BLACKER THAN BLACKER THAN BLACKER THAN DARKNESS
29.04.2006., subota
No light, but rather darkness visible.
Slijedeći savjet moje majke i moga Marcusa, koji je još jednom dokazao da je pravi čovjek, muškarac, ljudina, postavljam ovdje sliku Juhe koju sam uslikala kada sam ga prvi put ugledala kako na finskom aerodromu lebdeći gura usisavač. Neka to bude posljednja bol koju mi on zadaje, a ove riječi posljednje koje za njega pišem (nisam li poeta?!).... Au revoir, kuervo! Nezahvalni ljudi! Tako zahvaljuju Đavolu. (Pessoa) |
- 18:49 -
Pohvali ˘eDeNBeAST˘eD (16) ...
Podrži ˘eDeNBeAST˘eDin neprocjenjiv dar za literarno izražavanje tako da isprintaš ovo i podariš, ne svima sa ružičastim izrastom, već sa šiškama u špic i crnim oko očiju, bez obzira na spol ...
#
20.04.2006., četvrtak
Näkemiin.....
|
A Jonni...? Poslušajte. Možda se neki od vas još sjećaju koncerta koji je 04. 03. 2006. održan u Osijeku, a na kojemu su nastupili Father, Phantasmagoria, Defiant, i kao zvijezde večeri, jedan od trenutno najpoznatijih finskih gothic metal bendova, Charon. Nisam bila jer ja sam black metalka i nisam znala ništa posebno o njima, Charonu, ali naravno, nije pravi razlog to, jer prava metalka ide gdje ju vide (mračna poezija), već činjenica da sam imala gadnu upalu jajnika, da su me bolili bubrezi i da sam bila prehlađena, jer tad još nisam vozila svoj novi auto te sam još uvijek morala u Močvaru, u bundici do prelijepog ispirsanog pupka, mrežastom topiću, tigrastoj minici i halterima, ići pješice. Kako god, prošlo je od toga neko vrijeme, kada sam se ja, nemajući pametnijeg posla, kao i svaka istinska metalka kada ju interesira neki bend, uputila u bespuća googlea, da pronađem pokoju informaciju o dotičnima. I tako, pronađem njihov site i uputim se ravno u galeriju, jer ništa ne govori o bendu koliko njihov izgled.. I što vidim??? Pogađate, ''Jonnija''. Da, ''Jonnija'', ''Jonnija'' u navodnicima, jer njegovo pravo ime uopće nije Jonni, već Juha. Preciznije, Juha-Pekka Leppaluoto, vokalist benda Charon. Mislim da pretpostavljate kako sam se osjećala.. Moja velika ljubav, moj princ, moja radost, moja bol.... Ostavio me da umrem sama i napuštena, bez broda, bez auta, bez cipela. Da utvrdimo gradivo, on, taj gad i prevarant, bio je u Osijeku, meni, svojoj jedinoj djevojci i ljubavi to niti ne javivši.... Ah, ali znate mene, uvijek strpljiva, uvijek mirna, naivna i optimistična, nisam htjela išta zaključivati niti odlučivati dok ne čujem njegovu verziju. Nazvala sam ga, obznanila mu što sam saznala, a on, on, gotičarska drolja, nije se niti potrudio lagati. Samo je skrušeno odgovorio ''Kyllä''.... ''Ali, Jonni'', rekla sam mu, ''Minä rakastan Sinua''... I