petak, 30.03.2007.

Lav Davidovič Trocki

Hm... ne znam ni sam točno zašto ovo pišem... Kao prvo, ja nisam baš osoba koja puno ljudi može nazivati svojim idolima, pogotovo kad se o politici govori, a Lav Trocki bio bi jedan od tih rijetkih izuzetaka; istina, ne može se reći da u cijeloj svojoj političkoj karijeri Trocki nije napravio niti jednu pogrešu – baš naprotiv, napravio ih je i previše. Međutim, iza svih tih neuspjeha koji su uglavnom bili posljedica njegove prevelike želje za napretkom države i vjere u snagu proletarijata, te pasivnosti u ključnim trenicima kada je Staljin preuzimao Partiju, Trocki je jedini iz tog vremena ispravno shvatio bit marksizma, nadogradio Marxove teorije i prilagodio ih praksi, samo što se nije našlo dovoljno snage da se one provedu. Drugi razlog, vjerojatno i prevladavajući, jest činjenica da jako malo ljudi zna tko je uopće bio Lav Trocki; osoba koju se prezirali i samoprozvani komunisti na istoku i "demokratski režimi" na zapadu pedesetih je godina prošlog stoljeća gotovo izbrisana iz povijsti; smatran izdajicom u SSSR-u i "neprijateljem slobode" na zapadu, Trocki je svoju veličinu u povijesti zadržao poglavito zahvaljujući sljedbenicima u južnoj i srednjoj Americi, gdje je i osnovao IV. Internacionalu, čiji su članovi čuvali ideju komunizma drugačijeg od onog na istoku. Mislim da se u udžbenicima povijesti za osnovne škole Trocki uopće ne spominje, dok je nešto bolje obrađen u knjigama za gimnazije; međutim, nerealno je očekivati od učenika da ga, s obzirom na važnost koju su mu te knjige dodjelile, zapamte dulje od sljedećeg ispita. Ljudi, dakle, završe gimnaziju i jako brzo zaborave na njega (kao što zaboravljamo stotine drugih stvari koje smo nekad učili, a pamtimo samo one koje nam i dalje trebaju ili koje su nam se posebno urezale u pamćenje), i onda eventualno nešto nauče na TV Kalendaru (ako to još uvijek postoji) ili nekom edukativnom programu. Pa da ne duljim s ovakvim uvodima i pređem odmah na temu, tko je na kraju bio Lav Trocki?

Pravim imenom Lav Davidovič Bronstein, rođen u obitelji relativno bogatog židovskog trgovca, u selu Yanovka u Ukrajini, 7. studenog 1879. godine, Trocki sa samo 9 godina napušta roditeljski dom i odlazi u Odesu kako bi stekao potrebno obrazovanje, te se ondje školuje do 1896. godine. Iako su mu roditelji po narodnosti bili Židovi nisu prakticirali židovske običaje i religiju, govorili su ruski i ukrajinski, te potpuno prihvatili tu kulturu i način života. S idejom komunizma Trocki se prvi put susreće za studija matematike u Nikolajevu, prihvaća neke njezine djelove ali godinama ostaje protivnik marksizma. U gradu Nikolajevu pomaže u osnivanju Saveza Radnika Južne Rusije, te pod pseudonimom Lvov piše brojne letke i proklamacije, te upoznaje radnike i studente s idejama revolucije. Zbog ovih je djelatnosti optužen i prognan u Sibir, gdje se ženi s Aleksandrom Sokolovskom, koja je ondje također bila osuđena zbog revolucionarnih djelatnosti, te počinje studirati filozofiju. U ovo vrijeme razlike među ruskim revolucionarima postaju sve veće, što Trocki rano uočava i priklanja se idejama koje je širila "Iskra", revolucionarni list koji se štampao u Londonu i onda širio po Rusiji. 1902. godine bježi iz Sibira i napušta Rusiju koristeći se krivotvorenom putovnicom na ime Lav Trocki; prezime je preuzeo od jednog zatvorskog čuvara i nastavio se njime služiti do smrti. Odlazi u London, pridružuje se Martovu, Plehanovu i Lenjinu u uredništvu "Iskre" te ubrzo postaje jedan od vodećih pisaca; "Iskra" je u to vrijeme bila podijeljena na dvije skupine revolucionara, okupljene oko Plehanova i Lenjina; iako je Lenjin želio da Trocki uđe u glavno uredništvo lista i postane njegov 7. član, Plehanov se protivio jer je mislio da bi time Lenjin dobio prevagu u odlučivanju o djelovanjima lista, pošto se očekivalo da će Trocki stati na Lenjinovu stranu. U ovo se vrijeme ženi drugi put, s Nataliom Sedovom, s kojom je živio do svoje smrti 1940. godine. S prvom je ženom ostao u dobrim prijateljskim odnosima do 1938. kada je nestala u velikim čistkama koje se u to vrijeme provodio Staljin. Nakon drugog partijskog kongresa dolazi do rascjepa u uredništvu "Iskre"; dio se ljudi priklanja Lenjinu koji je želio malobrojnu ali dobro organiziranu partiju (kasnije će se od njih razviti zasebna politička stranka, boljševici), za razliku od Martova koji se zalagao za partiju koju će činiti što veći broj ljudi, makar zbog toga organizacija bila slaba (kasnije menjševici). Suprotno očekivanjima, Plehanov se priklonio Lenjinu, a Trocki Martovu; u sljedećim je godinama pokušavao ujediniti suprostavljene strane, što ga je dovelo u nekoliko sukoba s Lenjinom, tako da naposlijetku napušta i menjševike i nastavlja samostalno, balansirajući negdje između suprostavljenih strana.
Kad u Rusiji nakon "Krvave nedjelje" 1905. godine započinju građanski nemiri potajno odlazi u St. Petersburg, gdje surađuje s lokalnim revolucionarima, ali je godinu kasnije uhićen. Na suđenju je održao neke od svojih najboljih govora te dokazao reputaciju vrhunskog govornika, te je osuđen i ponovno protjeran u Sibir, u kojeg nikad nije stigao jer je pobjegao još dok su ga prevozili do logora za zatvorenike, te sljedećih nekoliko godina boravio po Europi, u Londonu, Beču, kojeg napušta početkom I. svjetskog rata jer je Austro-Ugarska ušla u rat s Rusijom te mu je prijetilo uhićenje kao ruskom emigrantu, i odlazi u neutralnu Švicarsku. Surađivao je s drugim radničkim pokretima te počeo izdavati list "Pravda", koji je jako dobro prihvaćen među ruskim radnicima.

Početak I. svjetskog rata označio je još jedan veliki rascjep u revolucionarnim radničkim pokretima svijeta; dok su se prije svi borili za isti cilj, pobjedu proletarijata, sada su natjerani da se bore jedni protiv drugih, te su uz socijal-demokratske počele sve više jačati i nacionalne ideje. Trocki i Lenjin su se slagali u svojoj antiratnoj politici, zastupali su internacionalizam i uvjeravali vojnike kako oni nemaju nikakve koristi od samog rata jer će ionako sav dobitak pokupiti buržoazija. Dolazi i do velikog sukoba Lenjina i Druge Internacionale, koja se pokazala nesposobnom da brani prava i interese radnika, te Lenjin s njom prekida sve veze i iznosi ideju o stvaranju Treće Internacionale. Trocki se opet postavio u sredinu, svjestan da u ratnim okolnostima ovakav sukob nikome ne ide u korist. Protjeran je u Španjolsku, a iz nje u SAD, gdje je dočekao Februarsku revoluciju i pad carizma u Rusiji; čim je primio tu vijest kreće u St. Petersburg, ali Engleska je poslala svoj ratni brod da ga presretne tako da je sljedećih mjesec dana proveo u pritvoru, dok novo ministarstvo vanjskih poslova Rusije nije poslalo službeni zahtjev za njegovim oslobađanjem.


