četvrtak, 01.03.2007.
Sirenia
Razmišljao sam si dal' da stavim post o ovom bendu ili da obradim nešto od Power Metala, ovo je prevladalo ali će zato sljedeći glazbeni post sigurno biti ili o Blind Guardianu ili o Avantasiji. Sirenia je relativno nov bend (osnovan 2001.godine nakon što je Morten Veland napustio Tristaniu), te je u počecima prolazi korz brojne probleme u potrazi za prikladnim članovima da je pravo čudo kako je u takvom stanju nastao album poput “At Sixes and Sevens”. Glavni je problem bio naći odgovarajući ženski vokal, zbog toga je raspisan natječaj i mjesto je na kraju dobila Fabienne Gondamin, iako je pri snimanju drugog albuma nju zamjenila Henriette Bordvik, a ni ona nije ostala dugo jer je treći album snimljen s Monikom Pedersen. Sirenia ima jedinstven glazbeni stil koji je svojevrsna kombinacija Gothic Metala s elementima Progressive, Black, Death i Power Metala te utjecajima klasike. Teme koje obrađuje mijenjale su se lagano kroz albume, te iako su to uglavnom klasične Gothic teme obrađene su na drugačiji način. Bilo je nekih prigovora da je glazbeni stil benda veoma sličan (prema nekima čak kopija) onom Tristanije; ta sličniost ne treba čuditi (pošto je Morten Veland prije bio član tog benda), ali se treba naglasiti da ona nije prevelika i da je Sirenia, iako lagano slični na Tristaniu, već od samih početaka formirala svoj zasebni glazbeni stil. Da ne duljim previše, meni jako drag bend i sigurno jedan od glavnih predstavnika Gothic Metala u danjašnje vrijeme...
 |
“At Sixes and Sevens” je prvi album Sirenije, izdan 2002.godine, i oko njega su i započela sva prepucavanja oko izvornosti glazbenog stila samog benda. Pošto je Morten Veland napustio Tristaniu 1999.godine (neporedno nakon što su izdali svoj najbolji album, "Beyond the Veil"), te pošto je pisao glazbu za oba benda, jasno je da postoje određene sličnosti između dva dotična albuma, ali te sličnosti su daleko manje nego što ih neki ljudi vide, a vremenom se glazbeni stil Sirenije nastavio kretati u svom pravcu tako da su sada jako male i jedva zamjetne. Sam tempo albuma “At Sixes and Sevens” brži je od onog albuma Tristanije, a i glazbene su dionice dosta zahtjevnije tako da se čak može reći da lagano podsjećaju na elemente Progressive Metala. Isto tako, u nekim pjesmama (primjerice “Meridian” i “A Shadow Of Your Own Self”) naglašene su melodije koje iznose gitare, dok se "Beyond the Veil" više bazira na sumornosti atmosfere u kojoj se ništa ne smije bitno isticati i privlačiti pažnju na sebe.
Isto tako, u ovom albumu se klasična forma Beauty and the Beast pjevanja nadopunjuje; uz klasični ženski sopran i muški growl vokal, u nekim se pjesmama dodaje se i treći, muški clean vokal, tako da se zapravo stvara neke vrsta glazbenog ljubavnog trokuta. Općenito, glazbeni se stil već ovog albuma bitno razlike od onog Tristanije, a kasniji će se albumi još više udaljiti. Meni je osobno ovo najdraži album, iako ni "An Elixir for Existence" nije daleko; pred nekih pola godine ili nešto više slušao sam ga stalno, po nekoliko puta na dan...
Meridian – Prva i vjerojatno najžešća pjesma albuma, počinje dosta glasno, instrumentalnim uvodom koji prvi najavljuje glavnu temu, a zatim je iznosi genijalni growl vokal koji se, prekindan na nekim mjestima upečatljivim zborovima koji pjevaju na latinskom, proteže kroz čitavu pjesmu. Ženski vokal je u ovoj pjesmi inferioran, javlja se samo povremeno, a glavnu glazbenu temu iznosi Morten u nekoj vrsti glazbenog dijaloga s zborom, što se iznimno ističe u samom središtu pjesme. Međutim, mene su u cijeloj pjesmi najviše impresionirale instrumentalne dionice koji i dalje iznose svu ljepotu Gothica, ali na jedan drugačiji, energičan način, potpuno netipičan za, recimo, Tristaniu.
