Više je zastupnika deliberativne teorije demokracije u današnjoj filozofiji politike (Jon Elster, C.S. Nino, Quinten Steenhuis i drugi), a ja ću za ovaj jednostavan prikaz usmjeriti svoju pažnju na rad i djelo Joshue Cohena, koji je postavio temelje ove teorije i u svom djelu The Good Polity ukratko izložio njezinu bit. Meni se osobno čini da je ovo dosta dobra teorija i da bi bilo dobro kada bi svijet ovako funkcionirao; međutim, postoji nekoliko prigovora koji dovode u pitanje deliberativnu demokraciju u teoriji i praksi, ali o tome ću kasnije, pri kraju ovog posta.
Joshua Cohen je razvoj svoje političke misli započeo studirajući na Harvardu i Yaleu, diplomirao je pod mentorstvom Johna Rawlsa (inače zastupnika liberalne teorije demokracije i vjerojatnom jednog od najpoznatijih filozofa politike prošlog stoljeća), a trenutno radi kao profesor filozofije na Sveučilištu u Stanfordu. Cohen je napisao brojne radove uglavnom o teorijama demokracije, o osobnoj slobodi i slobodi izražavanja, te o ljudskim pravima i pravednosti u svijetu. Uz to glavni je urednik časopisa Boston Review koji obrađuje političke, kulturne i književne teme.
Pa da prvo objasnim ukratko (za one koje na zanima detaljno pa će nakon ovog odlomka odustat, i za one koji zanima pa da ovo bude neka vrsta uvoda) što je to deliberativna demokracija (deliberative democracy)? Prema Cohenu, to je sustav vlasti u kojem se o svim javnim stvarima odlučuje zajedničkom raspravom. Primjerice, ako trebamo odlučiti o granici sa Slovenijom, okupimo se i argumentiranom raspravom odlučimo kako ćemo se kao zajednica postaviti po tom pitanju. Možda bolje neki drugi primjer, recimo pobačaj; treba li se u državi zakonom zabraniti pobačaj ili ne? Započmemo raspravu u kojoj izlažemo svoje razloge i argumente, dok na kraju ne prevagne strana koja ima bolje argumente i tako se odluči. Dakle, ovo nije klasičan tip demokracije u kojem će svatko glasati kako mu se sviđa, nego će morati obrazložiti i argumentirati zašto to misli. Sviđanje nije argument u raspravi, trebaju se izložiti neki racionalni razlozi; ovime Schumpeter u neku ruku uspjeva riješiti problem tiranije većine: moguće je da svi niži od 2 metra (recimo 95% ljudi na zemlji) žele da se svi viši od 2 metra skrate na tu visinu ili niže, ali da bi se to u raspravi odlučilo oni trebaju iznijeti neke objektivne razloge koji bi pokazali zašto bi trebalo tako biti; pošto to ne mogu, ne mogu odlučiti ni da skrate sve ljude na visinu 2 metra. Ovakav tip demokracije zapravo traži od ljudi da razmišljaju i stvaraju argumente, ne da samo jednom u 4 godine izađu na izbore i zaokruže onog tko je imao najveći predizborni plakat. Kad odlučuju o zajedničkoj budućnosti ljudi se prema deliberativnoj demokraciji jednostavno moraju osloniti na razum, ne na sviđanje i afinitete koje ne mogu objasniti.
Ovaj sustav ima nekoliko poteškoća, u ovom kratkom osvrtu navest ću samo dvije; nemoguće je da se svi okupimo i raspravimo o nekom pitanju, pa na najveći stadion stane 80 000 ljudi, a u Hrvatskoj nas ima preko 4 milijuna. A i kad bi svi stali, teško da bi svi bili slobodni u isto vrijeme, a kad bi i to bilo zadovoljeno, ne bi svi stigli do riječi da objasnimo zašto smatramo neku odluku dobrom ili pogrešnom... Cohen je ovo lako zaobišao stvaranjem državnih institucija; na taj se način rasprava sa svih ljudi u državi prebacuje na raspravu među mjerodavnim ljudima u institucijama. Međutim, ovo bitno oslabljuje demokraciju jer na kraju ispada da te institucije vladaju nama, umjesto da prema ideji demokracije narod vlada sam sobom. Drugi bi prigovor bio vezan uz samo raspravu; tko će na kraju presuditi čiji su argumenti bolji? Cohen smatra da se nakon rasprave treba održati glasovanje, ali da svatko treba gledati snagu argumenata, a ne vlastite preferencije, prilikom odlučivanja. Ovo riješava problem ali djeluje lagano utopijski jer teško je vjerovati da će ljudi stvarno napustiti vlastite preferencije, čak i ako nemaju argumente za njih.