	Lenjin se obraća masama (Trocki desno)

Stigavši u St. Petersburg Trocki se nije odmah pridružio boljševicima već je neko vrijeme nastupao samostalno, te je nakon što su boljševici dobili većinu u Petrogradskom Sovjetu postavljen za njegova predsjednika. Na tajnom sastanku boljševika, na kojem se odlučivalo hoće li se krenuti u novu revoluciju (Oktobarska revolucija) i srušiti privremenu vladu Aleksandra Kerenskog, od 12 članova 9 je bilo za, dvojica su (Kamenjev i Zinovljev) bili protiv, a Trocki se izjasnio kao suzdržan. Krajem 1917.godine bilo je i više nego jasno da je Trocki drugi čovjek u Rusiji, odmah iza Lenjina, što ga je dovelo u sukob s Nikolajem Zinovljevim koji je ranije nosio tu titulu. Tragično je ovdje to što su Trocki i Zinovljev zapravo imali jako slične stavove, ali se zbog ove svađe nikako nisu mogli pomiriti i tako ih je ne kraju obojicu pobjedio Staljin.
Postavši "narodni komesar" za vanjske poslove, prvi mu je zadatak bio riješiti odnose s Njamčkom s kojom je Rusija još uvijek bila u ratu. Mirovni su pregovori vođeni u Brest-Litovsku (Poljska), te je mišljenje partije i ovdje bilo podijeljeno: lijevi su socijalisti odbijali bilo kakav mir s kapitalističom zemljom poput Njemačke, dok je Lenjin smatrao da se revolucija pod svaku cijenu treba očuvati i da ne smiju riskirati poraz. Trocki je dobro sagledao situaciju; bio je svjestan da se novo osnovani odredi Crvene armije ne mogu mjeriti s vojnom moći i organizacijom njemačkih snaga, ali isto tako da Njemačka gubi rat jer je sa zapada napadaju Engleska, Francuska i SAD. Njemačkoj je mir trebao kao i Rusiji; još je postojala šansa da pobjede na zapadnoj bojišnici, ali trebali su prebaciti snage s istoka koje su se donedavno borile s Rusijom. Isto tako, Trocki je imao na umu da, ukoliko potpišu mir i Njemačka ipak kapitulira, Rusija gubi velik dio kolača koji je trebala pokupiti kao pobjednica. I ne samo to, potpisivanje mira narod bi vjerojatno shvatio kao poraz i opao bi im moral koji je bio poprilično visoko nakon nekoliko manjih pobjeda protiv Poljske. Sagledavši situaciju Trocki se, kao predvodnik ruskog poslanstva u Brest-Litovsku, odlučio za nekakvu sredinu; predložio je Njemačkoj prekid rata, ali ne i potpisivanje mira. Njemcima ovo nije odgovaralo, pa je Trocki nastavio odugovlačiti pregovore nadajući se da će ovako kupiti dosta vremena i da će saveznici na zapadu dovoljno pritisnuti Njemačku da popusti. Međutim, Nijemci nisu željeli toliko čekati te su krenuli u ofenzivu, direktno na St. Petersburg (tom je prilikom vlast iz Petrograda prebačena u Mosku, kamo je ostala do danas), te su na kraju boljševici bili prisiljeni potpisati mir jer se vojno nisu mogli suprostaviti njemačkim snagama.

Porazi u sukobima s Njemačkom pokazali su slabosti Crvene armije; nedostajalo joj je ljudstva i oruža, a posebice sposobnih časnika pošto su svi stari otpušteni a zamjenili su ih revolucionari, neiskusni u vojnim pitanjima. Trocki je među prvima uvidio ove probleme i nakon završetka mirovnih pregovora posvetio im se, uz Lenjinovu potporu; okupio je stare carske časnike i nagovorio ih da ponovno preuzmu vojsku, ali je postavio posebne ljude da ih kontroliraju. U ožuju 1918. prihvaćena je njegova ostavka na mjesto ministra vanjskih poslova, te mu je sad dodijeljena nova funkcija, "narodni komesar za vojsku"; čitava je Crvena armija stavljena pod njegovu kontrolu.

Lenjin i Trocki s vojnicima Crvene Armije

Nekon nekoliko poraza protiv Bijele armije (vojske vjerne caru) Trocki započinje opću mobilizaciju, tako da je u roku od samo 7 mjeseci broj vonika povećan s 300 00 na milijun. Mnoge su njegove reforme nailazile na snažan otpor u Partiji, a njegov je plan razvoja vojske odbije u korist onog koji je zastupao Ivar Smilga. Trocki je na više sjednica bio kritiziran i osobno napadan, te je na kraju ponudio ostavku, ali ju je Centralni Komitet odbio. Reforme koje je predložio njegov suparnik Ivar Smilga pokazale su se lošima te je Crvena armija pretrpila nekoliko velikih poraza; Trocki je sada bio u prilici da mu uzvrati istom mjerom, ali nije to učinio te je tako stekao Smilgino trajno prijateljstvo i naklonost. Zbog stalnih poraza Lenjin je predlagao da se povuče vojska iz St. Petersburga i pod svaku cijenu obrani Moskva; Trocki se ovome usprotivio, a neočekivano su ga podržali Staljin i Zinovljev. Trocki odmah odlazi u St. Petersburg, reogranizira obranu i govorima podiže moral vojnicima, čak je i osobno sudjelovao u nekim bitkama te je kasnije odlikovan. Petrograd se uspio obraniti, te je Crvena armija čak uspjela prijeći u ofenzivu.

Neko se vrijeme bavio i ekonomijom, savjetovavši Lenjina da prekine period ratnog komunizma jer siromašno seljaštvo nije moglo živjeti sa tolikim izdacima; Lenjin je ovo odbijao sve do 1921. kad je situacija postala toliko teška da je morao prihvatiti Novu Ekonomsku Politku (NEP). U ovo vrijeme dolazi i do podjele partije u više zasebnih frakcija; vodeće su bile one koje su vodili Lenjin, Buharin i Trocki. Staljin i Zinovljev stali su uz Lenjina čime se njihov položaj podignuo u odnosu na Trockog. Nakon što je Lenjin doživio tri moždana udara, postao paraliziran i na kraju izgubio sposobnost govora, Staljin, Zinovljev i Kamenjev formirali su svojevrsni trijumvirat kako bi spriječili Trockog, tada drugog čovjeka u Rusiji, da naslijedi Lenjinovo mjesto. Međutim, kad je Lenjin saznao da se planiraju riješiti Trockog (onda još nije bio potpuno paraliziran), jasno je stao u njegovu obranu. Lenjin je zadnjih nekoliko godina svog života ulagao silne napore da spriječi raspad partije; između ostalog u svojoj se oporuci pokušao pobrinuti da Staljin nikako ne dođe na vlast, već je predlagao Trockog:

Comrade Stalin, having become Secretary-General, has unlimited authority concentrated in his hands, and I am not sure whether he will always be capable of using that authority with sufficient caution. Comrade Trotsky, on the other hand, as his struggle against the C.C. on the question of the People's Commissariat of Communications has already proved, is distinguished not only by outstanding ability. He is personally perhaps the most capable man in the present C.C., but he has displayed excessive self-assurance and shown excessive preoccupation with the purely administrative side of the work.

