Spavamo u Ženevi i drugi dan ujutro na Ženevskom jezeru pijemo valjda najskuplju kavu u životu. Vozimo se prema Parizu kada na izlasku iz nekoga tunela na autocesti, blic. Pogledam na brzinomjer 130 km/h , dozvoljeno 80 km/h. Sjetim se tipa kojem su Švicarci opalili 50.000,00 eura kazne za brzu vožnj .Nije mi svejedno. Sve kombinacije su u igri. Sigurno ne bi bio prvi Balkanac koji se izvukao od kazne. Neizvjesnost traje do ulaska u Francusku. Do Pariza ima još oko 500 km i da nema naplate cestarine svakih par km, tu udaljenost bi prešli za manje od pet sati. Nakon prevaljenih 1400 km negdje iznad krovova ugledao sam vrh Ajfelovog tornja. Palim navigaciju i za desetak minuta smo u ulici gdje smo rezervirali hotel. Preko interneta je izgledao pristojno, sobe uredne, do Sene je nekoliko minuta hoda a cijena je za pet noćenja bila je jako povoljna. Međutim na željenoj adresi nema hotela. Rezervaciju i plaćanje sam napravio preko booking.com i tu ne bi smjelo biti ništa pogrešno. Sijedimo u autu parkiranom uz rub ceste. Očajan sam, kada mi na prozor kuca čovjek u radnom odijelu. „Što je bolan, što tražiš?“ . Nakon kratkog upoznavanja pružim mu papirić s adresom hotela. „Nije ti to tu. To ti je gore. Imaš još 10-15 km, samo slijedi tablu za stadion Paris Saint-Germain i onda skreni gdje piše St. Denis. Ali ne bi ti ja tamo išo.“ Zašto? , pitam ga,a on samo slegne ramenima.
Kome sad vjerovati? Navigaciji ili Bosancu na privremenom radu u Parizu? Bosancu, naravno!

Ispred hotela upoznajemo bračni par iz Zagreba koji trideset godina živi i radi u Parizu. Kvart u kojem se nalazimo opisuju kao mjesto opasno za život. Mjesto gdje su se naselili ilegalni doseljenici iz Afrike i koji samo gledaju što će ukrasti. Već vidim ujutro auto bez felgi, sav išaran i razbijenih stakala. Umiruje me portir hotela koji mi daje šifru za podzemnu garažu. Odlučujemo prespavati i ako ujutro budemo živi idemo u razgledavanje grada. Poslije mi je bilo drago što nam je St. Denis bio baza. To je jedini način da doživiš ljude koji su osuđeni da budu građani drugog reda. Nisu to samo Afrikanci s francuskog govornog područja.Živi tu i puno ljudi sa prostora bivše Juge.

U grad idemo podzemnom željeznicom koja nas za dvadesetak minuta iskrcava u blizini Ajfelovog tornja. Pogled s tornja je nešto što treba doživjeti.
Pariz i okolica ima toliko destinacija za obići da je potreban plan kako se što ne bi preskočilo. Muzeji su neizostavni i počinjemo s Louvreom u kojem ostajemo satima. Nakon tolikog razgledavanja čovjek i ogladni pa u Louvru nalazimo kutak gdje se jede. Nema restorana nego se jede ono što si sam donio pa mi vadimo kutijicu sa narezanim špekom i kulenom. Još da je bilo čvaraka i luka i doživljaj Louvra bi bio potpun. Taj dan stigli smo obići još katedralu Notre-dame koja fascinira zbog povijesne važnosti i priče o zvonaru. To toliko hvaljeno djelo gotičke umjetnosti uvijek mi je izgledalo nedovršeno jer nedostaje krov na tornjevima. Zatim slijedi šetnja uz Senu sve do Champs Elysees i Trijumfalnih vrata. Ispod čuvenih pariških mostova spavaju beskućnici, a malo dalje ne mogu, da ne primijetim sat od 75.000,00 eura u Bugatijevom salonu.

