ponedjeljak, 29.10.2007.
STAMERA, Anđeo opraštanja
STAMERA, Anđeo opraštanja
Opraštanje je jedna od najtežih tema u ljudskom životu, bolna lekcija koja se uči godinama. Za nju je potrebna i zrelost i srce.
Sve ozbiljne i manje ozbiljne knjige popularne psihologije kao i svi duhovni seminari kojima sam prisustvovala jedinstveni se u mišljenju da je za ozdravljenja i tijela i duše oprost ne potreba, nego nužnost.
Svijet je takav kakav jest, dobro i zlo pomiješani su i koliko god se trudim, ne snalazim u tome baš uvijek. Teško mi je živjeti u vremenu u kom postoji toliko ljudi koji samo uzimaju i grabe, ostavljaju, odbacuju, idu dalje bez objašnjenja, sve im je dozvoljeno, oni su početak i kraj svemira jer zemlja se vrti oko njih i zbog njih.
Nitko se ne pita što je sa ostavljenom djecom čiji su očevi ili majke laka koraka odšetali u vedriju budućnost u kojoj za njih više nama mjesta.
Što je sa zlostavljanima, što s onima kojima je učinjena nepravda čije će im posljedice ostatak života trovati dušu?
Što je s onima kojima je kroz nečiju grubost i bahatost ubijena vjera u ljude, u dobrotu, koji su kao posljedica tuđe bezobzirnosti i sami ostali bez srca pa se krug širi i nastavlja dalje.
Riječi nikako nisu dovoljne kad se gušimo u vlastitoj bespomoćnosti, ljutnji i bijesu zbog nanesene nepravde i poniženja,.
To su rane koje može iscijeliti samo ljubav.
Željela sam govoriti o Anđelu praštanja, željela sam ga slikati, a neprestano mi je izmicao. Osjećala sam da mi je važan, željela sam čuti poruke koje nikako nije izgovarao. Željela sam shvatiti njegov smisao, a srce mi je bilo zatvoreno.
Izvore koje sam proučavala opisivali su Anđela opraštanja kao Anđela koji prenosi Kristovu energiju bezuvjetne ljubavi a njoj je osnova praštanje.
Samo potpuni oprost otvara vrata ljubavi kojoj nas je učio Isus.
Bez vrednovanja, bez predrasuda.
Čekala sam i u tom čekanju usput razmišljala o teškim odnosima u svom životu.
Koliko toga zamjeram, koliko toga ne odobravam i ne zaboravljam.
Koliko je gorčine koja se taložila godinama, i kakav je to teret kog vučem za sobom?
Kakvo bi olakšanje bilo da mogu sve to negdje odložiti, prestati misliti o tome.
Anđeo se pojavio iznenada, sav u žaru karmin crvene boje, naručja punog ruža čije rumenilo se prelijevalo preko anđeoskog lika i odore, preko rubova slike.
Ruže kao simbola Krista, njegovog stradanja i ljubavi.
Vrata koja su dugo bila zatvorena odjednom su se otvorila.
Lik Anđela spustio se na platno nevjerojatno brzo za sliku tih dimenzija.
Slikajući, započeo je za mene proces izlječenja i pročišćenja.
Shvatila sam da ako želim oprostiti drugome, moram oprostiti i sebi.
I da imam pravo na bijes, na ljutnju i ogorčenost, imam pravo biti povrijeđena i imam pravo otvoreno to izreći.
Da bih se tereta oslobodila, moram ga izbaciti iz sebe.
I osloboditi se trajne prisutnosti osobe koja me svojom povredom ili nepažnjom toliko zatrovala da neprestano moram na nju misliti, danima prerađivati i analizirati riječi koje su pogodile osjetljivo mjesto u meni.
Sa slike me gledao lik Anđela, i odjednom sam jasno čula što mi govori:
„Onom tko te povrijedio oduzet ćeš moć koju nad tobom ima tek tada kad prestaneš misliti na njega. Budi brižna prema svojoj rani, liječi je dok ne zacijeli.
Zatim, propusti priliku da uzvratiš istom mjerom, to stvara novo ogorčenje i nove povrede.
Pokušaj tog drugog vidjeti kao čovjeka koji je također od nekog povrijeđen.
