Pregled posta

Lav Davidovič Trocki

Hm... ne znam ni sam točno zašto ovo pišem... Kao prvo, ja nisam baš osoba koja puno ljudi može nazivati svojim idolima, pogotovo kad se o politici govori, a Lav Trocki bio bi jedan od tih rijetkih izuzetaka; istina, ne može se reći da u cijeloj svojoj političkoj karijeri Trocki nije napravio niti jednu pogrešu – baš naprotiv, napravio ih je i previše. Međutim, iza svih tih neuspjeha koji su uglavnom bili posljedica njegove prevelike želje za napretkom države i vjere u snagu proletarijata, te pasivnosti u ključnim trenicima kada je Staljin preuzimao Partiju, Trocki je jedini iz tog vremena ispravno shvatio bit marksizma, nadogradio Marxove teorije i prilagodio ih praksi, samo što se nije našlo dovoljno snage da se one provedu. Drugi razlog, vjerojatno i prevladavajući, jest činjenica da jako malo ljudi zna tko je uopće bio Lav Trocki; osoba koju se prezirali i samoprozvani komunisti na istoku i "demokratski režimi" na zapadu pedesetih je godina prošlog stoljeća gotovo izbrisana iz povijsti; smatran izdajicom u SSSR-u i "neprijateljem slobode" na zapadu, Trocki je svoju veličinu u povijesti zadržao poglavito zahvaljujući sljedbenicima u južnoj i srednjoj Americi, gdje je i osnovao IV. Internacionalu, čiji su članovi čuvali ideju komunizma drugačijeg od onog na istoku. Mislim da se u udžbenicima povijesti za osnovne škole Trocki uopće ne spominje, dok je nešto bolje obrađen u knjigama za gimnazije; međutim, nerealno je očekivati od učenika da ga, s obzirom na važnost koju su mu te knjige dodjelile, zapamte dulje od sljedećeg ispita. Ljudi, dakle, završe gimnaziju i jako brzo zaborave na njega (kao što zaboravljamo stotine drugih stvari koje smo nekad učili, a pamtimo samo one koje nam i dalje trebaju ili koje su nam se posebno urezale u pamćenje), i onda eventualno nešto nauče na TV Kalendaru (ako to još uvijek postoji) ili nekom edukativnom programu. Pa da ne duljim s ovakvim uvodima i pređem odmah na temu, tko je na kraju bio Lav Trocki?

