„Nadahni me mudrošću da uvijek pronađem pravu mjeru
I da između previše i premalo riječi
Radije odaberem ovo drugo……“
Slikajući često potpuno zaboravim na vrijeme, ne mogu se odvojiti od radnog stola, pretjeram, pa tek po večernjim sjenama ili bolovima u leđima osjetim da je iza mene desetak sati rada. Ali nije jednostavno ni prekinuti.
U tehnici slikanja uljanim bojama i polaganja lazura koje zahtijevaju ravnomjerno sušenje uvijek je nužno uskladiti pojedine dijelove kako bi cijela površina slike bila ujednačena.
U tim trenucima očitog umora ali i nemogućnosti da rad prekinem (sušenje!) uključujem televiziju sa željom da me zvuk iz pozadine malo zabavi dok ne dovršim dnevni posao.
Biram ponovljeni intervju (još je uvijek ljeto!) s jednim popularnim pjevačem, meni inače simpatičnim likom pa slikam i slušam što čovjek ima za reći.
Inače rado slušam ili čitam intervjue s interesantnim ljudima raznih profesija i uvijek se iznova čudim kako se život s nekim poigra a drugoga kazni, nekom pruži neviđene mogućnosti a nekog iznenadi tragedijom. Najinteresantnije u svemu je kako pojedina osoba reagira i kako ista situacija nekog može oplemeniti a od drugog stvoriti kriminalca i ogorčenog jadnika.
I tako slušam ja taj intervju dvadesetak minuta i već me lagano počinje zamarati.
Bože moj, koliko čovjek može pričati!
Prvo govori o svojim pjesmama i to je u redu. Zatim opisuje detaljno stanje na hrvatskoj estradi i tu je već blago kritičan, zatim prelazi na politiku, stanje u državi, sistem pravosuđa i sad već počinje polako kritizirati i stanje u svemiru!
O svemu taj ima svoje mišljenje i što je najgore od svega svi moramo biti upućeni u to što on o kome i čemu misli.
Lagano me već nervira i registriram ga kao zujanje dosadne muhe negdje u pozadini pa zato ustajem, isključujem televiziju i oh…..olakšanje.
Blagotvorna tišina potiče me na razmišljanje o umjetnosti komunikacije.
S drugim ljudima, s medijima, komunikacije uopće.
Sama sam na tom području tek djelomično vješta i svjesna toga, u većem društvu uglavnom sam promatrač koji tek povremeno ubaci poneku riječ.
Slušam, gledam (ipak sam slikar) i razmišljam.
Koliko riječi izgovorenih tek tako, bez veze, koliko različitih tipova koji istovremeno postavljaju pitanja i sami daju odgovore na njih a rečenica im traje petnaestak minuta. Mogli bi isto tako taj monolog izrecitirani i u vlastitoj kupaonici pred ogledalom jer ionako ne registriraju da nasuprot njima sjedi drugi čovjek.
Važno je da oni govore, važno je da imaju svoje mišljenje i da ga saopće svakom tko ga želi čuti. Ma ako i ne želi, svejedno.
Tuđe mišljenje ih naravno ne zanima. Čemu, kad imaju svoje?
I tako u nedogled. Stotinu varijacija a tema ista. I uvijek isti početak rečenice.
JA!
ONGKANON je ime Anđela kog bi trebalo pozivati često, vrlo često.
Da nam pomogne da se naučimo služiti riječima, da nam pokaže kad i kako treba govoriti i što je još važnije, kad treba zašutjeti.
Jer, gle čuda, možda i onaj drugi, sugovornik, ima nešto za reći?
ONGKANONA molimo za pomoć da budemo sposobni izraziti ono što nam je doista važno, što je potreba naše duše, da to izrazimo jasno i da to bude zaista naše mišljenje i stav iza kog stojimo.
Da nije tek tako riječ bačena u vjetar, bez uvjerenja, da nije samo poza izrečena da bi u društvu naišla na odobravanje (koliko sam samo puta u mlađim godinama upadala u tu zamku!)
Pa što su riječi? I sve i ništa!
Kroz vlastito, često puta teško iskustvo shvatila sam da je u riječima važno biti vjerodostojan (=vjeran sebi!) jer uvijek veću težinu ima ono što netko radi, od onog što govori a to dvoje često je u raskoraku.
Svoje viđenje Anđela ONGKANONA slikala sam ovog proljeća. U potpunom odsustvu svakog zvuka osluškivala sam njegovu poruku, očekivala javljanje.
Dugo je moja olovka vukla prazne linije, prolazili su sati i ništa se nije dešavalo.
Pojavio se u kasno poslijepodne, blag, kao sa stare fotografije, sav u nekim neodređenim, rastopljenim tonovima modrog i sivog, sa ljiljanom u ruci.
Kao simbolom čistoće, što je poznato.
Čistoće misli i čistoće riječi.
I mudrosti odabira kad govoriti a kad šutjeti.
Kad sam jednom naslutila Njegov lik, dalje je bilo jednostavno. Danima sam sjedila nagnuta nad platno zamišljena o tome kako olako baratamo riječima u svakodnevici.
Kako puno govorimo a malo kažemo.
Vrijeme u kom živimo ohrabruje nas u tome da sve manje međusobno komuniciramo.
Kao u nekom banalnom SF filmu, računari su zaista zamijenili ljude.
Nemam ništa protiv njih, ni protiv dopisivanja, ali često se dopisujemo s ljudima koje nikad nismo vidjeli. Koji zapravo i ne postoje. Bar ne prema onim opisima koje su nam dali o sebi. A i sami uostalom rado dotjeramo priču, tako da ostanu tek neki elementi stvarnosti s izmišljenim ostatkom. Da bi ljepše zvučalo.
I nema tu nikakve opasnosti od konfrontacije, u tom svijetu ispred ekrana napokon sam to što želim biti.
Istovremeno nemam što reći i ljudima s kojima živim, obitelji i prijateljima i izvan uobičajene razmjene informacija o dnevnim događajima, zbivanjima na poslu ili u školi, godišnjim odmorima ili novoj ljetnoj modi.
Nitko ne zna tko sam zapravo, što zaista volim, čega se bojim, o čemu sanjam.
ONGKANONA možemo zvati svaki dan, da bude s nama u svakoj situaciji kad je potrebno jasno se izraziti. Kad idemo na poslovni razgovor pa želimo umanjiti tremu i ostaviti dobar utisak. Kad polažemo ispit pa je važno odabrati prave odgovore.
Kad razgovaramo s prijateljem a zbog nečeg smo mu dužni ispriku.
Kad razgovaramo s djetetom u pubertetu a ne razumijemo ga i ne znamo koji je pravi način da mu se približimo.
Uvijek je pravi trenutak da se kaže:
ONGKANONE, Anđele
Pomozi mi da razgovaram s drugima
Jezikom koji je razumljiv tuđem srcu
Bez obzira na način kojim ću se izraziti.
Ongkanon- Slika u galeriji na editglavurtic.com
Post je objavljen 11.10.2007. u 09:49 sati.