I uvijek kreni od druge strane, one koja se ne vidi tako dobro i jasno. Razmisli koliko puta si u posljednjih mjesec dana povrijedila nekog, s namjerom ili bez nje?
Nebrigom, lakomislenošću, omalovažavanjem, nepoštovanjem, nasrtljivošću…..
Kad budeš poštena prema sebi i počneš se gledati kroz isto ogledalo kroz koje gledaš druge, uvidjeti ćeš da smo svi dio istog kruga, i učitelji i učenici istovremeno.
Tada ću pružiti svoje ruke prema tebi
Tereti će biti manje teški
Gorčine manje gorke
A miris ruža podsjetiti će te na moju prisutnost."
Stamera - Slika u galeriji na editglavurtic.com
29.10.2007. u 09:35 •
5 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 22.10.2007.
OONIEMME, Anđeo zahvalnosti
Nepobitna je činjenica da živimo u doba egoizma.
Prve poduke primaju se još u djetinjstvu, pod maskom ljubavi i brige mnogoj djeci se zapravo usađuje osjećaj da je svijet mjesto gdje se može slobodno uzimati ne dajući ništa zauzvrat, ne nadopunjavajući uzeto.. Sve je ponuđeno. Nema ograničenja. Hvala je nepoznata riječ.
Djeca preslikavaju ono što vide od odraslih.
I tako se ubrzano stvara jedan sivi svijet u kom su dani sve kraći i kraći, jer žurbom skraćujemo vrijeme.
Svijet bez cvrkuta ptica, sjaja sunca i mirisa cvijeća. Ono što ne vidimo, za nas ne postoji.
Nestaju sitne ljubaznosti jer ih malo tko prepoznaje i primjećuje.
Zarobljeni u svijetu kog smo stvorili prema vlastitoj mjeri, umorni, napeti, i puni briga vučemo teše, često nepotrebne terete.
Oči su nam zatvorene za ljepotu malih stvari, a srca za čaroliju sitnica.
Ponekad je potrebno da se dogodi nesreća da bismo ponovo naučili gledati i slušati. Da bismo ponovo pronašli jednostavne stvari koje smo zaboravili.
Bolest, saobraćajna nesreća, gubitak posla, sve su to katastrofe kojih se bojimo.
Ali, oni koji su ih preživjeli, reći će da su to nove mogućnosti koje su im promijenile život.
Pred neizmjernim čudom stvaranja potrebna nam je poniznost.
Kad vidim koliko sam sitna i neznatna, i koliko je malo potrebno da me drugog dana više ne bude, postajem mekša, postajem zahvalna za priliku da sad budem ovdje.
Zahvalna za svaki dan u kom se probudim, pa makar padala kiša!
Zahvalna za zdravlje, oči koje vide, uši koje čuju, ruke koje rade, noge koje me nose.
Zahvalna za obitelj, za prijatelje, za privilegiju da se bavim prekrasnim poslom.
Zahvalna za sve moje tuge i rane jer su me omekšale da osjetim patnju drugih.
Važno je često upotrebljavati riječ HVALA.
Time otvaram svoje srce i ljubazno uvažavam tuđi trud.
Jer je netko za mene uradio nešto što možda nije morao.
I jer ne želim postati slična onoj staroj gospođi iz tramvaja koja bahato sjeda na ustupljeno joj mjesto ne nalazeći za potrebno da se zahvali mladoj ženi koja joj je mjesto ustupila. Pa to se samo po sebi podrazumijeva!
Mnogo je drskih nezahvalnika svugdje oko nas, svih uzrasta.
Osobito je tužno kad su to stariji ljudi, jer dosegli su svoj životni vrhunaca a da ništa nisu naučili. A prilike za popravak sve je manje.
Anđeo zahvalnosti na mojoj slici prikazan je kao lik okićen plodovima i cvijećem, znacima vidljive realnosti udjenutim u kosu, otvorenih dlanova koji pružaju male darove voća, tako neznatne da ih i ne doživljavamo kao darove, već nešto obično i svakodnevno, nešto što najčešće uopće ne primjećujemo.
A u njima je cijeli svijet!
To je osmjeh djeteta. To je briga roditelja. To je utjeha prijatelja.