Pravim imenom Lav Davidovič Bronstein, rođen u obitelji relativno bogatog židovskog trgovca, u selu Yanovka u Ukrajini, 7. studenog 1879. godine, Trocki sa samo 9 godina napušta roditeljski dom i odlazi u Odesu kako bi stekao potrebno obrazovanje, te se ondje školuje do 1896. godine. Iako su mu roditelji po narodnosti bili Židovi nisu prakticirali židovske običaje i religiju, govorili su ruski i ukrajinski, te potpuno prihvatili tu kulturu i način života. S idejom komunizma Trocki se prvi put susreće za studija matematike u Nikolajevu, prihvaća neke njezine djelove ali godinama ostaje protivnik marksizma. U gradu Nikolajevu pomaže u osnivanju Saveza Radnika Južne Rusije, te pod pseudonimom Lvov piše brojne letke i proklamacije, te upoznaje radnike i studente s idejama revolucije. Zbog ovih je djelatnosti optužen i prognan u Sibir, gdje se ženi s Aleksandrom Sokolovskom, koja je ondje također bila osuđena zbog revolucionarnih djelatnosti, te počinje studirati filozofiju. U ovo vrijeme razlike među ruskim revolucionarima postaju sve veće, što Trocki rano uočava i priklanja se idejama koje je širila "Iskra", revolucionarni list koji se štampao u Londonu i onda širio po Rusiji. 1902. godine bježi iz Sibira i napušta Rusiju koristeći se krivotvorenom putovnicom na ime Lav Trocki; prezime je preuzeo od jednog zatvorskog čuvara i nastavio se njime služiti do smrti. Odlazi u London, pridružuje se Martovu, Plehanovu i Lenjinu u uredništvu "Iskre" te ubrzo postaje jedan od vodećih pisaca; "Iskra" je u to vrijeme bila podijeljena na dvije skupine revolucionara, okupljene oko Plehanova i Lenjina; iako je Lenjin želio da Trocki uđe u glavno uredništvo lista i postane njegov 7. član, Plehanov se protivio jer je mislio da bi time Lenjin dobio prevagu u odlučivanju o djelovanjima lista, pošto se očekivalo da će Trocki stati na Lenjinovu stranu. U ovo se vrijeme ženi drugi put, s Nataliom Sedovom, s kojom je živio do svoje smrti 1940. godine. S prvom je ženom ostao u dobrim prijateljskim odnosima do 1938. kada je nestala u velikim čistkama koje se u to vrijeme provodio Staljin. Nakon drugog partijskog kongresa dolazi do rascjepa u uredništvu "Iskre"; dio se ljudi priklanja Lenjinu koji je želio malobrojnu ali dobro organiziranu partiju (kasnije će se od njih razviti zasebna politička stranka, boljševici), za razliku od Martova koji se zalagao za partiju koju će činiti što veći broj ljudi, makar zbog toga organizacija bila slaba (kasnije menjševici). Suprotno očekivanjima, Plehanov se priklonio Lenjinu, a Trocki Martovu; u sljedećim je godinama pokušavao ujediniti suprostavljene strane, što ga je dovelo u nekoliko sukoba s Lenjinom, tako da naposlijetku napušta i menjševike i nastavlja samostalno, balansirajući negdje između suprostavljenih strana.
Kad u Rusiji nakon "Krvave nedjelje" 1905. godine započinju građanski nemiri potajno odlazi u St. Petersburg, gdje surađuje s lokalnim revolucionarima, ali je godinu kasnije uhićen. Na suđenju je održao neke od svojih najboljih govora te dokazao reputaciju vrhunskog govornika, te je osuđen i ponovno protjeran u Sibir, u kojeg nikad nije stigao jer je pobjegao još dok su ga prevozili do logora za zatvorenike, te sljedećih nekoliko godina boravio po Europi, u Londonu, Beču, kojeg napušta početkom I. svjetskog rata jer je Austro-Ugarska ušla u rat s Rusijom te mu je prijetilo uhićenje kao ruskom emigrantu, i odlazi u neutralnu Švicarsku. Surađivao je s drugim radničkim pokretima te počeo izdavati list "Pravda", koji je jako dobro prihvaćen među ruskim radnicima.

Početak I. svjetskog rata označio je još jedan veliki rascjep u revolucionarnim radničkim pokretima svijeta; dok su se prije svi borili za isti cilj, pobjedu proletarijata, sada su natjerani da se bore jedni protiv drugih, te su uz socijal-demokratske počele sve više jačati i nacionalne ideje. Trocki i Lenjin su se slagali u svojoj antiratnoj politici, zastupali su internacionalizam i uvjeravali vojnike kako oni nemaju nikakve koristi od samog rata jer će ionako sav dobitak pokupiti buržoazija. Dolazi i do velikog sukoba Lenjina i Druge Internacionale, koja se pokazala nesposobnom da brani prava i interese radnika, te Lenjin s njom prekida sve veze i iznosi ideju o stvaranju Treće Internacionale. Trocki se opet postavio u sredinu, svjestan da u ratnim okolnostima ovakav sukob nikome ne ide u korist. Protjeran je u Španjolsku, a iz nje u SAD, gdje je dočekao Februarsku revoluciju i pad carizma u Rusiji; čim je primio tu vijest kreće u St. Petersburg, ali Engleska je poslala svoj ratni brod da ga presretne tako da je sljedećih mjesec dana proveo u pritvoru, dok novo ministarstvo vanjskih poslova Rusije nije poslalo službeni zahtjev za njegovim oslobađanjem.

