25.04.2017., utorak

1. DRINA BEZ FILTERA


RUTA (proljeće 2017)

Šole je nemilice ganjao poluprazan autobus bosanskim cestama, želeći valjda nadoknaditi pola sata, koliko je kasnio u startu..Nije mi ni naplatio pola prtljage (šest torbi + bicikla) uz napomenu da ga ne spominjem u slučaju kontrole. Na autobusnoj u Jajcu, oglasio je brzinsku puš pauzu, pa sam se izašao malo istegnuti. Popušio je pola cigare, ostatak je ugasio u šari na autobusnoj gumi i potjerao putnike natrag. Do Sarajeva, nije se više pušilo.no

Petnaestak godina ranije, jedan drugi šole, na putu izmedju Delhija i Kullu valleya u sjevernoindijskoj državi Himachal Pradesh je isto tako ganjao svoj šareni autobus, marke Tata, uskim planinskim putevima (iznad dubokih provalija), koji nisu dozvoljavali mimoilaženje osim na rijetkim mjestima. Tokom noći, kada bi naišlo kakvo vozilo iz suprotnog pravca, nije mu padalo na pamet da gasi duga svjetla, niti da popušta gas.lud Valjda je bilo stvar ponosa tko će koga propustiti na mjestima gdje se to moglo izvesti. Prva četvrtina autobusa je bila pregrađena kao njegova kabina u kojoj su okolo sjedili neki ljudi, vjerovatno familija i prijatelji. U toj kabini se jelo, pilo, pušilo, duvalo, galamilo, gestikuliralo.. U nekoliko navrata prolazili bi kraj nekakvih, nazovimo ih hindu kapelica, te bi se tu zaustavljali da on nakratko izleti van, te izmoli pokoju zdravo šiva – višnu mariju i potom se vraćao i pun elana stiskao gas još jače uz odobravanje ovijeh iz njegove kabine. Iskusniji putnici-zapadnjaci koji nisu to mogli gledati su spavali ili se pravili da spavaju, dok sam se ja koliko – toliko hrvao sa snom, pokušavajući upiti ponešto od atmosfere i događajazijevnono

U neko doba, već se dobro razdanilo, pukla je guma, te se autobus zaustavio u selu i svi su izašli van iz njega. Da li sam otišao protegnuti noge, tražio nekakav wc ili pogodno žbunje ili se negdje naslonio i zakunjao, nisam više siguran, ali zapamtio sam da su svi negdje nestali osim možda dva – tri pospana bijelca nezainteresirana za bilo kakav razgovor. Nakon više od sata, slijedeći kadar što pamtim je graja i dolazak dvadeset – trideset, što poznatih što nepoznatih putnika od kojih je jedan kotrljao novopronašli kotač - gumu. Pretpostavio sam da su obišli dva – tri sela u potrazi za njom, kupeći nove putnike i znatiželjnike, srčući usputne čajeve i vukući pokoji dim charasasmokin, ako ga je tkogod izjutra nudio.
Za razliku od šoleta iz prve priče ovaj nije ugasio svoju cigaretu u šaru autobusne gume i nije požurivao putnike da se što prije krene. Nije ni mogao i da je htio. Jer šara na novopronašloj gumi gotovo da i nije bilo. Ako kažem milimetar, pretjerat ću.smijeh A nije i da mu se žurilo. Prošlo je još gotovo sat dok se nije zamijenio kotač i uz neprestanu muziku krenulo dalje. Autobus je bio pun života. „Ko to tamo peva!!!“. Indijska varijanta.sretan blablasmijehpjeva
Nakon nekog vremena je opet pukla neka druga guma eek. I nitko nije djelovao zabrinut zbog toga. Bilo mi je baš drago da sam u tom autobusu. A ni u ovom u Bosni, nije mi bilo loše. mah