To je sve ono čiju važnost uvidimo tek kad to izgubimo
„Anđele zahvalnosti
Učini me dostojnom primati obilje
Svih darova kojima sam svakodnevno obasipana
I blagoslovi me poniznošću da spoznam
Veličinu Onog koji je izvor tih darova
I pomogni mi reći hvala
Rukama onih koji me u Njegovo ime daruju.“
Ooniemme - Slika u galeriji na editglavurtic.com
22.10.2007. u 08:14 •
1 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 11.10.2007.
ONGKANON, Anđeo komunikacije
„Nadahni me mudrošću da uvijek pronađem pravu mjeru
I da između previše i premalo riječi
Radije odaberem ovo drugo……“
Slikajući često potpuno zaboravim na vrijeme, ne mogu se odvojiti od radnog stola, pretjeram, pa tek po večernjim sjenama ili bolovima u leđima osjetim da je iza mene desetak sati rada. Ali nije jednostavno ni prekinuti.
U tehnici slikanja uljanim bojama i polaganja lazura koje zahtijevaju ravnomjerno sušenje uvijek je nužno uskladiti pojedine dijelove kako bi cijela površina slike bila ujednačena.
U tim trenucima očitog umora ali i nemogućnosti da rad prekinem (sušenje!) uključujem televiziju sa željom da me zvuk iz pozadine malo zabavi dok ne dovršim dnevni posao.
Biram ponovljeni intervju (još je uvijek ljeto!) s jednim popularnim pjevačem, meni inače simpatičnim likom pa slikam i slušam što čovjek ima za reći.
Inače rado slušam ili čitam intervjue s interesantnim ljudima raznih profesija i uvijek se iznova čudim kako se život s nekim poigra a drugoga kazni, nekom pruži neviđene mogućnosti a nekog iznenadi tragedijom. Najinteresantnije u svemu je kako pojedina osoba reagira i kako ista situacija nekog može oplemeniti a od drugog stvoriti kriminalca i ogorčenog jadnika.
I tako slušam ja taj intervju dvadesetak minuta i već me lagano počinje zamarati.
Bože moj, koliko čovjek može pričati!
Prvo govori o svojim pjesmama i to je u redu. Zatim opisuje detaljno stanje na hrvatskoj estradi i tu je već blago kritičan, zatim prelazi na politiku, stanje u državi, sistem pravosuđa i sad već počinje polako kritizirati i stanje u svemiru!
O svemu taj ima svoje mišljenje i što je najgore od svega svi moramo biti upućeni u to što on o kome i čemu misli.
Lagano me već nervira i registriram ga kao zujanje dosadne muhe negdje u pozadini pa zato ustajem, isključujem televiziju i oh…..olakšanje.
Blagotvorna tišina potiče me na razmišljanje o umjetnosti komunikacije.
S drugim ljudima, s medijima, komunikacije uopće.
Sama sam na tom području tek djelomično vješta i svjesna toga, u većem društvu uglavnom sam promatrač koji tek povremeno ubaci poneku riječ.
Slušam, gledam (ipak sam slikar) i razmišljam.
Koliko riječi izgovorenih tek tako, bez veze, koliko različitih tipova koji istovremeno postavljaju pitanja i sami daju odgovore na njih a rečenica im traje petnaestak minuta. Mogli bi isto tako taj monolog izrecitirani i u vlastitoj kupaonici pred ogledalom jer ionako ne registriraju da nasuprot njima sjedi drugi čovjek.
Važno je da oni govore, važno je da imaju svoje mišljenje i da ga saopće svakom tko ga želi čuti. Ma ako i ne želi, svejedno.
Tuđe mišljenje ih naravno ne zanima. Čemu, kad imaju svoje?
I tako u nedogled. Stotinu varijacija a tema ista. I uvijek isti početak rečenice.
JA!
ONGKANON je ime Anđela kog bi trebalo pozivati često, vrlo često.
Da nam pomogne da se naučimo služiti riječima, da nam pokaže kad i kako treba govoriti i što je još važnije, kad treba zašutjeti.
Jer, gle čuda, možda i onaj drugi, sugovornik, ima nešto za reći?
ONGKANONA molimo za pomoć da budemo sposobni izraziti ono što nam je doista važno, što je potreba naše duše, da to izrazimo jasno i da to bude zaista naše mišljenje i stav iza kog stojimo.
