Sve je počelo po isprobanom scenariju:

On je primijetio kako ona hoda iza njega i namjerno je ispustio rupčić. Ona je primijetila kako mu je ispao rupčić i vratila mu ga. Komentirali su nešto o tome kakvo je vrijeme i nastavili šetnju zajedno.

On je bio mornar, a njegov brod je upravo uplovio u luku kada se odlučio za šetnju obalom. Bio je markantan, visok, crn, preplanuo od sunca, blještavog osmijeha, brbljav.

Pričao joj je mornarske priče do kasno u noć. Slijedeću večer držao ju je za ruku i strasno ljubio. Sutra isplovljava njegov brod i vraća se za tri mjeseca. Obećala je da će ga čekati.

Tri mjeseca je puno vremena u životu zaljubljene i usamljene žene. Marija, tako se zvala, živjela je sama u stanu u malom primorskom mjestu. Oca nije nikada upoznala. Bio je to neki mornar u prolazu. Godinama se brinula o bolesnoj majci. Bila je zaposlena u mesnici koja se nalazila u blizini stana. Nije to bio posao koji je željela, ali uz bolesnu majku nije imala nekog izbora. U pauzama, mogla je otići i vidjeti kako je majka. Od mesara je dobivala meso a plaća je pokrivala njihove potrebe. Kada je majka umrla bila je najusamljenija žena na svijetu sve dok nije upoznala mornara.

Znala je točno kada njegov brod uplovljava i čekala ga je na rivi. Kad ga je ugledala, bacila mu se u zagrljaj. Nije ju bilo briga za zvižduke i zadirkivanja mornara koji su silazili s broda. Dala mu je te večeri sve što žena može dati muškarcu. Gutala ga je svojim tamnim očima punim topline. Mornar nije mogao skinuti pogled sa njezinog tijela. Ujutro ju je zaprosio. Ona je pristala, a on je obećao da je slijedeći put kada brod pristane, vodi matičaru. Za dva mjeseca, preko brodske kompanije za koju radi, Marija mu je javila da je trudna. On je odgovorio da je voli i neka sve pripremi za vjenčanje.

Točno devet mjeseci kasnije stajala je na rivi i čekala njegov brod. Čekala ga je u bijeloj vjenčanici s buketom cvijeća u ruci. Kad se nije pojavio, raspitivala se za njega među mornarima a oni su okretali glavu. Popela se na brod i otišla ravno do kapetana.
„Koji pizdun, da pizdun“, ponavljao je kapetan, ne mogavši se načuditi ženi u bijeloj vjenčanici na svom brodu. „Gospođice, ža mi je ali to je takvo mandrlo kakvo svijet nije vidia. Ima taj pet žena u pet luka i još mu nije dosta. Neće taj jebivjetar više nikada na moj brod. Ža mi je gospođice, stvarno mi vas je ža.“

Otrčala je kući i plakala cijelu noć. Pred jutro trudna Marija počela je krvariti. Bila je toliko slaba i bezvoljna da se nije ni trudila potražiti pomoć. Poslijepodne pronašao ju je mesar kako leži na krevetu u lokvi krvi, dok je išao provjeriti zašto se nije pojavila na poslu. U bolnici su joj jedva spasili život. Izgubila je dijete i mogućnost da ikada više bude majka. Boljelo je i to što je čitava varoš znala i prepričavala njezinu tužnu priču.

Nakon nekoliko dana, vraćajući se iz bolnice, ugledala je na cesti pregaženu mačku. „Da sam to barem ja“ pomislila je tada. Onda je čula mijaukanje i ugledala pet malih promrzlih i gladnih mačića. Bez razmišljanja ih je stavila u torbu i odnijela kući.

Brinula se o tim mačićima jednako onako kao što bi se brinula o svom nerođenom djetetu. Bio je to njezin čopor, njezina utjeha i netko kome je mogla dati svoju ljubav. Bilo joj je žao i gladnih mačaka u susjedstvu pa je sve češće s prozora i njima znala baciti po koji komad mesa. Ujutro se ispod prozora znalo okupiti i desetak mačaka koje su čekale hranu. Znala je potrošiti čitavu svoju plaću kako bi u mesnici kupila meso da nahrani gladne mačke.
Uskoro je došla zima i Mariji je bilo žao mačaka koje se smrzavaju. Pustila ih je sve u stan. Ukupno do proljeća u njezinom su stanu bile trideset i dvije mačke. Njezina plaća više nije bila dovoljna da nahrani sve te mačke pa je počela krasti meso. Gazda je to primijetio, upozorio je jednom, pa drugi put, a treći put joj je dao otkaz. Onda je došao ožujak i mačke kao da su poludjele. Dva mjeseca poslije u stanu sedam mačaka izleglo je ukupno 23 mačića. Bez primanja i novaca za hranu situacija je izmicala kontroli. Stan je bio prepun mačijih dlaka i izmeta. Marija je bila očajna jer je znala da ako otvori vrata stana, mačke će otići u potragu za hranom a ona će opet ostati sama. Onda joj je pala na pamet suluda ideja. Otišla je do ormara, obukla vjenčanicu i legla na krevet.

Tog jutra dogodilo se nešto nesvakidašnje. Sve ali baš sve mačke iz varoši došle su pod Marijin prozor. Okupilo se stotinjak mačaka, tko bi ih sve prebrojao. Sve su gledale prema Marijinom prozoru i ispuštale zvukove nalik dječjem plaču. Počeli su se okupljati ljudi iz grada da bi vidjeli taj čudan događaj. Žene su se križale, muškarci su govorili da su to vražja posla. Djeca su se smijala slušajući taj neobični mačji zbor. Uskoro je netko pozvao policiju i vatrogasce. Policijska sirena i plavo rotirajuće svijetlo kao da su još više pridonijeli tom kaosu. Ona luda žena s mačkama opet je glavna vijest. Prizor je bio jeziv i svatko je imao svoju teoriju o tome zašto to mačke rade. Lokalni veterinar je rekao da svakako mora ući u stan iz kojega se širio smrad. Policija je uskoro dala dozvolu vatrogascima da provale vrata stana.

Prizor koji su ugledali šokirao je sve koji su se u tom trenutku našli u stanu. Mrtva žena, u bijeloj vjenčanici ležala je na krevetu. Na njoj su ležale mačke. Posebno degutantan bio je prizor mačke koja je navlačila komad mesa s Marijaninog lica. Ukupno su u stanu izbrojali 125 mačaka. Iz policije je stiglo naređenje da se sve mačke moraju eutanazirati. Bio je to pravi mačji masakr. Kada je veterinar i zadnjoj mački dao smrtonosnu injekciju, mačke okupljene ispod prozora otišle su svaka na svoju stranu. Razišli su se i ljudi prestravljeni pričom koju su čuli. Marija, odnosno ono što je od nje ostalo sahranjena je u trošku grada na lokalnom groblju.

Zbilo se to prije dvadeset i pet godina. Marijanin stan je i dalje prazan a ispod njega znaju se i danas, okupljati mačke i u tišini, dignutih glava satima gledati prema zatvorenom prozoru. Te mačke nisu bile ni rođene kada se taj horor dogodio. Zašto to rade nitko ne zna objasniti a stariji mještani i danas izbjegavaju prolaziti tim dijelom varoši.

“Šporko je to misto, đavo je tu bia“, govore ljudi koje se sjećaju tog nemilog događaja.