ništa. Kao da nema srca, kao da nema duše. Čini se da su godine guranja usisavača po finskom aerodromu učinile svoje. Nakon toga, moje depresije su postajale sve gore i gore. Danima sam se dizala iz kreveta samo da odem do dućana po novu litru Ribara i napolitanke. Sjećate se posta and no more shall we part u kojem sam vam rekla da prestajem pisati blog jer nisam prikupila pedeset i dva komentara? Ah, kakva, oprostite mi, podla i gadna laž! Prava istina jest to da sam si tada, konačno, odlučila oduzeti život i jednom zauvijek prekinuti patnju i peh koji me prati otkada sam svojim divnim arijevskim očima prvi puta ugledala ovaj svijet. Kao da ''Jonnijeva'' izdaja nije bila dovoljno, neki profesori su otkrili moj blog. To je bila kap koja je prelila čašu. Zatvorila sam se u wc na faksu i pokušala si prerezati žile cd-om od Charona koji sam taj dan kupila u Planetu simbolike radi. Rastresena, blago pijana i jako nesretna kakva sam bila, zaboravila sam zaključati vrata. Jedan profesor je ušao, uzeo cd iz drhtavih mi, beskrvnih ruku i..... Sve što se dogodilo nakon toga je prebolno da bih o tome pisala. No, kako kažu, svako zlo za neko dobro – tako i ja, da nisam spoznala ''Jonnijevu'' drsku prevaru, sada više ne bih bila u Hrvatskoj, već u Finskoj na novom vampire photosessionu na koji su me zvali a ja sam, budala, mislila prihvatiti samo da bih vidjela njega – a da nisam bila u Prelijepoj Našoj, ne bih nikada otišla na Der Blutharsch i ne bih upoznala mog Marcusa, koji me, evo javlja mi moj mobitel Det Som Engang Var ringtoneom, upravo zove da dođem kod njega na sladoled koji je sam pripremio od sojinog mlijeka, jer ne želi jesti kod Vinceka ili u Centru jer su prljavi šiptari, a on je SS. ''Jonni''. Juha. S tvojim zadahom na džin i tvojim glasom djevojčice dok ležiš kao bolesnik, i ne znaš koliko sam se zaljubljivala u ta sranja – netko tko je na mome licu bio više nego ja. Život. Eto što bih ja dala da te nikada nisam vidjela ili da te vidim samo još jednom....  A sada okrećem novu stranicu crne knjige svoga života.... |
- 14:14 -
Pohvali ˘eDeNBeAST˘eD (31) ...
Podrži ˘eDeNBeAST˘eDin neprocjenjiv dar za literarno izražavanje tako da isprintaš ovo i podariš, ne svima sa ružičastim izrastom, već sa šiškama u špic i crnim oko očiju, bez obzira na spol ...
#
14.04.2006., petak
Vozeći se danas autoputom, spoznala sam
|
da je gotičarka motorno vozilo, bila bi kamion. |
- 21:16 -
Pohvali ˘eDeNBeAST˘eD (18) ...
Podrži ˘eDeNBeAST˘eDin neprocjenjiv dar za literarno izražavanje tako da isprintaš ovo i podariš, ne svima sa ružičastim izrastom, već sa šiškama u špic i crnim oko očiju, bez obzira na spol ...
#
07.04.2006., petak
Achtung! Der Blutharsch!