Evo toliko u uvodu, iznio sam osnovnu ideju deliberativne demokracije i glavne prigovore koji joj se upućuju, sad ću detaljnije razraditi Cohenov tekst Deliberation and Democratic Legitimacy.
Na samom početku teksta Cohen naglašava da odlučivanje u raspravi prema ideji deliberativne demokracije ne bi trebalo biti poput klasičnog pregovaranja i cjenkanja. Problem je u tome što cjenkanje ne ovisi samo o predmetu cjenkanja, nego i o situaciji u kojoj se ljudi (koji se cjenkaju) nalaze. Zamislimo ovakvu situaciju: bogati otac umire i oporukom ostavlja svoju ušteđevinu od jednog milijuna dolara svojim sinovima; međutim, nije napisao kako taj iznos trebaju podijeliti, tako da na njima ostaje da se dogovore koji će dobiti koliko. Recimo da prvi sin nije u dugovima, s novcem kojeg dobije planira kupiti jahtu; nije da mu jahta treba, ali ono, ne bi mu štetilo da je ima... Drugi sin je pak ovisni kockar, trenutno je mafiji dužan 150 000 dolara kojih nema, i ako ih ne vrati u roku od tjedan dana sigurno će praviti društvo ribama u bostonskoj luci. I sada oni trebaju odlučiti kako će podijeliti tu lovu; prvi brat može, znajući u kakvoj se situaciji drugi nalazi, bez problema tražiti za sebe 800 000. Zna da ovaj drugi ne može odbiti, ukoliko odbije i stvar završi na sudu to će se odugovlačiti mjesecima, a on ima samo tjedan dana ili mu više taj novac neće biti ni od kakve koristi. Tako se cjenkanjem može doći do riješenja koje će obojica prihvatiti, ali jasno da ono nije pravedno i, da su okolnosti bile drugačije, da ga drugi brat (onaj u dugovima) sigurno ne bi prihvatio. Prema Cohenu, stanje u kojem se nalaze pojedinci prilikom rasprave u deliberativnoj demokraciji ne smije nikako utjecati na samu odluku, jedino se može gledati na stanje zajednice u globalu. Cohen se isto tako zalaže protiv političkih stranki i sličnih udruženja; one okupljaju ljude sličnih interesa, a stvar je u tome da se u raspravi ne može neki prijedlog predložiti zbog vlastitih interesa, već zbog interesa zajednice. Zamislite da imamo raspravu i, ne znam, ljudi iz Istre predlože da se njima smanje porezi; jako je malo vjerojatno da će naći argumente kojima će uvjeriti druge u to, stvar je u tome da svatko može davati takve prijedloge bazirane na vlastitim interesima, ali ako nisu u općem interesu, teško da će ih drugi prihvatiti. Prema tome, svi bi prijedlozi trebali biti u općem interesu, a onda nema potrebe da se uopće formiraju političke stranke.
Nadalje, ističe Schumpeter, u deliberativnoj demokraciji svi ljudi sposobni za raspravu (dakle, sva racionalna bića starija od 18 ili kako već) potpuno su jednaki i imaju jednake ovlasti, a to je da pružaju argumente i protuargumente, da sudjeluju u raspravi... Isto tako, bitno je ne samo da su svi jednaki nego da svi budu svjesni da su jednaki; da mišljenje jedne osobe ne vrijedi više od mišljanje druge samo zbog toga što ga je ona izgovorila, te da nemamo pravo vrijeđati i prekidati druge usred iznošenja njihovih argumenata.