Slijedeći dan idemo u Disneyland koji se nalazi u neposrednoj blizini Pariza. Lijepo je i krasno, ali za one koji traže adrenalin, Gardaland je puno bliži i bolji izbor.
Večer je rezervirana za posjet Montmarteu, brdašcu poznatom kao umjetnička četvrt Pariza. Tu su stvarali van Gogh,Picasso i mnogi drugi. Tu negdje pisali Oscar Wilde i James Joyce, opijao se Hemigwey. Parkiramo u blizini Moulin Rouga, kojeg odmah prepoznajem po vjetrenjači iznad ulaza. Nastupao je tu u svoje vrijeme i Sinatra. Penjemo se stepenicama na vrh brdašca. Zamišljam kako se istim tim stepenicama vraćala Edith Piaf s nastupa ili kako na njima sjedi Jim Morison. Na vrhu ipak razočaranje. Suvernirnice s bižuterijom, slikari portreta i sve podsjeća na turističko mjesto na Jadranu na vrhuncu sezone. Dojam spašava performer koji ima sposobnost da nevjerojatno izbulji oči dok na harmonici svira francuski valcer.

Zadnji dan posijete Parizu rezerviran je za posjet dvorcu Versaj ,dvorcu francuskih kraljeva. Nakon četrdesetak minuta vožnje navigacija nas je dovela do rezidencije Marije Antonete. Laganom šetnjom kroz vrtove Versaja stigli smo do dvorca. Pred ulazom red i pet sati čekanja da bi ušli u dvorac. Večeras imamo rezervirani smještaj u Stuttgartu i nemamo toliko vremena. Razočaran mogao sam samo gledati kroz ogradu u dvorište. Unutar Versaja bila je svadba i uzvanici su bili obučeni u stilu Luja XIV. Držim se za zlatnom bojom obojane šipke, gledam ljude odjevenom u raskošnu odjeću i osjećam se kao onaj frustrirani francuski kmet. Nikad bolje nisam shvatio bit Francuske revolucije.
Onda slijedi događaj kojem ću se smijati do kraja putovanja.
Vidim autobus i turiste koji mimo reda ulaze na sporedni ulaz. Poviknem svojoj skupini da me prate i pomiješamo se s turistima. Na pitanje portirke jesmo li u skupini s Amerikancima odgovaram arogantno, yes of course ( you stupid women!) u slengu Teksašanina koji posjeduje nepregledna polja nafte. Ekipa je umirala od smijeha kad je shvatila na koju foru smo ušli i to bez karte. Jedna zanimljivost iz dvorskog života. U Versaju nema toaleta pa su gospoda veliku i malu nuždu obavljala u mračnim kutovima dvorca a posluga je to čistila.

Nakon posjeta dvorcu vozimo se u smjeru Njemačke kojih 500 km brežuljkastim i pitomim krajevima. Nema većih gradova ili mjesta za koja smo čuli i nejasno mi je gdje živi onih 60 miliona Francuza koji nisu iz Pariza.

Navečer se šetamo po Stuttgartu. Uglavnom čujem naše gastarbajtere dok od Nijemaca ni traga ni glasa.

Drugi dan malo smo se zaigrali u Legolandu i nastavili juriti njemačkim autocestama. Na obilaznici oko Minhena divimo se Allianz areni koja mijenja boje dok se u njoj igra neka utakmica.

Nakon toga slijedi noćna mora. Nedjelja je i od Minhena do tunela Karavanki ne radi niti jedna benzinska. Zaustavljamo se ispred tunela a računalo u autu pokazuje da imamo goriva za još nula km. Prva benzinska je u Sloveniji odmah na izlasku iz 7 km dugog tunela. Kroz tunel tutnje šleperi i ne bi baš bilo ugodno zaustaviti se u tunelu. Kao pravi pater familias odlučujem da krećemo pa što bude. Nitko nikada se nije toliko razveselio natpisu OMV kao ja u tom trenutku.

Nakon sto km uspio sam se smiriti uz francusku šansonu i spokojan završiti ovo putovanje.

Na kraju pitanje, vrijedi li to putovanje toliko muke i novaca. Naravno da vrijedi. Pariz je čaroban grad, Parižani su ljubazni a svako putovanje je znanje.