Sister Nightfall – Nakon također nešto žešćeg i veoma impresivnog instrumentalnog uvoda, u kojem se pred sam početak muškog clean vokala iznimno poprilično bubanj davajući ritam koji se tako dobro isprepliće s melodijom, slijedi neka vrsta glazbenog dijaloga, ali ne klasični Beauty and the Beast, jer sad je clean zamjenio muški growl vokal, tako da nestaje ona određena disharmonija (koja svejedno dobro zvuči, zato je Gothic toliko dobar), pogotovo kasnije kad glasovi pjevaju istovremno, djeluju tako skladno, kao da su suđeni da samo zajedno mogu ovako savršeno zvučati.
Come down to linger in the undreamed
and come down on me to cope for what should have been
Give in on tonight
All heavens on their fall
We failed to find that soul divine
enshrined within us all...
Na nekim ih mjestima prekida Morten, ali njegov je glas uvijek usamljen (ili u pratnji zborova), nikad se ne isprepliće s ostalima. Ovo je zanimljiva pjesma jer prva u albumu iznosi i predstavlja sva tri vokala, a meni je i jedna od najdražih na albumu. Planirao sam stavit ovdje video ali imaju samo verzije s koncerta a one ne zvuče ni približno toliko dobro koliko original.
On The Wane – Još jedno remek-djelo, stvarno je prekrasna pjesma (sad sam tek shvatio koliko, prije nisam previše pažnje posvećivao na nju), savršeni zborovi i pogotovo violina, prvi se put do sada (u albumu) ovako jasno ističe, prvo na samom početku, i onda na kraju pjesme. Stvarno ne znam što je Mortenu bilo da je izbacio violine u zadnjem albumu, jer ovo kako zvuče kad se stave u kombinaciju s drugim instrumentima, ali kad ima se da dominantna uloga, preskrasno... Mislio sam stavit i video ove pjesme, ali opet je dostupna samo jako loša snimka koncerta...
In a Manica – Malo me začudilo, čitao sam dosta kritika ovog i drugih albuma i ispada da se ljudima baš i ne sviđa ova pjesma; ne znam, meni je čisto OK, možda je samo bubanj malo prenaglašen, tj. ritam koji diktira je preuočljiv, ali i to samo na nekim dijelovima... Mislim, nije savršena kao neke druge, ali pjesmi ništa ne fali... Našao sam jedan malo čudan video; naime, uz sve snimke s koncerta koje me već počinju mučit (i koje očajno zvuče) našao sam neki video koji je neka likica stavila i na kojem ona stavlja šminku ili što već (nisam imao pojma da je to toliko komplicirano i da toliko traje, počinjem shvaćat zašto neke osobe uvijek kasne); u svakom slučaju, ignorirajte nju i koncentrirajte se na glazbu... Pjesma počinje tek negdje oko 3:30, ovo prije je Theatre of Tragedy (ako se ne varam), ali vrijedi i njih poslušat...
At Sixes and Sevens – Zasigurno jedan od najboljih pjesama na istoimenom albumu, počinje tako lagano, akustična gitara, violina i ženski vokal stvaraju prekrasnu melankoličnu atmosferu. Kasnije do izražaja dolazi sve ostalo; gitare, bubanj, growl vokali, upečatljivi zborovi koji pjevaju na latinskom i ponekad se isprepliću s ženskim vokalom da to tako prekrasno zvuči... Evo onda verzije s koncerta (kad nema bolje) jer se ova pjesma jednostavno mora čut... Usput budi rečeno, sviđa mi se kako se likica ponaša na pozornici (kad ne pjeva), za razliku od, recimo, vokala u Therionu koji samo stoji i drži se za stalak od mikrofona... Iako, jasno, treba se uzeti u obzir da ipak pjevaju različite stvari i stvaraju različitu atmosferu...
Lethargica – Još jedna dobra stvar, klasičan malo žešći uvod, nakon kojeg slijedi iznošenje glave teme. Pjesma je posebna zbog Fabienninog vokala koji je na nekim mjestima udvostručen tako da se čini da pjevaju dvije osobe, a zajedno to stvarno prekrasno zvuči.
Wither like in autumn
waning yon the veil
You concede the pain is nonpareil
Wither like in your life
waning like your days
I concede your pain is nonpareil...