	Lenjin se obraća masama (Trocki desno)

Stigavši u St. Petersburg Trocki se nije odmah pridružio boljševicima već je neko vrijeme nastupao samostalno, te je nakon što su boljševici dobili većinu u Petrogradskom Sovjetu postavljen za njegova predsjednika. Na tajnom sastanku boljševika, na kojem se odlučivalo hoće li se krenuti u novu revoluciju (Oktobarska revolucija) i srušiti privremenu vladu Aleksandra Kerenskog, od 12 članova 9 je bilo za, dvojica su (Kamenjev i Zinovljev) bili protiv, a Trocki se izjasnio kao suzdržan. Krajem 1917.godine bilo je i više nego jasno da je Trocki drugi čovjek u Rusiji, odmah iza Lenjina, što ga je dovelo u sukob s Nikolajem Zinovljevim koji je ranije nosio tu titulu. Tragično je ovdje to što su Trocki i Zinovljev zapravo imali jako slične stavove, ali se zbog ove svađe nikako nisu mogli pomiriti i tako ih je ne kraju obojicu pobjedio Staljin.
Postavši "narodni komesar" za vanjske poslove, prvi mu je zadatak bio riješiti odnose s Njamčkom s kojom je Rusija još uvijek bila u ratu. Mirovni su pregovori vođeni u Brest-Litovsku (Poljska), te je mišljenje partije i ovdje bilo podijeljeno: lijevi su socijalisti odbijali bilo kakav mir s kapitalističom zemljom poput Njemačke, dok je Lenjin smatrao da se revolucija pod svaku cijenu treba očuvati i da ne smiju riskirati poraz. Trocki je dobro sagledao situaciju; bio je svjestan da se novo osnovani odredi Crvene armije ne mogu mjeriti s vojnom moći i organizacijom njemačkih snaga, ali isto tako da Njemačka gubi rat jer je sa zapada napadaju Engleska, Francuska i SAD. Njemačkoj je mir trebao kao i Rusiji; još je postojala šansa da pobjede na zapadnoj bojišnici, ali trebali su prebaciti snage s istoka koje su se donedavno borile s Rusijom. Isto tako, Trocki je imao na umu da, ukoliko potpišu mir i Njemačka ipak kapitulira, Rusija gubi velik dio kolača koji je trebala pokupiti kao pobjednica. I ne samo to, potpisivanje mira narod bi vjerojatno shvatio kao poraz i opao bi im moral koji je bio poprilično visoko nakon nekoliko manjih pobjeda protiv Poljske. Sagledavši situaciju Trocki se, kao predvodnik ruskog poslanstva u Brest-Litovsku, odlučio za nekakvu sredinu; predložio je Njemačkoj prekid rata, ali ne i potpisivanje mira. Njemcima ovo nije odgovaralo, pa je Trocki nastavio odugovlačiti pregovore nadajući se da će ovako kupiti dosta vremena i da će saveznici na zapadu dovoljno pritisnuti Njemačku da popusti. Međutim, Nijemci nisu željeli toliko čekati te su krenuli u ofenzivu, direktno na St. Petersburg (tom je prilikom vlast iz Petrograda prebačena u Mosku, kamo je ostala do danas), te su na kraju boljševici bili prisiljeni potpisati mir jer se vojno nisu mogli suprostaviti njemačkim snagama.

Porazi u sukobima s Njemačkom pokazali su slabosti Crvene armije; nedostajalo joj je ljudstva i oruža, a posebice sposobnih časnika pošto su svi stari otpušteni a zamjenili su ih revolucionari, neiskusni u vojnim pitanjima. Trocki je među prvima uvidio ove probleme i nakon završetka mirovnih pregovora posvetio im se, uz Lenjinovu potporu; okupio je stare carske časnike i nagovorio ih da ponovno preuzmu vojsku, ali je postavio posebne ljude da ih kontroliraju. U ožuju 1918. prihvaćena je njegova ostavka na mjesto ministra vanjskih poslova, te mu je sad dodijeljena nova funkcija, "narodni komesar za vojsku"; čitava je Crvena armija stavljena pod njegovu kontrolu.

