BLACKER THAN BLACKER THAN BLACKER THAN DARKNESS
30.08.2006., srijeda
It will cost you sweat and tears, and perhaps... a little blood.
Slatki moji dugokosi prijatelji, biseksualne ljubavnice, odani sljedbenici.... Vratila sam se. Rekla bih da se nadam da zbog mojeg odsustva niste previše patili, ali bilo bi to izrazito pretenciozno od mene, jer znam da jeste. Da li su vam boje bile prejarke, noći preblijede, glazba nedovoljno žestoka, a čavli na vašim kožnim ogrlicama i narukvicama pretupi? Jeste li trčeći kišnim ulicama, naričući i čupajući kose dok vam se tamna šminka slijevala niz obraze boje krvi izvikivali neko od mojih stotina imena? Jeste li priređivali mračne seanse i tulume na kojima ste puštali samo najbolje od dark electro glazbe u nadi da ćete me prizvati? Jeste li se opijali i drogirali do te mjere da ste sami sebe a zatim i svoje zavidne prijatelje uspjeli uvjeriti kako ste prošlu večer uživali u ugodnom druženju samnom u nekom od pomodnih zagrebačkih kafića? Možda ste otvorili blog, web site ili forum na kojem ste slavili i veličali moj lik i djelo izvrsno se i kvalitetno predstavljajući kao ja, ali vi ipak niste bili ja, što su svi moji vjerni fanovi koji su te iste blogove, siteove ili forume posjećivali odmah shvatili, jer samo je jedna ˘eDeNBeAST˘eD i ne možete tek tako zavarati njezine iznimno inteligentne obožavatelje, djecu revolucije. Naravno, ne smatram da ste, ukoliko ste slučajno otvorili takav blog, web site ili forum njime ikoga pokušali zavarati, znali ste da je takav čin unaprijed osuđen na propast jer ipak klan mojih prevjernih sljedbenika čine samo najveći intelektualci i ljepotice – ne, ukoliko je slučajno takav blog, web site ili forum i bio otvoren, znam da su vas na to potakli tek oni najplemenitiji i najdublji osjećaji koji potječu iz najskrivenijeg dijela vaše duše, njezina samog dna, u kojem još prebivaju zadnje naznake ljudskosti koju ste posjedovali dok vaše uho i um jednom i zauvijek nisu obilježili zvuci ''Scream Bloody Gore -a'' – i ja vam se stoga iskreno zahvaljujem. No, što god je bilo, bilo je, suze i krv koju ste prolili, prolili ste – sada je tome došao kraj, jer vaša je ˘eDeNBeAST˘eD, na novoj adresi, opet sa vama. Sigurno se pitate gdje sam bila i što sam radila... Ah, ta priča je preduga i preuzbudljica da bih je sada čitavu ispričala – možda će jednoga dana vrsni bendovi poput Shanti Nilaye i još vrsnije ženske spisateljice kakvih je hrvatska književna scena na sreću puna, o tome pjevati epove, skladati spjevove, klicati ditirambe – no ja ću je danas pokušati sažeti u nekoliko rečenica, tek da vam donekle približim što se zbivalo u posljednjih nekoliko mjeseci (da, premda se vama činilo kao vječnost, uistinu me nije bilo tek nešto više od tri mjeseca). Sjećate li se još Marcusa? Marcusa koji je – što god da se o tome šaptalo po kuloarima – još uvijek moj vrli priležnik, voljen i vjeran sada više nego ikad. No, ako se sjećate mog Marcusa, sjećate se i toga da se on prije otprilike godinu i pol dana u Lijepu Našu doselio iz Njemačke. Kada sam vam pričala o tome, rekla sam vam da je razlog to što su ga ovamo vukli korijeni. To jest istina, ali samo djelomična. Osim korijena, vukao ga je i posao za Dr. Martens kojim se, sve do nedavno, kada je postalo preopasno, bavio. Mili moji, znam da mogu imati povjerenja u vas, da ćete držati usta zatvorenima poput vokalista death metal benda nakon dvosatnog koncerta, i da o onome što ćete pročitate u daljnjem tekstu nikome nećete reći niti riječi. Vidite, posao koji je za Dr. Martens Marcus radio nije bio baš, kako bih rekla, u skladu sa zakonom. Vjerojatno ste primjetili kako u Divnoj Našoj u zadnjih godinu-dvije gay pokret cvate i buja sve više i više, poput grudiju mlađahne djevojke nakon što prvi puta čuje Nightwish te postane gotičarkom. Gay turizam, gay parade, gay prideovi, gay kinematografija, gay pornografija, gay klubovi, gay metal – sve se to širi Našom Zemljom poput gotičarkina struka kada u Importanneu prije Twilighta zamezi sendvič od sira-dva-tri, pizzu-četiri-pet. E pa, Marcusov zadatak bio je da iste te pedere otme, odere im kožu, a potom ju pošalje u Veliku Britaniju gdje se od nje izrađuje posebna linija martensica od četrnaest rupa, namjenjena samo najvjernijim mušterijama