Nakon što je Lenjina pogodio treći moždani udar Staljin polako počinje revolucionare na visokim državnim dužnosti zamjenjivati svojim ljudima. Na XII. partijskom kongresu Trocki je održao govor na kojem nije direktno napao trijumvirat Staljin-Zinovljev-Kamenjev, ali je nagrađen neočekivanim pljeskom što je dodatno uznemirilo Staljina.

Trocki na XII. partijskom kongresu

U svom političkom djelovanju Trocki se posvetio borbi protiv birokracije tvrdeći da je nova partija postala slaba i spora kod riješavanja važnih pitanja, te se putem otvorenih pisama (tsikanih u listu Pravda) sukobio sa Staljinom i njegovim pristašama. Iako je imao veliku potporu u redovima Crvene armije i na sveučilištima, utjecaj Trockog u političkim institucijama je postepeno slabio. Prilikom Lenjinove smrti, dok je Trocki boravio na liječenju negdje na jugu Rusije, Staljin se pobrinuo da u brzojavu kojim je Trocki izvješten o Lenjinovoj smrti bude napisan pogrešan datum sprovoda, tako da ovaj nikako nije mogao stići na vrijeme, što je dodatno oslabiolo njegovu reputaciju u odnosu na Staljina.
Partija se i dalje raspadala i razilazila oko bitnih pitanja; Staljin je zastupao ideju "socijalizma u jednoj zemlji", dok je Trocki smatrao da revolucija nije gotova dok sve države svijeta ne prihvate socijalizam. Ali kao što je do razilaženja dolazilo u partiji, tako je bilo i u "trijumviratu"; nakon što su Trockog uspjeli maknuti s čela Crvene armije došlo je do svađe između Staljina, Zinovljeva i Kamenjeva, što je završilo prekidom saveza.
1926. Trocki ulazi u savez s Zinovljevim i Kamenjevim protiv Staljina, ali u ovo je vrijeme njihov utjecaj već ozbiljno narušen i Staljin kontrolira dobar dio partije. Na XV. kongresu sovjeta Trocki je jedva mogao govoriti od stalnih upada od strane Staljinovih ljudi, te je na kraju izbačen iz Politbiroa. Staljin se u ovo vrijeme počinje sve radikalnije suprostavljati svojim protivnicima; kontrolira tajne službe i na sve načina pokušava srušiti reputaciju koju ova trojica imaju. Na kraju, shvativši u kakvoj se poziciji nalaze, Kamenjev i Zinovljev odustaju i ponovno se priključuju Stanjinu, ali sada kao podređeni članovi partije, dok se Trocki ne predaje i biva protjeran u Alma-Atu (Kazahstan), a kasnije (1929.) i iz SSSR-a. Odlazi prvo u Tursku, zatim mu azil pruža Francuska, a na kraju odlazi u Meksiko, gdje nastavlja pisati, najpoznatije su knjige "Povijest ruske revolucije", "Izdana revolucija" i "Permanentna revolucija".

U početku je odbijao prijedloge da osnuje novu Internacionalu pošto nije želio da se ideja komunizma podijeli na dvije organizacije, ali kada je 1933. godine u Njemačkoj pobjedio nacizam, a Kominterna (III. Internacionala) nije ništa učinila da to spriječi i pruži potporu radnicima, ipak pristaje i sudjeluje u osnivanju IV. Internacionale. Tri godine kasnije Staljin je u svojim čistkama pobio golem broj ljudi na visokim položajima, uključujući i Zinovljeva i Kamenjeva.
20. kolovoza 1940. godine na Trockog je atentat izvršio jedan od Staljinovih ageneta, te je političar umro dan kasnije nakon neuspjele operacije. Njegova je kuća danas sačuvana u istom stanju kao u to vrijeme, pretvorena je u muzej, a Trocki je pokopan na njezinom zemljištu. Zbog Staljinove propagande ostao je omržen u Rusiji sve do 1987. kad ga je Gorbačov proglasio "narodnih herojem i mučenikom".

Toliko u ovom prvom dijelu kamo iznosim njegovu biografiju; u drugom ću se pak osvrnuti na političko stajalište Lava Trockog, objasniti neke njegove izbore koje sam naveo u biografiji, a koji se ne čine smisleni i logični ako nismo bolje upućeni u situaciju, te na kraju objasniti pojam permanentne revolucije, koji su u upotrebu uveli još Marx i Engels, a Trocki ga je uobličio i usavršio.

Kada je Marx 1867. najavljivao skori pad kapitalizma i uspostavu besklasnog društva, očekivao je da će do tog preokreta prvo doći u gospodarski najrazvijenijim zemljama (poput Francuske i Engleske), kamo je kapitalizam najrazvijeniji i kamo je, sukladno tome, proletarijat čvrsto formiran. Pravo je iznenađenje za sve marksiste bila revolucija u Rusiji (misli se na Oktobarsku revoluciju koja je bila radnička, ne na Februarsku koja je zapravo bila sličnija Francuskoj revoluciji 1789. nego nekoj socijalističkoj revoluciji); ona je na neki način pokazala da je "Kapital" u krivu, nasuprot očekivanjima do revolucije nije došlo u najrazvijenijoj, nego baš u jednoj od najslabije razvijenih zemalja, kamo se kapitalizam još nije stigao ni razviti kako treba, a feudalizam je ukinut tek pedesetak godina prije revolucije. Svima je bilo jasno da je revolucija ipak moguća, naposlijetku zato su je boljševici i sproveli, ali sad ću se malo detaljnije osvrnuti na to: pisao sam gore u biografiji, 1917. je godina, boljševici (njih 12) odlučuju hoće li krenuti u rušenje privremene vlade Aleksandra Kerenskog. Imali su snage da je sruše, pa zašto su onda Kamenjev i Zinovljev bilo protiv, a Trocki suzdržan? Situacija, naime, nije bila toliko jednostavna; boljševici su imali snage da sruše privremenu vladu i preuzmu vlast, ali jesu li imali i snage da ostanu na vlasti? Rušenje više-manje legalno izabrane vlade Kerenskog navući će na njih gnjev i starih feudalnih slojeva vjernih caru, i novih buržoaskih slojeva koje je zastupao Kerenski. A uz sve to, trebalo se i obraniti od Njemačke, ne smijemo zaboraviti da još uvijek traje I. svjetski rat. Bio je to riskantan izbor, ali to nije bio glavni razlog zbog kojih nisu podržali revoluciju: oni su shvatili da je cijela stvar nastupila prerano, da Rusija nije, ni gospodarski ni društveno, sposobna za promjene koje je Marx opisao u "Kapitalu", i da će to vjerojatno loše završiti. Da još jednom podsjetim što je tvrdio Marx, ne znam dal' citat ide baš ovako ali otprilike: "Društveno stanje u nekoj zajednici odraz je njezinog gospodarskog napretka". Problem je bio što Rusija gospodarski nije bila sposobna da održi socijalizam; nametati neki društveni poredak, ako za njega ne postoje temelji u gospodarstvu, jednako je izgradnji kuće bez ikakvih temelja, što se više dižemo u visinu veća je vjerojatnost da će se srušiti, tako da nije više ni pitanje hoće li pasti, nego samo kada. Ovo je Trocki uvidio i zbog ovog se nije odmah složio s idejom preuzimanja vlasti i nametanja socijalizma; Rusija nije bila spremna za to.