Lenjin i Trocki s vojnicima Crvene Armije

Nekon nekoliko poraza protiv Bijele armije (vojske vjerne caru) Trocki započinje opću mobilizaciju, tako da je u roku od samo 7 mjeseci broj vonika povećan s 300 00 na milijun. Mnoge su njegove reforme nailazile na snažan otpor u Partiji, a njegov je plan razvoja vojske odbije u korist onog koji je zastupao Ivar Smilga. Trocki je na više sjednica bio kritiziran i osobno napadan, te je na kraju ponudio ostavku, ali ju je Centralni Komitet odbio. Reforme koje je predložio njegov suparnik Ivar Smilga pokazale su se lošima te je Crvena armija pretrpila nekoliko velikih poraza; Trocki je sada bio u prilici da mu uzvrati istom mjerom, ali nije to učinio te je tako stekao Smilgino trajno prijateljstvo i naklonost. Zbog stalnih poraza Lenjin je predlagao da se povuče vojska iz St. Petersburga i pod svaku cijenu obrani Moskva; Trocki se ovome usprotivio, a neočekivano su ga podržali Staljin i Zinovljev. Trocki odmah odlazi u St. Petersburg, reogranizira obranu i govorima podiže moral vojnicima, čak je i osobno sudjelovao u nekim bitkama te je kasnije odlikovan. Petrograd se uspio obraniti, te je Crvena armija čak uspjela prijeći u ofenzivu.

Neko se vrijeme bavio i ekonomijom, savjetovavši Lenjina da prekine period ratnog komunizma jer siromašno seljaštvo nije moglo živjeti sa tolikim izdacima; Lenjin je ovo odbijao sve do 1921. kad je situacija postala toliko teška da je morao prihvatiti Novu Ekonomsku Politku (NEP). U ovo vrijeme dolazi i do podjele partije u više zasebnih frakcija; vodeće su bile one koje su vodili Lenjin, Buharin i Trocki. Staljin i Zinovljev stali su uz Lenjina čime se njihov položaj podignuo u odnosu na Trockog. Nakon što je Lenjin doživio tri moždana udara, postao paraliziran i na kraju izgubio sposobnost govora, Staljin, Zinovljev i Kamenjev formirali su svojevrsni trijumvirat kako bi spriječili Trockog, tada drugog čovjeka u Rusiji, da naslijedi Lenjinovo mjesto. Međutim, kad je Lenjin saznao da se planiraju riješiti Trockog (onda još nije bio potpuno paraliziran), jasno je stao u njegovu obranu. Lenjin je zadnjih nekoliko godina svog života ulagao silne napore da spriječi raspad partije; između ostalog u svojoj se oporuci pokušao pobrinuti da Staljin nikako ne dođe na vlast, već je predlagao Trockog:

Comrade Stalin, having become Secretary-General, has unlimited authority concentrated in his hands, and I am not sure whether he will always be capable of using that authority with sufficient caution. Comrade Trotsky, on the other hand, as his struggle against the C.C. on the question of the People's Commissariat of Communications has already proved, is distinguished not only by outstanding ability. He is personally perhaps the most capable man in the present C.C., but he has displayed excessive self-assurance and shown excessive preoccupation with the purely administrative side of the work.

Nakon što je Lenjina pogodio treći moždani udar Staljin polako počinje revolucionare na visokim državnim dužnosti zamjenjivati svojim ljudima. Na XII. partijskom kongresu Trocki je održao govor na kojem nije direktno napao trijumvirat Staljin-Zinovljev-Kamenjev, ali je nagrađen neočekivanim pljeskom što je dodatno uznemirilo Staljina.