skinsima. Pretpostavljam da vam simboliku toga ne trebam objašnjavati, a osim značenja koje takve čizme imaju, one su ujedino i posebno udobne, meke i nježne, jer nitko ne njeguje svoju kožu poput ženstvenih muškaraca. Pritom mislim na pedere, a ne na medene dugokose dečke iz Jabuke u mrežastim majicama. Takve marte, u povjerenju vam kažem, imaju između ostalih Varg, S. Holliman, i članovi Absurda, osim bubnjara. O takvim martama sam, uostalom, razmišljala i ja, ali budući da slušam emo, ne bih mogla podnijeti da drugo ljudsko biće, pa makar to bio i peder, trpi samo zato da bih ja imala najljepše i najtrue čizme u gradu. Umjesto toga, Marcus je uspio srediti da se u Kini za mene uzgoji jedna posebna, bijela krava, koja pase samo na najboljim kineskim pašnjacima i pije kristalno bistru vodu sa najčišćih kineskih pojilišta. Ovo je ona, moja Weisse Kuh, koja će, kada dovoljno naraste, postati moje nove marte od osamdeset i osam rupa, na kojima se ipak više nećete, kao dosad, moći diviti žnirancima bijelim poput papira na kojem je Hitler napisao Mein Kampf, već ljubičastima, žarko ljubičastim žnirancima čija boja predstavlja moju biseksualnost: Nije li predivna? Ali, oh i uh, opet sam odlutala! Da ne duljim, naša policija je naslutila nešto o biznisu kojim se Marcus bavio, stoga je morao pobjeći u Njemačku i pritajiti se na neko vrijeme, dok se sve malo ne stiša. Budući da nije htio otići bez mene, nije mi bilo druge nego na brzinu potrpati svoje killere, cd-e, tamni make-up i sotonističku bibiliju u kofer i poći s njim. Otišli smo u takvoj žurbi da se nisam stigla niti oprostiti sa vama, voljeni moji, a iz Njemačke vam nisam mogla pisati jer tamo gdje sam bila nije bilo kompjutera. Marcusova obitelj, kod koje smo odsjeli, živi u malenom seocetu visoko u Alpama, gdje ljudska noga još nije stupila, gdje vlada vječni snijeg i tama, gdje se dah ledi, a hladni vjetrovi noću udaraju o prozorska okna i kao da te zazivaju, ''pođi s nama, našminkaj se svojom najcrnjom šminkom i odjeni svoju najcrnju odjeću, i pođi s nama''.... Onu poruku koju vam je ovdje prenijela moja najbolja prijateljica poslije Ane, Sado-Maza, poslala sam onaj jedan put kad smo otišli u Munchen da si kupim nešto cyber goth odjeće i nakita i naočale sa crnim debelim okvirima jer tko ne bi u okružju kao što je to gdje sam bila počeo slušati emo. Jedva ste dočekali da spomenem tu porukicu, zar ne?! Da, da, razbludni moji, istina je što sam tamo napisala – zaručila sam se. Marcus me zaprosio jedne kišne večeri dok smo sjedili na prekrivaču od krzna polarnog medvjeda kojeg je uhvatio i ubio vlastitim rukama dok je bio na Islandu i družio se s lokalnim black i death metal bendovima (on je puno putovao, ljubav moja). Znajući koliko sam posebna i originalna, nije me zaprosio nečim tako konvencionalnim, glupim i običnim poput nekog tamo prstena, već predivnim zlatnim naušnicama u obliku svastike. Kako sam mu mogla reći ne? Vi, vi u Marcusu vidite samo superzgodnog ćelavog skinsa sa opakim tetovažama, a niti ne znate da je on, prije no što je postao skins, bio metalac i imao kosu tako dugačku da ju je, umjesto vojničkih, nosio uguranu u marte. A kada se vjenčamo, otvorit ćemo svoju vlastitu teretanu za skinse, koja će, između ostaloga, na programu imati i SS-faktor..........  Dalje? Ništa posebno dalje. Još smo neko vrijeme proveli kod njegovih, a potom smo se vratili u Domovinu. Znam da izgarate o znatiželje da čujete kakve smo sve zločkaste stvari radili po povratku, ali ovo pisanje me uistinu iscrpilo, samo se želim povući u najtamniji, najosamljeniji kutak svoje sobe, pustiti si Funeral For A Friend i malo se rezati, jer sam jako nesretna jer sam gotičarka i svijet je tužan, a ljudi zli. Do sljedećeg posta, u kojem vas očekuje nastavak ove fantastične autobiografske pripovjetke, informirajte se o tome što je in a što out na obnovljenim top ljestvicama sa strane.... Jedan jak udarac bičem po vašoj bijeloj zadnjici od One Koja Gospodari vašom požudom i Budi u vama davno zaboravljene strasti..... PS: Molim postavite moju novu adresu na svoje blogove, u protivnom više nikad u Močvari s vama neću progovoriti niti riječi, a znate kako će to utjecati na vaš društveni ugled i imidž. Uz to, na sljedećoj crnoj misi bit ćete prokleti. Zahvaljujem. |