Da nije tek tako riječ bačena u vjetar, bez uvjerenja, da nije samo poza izrečena da bi u društvu naišla na odobravanje (koliko sam samo puta u mlađim godinama upadala u tu zamku!)
Pa što su riječi? I sve i ništa!
Kroz vlastito, često puta teško iskustvo shvatila sam da je u riječima važno biti vjerodostojan (=vjeran sebi!) jer uvijek veću težinu ima ono što netko radi, od onog što govori a to dvoje često je u raskoraku.
Svoje viđenje Anđela ONGKANONA slikala sam ovog proljeća. U potpunom odsustvu svakog zvuka osluškivala sam njegovu poruku, očekivala javljanje.
Dugo je moja olovka vukla prazne linije, prolazili su sati i ništa se nije dešavalo.
Pojavio se u kasno poslijepodne, blag, kao sa stare fotografije, sav u nekim neodređenim, rastopljenim tonovima modrog i sivog, sa ljiljanom u ruci.
Kao simbolom čistoće, što je poznato.
Čistoće misli i čistoće riječi.
I mudrosti odabira kad govoriti a kad šutjeti.
Kad sam jednom naslutila Njegov lik, dalje je bilo jednostavno. Danima sam sjedila nagnuta nad platno zamišljena o tome kako olako baratamo riječima u svakodnevici.
Kako puno govorimo a malo kažemo.
Vrijeme u kom živimo ohrabruje nas u tome da sve manje međusobno komuniciramo.
Kao u nekom banalnom SF filmu, računari su zaista zamijenili ljude.
Nemam ništa protiv njih, ni protiv dopisivanja, ali često se dopisujemo s ljudima koje nikad nismo vidjeli. Koji zapravo i ne postoje. Bar ne prema onim opisima koje su nam dali o sebi. A i sami uostalom rado dotjeramo priču, tako da ostanu tek neki elementi stvarnosti s izmišljenim ostatkom. Da bi ljepše zvučalo.
I nema tu nikakve opasnosti od konfrontacije, u tom svijetu ispred ekrana napokon sam to što želim biti.
Istovremeno nemam što reći i ljudima s kojima živim, obitelji i prijateljima i izvan uobičajene razmjene informacija o dnevnim događajima, zbivanjima na poslu ili u školi, godišnjim odmorima ili novoj ljetnoj modi.
Nitko ne zna tko sam zapravo, što zaista volim, čega se bojim, o čemu sanjam.
ONGKANONA možemo zvati svaki dan, da bude s nama u svakoj situaciji kad je potrebno jasno se izraziti. Kad idemo na poslovni razgovor pa želimo umanjiti tremu i ostaviti dobar utisak. Kad polažemo ispit pa je važno odabrati prave odgovore.
Kad razgovaramo s prijateljem a zbog nečeg smo mu dužni ispriku.
Kad razgovaramo s djetetom u pubertetu a ne razumijemo ga i ne znamo koji je pravi način da mu se približimo.
Uvijek je pravi trenutak da se kaže:
ONGKANONE, Anđele
Pomozi mi da razgovaram s drugima
Jezikom koji je razumljiv tuđem srcu
Bez obzira na način kojim ću se izraziti.
Ongkanon- Slika u galeriji na editglavurtic.com
11.10.2007. u 09:49 •
3 Komentara •
Print •
#
četvrtak, 04.10.2007.
MIHR, Anđeo prijateljstva
Kad razmišljam o tome kako bih samu sebe opisala onda bih svakako rekla da sam jako inteligentna, nevjerojatno velikodušna, u svakoj situaciji izvanredno se snalazim jer sam omiljena, uvijek znam ispravno reagirati, nikad nikoga nisam povrijedila.
Mogla bih sad još štošta dodati i proširiti temu ali čemu, koga zanima slika kroz koju ja vidim sebe?
Ionako ne odgovara istini.
Zapravo sam onakva sam kakvom me vide moji prijatelji.
Naravno, kad nisam prisutna.
Nisam baš sasvim sigurna da bih voljela znati detalje jer bi se sigurno poljuljala lijepa slika koju imam o sebi, ali, premda nagrđena, ta slika bi sigurno više odgovarala istini.