Trocki na XII. partijskom kongresu

U svom političkom djelovanju Trocki se posvetio borbi protiv birokracije tvrdeći da je nova partija postala slaba i spora kod riješavanja važnih pitanja, te se putem otvorenih pisama (tsikanih u listu Pravda) sukobio sa Staljinom i njegovim pristašama. Iako je imao veliku potporu u redovima Crvene armije i na sveučilištima, utjecaj Trockog u političkim institucijama je postepeno slabio. Prilikom Lenjinove smrti, dok je Trocki boravio na liječenju negdje na jugu Rusije, Staljin se pobrinuo da u brzojavu kojim je Trocki izvješten o Lenjinovoj smrti bude napisan pogrešan datum sprovoda, tako da ovaj nikako nije mogao stići na vrijeme, što je dodatno oslabiolo njegovu reputaciju u odnosu na Staljina.
Partija se i dalje raspadala i razilazila oko bitnih pitanja; Staljin je zastupao ideju "socijalizma u jednoj zemlji", dok je Trocki smatrao da revolucija nije gotova dok sve države svijeta ne prihvate socijalizam. Ali kao što je do razilaženja dolazilo u partiji, tako je bilo i u "trijumviratu"; nakon što su Trockog uspjeli maknuti s čela Crvene armije došlo je do svađe između Staljina, Zinovljeva i Kamenjeva, što je završilo prekidom saveza.
1926. Trocki ulazi u savez s Zinovljevim i Kamenjevim protiv Staljina, ali u ovo je vrijeme njihov utjecaj već ozbiljno narušen i Staljin kontrolira dobar dio partije. Na XV. kongresu sovjeta Trocki je jedva mogao govoriti od stalnih upada od strane Staljinovih ljudi, te je na kraju izbačen iz Politbiroa. Staljin se u ovo vrijeme počinje sve radikalnije suprostavljati svojim protivnicima; kontrolira tajne službe i na sve načina pokušava srušiti reputaciju koju ova trojica imaju. Na kraju, shvativši u kakvoj se poziciji nalaze, Kamenjev i Zinovljev odustaju i ponovno se priključuju Stanjinu, ali sada kao podređeni članovi partije, dok se Trocki ne predaje i biva protjeran u Alma-Atu (Kazahstan), a kasnije (1929.) i iz SSSR-a. Odlazi prvo u Tursku, zatim mu azil pruža Francuska, a na kraju odlazi u Meksiko, gdje nastavlja pisati, najpoznatije su knjige "Povijest ruske revolucije", "Izdana revolucija" i "Permanentna revolucija".

U početku je odbijao prijedloge da osnuje novu Internacionalu pošto nije želio da se ideja komunizma podijeli na dvije organizacije, ali kada je 1933. godine u Njemačkoj pobjedio nacizam, a Kominterna (III. Internacionala) nije ništa učinila da to spriječi i pruži potporu radnicima, ipak pristaje i sudjeluje u osnivanju IV. Internacionale. Tri godine kasnije Staljin je u svojim čistkama pobio golem broj ljudi na visokim položajima, uključujući i Zinovljeva i Kamenjeva.
20. kolovoza 1940. godine na Trockog je atentat izvršio jedan od Staljinovih ageneta, te je političar umro dan kasnije nakon neuspjele operacije. Njegova je kuća danas sačuvana u istom stanju kao u to vrijeme, pretvorena je u muzej, a Trocki je pokopan na njezinom zemljištu. Zbog Staljinove propagande ostao je omržen u Rusiji sve do 1987. kad ga je Gorbačov proglasio "narodnih herojem i mučenikom".


Toliko u ovom prvom dijelu kamo iznosim njegovu biografiju; u drugom ću se pak osvrnuti na političko stajalište Lava Trockog, objasniti neke njegove izbore koje sam naveo u biografiji, a koji se ne čine smisleni i logični ako nismo bolje upućeni u situaciju, te na kraju objasniti pojam permanentne revolucije, koji su u upotrebu uveli još Marx i Engels, a Trocki ga je uobličio i usavršio.