Manic Aeon – Lijepa pjesma koja se prvenstveno bazira na atmosferi, počinje tako lagano, gotovo zavodljivim ženskim šaptom ”Stranger, come inside” da bi zatim do izražaja došli i growl vokali i jednako impresivan muški zbor. Ne znam, ova me pjesma uvijek asocira na neku od fantasy priča o drevnim stvorenjima koja žive u planinama i svojim glasom ili izgledom zavode putnike...
A Shadow Of Your Own Self – Ono što mi se kod Sirenije jako svidjelo je posvećenost ljudskoj psihi i mentalnim stanjima koja se lako uočava u drugom albumu; međutim, čak i kad to nije direktno naglašeno uvijek je prisutna ta nesigurnost i neodlučnost, preispitivanje i sumnja. Tako započinje i ova pjesma:
Tell me now you sinner
you run for a better world
Tell me why you'd leave her
despite all the hurt
...
Tell me now you sinner
still lost in your secret world
Tell me now you've seen her
you know how she hurts...
A opet pjesma je lako pamtljiva, zborovi upečatljivi kao i ukupan dojam, tako da pjesma posjeduje određenu energičnost... Dok bi Tristania ove stihove obradila iznimno pasivno, stvorivši depresivnu atmosferu punu sjete i melankolije, Sirenia ovom enegričnošću pokazuje da iako je netko pasivan izvana ne mora biti takav i iznutra, opisuje sukob misli i osjećaja i pokazuje da sve nije jednostavno kako se na prvi pogled čini.
In Sumerian Haze – Meni osobno najljepša pjesma s albuma, a ujedno vjerojatno i najmirnija; počinje iznimno lagano, polako se stvara ta melankolična despresivna atmosfera, prožeta stalnim osjećajem čežnje koji tako prekrasno dočarava Fabiennin glas. Sad ponovno čitam lyrics, jako tužna stvar... I ona violina na kraju, pretužno...
“An Elixir for Existence” je prema mnogima samo blijeda sjena onog što je bend postigao svojim prvim albumom. Daleko žešće i na prvi pogled teže prepoznatljive melodije, kao i neke nove teme lyricsa, razlog su zbog čega se često misli da je ovo daleko lošiji album. Ne, ovo nije sjena “At Sixes and Sevens”, album je rađen u potpuno drugačijem stilu, besmisleno ih je uopće uspoređivat na taj način. Mene se nije osobito dojmio kad sam ga prvi put poslušao, onda sam ga čisto reda-radi (jer nisam znao što drugo) stavio na Mp3 Player, poslušao nekoliko puta i sada mi je među najdražim albumima uopće. Zborovi i dalje zadržavaju tu važnu ulogu, samo sad nešto manje sudjeluju u svojevrsnom glazbenom dijalogu s glavnim vokalima a više služe kao zasebna karika koja zajedno s instrumentima stvara impresivne glazbene melodije. Glavna tema albuma su naša mentalna stanja, od totalne euforije do suicidalne depresije... Stvarno predobar album, razumjet ću ako se drugima ne sviđa ali nije mi to ni važno, meni je savršen...
Pošto sam cijelo jutro (od 5:30h) proveo pišući ovo morat ću silom prilika malo požuriti i preskočiti koju pjesmu... Lako to kasnije editiram ako mi se bude dalo (a dat će mi se)...
Lithium and a Lover – Dobra pjesma, možda ugođajem ne paše za početak albuma ali lyricsima sigurno jer najavljuje tematiku ostalih pjesama i samog albuma. Počinje dosta lagano ali osjeća se stalna napetost i nemir, jasno se stvara osjećaj da nešto nije u redu i da će uslijediti daleko žešća melodija, samo je pitanje kad, i ta neizvjesnost je temelj početka pjesme. Lyrics genijalno opisuje ljudski um na pragu ludila, žestoke melodije i growl vokali kao da paraju svaki neuron u glavi...
When all my demons set their sails
and my mind is riding the last train
Down a one-way track to the final station
Destination Devastation
A thousand demons at my door
screaming at my crumbling walls
My river's bleeding, my fields are burning
My world has stopped turning...
I tu negdje, u sredini pjesme, prvi se put javlja čist ženski vokal, čista suprotnost onom kaosu od melodija ranije, iznosi se gotovo bez instrumentalne pratnje tako da se možete koncentrirati na sam glas koji predstavlja jedini mogući spas iz tog stanja...