Prijateljstvo je potreba skoro svakog čovjeka, svi mi čeznemo za tim da imamo nekog u čijoj blizini možemo biti onakvi kakvi smo zaista, opušteni, bez maske i uljepšavanja, a da nas ta osoba i dalje voli i uvažava. U prijateljstvu se međusobno raste, duša se razvija kroz uzajamnost i razmjenu, ali, kao i u svemu drugom, tako je i na prijateljstvu potrebno raditi da bi se razvijalo.
MIHR, Anđeo prijateljstva pojavio se odmah.
Bio je to period u kom sam intenzivno razmišljala o vlastitim odnosima i ljudima koji su me pratili kroz život, koji su me voljeli, uvažavali i slušali, savjetovali ili jednostavno bili tu da ponude rame kad je to bilo potrebno.
Možda i nisam zaslužila da se MIHR pojavi tako odmah, da uplovi u moj prostor bez ikakvog otpora, ali On je zaista odmah sletio na papir, pa nakon toga odmah na platno.
U malom formatu, ali sigurno će uslijediti i veće varijante koje ću vremenom razraditi.
Vrijeme.
To je kategorija koja je za prijateljstvo neizmjerno važna.
Jednom sam nakon mog uobičajenog početnog uzleta i oduševljenja jednom osobom čula- pričekaj, daj tom vremena bar dvije godine, pa ako izdrži taj period onda to zaista jest prijateljstvo.
Premda mi se to učinilo pretjeranim, na kraju se ipak pokazalo točnim.
Vrijeme donosi sobom različite kušnje i testove, ponekad je potrebno prilagođavanje, ponekad konfrontacije. Jer prijateljstvo treba također i konflikte i nesporazume i različita mišljenja da bi se razvijalo i raslo.
Ali, kakvo god bilo, uvijek je blagoslov.
Uvijek trebamo druge ljude da nam podmetnu ogledalo kad u nečem pretjeramo, pa makar to bila samo i lijepo mišljenje o sebi, kao ono moje s početka priče.
U mom životu ljudi su neizmjerno važni. Trebam ih da bih mogla razmišljati, pisati, komunicirati. Imam nekoliko prijatelja, nekoliko bivših prijatelja i nekoliko nerealiziranih prijatelja i svi, ali baš svi bili su i jesu moji učitelji na pojedinim etapama puta.
Samim tim, za mene je MIHR veoma važan Anđeo.
Namjeravam ove jeseni naslikati još jednu njegovu varijantu jer se nekako sam nameće i „vidim“ ga u nježnim, pastelnim bojama sa vijencem cvijeća u rukama.
Jer su darovi prijateljstva mirisni i duša se otvara u svojoj ljepoti. Svi dobivaju.
U tom cvjetnom buketu biti će umetnut i čičak. Kao mala grubost, ružna riječ ili gesta koja se tako često usput i nepotrebno izgovori a ubode i zaboli. Kao opomena da smo svi podložni tome, ma koliko se trudili.
I kao podsjetnik da svaka nepotrebna grubost naruši sklad i ljepotu bez obzira koliko se prethodno trudili, ona će uvijek ostati negdje u pozadini prisutna i zapamćena.
Dragi Anđele MIHR
Blagoslovi sve moje prijatelje
Bez obzira gdje u svijetu se trenutno nalazili
Bez obzira kojem dnevnom poslu bili posvećeni
Jer ono što nas spaja briše i udaljenost i vrijeme
To je najbolji dio svakog od nas
Koji se podijeljen vratio
Potpuniji.
Mihr - Slika u galeriji na editglavurtic.com
Mihr 2 - Slika u galeriji na editglavurtic.com
Edita
04.10.2007. u 09:25 •
1 Komentara •
Print •
#
utorak, 02.10.2007.
ZACHARIEL, Anđeo sjećanja
ZACHARIEL, Anđeo sjećanja
Čim smo se „upoznali“ ZACHARIEL mi je smjesta postao jedan od najdražih i najbližih Anđela.