HIMACHAL PRADESH 3/2003

Nakon šest godina, dolazim po drugi puta u Sarajevo, smještam se opet u hostel Ljubicu na Baščaršiji, te odlazim prošetati u mladu noć. Vraćaju mi se sjećanja iz prošlosti.Tada sam ovdje došao nakon nekoliko mjeseci putovanja, disao punim plućima, sreo sam neke drage ljude, pa mi je sad teško bilo nadmašiti dojam od prošlog puta. Ali to nije ni bio cilj.
Nešto kasnije u hostel stižu dva mlada punašna Škota iz Edinburga. Oni su isto došli po drugi puta. Točnije jedan od njih je čini mi se slavio rođendan i pozvao drugoga. Doletjeli su taj dan nekim low cost letom u Tuzlu, pa tamo iznajmili auto i dovezli se ovdje, mene probudili mad i otišli partijati. Sutra sve ovo ponavljaju obrnutim redoslijedom i vraćaju se kućama. Priznaje mi ovaj prvi, da je to malo naporno, ali da je to sve ugurao u budžet od stotinjak funti i da su chevapchichi always good reason to come here. I da je Balkan his favorite part of Europe. Bile su tamo još dvije Indijke iz Kanade, ali nisu nas baš doživilenono. Recepcioner je opleo drvljem i kamenjem po mladim Škotima, jer da su ostavili nered iza sebe, a još im je dao parking za đabalesku. Ovo me podsjetilo na anegdotu iz jednog beogradskog hostela od prije nekoliko godina kad su jednu večer došla dva policajca i tražila popis svih Šveđana koji su tamo bili smješteni. Ujutro su došla druga dvojica i ovaj put tražili Škote. Ovi od jučer zapamtili da počinje na Š. Naime, igrala se je kvalifikacijska utakmica Srbija – Škotska, pa su htjeli evidentirati navijače. Na kraju su škotski navijači postali udarna vijest jer su pomogli rasčistiti snijeg na stadionu da bi se utakmica uopće mogla odigrati..



SARAJEVO 3/2017

Sutradan, nakon kahvenisanja, opskrbe, razgledavanja i davljenju u neprevaziđenim bosanskim pitamanjami, spakirao sam torbe i krenuo u pravcu istoka planirajući da za dva dana vatam Drinu.
Što se tiče pita i pitaca, savijača i bureka, zvrkova i prstiju ili kako god ih zovu u okolnim državama ili regionu, ovdje su one još uvijek, čini se nacionalni ponos. Iza vratiju koja se mogu vidjeti s onu stranu pulteva u ovdašnjim pekarama, se (još) uvijek nalazi Suljo u bijeloj majici (sa pokojom rupicomsmijeh), koji brašnjavim (i dlakavimsmijeh) rukama rasteže svježe jufke i puni ih sirom, zeljem, krumpirom ili mesom, umjesto da ih prodavačica sa špangicama i rukavicama prije posla i između gužvi, sama peče poluzaleđene u hajtek konvektomatu. No, da se ne zavaravamo, mlinari se brzo šire, pa će skoro doći i toj pekarskoj tradiciji kraj, iza onih vrata više neće miriti, Suljo će ponekad Muji i Fati razvući pite kod kuće, a oni će njega ponekad ugostiti u vicevima.