|
Dragi moji vjerni čitatelji, sljedbenici i obožavatelji..... Danas ću vam pričati o nekome koga sam upoznala sinoć na koncertu Der Blutharscha u Jabuci, a tko je razlog što večeras na nasipu, uz učestalo potezanje predivnog nam Ribara, nećemo zajedno deklamirati stihove od Tartarosa, te voditi ukusnu i nadasve ugodnu konverzaciju o velikoj rasprodaji cd-a, vinila, majica i nakita, u shoping centru svih nas metalaca, naravno Planet Musicu. Ipak, ruku u ljubičastoj heklanoj rukavici moći ćete mi poljubiti i u Zvuku, gdje se, čim ovo napišem, idem naći s dotičnim. Da ne duljim.. Kao što sam već rekla, a zasigurno svi i znate, jer vjerujem da je većina od vas koji čitaju ovaj blog bila, jučer se u Jabuci održao velik i sjajan koncert još većeg i sjajnijeg, Der Blutharscha. Kao prava elita, došla sam u Jabuku na kraj svirke prvoga benda, zavodnički prekrižila noge u svilenim čarapama sa halterima na stolici pored šanka, te nevino pijuckala svoje Žuje, šaljući nakon svake kodove sa etiketa SMSom, jer kao i svaki pravi Hrvat Domoljub, želim orgazmičkim uzvicima bodriti Naše nogometaše manekene u Njemačkoj, što i ne sumnjam da hoću, jer sam popila više nego previše. Sreća moja da sam ponijela svoj bič, jer sam ga svako malo morala upotrijebiti da otjeram nekog napasnog udvarača ili udvaračicu. Kad smo kod njih, velik pozdrav i puSSu upućujem jednom preslatkom bivšem dj-u iz Močvare, on će znati  ... Nekada davno, dok sam još bila mlada i nadobudna black metalka, a on djelovao kao dj, i u tom poslu mogao postići veliku i unosnu karijeru, ne samo jednom sam ga pokušala nagovoriti da ode samnom do ženskog wc-a, ali uporno me odbijao. Da, da, dobro ste pročitali, odbijao je, MENE! Neko vrijeme mi nije bilo jasno kako je i zašto to moguće, mnoštvo puta sam utjehu tražila u žiletu i Cathedralu, ali tada sam, na temelju muzike koju je puštao, shvatila da samo prolazi kroz gothic fazu, a znamo kakva se i čija ljubav preferira u toj fazi... Ta ja sam u toj fazi čitav svoj život. Kako god, sada ga je to izgleda pustilo, te se vratio suprotnom spolu i naravno, kao i svaki muškarac, pokušao osvojiti mene... Ali ja, eto, više odista nisam zainteresirana za njega. Niti je više utjecajan dj, niti ima dovoljno dugu kosu da bude metalac, niti dovoljno kratku da bude skins, a čak nije niti pretjerano aktivan user na Čmarnetu.. Ipak, pošto moje srce još uvijek tuče – mada samo žalobne i kobne napjeve – ovom prilikom ga pozdravljam, te mu poručujem da ne bude nesretan, i on će kad-tad postati moderator na Wishful Vanityu, potforumu i mjestu za prave glazbenike. Dakle, tako sam svojim bičem odbijala kojekakve uniformirane pijane napasnike i napasnice, sve dok nije počeo Der Blutharsch, a onda sam se zaputila u prve redove. Svi su se uzmicali predamnom, jer su znali kakva sam Veličina. Bend je, kao i uvijek, vrhunski odradio svoje, svi smo bili skroooz ludi, ono, ljudi moji, kako sam se pogala i bengala svojom prelijepom, samo za ovu priliku, arijevski platinasto plavom kosom sa šiškama ofarbanima u boje njemačke zastave... U svom tom mahnitanju i divljanju, otkačio mi se lijevi halter, stoga sam se sagnula da ga zakopčam, a kada sam podigla glavu, kroz pramenove vilinske, rajske, božanske kose koja mi je, kao i uvijek, pokrivala lice da se ne vide suze u mojim očima – ugledala sam ga. Kao hipnotiziran promatrao je moje velike četvorke, sa umetcima petice, čvrsto utegnute bijelom košuljom i korzetom kakav su nosile njemačke dame u doba Trećeg Reicha.. A znate, kad smo kod outfita, nije niti on bio loš. Nosio je SS odijelo od lateksa i S/M