I will be your lithium
and I'll be your lover...
Voices Within – Zanimljiv početak, stalno prisutno ubrzavanje ritma kao prikaz razmišljanja, u relativno kompliciranoj melodiji naglašene su klavijature i njihov lagano oscilirajući zvuk predobro opisuje nesigurnost misli... Growl vokali dobro iznose glavni lyrics, a na kraju ih zborovi vode gotovo do teatralnosti.
Darkness drapes my weary eyes
drape the void that grows inside
And I can't take this veil away
I can't find the strength
I tried to shield my scenery
tried to set my mind free
This life has brought me to my knees
Devastation unleashed...
Glavna karakteristika ovog albuma je što se nešto manje ističe istovremeno pjevanje ženskog i muškog vokala, već uglavnom pjevaju odvojeno, tako da svaki dominira u određenom dijelu pjesme, a prijelaz iz jednog u drugi predstavljaju zborovi ili instrumentalne dionice. Ovaj novi način pjevanja jednako dobro upućuje na kontrast među njima; dok se prije on uočavao zbog činjenice da su istovremeno pjevali, sada se pak uočava zbog atmosfere i ugođaja koji ih prati; muški growl vokali su uvijek praćeni žestokom instrumentalnom pratnjom, cijela stvar djeluje dosta glasno i gotovo uznemiravajuće, dok glas Henriette Bordvik (nova pjevačica) djeluje smirujuće, praćen samo tihim instrumentima koji su inferiorni samom glasu tako da su samo pratnja, nisu toliko jaki kao u ranijem slučaju. Sad bi, dakle, nakon ovog prvog dijela pjesme trebao slijediti onaj smirujući, koji nudi spas od agonije razmišljanja...
Whispers...calling on the wind
Like voices calling from deep within
Shivers...all down your spine
I'm the void that rides your aching mind...
Euphoria – Ovo je prekrasna pjesma, definitivno preporučujem svim (koji nisu do sad čuli) da je poslušaju do kraja... Ne znam dal' mi je najbolja pjesma albuma ali sam je definitivno najviše puta preslušao, mogao bi je analiziart u detalje bez da mi sad svira u pozadini... Nakon nekoliko sekundi uvoda odmah počinje iznošenje glavne teme koje će se gotovo nepromijenjena protezati kroz cijelu pjesmu, a tek na samom kraju doseći svoj vrhunac kad se instrumentima pridruže zborovi. Pjesma je zanimljiva jer se ponovno javljaja i muški clean vokal, ali ne u kombinaciji s drugim glasovima nego zasebno. Pjesma zapravo obrađuje onaj neracionalni osjećaj euforije, sreće i poleta kojeg ponekad osjećamo a koji ničim nije uzrokovan, jednostavno nam dođe sat u kojem smo puni nekog elana i sve što radimo nam se čini presporo. Neki nagađaju da pjesma opisuje stanje osobe nakon konzumiranja stimuliraće droge ili nekog sličnog sredstva, što je moguće ali nije nužno. Kako bilo, ono što u pjesmi najviše impresionira je sam završetak, zadnja minuta, kad se glavna tema iznosi ne samo kroz instrumente nego i kroz zborove, tako teatralno i upečatljivo...
Sve pjesme koje slijede, kao i A Mental Symphony koju sam prije preskočio, definitivno zaslužuju da budu obrađene, ali jednostavno nemam toliko vremena...
Nakon što je iste godine izdala i extended play “Sirenian Shores”, koji je uz obrade nekih starijih pjesama imao i par novih, od kojih mi je daleko najupečatljivija Obire Mortem, bend se dao na stvaranje novog albuma koji je službeno izašao početkom ove godine.
“Nine Destinies and a Downfall” se bitno razlikuje od prethodnih albuma, posebice od gore djelomično obrađenog “An Elixir for Existence”; pjesme su dosta jednostavnije, melodije se lako pamte, a i sam ugođaj je drugačiji... Ne znam, nije mi još sjeo ovaj album kako treba pa neću previše komentirat, ali mislim da bi mogao postat dosta popularan i da bi se mogao svidjeti široj javnosti. Stavit ću za kraj samo jedan video s ovog zadnjeg albuma, pjesma My Mind’s Eye, dosta dobra iako mi jako teško ide sam lyrics uz ugođaj koji stvaraju melodije...
- 14:43 -