No, vratimo se na put..
Nakon što duže vrijeme nisam biciklirao (sa bisagama), u kombinaciji sa današnjim prvim danom i sa usponom preko planine Romanije, odmah me stisnula upala i vrtio sam film „Što mi je ovo trebalo!“ headbang, ali nekako sam se potješio misleći na bogatu trpezu kupljenu na sarajevskoj tržnici.fino
Već se je laganao spuštao mrak, pa je trebalo još pronaći nekakvo mjesto za kamp. Upao mi je u oko jedan brežuljak između sela na Podromanijskoj visoravni. Tu bih trebao biti zaštićen od auto farova i eventualnih prolaznika, pošto je rano padao mrak. Odgurao sam bicikl na brdašce, odabrao neko mjesto za šator i sjeo odahnuti prije postavljanja istog. Ma jedva da sam sjeo, kad netko se dovezao kolima sa druge strane na isto brdašce i ostavio upaljene farove. Nakon desetak minuta sam upalio čeonu lampu i krenuo prema autu razmišljajući da je bolje da se javim sam, pa zamolim za dozvolu da prenoćim (ukoliko je to njegova zemlja) ili da bar vidim što tu traži. Međutim, u autu više nije bilo nikoga, unatoč upaljenim svijetlima, pa sam se vratio zaobilazeći nekakve kamene blokove. Primjetio sam da je netko zapalio vatru nedaleko iza auta, a ubrzo potom čovjek (ili više njih) se vratio u auto, te se njime spustio sa brdašca - brežuljka i odvezao. Teško mi je bilo po mraku procijeniti udaljenost te vatre, koja se širila i nisam bio siguran da li ju je netko ostao nadgledati ili ne. Nisam ni znao da li će se širiti u mome pravcu, ali sam bio preumoran da tražim novo mjesto i odlučio sam čekati zijev. Dok sam večerao već je postajalo hladno, namjestio sam šator i odlučio se ušuškati u vreću i ostati budan još neko vrijeme da se uvjerim, kako vatra neće okrenuti u mome pravcu. Bio sam gotovo siguran da ju je netko zapalio s namjerom da spali travu i korov, ali mi nije bilo jasno zašto se to radilo po mraku..bang
Slijedeće što se sjećam, probudio sam se i bilo je jako hladno. Obukao sam sve na sebe, u šatoru je, ako je vjerovati bicikl kompjuteru bilo oko 2-3 stupnja, a imao sam osrednju vreću za spavanje (comfort 0-5). Provirio sam prema vatri koja se činila možda zericu dalje i opet zaspao. Nakon još nekoliko buđenja od hladnoće omotao sam se i astrofolijom i nekako dočekao jutro. Čitajući himalajske i slične zapise, gdje bude po -30 u šatorima, onda mi ovo izgledaju smješni uvjeti, ali ipak nisam mogao pošteno spavati. Vjerovatno se uvukla hladnoća u kosti, dok sam dugo čekao vani i motrio vatru.
Sa izlaskom sunca, izašao sam i ja.mouthwash Šator se skorio od mraza. Kameni blokovi okolo su bili gomile razbacanih stećaka (srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika) o kojima nitko nije brinuo. Zgarište od jučerašnje vatre je bilo na triput većoj udaljenosti nego se je to meni sinoć činilo. Možda oko tristotinjak metara udaljeno. Podno zgarišta je bilo i kršćansko groblje sa malom crkvicom.
Dakle optička varka. Ali dobro je došla za dramatiku..smijehlaze


VATRA NAVEČER

NEKROPOLA STEĆAKA ( GORE DESNO JE ZGARIŠTE OD PRETHODNE VEČERI)

Slijedeći dan polagano, napuštam Podromaniju i iza Rogatice ulazim u kanjone, prvo Prače, a potom i Drine.. Zavoji, tunelčići, oštre litice, rijeke, priroda u svom sjaju, mam čovjek zaboravi na teškoće i poželi da vožnja potraje što duže..sretan
Ipak trebalo je biti na oprezu u ovim krajevima, jer, ako citiramo andrićevog junaka Starinu Novaka, koji je ostarjevši morao napustiti hajdukovanje po Romaniji, ali je ovako rekao svome nasljedniku Grujici: "Kad sjediš u busiji (zasjedi), ti dobro gledaj putnika koji naiđe. Kad vidiš da jordamli (ponosito) jaše, a na njemu crveni džemadan (muško odijelo) i bijele tozluke (dokoljenice) to je Fočak (stanovnik Foče). Udri odmah jer taj ima i na sebi i u bisagama. Ako vidiš siromaški odjevena putnika, oborio glavu i poklopio se po konju, kao da je u prošnju pošao udri slobodno, to je Rogatičanin. Takvi su svi tvrdice i tutumraci, a puni para kao šipak. Ali ako vidiš neku divaniju (lud čovjek), prekrstio noge na sedlu i pjeva iza glasa ne udaraj i ne kaljaj ruke uzalud, nego pusti trice nek prođe; to je Višegrađanin, a taj ništa nema, jer se u njih para ne drži.rofl
Dakle, "glumeći" divaniju, stižem u popodnevnim satima na mjesto gdje Drina izbija cijelom težinom svoje vodene mase, zelene i zapjenjene, iz prividno zatvorenog sklopa crnih i strmih planina, gdje stoji veliki, skladno srezani most od kamena, sa jedanaest lukova širokog raspona (citat Ive Andrića)