Druga stvar kojoj ću sad posvetiti malo pažnje, a ima veze i s idejom permenentne revolucije, kao i sa sukobom u koji su kasnije došli Staljin i Trocki, vezana je uz ideju širenja socijalizma i socijalističke revolucije. Staljin je nakon Lenjinove bolesti sve češće i jasnije počeo zastupati ideju "socijalizma u jednoj zemlji"; koncentrirao se isključivo na Rusiju (bolje reći na SSSR) i kompletno ignorirao radničke pokrete u inozemstvu; oni za njega više nisu bili važni, Rusija je dobila što je željela, neka se i drugi izbore za to. Trorcki je ovdje bio daleko dosljedniji idejama Marxa i Engelsa; ona je uzeo u obzir da socijalizam nije kao društveno uređenje cilj, nego samo prelazna faza od kapitalizma prema komunizmu, te isto tako da se komunizam ne može postići u samo jednoj državi (štoviše, država i komunizam su kontradiktorni pojmovi, postojanje države negira komunizam, i obrnuto), nego jedino na globalnom planu. Ako jedna država želi doći do društvenog stupnja komunizma ona treba imati apsolutno sve sirovine koje joj trebaju; ukoliko samo jednu nema mora je nabavljati od drugih država, što znači da mora prihvatiti tržište kakvo u komunizmu ne bi smjelo postojati. Potaknut neaktivnošću Treće Internacionale (tzv. Kominterne), koja se trebala zalagati za prava radnika u cijelom svijetu (zato se i zove Internacionala), a koja je pak gledala isključivo na interese ljudi u SSSR-u i nije brinula za one izvan njegovih granica, Trocki osniva novu, Četvrtu Internacionalu (to je inače ujedno i jedina Internacionala koja i danas postoji i djeluje). Uz ovo je usko vezan i pojam permanentne revolucije; postizanje socijalizma u jednoj zemlji nije kraj, treba se nastaviti s borbom dok sve države svijeta ne postignu to društveno uređenje, jer je tek onda moguć prijelaz na komunizam. Drugi način shvaćanja permenentne revolucije vezan je za vlast u jednoj zajednici; ta se vlast na treba ustoličiti, kao što je to bilo u slučaju boljševika u SSSR-u, ona se treba stalno, permanentno mijenjati, prema volji naroda.

Evo, toliko za sad, moram se počet pakirat pa idem polako za Zagreb... Ako netko želi znat više po ovom pitanju neka me pita na mail ili u komentarima, posudi koju knjigu iz knjižnice, ili pogleda ovdje ako će nać nešto zanimljivo.

- 10:36 -

Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 15.03.2007.

Deliberativna teorija

Više je zastupnika deliberativne teorije demokracije u današnjoj filozofiji politike (Jon Elster, C.S. Nino, Quinten Steenhuis i drugi), a ja ću za ovaj jednostavan prikaz usmjeriti svoju pažnju na rad i djelo Joshue Cohena, koji je postavio temelje ove teorije i u svom djelu The Good Polity ukratko izložio njezinu bit. Meni se osobno čini da je ovo dosta dobra teorija i da bi bilo dobro kada bi svijet ovako funkcionirao; međutim, postoji nekoliko prigovora koji dovode u pitanje deliberativnu demokraciju u teoriji i praksi, ali o tome ću kasnije, pri kraju ovog posta.

Joshua Cohen je razvoj svoje političke misli započeo studirajući na Harvardu i Yaleu, diplomirao je pod mentorstvom Johna Rawlsa (inače zastupnika liberalne teorije demokracije i vjerojatnom jednog od najpoznatijih filozofa politike prošlog stoljeća), a trenutno radi kao profesor filozofije na Sveučilištu u Stanfordu. Cohen je napisao brojne radove uglavnom o teorijama demokracije, o osobnoj slobodi i slobodi izražavanja, te o ljudskim pravima i pravednosti u svijetu. Uz to glavni je urednik časopisa Boston Review koji obrađuje političke, kulturne i književne teme.

Pa da prvo objasnim ukratko (za one koje na zanima detaljno pa će nakon ovog odlomka odustat, i za one koji zanima pa da ovo bude neka vrsta uvoda) što je to deliberativna demokracija (deliberative democracy)? Prema Cohenu, to je sustav vlasti u kojem se o svim javnim stvarima odlučuje zajedničkom raspravom. Primjerice, ako trebamo odlučiti o granici sa Slovenijom, okupimo se i argumentiranom raspravom odlučimo kako ćemo se kao zajednica postaviti po tom pitanju. Možda bolje neki drugi primjer, recimo pobačaj; treba li se u državi zakonom zabraniti pobačaj ili ne? Započmemo raspravu u kojoj izlažemo svoje razloge i argumente, dok na kraju ne prevagne strana koja ima bolje argumente i tako se odluči. Dakle, ovo nije klasičan tip demokracije u kojem će svatko glasati kako mu se sviđa, nego će morati obrazložiti i argumentirati zašto to misli. Sviđanje nije argument u raspravi, trebaju se izložiti neki racionalni razlozi; ovime Schumpeter u neku ruku uspjeva riješiti problem tiranije većine: moguće je da svi niži od 2 metra (recimo 95% ljudi na zemlji) žele da se svi viši od 2 metra skrate na tu visinu ili niže, ali da bi se to u raspravi odlučilo oni trebaju iznijeti neke objektivne razloge koji bi pokazali zašto bi trebalo tako biti; pošto to ne mogu, ne mogu odlučiti ni da skrate sve ljude na visinu 2 metra. Ovakav tip demokracije zapravo traži od ljudi da razmišljaju i stvaraju argumente, ne da samo jednom u 4 godine izađu na izbore i zaokruže onog tko je imao najveći predizborni plakat. Kad odlučuju o zajedničkoj budućnosti ljudi se prema deliberativnoj demokraciji jednostavno moraju osloniti na razum, ne na sviđanje i afinitete koje ne mogu objasniti.
Ovaj sustav ima nekoliko poteškoća, u ovom kratkom osvrtu navest ću samo dvije; nemoguće je da se svi okupimo i raspravimo o nekom pitanju, pa na najveći stadion stane 80 000 ljudi, a u Hrvatskoj nas ima preko 4 milijuna. A i kad bi svi stali, teško da bi svi bili slobodni u isto vrijeme, a kad bi i to bilo zadovoljeno, ne bi svi stigli do riječi da objasnimo zašto smatramo neku odluku dobrom ili pogrešnom... Cohen je ovo lako zaobišao stvaranjem državnih institucija; na taj se način rasprava sa svih ljudi u državi prebacuje na raspravu među mjerodavnim ljudima u institucijama. Međutim, ovo bitno oslabljuje demokraciju jer na kraju ispada da te institucije vladaju nama, umjesto da prema ideji demokracije narod vlada sam sobom. Drugi bi prigovor bio vezan uz samo raspravu; tko će na kraju presuditi čiji su argumenti bolji? Cohen smatra da se nakon rasprave treba održati glasovanje, ali da svatko treba gledati snagu argumenata, a ne vlastite preferencije, prilikom odlučivanja. Ovo riješava problem ali djeluje lagano utopijski jer teško je vjerovati da će ljudi stvarno napustiti vlastite preferencije, čak i ako nemaju argumente za njih.
Evo toliko u uvodu, iznio sam osnovnu ideju deliberativne demokracije i glavne prigovore koji joj se upućuju, sad ću detaljnije razraditi Cohenov tekst Deliberation and Democratic Legitimacy.

