilježiti na filmu. Teoretičari zavjere zaboravljaju (namjerno, ili su preglupi?) da se zvijezde ne vide ni na jednoj snimci koja se snimila u orbiti oko Zemlje. Do sada je stotine osoba bilo u orbiti i snimalo Zemljinu atmosferu i crnilo svemira, pa nikad nisu snimili niti jednu zvijezdu. Evo jedan primjer - Soyuz koji se približava Međunarodnoj svemirskoj postaji u listopadu 2005. Zemlja je previše blještava da bi kamera mogla sa zadovoljavajućom kvalitetom uhvatiti i njenu površinu i slabašne točkice po nebu. Je li to dokaz da su svi svemirski letovi ikada lažirani? Oni najtvrdokorniji od teoretičara zavjera, a takve slobodno možemo nazvati imbecilima, tvrde čak i to, ne shvaćajući da mogu gledati televiziju i surfati Internetom te uživati u blagodatima vremenske prognoze baš iz razloga što su na nebu sateliti koje je postavio čovjek, a koji im prenose podatke. Evo velik broj fotografija ranog svemirskog programa na kojima se vide prvi astronauti Gemini programa koji su fotografirali iz orbite. Nema zvijezda. Zašto su neki križići na snimkama rotirani, neki čak i u odnosu jedni prema drugima? Zato jer su slike namještene. FEJK! Ti križići, koji se na engleskom jeziku zovu fiducials, a možemo ih prevesti s "mjerilo" ili "ciljnik", dio su tzv. Reseau ploče, prozirne pločice dimenzija 5.4 x 5.4 cm koja je bila postavljena tik do filma, iako ne i na njemu. Sadržavala je 25 križića. Više o Reseau ploči i čemu služi, na ovom NASA-inom linku. Ponekad bi astronaut bio na kosom terenu, pa bi slikao ukošen. Kose slike nisu nešto što je estetski primamljivo, pogotovo ako je slika izuzetno važna, pa su ih NASA-ini tehničari jednostavno okretali tako da obzor na slici bude vodoravan. Križići bi pri tome naravno ostali pod nekim kutem. Na slikama na kojima su čak i međusobno ukošeni, radi se o tome da su te slike nastale spajanjem dvije različite slike, često za potrebe proširivanja vidnog polja, recimo pri panoramskim snimkama. Na nekim slikama, ti križići izgledaju kao da su iza snimanog objekta, a na ispred, kako bi trebali, jer su ipak navodno u kameri. To znači da su nacrtani na terenu ili da su objekti dodavani na slikama. FEJK! Riječ je nizu fotografija, a uzmimo samo najpoznatiju. Fotografija prikazuje pilota lunarnog modula Charliea Dukea tijekom Apolla 16. Promotrite što se događa s drugim križićem u prvom redu. Tamo gdje križić prelazi preko blještavog dijela opreme rovera, on prividno nestaje. U konfuznom i ludom svijetu mozga prosječnog believera, sasvim je moguće da se NASA potrudi nacrtati križeve po terenu (iako kao takvi mogu poslužiti samo za jedan kadar) ili na sliku lijepiti naknadne komade opreme. Zašto ne bi jednostavno stavili komad opreme na mjesto? Ma idemo potrošiti hrpu novca na lažiranje snimke... Ovakvo ponašanje mjernih križeva odavno je poznato. Događa se samo onda kada prolaze ispred blještavih, gotovo isprženo-bijelih površina. To se događa i ispred blještave Mylar folije, kao i na bilo kojoj snimci iz orbite, recimo tijekom misije Space Shuttlea. Još jedan pokus u kućnoj radinosti od ovog ljeta. Mjerilo je dodano digitalno kao overlay layer.
Tamo gdje je objekt blještav, mjerilo se vidi vrlo slabo ili se ne vidi uopće. Zašto se događa to utapanje? Zato jer su križići vrlo tanki. Debljina im je 0.02 mm i njihovu sjenu na kemijskom fotografskom filmu vrlo će lako utopiti blještavilo nekog izrazito eksponiranog objekta. Aktivirane kemikalije se "preliju" preko neaktiviranih. Efekt je jači kod analogne fotografije nego kod digitalne. Ako su kamere bile učvršćene za prsa astronauta, kako je snimljena fotografija na kojoj izgleda kao da je kamera na visokom postolju? Riječ je o ovoj fotografiji. Misija je Apollo 11, Armstrong fotografira Aldrina. Rješenje je jednostavno. Armstrong se nalazio na terenu koji je viši od terena na kojem je Aldrin. Očito je da Aldrin stoji u nekakvom udubljenju, moguće prastarom krateru i da je nagnutiji prema kameri nego inače. U sljedećem članku, razno: o Hasselblad kamerama, toplinskim uvjetima na Mjesecu, radijaciji, itd. |