Sad me skoro svakodnevno pohodi, njegova blizina briše granice prostora i vremena, titrajem njegovih krila sve se sažima u trenutak u kom se kao rijedak i dragocjen dar vraćaju likovi ljudi kojih više nema, mirišu blagdanski kolači mog djetinjstva i trepere grane božićnog bora okićene svilenim bombonima i rijetkim srebrnim kuglicama.
No, da krenem iz početka.
Kojim god riječima pokušala opisati svoj život sve se svodi na kratak opis- dinamičan, ispunjen i intenzivan, pun jakih boja i velikih kontrasta, ushita i tuga, razočaranja i ljubavi, sreće, lutanja i traženja, rastanaka i ponovnih susreta.
Godine daleko od kuće, navikavanja na melodiju novog jezika, upoznavanje novih ljudi. Ali uvijek punim srcem i do kraja, nikada napola, nikada mlako.
Plaćala sam pune cijene za vlastite gluposti, radila greške, kretala i vraćala se, nekoliko puta udarila glavom u zid tako da mi još zvoni u ušima!
Sada sam ponovo u Zagrebu, kod kuće. U mom ateljeu, nagnuta nad radni stol i potpuno zadubljena u izvlačenje finih linija i ornamenata utkanih u anđeosku haljinu i ne opažam kako u radu brzo prolaze sati.
Volim svoje dane ispunjene tišinom i samoćom, i kao što je to pjesnik Rilke jednom lijepo rekao „uronjen sam u rad kao koštica u plod“.
To su trenuci kada me pohodi ZACHARIEL.
Prišulja se neprimjetno, dotakne me lagano svojim zlatno zelenim krilima i u jasnim i stvarnim slikama ponovo mi vrati sve ono što sam voljela i proživjela, sve ono što je postalo dio mene, i ljudi i događaji i gradovi.
Čujem zveckanje čaša u svom ateljeu u Beču, i žamor glasova. Vraćaju se sve one večeri ispunjene razgovorima, okupljanjima, raspravljanjima.
Zajedničkim oduševljenjem oko nečega, planovima. Draga lica mojih prijateljica vidim toliko jasno kao da su sve ovdje, i Goga, i Slađa, i Beba i Ivanka, sve tako snažno utkane u moj život, svaka na svoj način važna i jedinstvena.
Osjećam i miris ruža u Volksgartenu, u trenutku kad se ljetni dan ulijeva u večer pa sve miriše slatko i opojno, a ja sam ovdje ponovo u šetnji s Mamom, čujem njen glas, priča mi o svom vrtu u Zagrebu, o tome kako će kuhati marmeladu od marelica, kako je grožđe dobro rodilo ove godine.
Naizgled tako beznačajno i obično a za mene još stvarno jedino u trenutku kog mi može podariti ZACHARIEL.
I cigani su tu, ljetno nebo posuto zvijezdama nad jednim selom južnog Banata, čujem violinu i ponovo mi je srce u grlu, to je zanos, opijenost mladošću i osjećaj da je cijeli svijet moj, da će se u ovoj noći dogoditi nešto neopisivo važno, veliko.
Zatim crtanje večernjeg akta na Akademiji u Zagrebu, škripanje ugljena, prva večernja svjetla i dogovor kamo ćemo poslije. Svi tako puni oduševljenja i vjere da ćemo upravo mi biti generacija velikih, važnih slikara.
Moj ljubljeni Don, vjerni pseći pratilac je još 2003 pošao za Mamom, vjerojatno zato da joj pravi društvo na onoj njenoj livadi preko. Možda je svetogrđe ali lakše mi je kad pomislim da će mi jednog dana kad dođe vrijeme i on razdragan dotrčati u susret.
ZACHARIEL mi pomaže da još jednom doživim i osjetim ono čega više nema.
Svakome tko ga pozove on će donijeti jednake darove.
Kakva god iznenađenja život imao za nas, kolikim god promjenama bili izloženi ono što smo jednom doživjeli zauvijek je s nama, to nam nitko ne može oduzeti a posredstvom Anđela slike sretnih vremena. mogu oživjeti i onda kad je najteže i donijeti utjehu i radost.
Slika Anđela ZACHARIELA naslikana je u zimu, 2005 godine, bogata je pozlatom, detaljima i ornamentom. Njegovo lice pokazalo se u melankoličnom, nježnom ovalu uokvireno slapovima zlatne, gotovo vilinske kose.