Pet je glavnih karakteristika koje čine osnovu deliberativne demokracije, 5 uvijeta bez kojih ona ne može postojati: (1) članovi zajednice koji sudjeluju u raspravi moraju očekivati i djelovati u skladu s očekivanjim da će se ovaj tip demokratske vladavine održati nedefinirano vrijeme u budućnost, (2) moraju uvijek djelovati tako da štite i potiču raspravu, te za njih slobodna rasprava među jednakima mora biti osnova legitimnosti, te (3) članovi zajednice imaju različite stavove, preferencije i ideje, ali se svi slažu s drugim uvjetom, da je rasprava osnova legitimnosti. Isto tako, svjesni su da drugi imaju staovove, preferencije i ideje koje se razlikuju od njihovih i uvažavaju ih, te im se ne suprostavljaju osim u kontekstu argumentirane rasprave. (4) Ljudi u deliberativnoj demokraciji moraju na raspravu gledati ne samo kao na osnovu legitimnosti, nego kao na ideal pravednosti; u slučaju državnih institucija moraju preferirati one u kojima je rasprava jasnije izražena, te (5) moraju na druge gledati kao na osobe sa sposobnostima da sudjeluju u raspravi.
Cohen ističe da su odluke deliberativne demokracije legitimne samo ako su posljedica slobodne i argumentirane rasprave među jednakim ljudima. Kako bi to Habermas lijepo formulirao: "...no force except that of the better argument is exercised (1975)". Cilj svake rasprave je postizanje konsenzusa, riješanja oko kojeg će se svi složiti; ukoliko se ponude dovoljno dobri razlozi i argumenti, Cohen smatra da jednostavno mora doći do konsenzusa ili barem do slaganja goleme većine zajednice.
U svakoj je raspravi od iznimne važnosti autonomija pojedinaca; osoba nije autonomna ako neke njezine preferencije nisu nastale od nje same već su posljedica okolnosti u kojima se osoba nalazi (tako kaže Cohen, ja se osobno ne slažem, ali o tome kasnije). Dakle, postoje dvije vrste, dva načina na koje je naša autonomij ugrožena i naše preferense zapravo nisu naše...
Prvi bi bio slučaj adaptivnih preferensi, kako ih je 1982.godine nazvao Elster. Primjerice, neki ljudi imaju snažan instinkt da se drže u političkom centru, ne da budu potpuno neutralni već da ne budu radikalni ni u čemu, ali jel' to stvarno njihova politička orijentacija? Jesu li oni stvarno u centru? Uzmimo, primjerice, situaciju u Rusiji 1919.godine: na vlasti su bili boljševici, dakle dosta jaka ljevica, a oni su se onda (iako službeno jedna partija) dijelili prema mišljenjima; Trocki, Kamenjem i Zinovljev su bili ekstremna ljevica, recimo da je Lenjin bio negdje oko sredine, a Buharin je bio desno od njih (pošto je zastupao seljake i privatno vlasništvo). Ali to i dalje ne znači da je Lenjin bio u centru, jer ako pogledamo iz neke šire parspektive (u odnosu na cijeli svijet) on je i dalje bio daleko na lijevo. Tako da netko tko se instinktivno stavi u centar nije nužno u objektivnom političkom centru, nego samo u tom određenom mikro-sustavu. Cohen ističe da takvo ograničavanje autonomije ne dira njegovu demokraciju jer da bi se izjasnili za neku ideju ne možemo to opravdati jednostavno "Ja volim biti u centru", trebamo imati dobre razloge i argumente kojima ćemo opravdati neku našu tvrdnju ili stav...