Kada je Marx 1867. najavljivao skori pad kapitalizma i uspostavu besklasnog društva, očekivao je da će do tog preokreta prvo doći u gospodarski najrazvijenijim zemljama (poput Francuske i Engleske), kamo je kapitalizam najrazvijeniji i kamo je, sukladno tome, proletarijat čvrsto formiran. Pravo je iznenađenje za sve marksiste bila revolucija u Rusiji (misli se na Oktobarsku revoluciju koja je bila radnička, ne na Februarsku koja je zapravo bila sličnija Francuskoj revoluciji 1789. nego nekoj socijalističkoj revoluciji); ona je na neki način pokazala da je "Kapital" u krivu, nasuprot očekivanjima do revolucije nije došlo u najrazvijenijoj, nego baš u jednoj od najslabije razvijenih zemalja, kamo se kapitalizam još nije stigao ni razviti kako treba, a feudalizam je ukinut tek pedesetak godina prije revolucije. Svima je bilo jasno da je revolucija ipak moguća, naposlijetku zato su je boljševici i sproveli, ali sad ću se malo detaljnije osvrnuti na to: pisao sam gore u biografiji, 1917. je godina, boljševici (njih 12) odlučuju hoće li krenuti u rušenje privremene vlade Aleksandra Kerenskog. Imali su snage da je sruše, pa zašto su onda Kamenjev i Zinovljev bilo protiv, a Trocki suzdržan? Situacija, naime, nije bila toliko jednostavna; boljševici su imali snage da sruše privremenu vladu i preuzmu vlast, ali jesu li imali i snage da ostanu na vlasti? Rušenje više-manje legalno izabrane vlade Kerenskog navući će na njih gnjev i starih feudalnih slojeva vjernih caru, i novih buržoaskih slojeva koje je zastupao Kerenski. A uz sve to, trebalo se i obraniti od Njemačke, ne smijemo zaboraviti da još uvijek traje I. svjetski rat. Bio je to riskantan izbor, ali to nije bio glavni razlog zbog kojih nisu podržali revoluciju: oni su shvatili da je cijela stvar nastupila prerano, da Rusija nije, ni gospodarski ni društveno, sposobna za promjene koje je Marx opisao u "Kapitalu", i da će to vjerojatno loše završiti. Da još jednom podsjetim što je tvrdio Marx, ne znam dal' citat ide baš ovako ali otprilike: "Društveno stanje u nekoj zajednici odraz je njezinog gospodarskog napretka". Problem je bio što Rusija gospodarski nije bila sposobna da održi socijalizam; nametati neki društveni poredak, ako za njega ne postoje temelji u gospodarstvu, jednako je izgradnji kuće bez ikakvih temelja, što se više dižemo u visinu veća je vjerojatnost da će se srušiti, tako da nije više ni pitanje hoće li pasti, nego samo kada. Ovo je Trocki uvidio i zbog ovog se nije odmah složio s idejom preuzimanja vlasti i nametanja socijalizma; Rusija nije bila spremna za to.

Druga stvar kojoj ću sad posvetiti malo pažnje, a ima veze i s idejom permenentne revolucije, kao i sa sukobom u koji su kasnije došli Staljin i Trocki, vezana je uz ideju širenja socijalizma i socijalističke revolucije. Staljin je nakon Lenjinove bolesti sve češće i jasnije počeo zastupati ideju "socijalizma u jednoj zemlji"; koncentrirao se isključivo na Rusiju (bolje reći na SSSR) i kompletno ignorirao radničke pokrete u inozemstvu; oni za njega više nisu bili važni, Rusija je dobila što je željela, neka se i drugi izbore za to. Trorcki je ovdje bio daleko dosljedniji idejama Marxa i Engelsa; ona je uzeo u obzir da socijalizam nije kao društveno uređenje cilj, nego samo prelazna faza od kapitalizma prema komunizmu, te isto tako da se komunizam ne može postići u samo jednoj državi (štoviše, država i komunizam su kontradiktorni pojmovi, postojanje države negira komunizam, i obrnuto), nego jedino na globalnom planu. Ako jedna država želi doći do društvenog stupnja komunizma ona treba imati apsolutno sve sirovine koje joj trebaju; ukoliko samo jednu nema mora je nabavljati od drugih država, što znači da mora prihvatiti tržište kakvo u komunizmu ne bi smjelo postojati. Potaknut neaktivnošću Treće Internacionale (tzv. Kominterne), koja se trebala zalagati za prava radnika u cijelom svijetu (zato se i zove Internacionala), a koja je pak gledala isključivo na interese ljudi u SSSR-u i nije brinula za one izvan njegovih granica, Trocki osniva novu, Četvrtu Internacionalu (to je inače ujedno i jedina Internacionala koja i danas postoji i djeluje). Uz ovo je usko vezan i pojam permanentne revolucije; postizanje socijalizma u jednoj zemlji nije kraj, treba se nastaviti s borbom dok sve države svijeta ne postignu to društveno uređenje, jer je tek onda moguć prijelaz na komunizam. Drugi način shvaćanja permenentne revolucije vezan je za vlast u jednoj zajednici; ta se vlast na treba ustoličiti, kao što je to bilo u slučaju boljševika u SSSR-u, ona se treba stalno, permanentno mijenjati, prema volji naroda.

Evo, toliko za sad, moram se počet pakirat pa idem polako za Zagreb... Ako netko želi znat više po ovom pitanju neka me pita na mail ili u komentarima, posudi koju knjigu iz knjižnice, ili pogleda ovdje ako će nać nešto zanimljivo.

Post je objavljen 30.03.2007. u 10:36 sati.