Na samom početku teksta Cohen naglašava da odlučivanje u raspravi prema ideji deliberativne demokracije ne bi trebalo biti poput klasičnog pregovaranja i cjenkanja. Problem je u tome što cjenkanje ne ovisi samo o predmetu cjenkanja, nego i o situaciji u kojoj se ljudi (koji se cjenkaju) nalaze. Zamislimo ovakvu situaciju: bogati otac umire i oporukom ostavlja svoju ušteđevinu od jednog milijuna dolara svojim sinovima; međutim, nije napisao kako taj iznos trebaju podijeliti, tako da na njima ostaje da se dogovore koji će dobiti koliko. Recimo da prvi sin nije u dugovima, s novcem kojeg dobije planira kupiti jahtu; nije da mu jahta treba, ali ono, ne bi mu štetilo da je ima... Drugi sin je pak ovisni kockar, trenutno je mafiji dužan 150 000 dolara kojih nema, i ako ih ne vrati u roku od tjedan dana sigurno će praviti društvo ribama u bostonskoj luci. I sada oni trebaju odlučiti kako će podijeliti tu lovu; prvi brat može, znajući u kakvoj se situaciji drugi nalazi, bez problema tražiti za sebe 800 000. Zna da ovaj drugi ne može odbiti, ukoliko odbije i stvar završi na sudu to će se odugovlačiti mjesecima, a on ima samo tjedan dana ili mu više taj novac neće biti ni od kakve koristi. Tako se cjenkanjem može doći do riješenja koje će obojica prihvatiti, ali jasno da ono nije pravedno i, da su okolnosti bile drugačije, da ga drugi brat (onaj u dugovima) sigurno ne bi prihvatio. Prema Cohenu, stanje u kojem se nalaze pojedinci prilikom rasprave u deliberativnoj demokraciji ne smije nikako utjecati na samu odluku, jedino se može gledati na stanje zajednice u globalu. Cohen se isto tako zalaže protiv političkih stranki i sličnih udruženja; one okupljaju ljude sličnih interesa, a stvar je u tome da se u raspravi ne može neki prijedlog predložiti zbog vlastitih interesa, već zbog interesa zajednice. Zamislite da imamo raspravu i, ne znam, ljudi iz Istre predlože da se njima smanje porezi; jako je malo vjerojatno da će naći argumente kojima će uvjeriti druge u to, stvar je u tome da svatko može davati takve prijedloge bazirane na vlastitim interesima, ali ako nisu u općem interesu, teško da će ih drugi prihvatiti. Prema tome, svi bi prijedlozi trebali biti u općem interesu, a onda nema potrebe da se uopće formiraju političke stranke.
Nadalje, ističe Schumpeter, u deliberativnoj demokraciji svi ljudi sposobni za raspravu (dakle, sva racionalna bića starija od 18 ili kako već) potpuno su jednaki i imaju jednake ovlasti, a to je da pružaju argumente i protuargumente, da sudjeluju u raspravi... Isto tako, bitno je ne samo da su svi jednaki nego da svi budu svjesni da su jednaki; da mišljenje jedne osobe ne vrijedi više od mišljanje druge samo zbog toga što ga je ona izgovorila, te da nemamo pravo vrijeđati i prekidati druge usred iznošenja njihovih argumenata.

Pet je glavnih karakteristika koje čine osnovu deliberativne demokracije, 5 uvijeta bez kojih ona ne može postojati: (1) članovi zajednice koji sudjeluju u raspravi moraju očekivati i djelovati u skladu s očekivanjim da će se ovaj tip demokratske vladavine održati nedefinirano vrijeme u budućnost, (2) moraju uvijek djelovati tako da štite i potiču raspravu, te za njih slobodna rasprava među jednakima mora biti osnova legitimnosti, te (3) članovi zajednice imaju različite stavove, preferencije i ideje, ali se svi slažu s drugim uvjetom, da je rasprava osnova legitimnosti. Isto tako, svjesni su da drugi imaju staovove, preferencije i ideje koje se razlikuju od njihovih i uvažavaju ih, te im se ne suprostavljaju osim u kontekstu argumentirane rasprave. (4) Ljudi u deliberativnoj demokraciji moraju na raspravu gledati ne samo kao na osnovu legitimnosti, nego kao na ideal pravednosti; u slučaju državnih institucija moraju preferirati one u kojima je rasprava jasnije izražena, te (5) moraju na druge gledati kao na osobe sa sposobnostima da sudjeluju u raspravi.

Cohen ističe da su odluke deliberativne demokracije legitimne samo ako su posljedica slobodne i argumentirane rasprave među jednakim ljudima. Kako bi to Habermas lijepo formulirao: "...no force except that of the better argument is exercised (1975)". Cilj svake rasprave je postizanje konsenzusa, riješanja oko kojeg će se svi složiti; ukoliko se ponude dovoljno dobri razlozi i argumenti, Cohen smatra da jednostavno mora doći do konsenzusa ili barem do slaganja goleme većine zajednice.
U svakoj je raspravi od iznimne važnosti autonomija pojedinaca; osoba nije autonomna ako neke njezine preferencije nisu nastale od nje same već su posljedica okolnosti u kojima se osoba nalazi (tako kaže Cohen, ja se osobno ne slažem, ali o tome kasnije). Dakle, postoje dvije vrste, dva načina na koje je naša autonomij ugrožena i naše preferense zapravo nisu naše...
Prvi bi bio slučaj adaptivnih preferensi, kako ih je 1982.godine nazvao Elster. Primjerice, neki ljudi imaju snažan instinkt da se drže u političkom centru, ne da budu potpuno neutralni već da ne budu radikalni ni u čemu, ali jel' to stvarno njihova politička orijentacija? Jesu li oni stvarno u centru? Uzmimo, primjerice, situaciju u Rusiji 1919.godine: na vlasti su bili boljševici, dakle dosta jaka ljevica, a oni su se onda (iako službeno jedna partija) dijelili prema mišljenjima; Trocki, Kamenjem i Zinovljev su bili ekstremna ljevica, recimo da je Lenjin bio negdje oko sredine, a Buharin je bio desno od njih (pošto je zastupao seljake i privatno vlasništvo). Ali to i dalje ne znači da je Lenjin bio u centru, jer ako pogledamo iz neke šire parspektive (u odnosu na cijeli svijet) on je i dalje bio daleko na lijevo. Tako da netko tko se instinktivno stavi u centar nije nužno u objektivnom političkom centru, nego samo u tom određenom mikro-sustavu. Cohen ističe da takvo ograničavanje autonomije ne dira njegovu demokraciju jer da bi se izjasnili za neku ideju ne možemo to opravdati jednostavno "Ja volim biti u centru", trebamo imati dobre razloge i argumente kojima ćemo opravdati neku našu tvrdnju ili stav...
Drugi slučaj pak čini tzv. akomodacijske preference; kao primjer ovdje možemo uzeti robove u starom Rimu koji su prihvaćali stoicizam. Da objasnim za one koji nisu upućeni, stoicizam uči prilagođavanje svih želja svojoj trenutnoj situaciji kako bi se smanjile frustracije koje nastaju kad ne možemo dobiti što želimo. Dakle, neki su robovi stoici namjerno formirali vlastite želje tako da odgovaraju njihovim mogućnostima; pošto su bili robovi, oni su (da bi izbjegli frustracije) željeli da budu robovi. I ovo se nekako čini da nije njihova prava volja; pa da je situacija drugačija jasno da ne bi željeli da budu robovi. Međutim, Cohen ima odgovor i na ovo: kad je on objasnio bit deliberativne demokracije, jasno je istaknuo da svi koji sudjeluju u raspravi trebaju biti jednaki, dakle ne smije biti robova i gospodara, tako da ovaj primjer otpada. Osoba koja stvari gleda više iz epistemološke pozicije (poput mene) mogla bi na ovo uputiti broje druge prigovore koji bi pogodili Cohena, ali činjenica je da bi oni jednako pogodili i sve druge koji pišu o filozofiji politike, i da ta grana filozofije jednostavno zaobilazi ovakve teorijske prigovore.