Drugi slučaj pak čini tzv. akomodacijske preference; kao primjer ovdje možemo uzeti robove u starom Rimu koji su prihvaćali stoicizam. Da objasnim za one koji nisu upućeni, stoicizam uči prilagođavanje svih želja svojoj trenutnoj situaciji kako bi se smanjile frustracije koje nastaju kad ne možemo dobiti što želimo. Dakle, neki su robovi stoici namjerno formirali vlastite želje tako da odgovaraju njihovim mogućnostima; pošto su bili robovi, oni su (da bi izbjegli frustracije) željeli da budu robovi. I ovo se nekako čini da nije njihova prava volja; pa da je situacija drugačija jasno da ne bi željeli da budu robovi. Međutim, Cohen ima odgovor i na ovo: kad je on objasnio bit deliberativne demokracije, jasno je istaknuo da svi koji sudjeluju u raspravi trebaju biti jednaki, dakle ne smije biti robova i gospodara, tako da ovaj primjer otpada. Osoba koja stvari gleda više iz epistemološke pozicije (poput mene) mogla bi na ovo uputiti broje druge prigovore koji bi pogodili Cohena, ali činjenica je da bi oni jednako pogodili i sve druge koji pišu o filozofiji politike, i da ta grana filozofije jednostavno zaobilazi ovakve teorijske prigovore.
Ova teorija ima nekoliko slabosti, od kojih sam neke naveo i donekle objasnio u samom uvodu ovog posta. Ostaje još jedan prigovor (nisam ga našao u literaturi tako da možemo reći da je moj), a to je razlika u debatnoj snazi pojedinaca. Jel' Cohen, kada je rekao da svi u raspravi moraju biti jednaki, mislio da svi moraju imati jednaka prava ili da svi moraju imati i iste sposobnosti? Iskreno sumnjam da je ovo drugo jer bi bilo utopijski tražiti da svi budu jednako vješti u govorničkom umijeću, a i iz ostatka njegova teksta dalo bi se zaključiti da se jednakost odnosi isključivo na ovaj prvi primjer. Međutim, činjenica je da postoje ljudi više i manje vični raspravi, tako da je moguće da skupina ljudi velikih debatnih sposobnosti nametne svoje mišljenje (moguće čak i svoje interese) ostalima koji, iako su u pravu, nemaju umijeća da to u raspravi pokažu. Cohen bi valjda na ovo odgovorio da njegova teorija demokracije zabranjuje bilo kakvo okupljanje i udruživanje, prema tome ovi se ne bi uopće mogli udružiti da opravdaju u raspravi svoje interese... Međutim, taj odgovor nije dovoljan jer je njegov argument protiv političkih stranaka (kojeg sam iznio gore) išao upravo od toga da se ne može na raspravi zastupati neki pojedinačni ili grupni interes, koji se razlikuje od interesa zajednice čiji je ta grupa samo sastavni dio. Jasno, moguće je vlastiti interes maskirati i iznesti ga kao da je opći, i onda ga dobrom govorničkom i debatnom vještinom i obraniti. Možda se Cohen može braniti rekavši da je jako mala vjerojatnost da će se dogoditi da ova druga skupina baš nema nikog sposobnog da dobro argumentira i debatira, ali ako se recimo ta debata vodi među različitim društvenim slojevima (ne znam, ljudima iz grada i sela, ljudima sa fakultetom i onima bez njega), dakle kad je jedna od razlika među njima i stupanj obrazovanja i raspravljačke sposobnosti, njegov odgovor jednostavno ne bi bio dovoljno dobar.
Evo toliko za sad... Meni se inače, kao što sam već na početku spomenuo, sviđa sama ideja deliberativne demokracije, iako ima probleme zbog kojih jednostavno ne može biti zadovoljavajuć politički sustav. No ukoliko se kombinira s drugim teorijama demokracije, ili ako druge teorije preuzimaju neke od njezinih ideja, mogu nastati jako dobri sustavi kojima je daleko teže prigovoriti.
Ukoliko netko ima pitanja slobodno mi se obratite u komentarima, na mail ili još bolje, pitajte Cohena pa će vam sigurno bolje objasnit na što je točno mislio...
Joshua Cohen: jcohen57@stanford.edu
Post je objavljen 15.03.2007. u 01:23 sati.