ZACHARIEL, najnježniji i najljepši iz te zimske serije nenametljivi je pratilac, božanska energija kojoj se obraćamo ne samo da nam vrati sjećanja, nego i da nam sačuva mentalnu svježinu, osvježi kvalitetu pamćenja i fokusiranja.
Zachariel - Slika u galeriji na editglavurtic.com
Edita, Edit Glavurtic
02.10.2007. u 08:36 •
2 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 01.10.2007.
Što, kako, zašto - ja i moji anđeli
Na mojim izložbama ljudi me često pitaju
-„Komunicirate li vi s Anđelima, vidite li ih?“
Oh, kako u tim trenucima poželim dati potvrdan odgovor, po mogućnosti još zapakiran u kakvu atraktivnu, efektnu priču kakve ljudi rado slušaju i koja je toliko prikladna ovom vremenu koje žudi za senzacijom.
Da ne govorim koliko bi meni porasla cijena!
Ipak, dosad sam nekako uspijevala odoljeti slatkoj napasti i iskreno odgovoriti
-„Anđele na žalost ne vidim, niti s njima komuniciram. Barem ne na način iz kojeg bi proizašla priča s granice stvarnosti.
Ali zato svim svojim bićem vjerujem u Njih, vjerujem u Njihovu prisutnost u svakodnevnom životu, vjerujem u njihovu spremnost da nam pomognu i vjerujem da znam raspoznati Njihove znakove i povremeno čak odgonetnuti poruke.
Prema svom senzibilitetu, pripadam onoj grupi ljudi koji osjećaju svoju okolinu svim osjetilima, otvoreni su, sve doživljavaju intenzivno i razmišljaju o onom što vide, osjete i dožive.“
Eto, to je najjednostavniji odgovor.
Prema mom osobnom uvjerenju Anđeli su energetska bića, izraz čiste ljubavi Tvorca koji ih je poslao da nadgledaju sve što je stvoreno, bdiju nad nama i budu nam na pomoći kad god ih zazovemo. Ipak, te silne i moćne energije čovjeku ostaju neshvatljive i „vidjeti“ ih mogu samo odabrani, a njih je daleko manje nego što se to predstavlja (a odmah ću reći da na moju žalost, ja nisam među njima).
Može ih se „vidjeti“ i u trenutku neke velike životne krize, fizičke ili psihičke, bolesti, i kroz san i snoviđenje i to uvijek u bljesku, titraju.
U jednom trenutku bila sam tom vrlo blizu ali o tome ću pisati drugom zgodom.
Mislim da ne postoji čovjek koji nije čuo za Anđele i koji o Njima nema neko svoje mišljenje.
Oni se spominju u svim velikim svjetskim religijama, zajednički su i kršćanima, i muslimanima i židovima, svi ih svojataju a oni nas zapravo sve spajaju.
Ali, krene li se u proučavanje i detaljniju studiju, vrlo brzo se iscrpe izvori. I sama sam brzo ustanovila da je potraga mukotrpna a izvori nedovoljni. Služila sam se svim što sam uspjela pronaći i što je bilo dostupno. Toga je bilo malo.
Ja u ovom uvodu ne bih pisala o anđeoskoj hijerarhiji i podjelama jer je sve to dostupno i može se pronaći u literaturi dostatno rastumačeno.
E, sad…..
Ako već nisam odabrana da mogu ponuditi kakvu priču o Anđelima od koje zastaje dah a ne želim ni govoriti o anđeoskim horovima jer smatram da je to sve već rečeno bolje nego što bih ja to mogla, zašto onda ovo uopće pišem?
Zato što iskreno u Anđele vjerujem i zato što mi kist često nije dovoljan.
Slikaru u meni oni su prelijepa lirska tema a mistiku….oni su jednostavno trenutak divljenja pred čudima univerzuma čiji su oni kruna i vrhunac.
Ovo će biti vrsta slikarskog dnevnika u kom ću pokušati u kratkim pričama ispričati kako su pojedini Anđeli naslikani, što je tome prethodilo i je li se priča određene tematike odvijala i dalje, nakon što je slika dovršena.
Ovo je poziv na putovanje…..
01.10.2007. u 10:51 •
1 Komentara •
Print •
#