kožnu beretkicu sa lancima. Na lijevoj ruci imao je davidovu zvijezdu umrljanu nekakvim smeđim mrljama, kakvu su prljavi židovi morali nositi u utopijsko vrijeme II. svjetskog rata. U razgovoru prožetom milovanjima i cjelovima, koji je uslijedio, objasnio mi je kako to nosi jer se tako sprda sa sistemom, te stoga što je to zapravo zvijezda koju je njegov pradjed, inače (znam da mi nećete vjerovati, ali istina je, vidjela sam i sliku) polubratić Hitlerov, skinuo sa ruke židovke sa malim djetetom koje je osobno ustrijelio. Smeđe mrlje nisu bile ništa drugo doli sasušena krv (Der Blutharsch, kakav simbolist! :*) prljave otpadnice i njezina izroda. No, vratimo se u prve redove u krcatoj Jabuci. Kada je konačno uspio podići pogled sa mojih ponosnih blizanki, pogledi naših nebesko plavih očiju su se susreli. Nakon toga, sve je bilo kao u bajci. Primili smo se za ruke, moje prepune prstenja sa zglobovima, killerima, spikeovima i lažnim dijamantima, a njegove sa pečatnjakom njegova pradjeda i prstenom s obiteljskim grbom, i tako, samo se držeći, proveli ostatak koncerta. Bila sam mu vrlo zahvalna, jer je svojim opakim ledenim pogledom, te svojim nožem sa svastikom, također nasljeđenim od pradjeda, uspješno podalje od mene držao sve pijane skinse koji su me željeli, a koji su, kada bi ga ugledali, ostajali skamenjeni. I tako, poslije me častio sa nekoliko Žuja, puno smo pričali, malo se mazili.... Nemam sad vremena da idem u detalje, vjerojatno me već čeka u Zvuku, okružen mladim pohotnicama sa crnim oko očiju (drolje, da vam nije palo na pamet!), moram biti oprezna, brza i mudra, jer ovakav ulov ne ispušta se iz ruku.. Mada znam da niti on mene neće željeti ispustiti iz svojih moćnih, istetoviranih, muževnih ruku, osobito nakon što me prvi puta proba, a razmišljam da to bude večeras.. Ili da se strpim do sutra, kada ću nakon Twilighta prespavati kod njega...? Što vi mislite, da li je danas još prerano? U svakom slučaju, njegovo ime je Marcus i vrlo je karizmatičan. Osjetivši kako ga vuku korijeni, jer je njegova baka bila Hrvatica iz Like, doselio se iz Njemačke prije godinu i pol. Još uvijek hrvatski ne govori sasvim ispravno i tečno, ali trudi se, a uostalom, meni je njemački drugi materinji jezik, pa se lako sporazumijevamo. Ono što mi se posebno sviđa kod njega je to što nije samo lijepo lice, već i intelektualac. Nije jedan od onih priglupih skinheada koji navuku spitku i marte i slušaju Thompsona, hrvatskog Knjaza Varggotha, te misle da su veliki domoljubi. On je načitan, obrazovan i potpuno upućen. Dapače, nisam mogla ne primjetiti primjerak ''Smrti u Veneciji'' Thomasa Manna u njegovu stražnjem džepu, djelo, koje moram priznati nisam čitala, ali na temelju naslova nije teško shvatiti da se radi o izrazito nacističkoj literaturi, jer svi znamo da u Veneciji, koja je u Italiji, žive Talijani koji su cigani, a ''Smrt u Veneciji'' dakle očito govori o nekome tko, za Svoju Čistu Domovinu i Svoj Narod ubija te prljave digiće. No, sada stvarno moram ići, za kraj, evo vam Marcusova slika koju mi je poslao na mail jutros. Žao mi je što se nismo slikali u Jabuci, da vidite kakav smo sladak par, on u lateksu, ja u koži, ali dobro, iz ovoga također možete zaključiti da je prezgodan. Konačno jedan čvrst, pravi muškarac, muškarčina.A Jonni? O Jonniju, sve najgore. Nisam vam željela prije ništa reči, jer nisam imala snage... No sada sam opet, zavaljujući Marcusu, stala na svoje visoke metalne pete, i opet sam spremna za nove poraze... No, o tome drugom prilikom. Za sada, samo da znate, Jonni je mrtav, živio Marcus!   MARCUS |