Ova teorija ima nekoliko slabosti, od kojih sam neke naveo i donekle objasnio u samom uvodu ovog posta. Ostaje još jedan prigovor (nisam ga našao u literaturi tako da možemo reći da je moj), a to je razlika u debatnoj snazi pojedinaca. Jel' Cohen, kada je rekao da svi u raspravi moraju biti jednaki, mislio da svi moraju imati jednaka prava ili da svi moraju imati i iste sposobnosti? Iskreno sumnjam da je ovo drugo jer bi bilo utopijski tražiti da svi budu jednako vješti u govorničkom umijeću, a i iz ostatka njegova teksta dalo bi se zaključiti da se jednakost odnosi isključivo na ovaj prvi primjer. Međutim, činjenica je da postoje ljudi više i manje vični raspravi, tako da je moguće da skupina ljudi velikih debatnih sposobnosti nametne svoje mišljenje (moguće čak i svoje interese) ostalima koji, iako su u pravu, nemaju umijeća da to u raspravi pokažu. Cohen bi valjda na ovo odgovorio da njegova teorija demokracije zabranjuje bilo kakvo okupljanje i udruživanje, prema tome ovi se ne bi uopće mogli udružiti da opravdaju u raspravi svoje interese... Međutim, taj odgovor nije dovoljan jer je njegov argument protiv političkih stranaka (kojeg sam iznio gore) išao upravo od toga da se ne može na raspravi zastupati neki pojedinačni ili grupni interes, koji se razlikuje od interesa zajednice čiji je ta grupa samo sastavni dio. Jasno, moguće je vlastiti interes maskirati i iznesti ga kao da je opći, i onda ga dobrom govorničkom i debatnom vještinom i obraniti. Možda se Cohen može braniti rekavši da je jako mala vjerojatnost da će se dogoditi da ova druga skupina baš nema nikog sposobnog da dobro argumentira i debatira, ali ako se recimo ta debata vodi među različitim društvenim slojevima (ne znam, ljudima iz grada i sela, ljudima sa fakultetom i onima bez njega), dakle kad je jedna od razlika među njima i stupanj obrazovanja i raspravljačke sposobnosti, njegov odgovor jednostavno ne bi bio dovoljno dobar.

Evo toliko za sad... Meni se inače, kao što sam već na početku spomenuo, sviđa sama ideja deliberativne demokracije, iako ima probleme zbog kojih jednostavno ne može biti zadovoljavajuć politički sustav. No ukoliko se kombinira s drugim teorijama demokracije, ili ako druge teorije preuzimaju neke od njezinih ideja, mogu nastati jako dobri sustavi kojima je daleko teže prigovoriti.

Ukoliko netko ima pitanja slobodno mi se obratite u komentarima, na mail ili još bolje, pitajte Cohena pa će vam sigurno bolje objasnit na što je točno mislio...

Joshua Cohen: jcohen57@stanford.edu

- 01:23 -

Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.03.2007.

Sirenia

Razmišljao sam si dal' da stavim post o ovom bendu ili da obradim nešto od Power Metala, ovo je prevladalo ali će zato sljedeći glazbeni post sigurno biti ili o Blind Guardianu ili o Avantasiji. Sirenia je relativno nov bend (osnovan 2001.godine nakon što je Morten Veland napustio Tristaniu), te je u počecima prolazi korz brojne probleme u potrazi za prikladnim članovima da je pravo čudo kako je u takvom stanju nastao album poput “At Sixes and Sevens”. Glavni je problem bio naći odgovarajući ženski vokal, zbog toga je raspisan natječaj i mjesto je na kraju dobila Fabienne Gondamin, iako je pri snimanju drugog albuma nju zamjenila Henriette Bordvik, a ni ona nije ostala dugo jer je treći album snimljen s Monikom Pedersen. Sirenia ima jedinstven glazbeni stil koji je svojevrsna kombinacija Gothic Metala s elementima Progressive, Black, Death i Power Metala te utjecajima klasike. Teme koje obrađuje mijenjale su se lagano kroz albume, te iako su to uglavnom klasične Gothic teme obrađene su na drugačiji način. Bilo je nekih prigovora da je glazbeni stil benda veoma sličan (prema nekima čak kopija) onom Tristanije; ta sličniost ne treba čuditi (pošto je Morten Veland prije bio član tog benda), ali se treba naglasiti da ona nije prevelika i da je Sirenia, iako lagano slični na Tristaniu, već od samih početaka formirala svoj zasebni glazbeni stil. Da ne duljim previše, meni jako drag bend i sigurno jedan od glavnih predstavnika Gothic Metala u danjašnje vrijeme...

“At Sixes and Sevens” je prvi album Sirenije, izdan 2002.godine, i oko njega su i započela sva prepucavanja oko izvornosti glazbenog stila samog benda. Pošto je Morten Veland napustio Tristaniu 1999.godine (neporedno nakon što su izdali svoj najbolji album, "Beyond the Veil"), te pošto je pisao glazbu za oba benda, jasno je da postoje određene sličnosti između dva dotična albuma, ali te sličnosti su daleko manje nego što ih neki ljudi vide, a vremenom se glazbeni stil Sirenije nastavio kretati u svom pravcu tako da su sada jako male i jedva zamjetne. Sam tempo albuma “At Sixes and Sevens” brži je od onog albuma Tristanije, a i glazbene su dionice dosta zahtjevnije tako da se čak može reći da lagano podsjećaju na elemente Progressive Metala. Isto tako, u nekim pjesmama (primjerice “Meridian” i “A Shadow Of Your Own Self”) naglašene su melodije koje iznose gitare, dok se "Beyond the Veil" više bazira na sumornosti atmosfere u kojoj se ništa ne smije bitno isticati i privlačiti pažnju na sebe.
Isto tako, u ovom albumu se klasična forma Beauty and the Beast pjevanja nadopunjuje; uz klasični ženski sopran i muški growl vokal, u nekim se pjesmama dodaje se i treći, muški clean vokal, tako da se zapravo stvara neke vrsta glazbenog ljubavnog trokuta. Općenito, glazbeni se stil već ovog albuma bitno razlike od onog Tristanije, a kasniji će se albumi još više udaljiti. Meni je osobno ovo najdraži album, iako ni "An Elixir for Existence" nije daleko; pred nekih pola godine ili nešto više slušao sam ga stalno, po nekoliko puta na dan...