JAHORINA


NIKAD NIJE KASNO


RIJEKA PRAČA

DRINA

Most je građen po nalogu velikog vezira Mehmed paše Sokolovića. U romanu "Na Drini ćuprija" se opisuje kako su pojedini dječaci odvođeni na konjima u sepetima (košarama), kao danak u krvi put Stambola (Istanbula). Jedan od tih dječaka je bio iz visokog sela Sokolovića sa zapadne obale Drine, koju se tada prelazilo skelom, na mjestu gdje je kasnije izgrađena ćuprija.
Most je obnavljan nekoliko puta, što zbog vojnih razloga, a djelom i zbog poplava. Kako se u romanu spominje da nije prošla ni jedna generacija stanovnika kasabe koja ne pamti velike poplave, tako nažalost, nije prošla niti jedna generacija koja ne pamti ljudska stradanja, pokolje i ubijanja sve do dana današnjega. Zbog svoje vjekovne pogranične pozicije i strateške važnosti mnoge vojske su dolazile i odlazile preko tog mosta. A stanovnici su redovno najebali. Zavisno jel se krstili il klanjali.
U današnjem Višegradu, osim ćuprije gotovo da i nema ničega starijeg od stotinjak godina. Ali da bi se to nadomjestilo pobrinuo se jedan čuveni režiser. Na mjestu nekadašnje kasabe izmađu rijeka Rzav i Drine izgrađena je zadnjih desetak godina nekakva replika kamenog grada, kao mješavina raznih stilova koji su se smjenjivali kroz ovdašnju povjest. Pošto su ih Otomanska imperija, Austrougarska i Kraljevina SHS propustili izgraditi tokom svog boravka. Koliko god ta investicija donijela dobrog i otvorila nova radna mjesta i pridonijela razvitku ovoga kraja kroz turizam, malo je reći da je kulturološki kič. Ismijavanje povješću. Anti Andrić grad. No, možda je to je samo moje subjektivno mišljenje. Život treba ići dalje. A i ja za njim.
Uz zvukove ove predivne sevdalinke (https://www.youtube.com/watch?v=dIsUFGiCJpE ) , rijeku Rzav koja prati cestu i zalazak sunca iza leđa, valjalo je krenuti i potražiti konak, te se dobro odmoriti, prije sutrašnjeg uspona na Šargan.

U lijepom starom gradu Visegradu
gdje duboka Drina valovima tece
ostade mi samo tuzna uspomena
asikovah s dragom skoro svako vece

A i jutros slusam, pjevaju slavuji
na Bikavcu brdu grada Visegrada
ustaj, curo mala, ruzo procvjetana
vec je zora rana Drinu obasjala

Evo sam ti dos'o, sjedim na Bikavcu
slusam, Drina huci, novi dan se radja
sve je kao nekad, pjevaju slavuji
samo tebe, draga, na Bikavcu nema

Visegrade grade, gdje je moja draga
ko da sa mnom nikad sretna nije bila
gledao sam Drinu dok me je ljubila
zar je nase noci vec zaboravila



VIŠEGRAD

- 13:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

  travanj, 2017 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Ožujak 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Lipanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)

Ovaj blog je zamišljen kao nekakav nastavak od prethodnog bloga nazvanog STO(145) DANA oko BALKANA, ali pošto se nikako nisam uspio sjetiti lozinke za staru adresu, morao sam otvoriti na novoj. Blog bi trebao malo dočarati utiske sa tri ture koje su odvožene na proljeća 2017, 2016 i 2015 godine. Krenuti ću sa posljednjom turom iz 2017, dok su još svježa sjećanja, pa ondak na 2016 i na kraju na ovu iz 2015 koju sam odvozio zajedno sa prijateljem Mirkecom, za razliku od prve dvije koje sam vozio sam. Tempo objavljivanja postova mi je teško obećavati zato što sada ide ljeto i sezonski rad koji baš ne ostavlja puno vremena za pisanje. Bit će nešto fotografija, opisa pojedinih krajeva, povjesnih podataka, dojmova, dogodovština, a i ako se zametne pokoja lovačka pričica, nemojte zamjeriti.



Hit Counter

Prethodni blogovi

STO (145) DANA oko BALKANA(2011)

ZBRDANIZDOLI (2013) (ako ne radi veza, može se upisati naziv u google)




KONTAKT:
trbojevic.stanko842@gmail.com