Meridian – Prva i vjerojatno najžešća pjesma albuma, počinje dosta glasno, instrumentalnim uvodom koji prvi najavljuje glavnu temu, a zatim je iznosi genijalni growl vokal koji se, prekindan na nekim mjestima upečatljivim zborovima koji pjevaju na latinskom, proteže kroz čitavu pjesmu. Ženski vokal je u ovoj pjesmi inferioran, javlja se samo povremeno, a glavnu glazbenu temu iznosi Morten u nekoj vrsti glazbenog dijaloga s zborom, što se iznimno ističe u samom središtu pjesme. Međutim, mene su u cijeloj pjesmi najviše impresionirale instrumentalne dionice koji i dalje iznose svu ljepotu Gothica, ali na jedan drugačiji, energičan način, potpuno netipičan za, recimo, Tristaniu.

Sister Nightfall – Nakon također nešto žešćeg i veoma impresivnog instrumentalnog uvoda, u kojem se pred sam početak muškog clean vokala iznimno poprilično bubanj davajući ritam koji se tako dobro isprepliće s melodijom, slijedi neka vrsta glazbenog dijaloga, ali ne klasični Beauty and the Beast, jer sad je clean zamjenio muški growl vokal, tako da nestaje ona određena disharmonija (koja svejedno dobro zvuči, zato je Gothic toliko dobar), pogotovo kasnije kad glasovi pjevaju istovremno, djeluju tako skladno, kao da su suđeni da samo zajedno mogu ovako savršeno zvučati.

Come down to linger in the undreamed
and come down on me to cope for what should have been
Give in on tonight
All heavens on their fall
We failed to find that soul divine
enshrined within us all...

Na nekim ih mjestima prekida Morten, ali njegov je glas uvijek usamljen (ili u pratnji zborova), nikad se ne isprepliće s ostalima. Ovo je zanimljiva pjesma jer prva u albumu iznosi i predstavlja sva tri vokala, a meni je i jedna od najdražih na albumu. Planirao sam stavit ovdje video ali imaju samo verzije s koncerta a one ne zvuče ni približno toliko dobro koliko original.

On The Wane – Još jedno remek-djelo, stvarno je prekrasna pjesma (sad sam tek shvatio koliko, prije nisam previše pažnje posvećivao na nju), savršeni zborovi i pogotovo violina, prvi se put do sada (u albumu) ovako jasno ističe, prvo na samom početku, i onda na kraju pjesme. Stvarno ne znam što je Mortenu bilo da je izbacio violine u zadnjem albumu, jer ovo kako zvuče kad se stave u kombinaciju s drugim instrumentima, ali kad ima se da dominantna uloga, preskrasno... Mislio sam stavit i video ove pjesme, ali opet je dostupna samo jako loša snimka koncerta...

In a Manica – Malo me začudilo, čitao sam dosta kritika ovog i drugih albuma i ispada da se ljudima baš i ne sviđa ova pjesma; ne znam, meni je čisto OK, možda je samo bubanj malo prenaglašen, tj. ritam koji diktira je preuočljiv, ali i to samo na nekim dijelovima... Mislim, nije savršena kao neke druge, ali pjesmi ništa ne fali... Našao sam jedan malo čudan video; naime, uz sve snimke s koncerta koje me već počinju mučit (i koje očajno zvuče) našao sam neki video koji je neka likica stavila i na kojem ona stavlja šminku ili što već (nisam imao pojma da je to toliko komplicirano i da toliko traje, počinjem shvaćat zašto neke osobe uvijek kasne); u svakom slučaju, ignorirajte nju i koncentrirajte se na glazbu... Pjesma počinje tek negdje oko 3:30, ovo prije je Theatre of Tragedy (ako se ne varam), ali vrijedi i njih poslušat...

At Sixes and Sevens – Zasigurno jedan od najboljih pjesama na istoimenom albumu, počinje tako lagano, akustična gitara, violina i ženski vokal stvaraju prekrasnu melankoličnu atmosferu. Kasnije do izražaja dolazi sve ostalo; gitare, bubanj, growl vokali, upečatljivi zborovi koji pjevaju na latinskom i ponekad se isprepliću s ženskim vokalom da to tako prekrasno zvuči... Evo onda verzije s koncerta (kad nema bolje) jer se ova pjesma jednostavno mora čut... Usput budi rečeno, sviđa mi se kako se likica ponaša na pozornici (kad ne pjeva), za razliku od, recimo, vokala u Therionu koji samo stoji i drži se za stalak od mikrofona... Iako, jasno, treba se uzeti u obzir da ipak pjevaju različite stvari i stvaraju različitu atmosferu...

Lethargica – Još jedna dobra stvar, klasičan malo žešći uvod, nakon kojeg slijedi iznošenje glave teme. Pjesma je posebna zbog Fabienninog vokala koji je na nekim mjestima udvostručen tako da se čini da pjevaju dvije osobe, a zajedno to stvarno prekrasno zvuči.

Wither like in autumn
waning yon the veil
You concede the pain is nonpareil
Wither like in your life
waning like your days
I concede your pain is nonpareil...

Manic Aeon – Lijepa pjesma koja se prvenstveno bazira na atmosferi, počinje tako lagano, gotovo zavodljivim ženskim šaptom ”Stranger, come inside” da bi zatim do izražaja došli i growl vokali i jednako impresivan muški zbor. Ne znam, ova me pjesma uvijek asocira na neku od fantasy priča o drevnim stvorenjima koja žive u planinama i svojim glasom ili izgledom zavode putnike...

A Shadow Of Your Own Self – Ono što mi se kod Sirenije jako svidjelo je posvećenost ljudskoj psihi i mentalnim stanjima koja se lako uočava u drugom albumu; međutim, čak i kad to nije direktno naglašeno uvijek je prisutna ta nesigurnost i neodlučnost, preispitivanje i sumnja. Tako započinje i ova pjesma:

Tell me now you sinner
you run for a better world
Tell me why you'd leave her
despite all the hurt
...
Tell me now you sinner
still lost in your secret world
Tell me now you've seen her
you know how she hurts...

A opet pjesma je lako pamtljiva, zborovi upečatljivi kao i ukupan dojam, tako da pjesma posjeduje određenu energičnost... Dok bi Tristania ove stihove obradila iznimno pasivno, stvorivši depresivnu atmosferu punu sjete i melankolije, Sirenia ovom enegričnošću pokazuje da iako je netko pasivan izvana ne mora biti takav i iznutra, opisuje sukob misli i osjećaja i pokazuje da sve nije jednostavno kako se na prvi pogled čini.

In Sumerian Haze – Meni osobno najljepša pjesma s albuma, a ujedno vjerojatno i najmirnija; počinje iznimno lagano, polako se stvara ta melankolična despresivna atmosfera, prožeta stalnim osjećajem čežnje koji tako prekrasno dočarava Fabiennin glas. Sad ponovno čitam lyrics, jako tužna stvar... I ona violina na kraju, pretužno...

“An Elixir for Existence” je prema mnogima samo blijeda sjena onog što je bend postigao svojim prvim albumom. Daleko žešće i na prvi pogled teže prepoznatljive melodije, kao i neke nove teme lyricsa, razlog su zbog čega se često misli da je ovo daleko lošiji album. Ne, ovo nije sjena “At Sixes and Sevens”, album je rađen u potpuno drugačijem stilu, besmisleno ih je uopće uspoređivat na taj način. Mene se nije osobito dojmio kad sam ga prvi put poslušao, onda sam ga čisto reda-radi (jer nisam znao što drugo) stavio na Mp3 Player, poslušao nekoliko puta i sada mi je među najdražim albumima uopće. Zborovi i dalje zadržavaju tu važnu ulogu, samo sad nešto manje sudjeluju u svojevrsnom glazbenom dijalogu s glavnim vokalima a više služe kao zasebna karika koja zajedno s instrumentima stvara impresivne glazbene melodije. Glavna tema albuma su naša mentalna stanja, od totalne euforije do suicidalne depresije... Stvarno predobar album, razumjet ću ako se drugima ne sviđa ali nije mi to ni važno, meni je savršen...
Pošto sam cijelo jutro (od 5:30h) proveo pišući ovo morat ću silom prilika malo požuriti i preskočiti koju pjesmu... Lako to kasnije editiram ako mi se bude dalo (a dat će mi se)...

Lithium and a Lover – Dobra pjesma, možda ugođajem ne paše za početak albuma ali lyricsima sigurno jer najavljuje tematiku ostalih pjesama i samog albuma. Počinje dosta lagano ali osjeća se stalna napetost i nemir, jasno se stvara osjećaj da nešto nije u redu i da će uslijediti daleko žešća melodija, samo je pitanje kad, i ta neizvjesnost je temelj početka pjesme. Lyrics genijalno opisuje ljudski um na pragu ludila, žestoke melodije i growl vokali kao da paraju svaki neuron u glavi...

When all my demons set their sails
and my mind is riding the last train
Down a one-way track to the final station
Destination Devastation

A thousand demons at my door
screaming at my crumbling walls
My river's bleeding, my fields are burning
My world has stopped turning...

I tu negdje, u sredini pjesme, prvi se put javlja čist ženski vokal, čista suprotnost onom kaosu od melodija ranije, iznosi se gotovo bez instrumentalne pratnje tako da se možete koncentrirati na sam glas koji predstavlja jedini mogući spas iz tog stanja...

I will be your lithium
and I'll be your lover...

Voices Within – Zanimljiv početak, stalno prisutno ubrzavanje ritma kao prikaz razmišljanja, u relativno kompliciranoj melodiji naglašene su klavijature i njihov lagano oscilirajući zvuk predobro opisuje nesigurnost misli... Growl vokali dobro iznose glavni lyrics, a na kraju ih zborovi vode gotovo do teatralnosti.

Darkness drapes my weary eyes
drape the void that grows inside
And I can't take this veil away
I can't find the strength
I tried to shield my scenery
tried to set my mind free
This life has brought me to my knees
Devastation unleashed...

Glavna karakteristika ovog albuma je što se nešto manje ističe istovremeno pjevanje ženskog i muškog vokala, već uglavnom pjevaju odvojeno, tako da svaki dominira u određenom dijelu pjesme, a prijelaz iz jednog u drugi predstavljaju zborovi ili instrumentalne dionice. Ovaj novi način pjevanja jednako dobro upućuje na kontrast među njima; dok se prije on uočavao zbog činjenice da su istovremeno pjevali, sada se pak uočava zbog atmosfere i ugođaja koji ih prati; muški growl vokali su uvijek praćeni žestokom instrumentalnom pratnjom, cijela stvar djeluje dosta glasno i gotovo uznemiravajuće, dok glas Henriette Bordvik (nova pjevačica) djeluje smirujuće, praćen samo tihim instrumentima koji su inferiorni samom glasu tako da su samo pratnja, nisu toliko jaki kao u ranijem slučaju. Sad bi, dakle, nakon ovog prvog dijela pjesme trebao slijediti onaj smirujući, koji nudi spas od agonije razmišljanja...

Whispers...calling on the wind
Like voices calling from deep within
Shivers...all down your spine
I'm the void that rides your aching mind...

Euphoria – Ovo je prekrasna pjesma, definitivno preporučujem svim (koji nisu do sad čuli) da je poslušaju do kraja... Ne znam dal' mi je najbolja pjesma albuma ali sam je definitivno najviše puta preslušao, mogao bi je analiziart u detalje bez da mi sad svira u pozadini... Nakon nekoliko sekundi uvoda odmah počinje iznošenje glavne teme koje će se gotovo nepromijenjena protezati kroz cijelu pjesmu, a tek na samom kraju doseći svoj vrhunac kad se instrumentima pridruže zborovi. Pjesma je zanimljiva jer se ponovno javljaja i muški clean vokal, ali ne u kombinaciji s drugim glasovima nego zasebno. Pjesma zapravo obrađuje onaj neracionalni osjećaj euforije, sreće i poleta kojeg ponekad osjećamo a koji ničim nije uzrokovan, jednostavno nam dođe sat u kojem smo puni nekog elana i sve što radimo nam se čini presporo. Neki nagađaju da pjesma opisuje stanje osobe nakon konzumiranja stimuliraće droge ili nekog sličnog sredstva, što je moguće ali nije nužno. Kako bilo, ono što u pjesmi najviše impresionira je sam završetak, zadnja minuta, kad se glavna tema iznosi ne samo kroz instrumente nego i kroz zborove, tako teatralno i upečatljivo...

Sve pjesme koje slijede, kao i A Mental Symphony koju sam prije preskočio, definitivno zaslužuju da budu obrađene, ali jednostavno nemam toliko vremena...

Nakon što je iste godine izdala i extended play “Sirenian Shores”, koji je uz obrade nekih starijih pjesama imao i par novih, od kojih mi je daleko najupečatljivija Obire Mortem, bend se dao na stvaranje novog albuma koji je službeno izašao početkom ove godine.

“Nine Destinies and a Downfall” se bitno razlikuje od prethodnih albuma, posebice od gore djelomično obrađenog “An Elixir for Existence”; pjesme su dosta jednostavnije, melodije se lako pamte, a i sam ugođaj je drugačiji... Ne znam, nije mi još sjeo ovaj album kako treba pa neću previše komentirat, ali mislim da bi mogao postat dosta popularan i da bi se mogao svidjeti široj javnosti. Stavit ću za kraj samo jedan video s ovog zadnjeg albuma, pjesma My Mind’s Eye, dosta dobra iako mi jako teško ide sam lyrics uz ugođaj koji stvaraju melodije...